Najradikalniji tradicionalisti


Ako provedete nekoliko trenutaka online među katolicima, vjerojatno ćete naići na pogrdni izraz radikalni tradicionalist. Radi se o ekskluzivnom klubu u kojem sam se nekako našao, a ne sjećam se da sam ispunio ikakvu prijavnicu. I čovječe, cijena članstva u tom klubu i nije baš tako mala.

Kao što mnogi od nas znaju, naziv ,,tradicionalist” rabi se kao uvreda, kao način kako odvojiti katolike, i budimo iskreni, obilježiti grupu dobrih katolika koji pokušavaju prakticirati svoju vjeru na način sličan kako su je katolici uvijek prakticirali. Oni ih etiketiraju kao osuđujuće, papskijima od pape, pelagijancima, prometejskima, mrziteljima milosrđa i ne treba im veći dokaz od toga da je neki tip tamo negdje bio pretjeran i drzak. Pa, i vi ste isti kao taj tip. Samo zato!

Ali ono što sam primijetio je nešto drugačije, nešto posve drugačije. U to relativno kratko vrijeme u tradicionalističkom kampu, vidio sam lice istinski radikalnog tradicionalizma, a to je stvarno nešto za vidjeti.

Vidio sam vjerne katolike kako ustraju kroz ovu krizu, a da ne pobjegnu vrišteći. U središtu vrtloga oni ostaju blagi, ljubazni i strpljivi. Oni svaki dan mole svoje krunice za Papu i hijerarhiju Crkve, čak i dok prepoznaju dubinu krize koju uzrokuju ti ljudi.

Oni vide redovite izvještaje o tome kako Papa i prelati vrijeđaju njihovu religioznost, vrijeđaju veličinu njihovih obitelji, a ponekad kako vrijeđaju i samu njihovu vjeru. Ali oni okreću drugi obraz poput Krista.

Ti katolici odupirali su se ne samo nekatoličkom aggiornamentu koji je opustošio današnju Crkvu, već su se oni oduprli i bezvjernim i lakim načinima kako ga izbjeći. Oni su odbacili laki put neomodernizma dok u isto vrijeme odbacuju sedisvakantizam u svim njegovim oblicima. Čak i dok vide katastrofalne odluke modernih papa koje kulminiraju u trenutnom pontifikatu, čak i dok vide da se redovno učiteljstvo izvrće na štetu vjere, i to od samog Pape, oni ne odbacuju papinstvo i njegova prava.

Nekako, na neki način, oni ne odbacuju redovno učiteljstvo, čak i ako to znači svakodnevnu borbu da bi se razumjelo što se s njim dogodilo. Oni ne traže laki izlaz, svaki dan moleći za vodstvo za to kako vjerni katolici mogu imati autentični obsequium religiosum, onu obvezu podvrgavanja volje i razuma, u Crkvi koja je poludjela. Svaki dan razabirući, krotko, ali smiono, ono što se može slijediti i ono što se ne smije.

I oni to rade svaki dan. I većinom to rade sami. To je možda i najviše zadivljujući dio tog izvornog radikalnog katoličanstva. Oni znaju da su sami i da ih nitko ne dolazi spasiti. Ali oni ipak ustraju.

Oni su stavili veliku nadu i vjeru u papu Benedikta XVI., da bi im se ta vjera uništila. To je bilo još gore zbog toga što je papa emeritus napustio svoje stado jer nije mogao podnijeti pomisao na još jedan dugi put. Oni slušaju takve stvari dok pakiraju svoju djecu u kombije svake nedjelje i putuju, nekad satima, tako da njihova djeca mogu imati ono što su stoljećima katolici uzimali zdravo za gotovo: vjeru i liturgiju, nepromijenjenu. Ali oni to još uvijek rade. Sami i nevoljeni u svojoj vlastitoj Crkvi, oni ustraju.

Oni vide kako je nekolicina prelata koji su spremni reći nekoliko popustljivih riječi u prilog tradiciji, javno optužena i osramoćena od sadašnjeg Pape. Još i gore, oni vide druge za koje su mislili da su jaki kako radije odabiru otići nego suočiti se s istim.

Susreo sam neke nevjerojatne i sposobne ljude; vrijedne, obrazovane i vješte ljude koji bi mogli koristiti te talente da imaju bazene i BMW-e, kako zaboravljaju na bogatstvo i čast da bi svakodnevno propovijedali nepopularnu istinu, čak i dok ih izruguju njihovi su-vjernici.

Vidio sam sve njih kako ustraju kroz naizgled beznadne situacije, čak i kada se činilo da će na ovoj trenutnoj putanji vrata pakla nadvladati Crkvu, kad bi tako nešto bilo moguće. Ali čak i suočeni s takvim napadom, oni svim srcem vjeruju da će Krist ispuniti svoje obećanje.

Ponekad mi se čini da je to i poanta svega. Da vjerni ostatak mora doći do zaključka da oni neće biti spašeni iz ove krize običnim sredstvima. Da nikakvo ,,rješenje Benedikt”, nikakvo biološko rješenje nas neće spasiti. Da biskupi nikada neće zajedno ustati i reći: ,,Dosta!” Da mi nikada nećemo biti spašeni iz ove krize svojim vlastitim snagama i odlukama. Da nas se Bog jedino može udostojati spasiti kada napokon priznamo da ne možemo sebe spasiti.

I suočeni sa svim ovim, usred svih tih kušnji, usred sve te osamljenosti, ti najradikalniji tradicionalisti, ti katolici, ustraju u vjeri i ljubavi.

Ti vjerni katolici, ustrajući kroz sve te kušnje, su najradikalniji tradicionalisti. Ja imam čast poznavati ih.

Patrick Archbold


Primjedbe

  1. Najbolji članak koji ste do sada objavili. Neka dobri Bog da što više radikalnih tradicionalista .
    Robelar

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar