Biskup Athanasius Schneider danas je uputio poziv papi Lavu XIV., nakon što je Svećeničko bratstvo svetog Pija X. (FSSPX) objavilo da će nastaviti s biskupskim posvećenjima, unatoč upozorenjima iz Vatikana da bi takav čin „predstavljao odlučujući raskid crkvenog zajedništva (raskol)“.
U tekstu pod naslovom Bratski poziv papi Lavu XIV. na
izgradnju mosta sa Svećeničkim bratstvom svetog Pija X., koji je u
cijelosti objavljen u nastavku, pomoćni biskup Astane poziva na pastoralnu
velikodušnost i crkveno jedinstvo u trenutku koji opisuje kao presudan za
buduće odnose između Svete Stolice i tradicionalnog svećeničkog bratstva.
Biskup Schneider ranije je služio kao vatikanski vizitator
bogoslovija FSSPX-a, što mu je omogućilo neposredan uvid u strukture Bratstva,
njegovo vodstvo i vjernike. Njegov poziv dolazi usred intenzivne rasprave u
katoličkom svijetu, s reakcijama koje se kreću od oprezne nade u pomirenje do
obnovljenih zahtjeva za stegovnim mjerama.
Biskup Schneider upozorava papu Lava XIV. da ne dopusti da
ovaj „doista providonosni trenutak“ prođe bez odlučnog djelovanja. Upozorava da
bi propuštanje prilike za davanje apostolskog mandata nosilo rizik učvršćivanja
onoga što naziva „doista nepotrebnom i bolnom“ podjelom s FSSPX-om — raskidom
koji povijest ne bi lako zaboravila.
U vremenu kada Crkva snažno govori o sinodalnosti,
pastoralnoj širini i crkvenoj uključivosti, Njegova Preuzvišenost tvrdi da se
autentično jedinstvo mora protezati i na one vjernike povezane s FSSPX-om.
Izbor koji stoji pred Papom, sugerira on, jest hoće li ovo poglavlje crkvene
povijesti biti zapamćeno kao trenutak velikodušne izgradnje mostova ili kao čin
izbjegljive podjele.
U nastavku slijedi cjelovit tekst poziva biskupa Schneidera
papi Lavu XIV.
Bratski poziv papi
Lavu XIV. na izgradnju mosta sa Svećeničkim bratstvom svetog Pija X.
Biskup Athanasius
Schneider
Sadašnje stanje u vezi s biskupskim posvećenjima u
Svećeničkom bratstvu svetog Pija X. (FSSPX) iznenada je probudilo cijelu Crkvu.
U izvanredno kratkom roku nakon objave od 2. veljače da će FSSPX pristupiti tim
biskupskim posvećenjima, u širokim krugovima katoličkoga svijeta rasplamsala se
intenzivna i često emocionalno nabijena rasprava. Raspon glasova u toj raspravi
proteže se od razumijevanja, dobronamjernosti, neutralnog promatranja i zdravog
razuma, pa sve do iracionalnog odbacivanja, ishitrene osude, pa čak i otvorene
mržnje. Iako postoji razlog za nadu — i ona nipošto nije nerealna — da bi papa
Lav XIV. doista mogao odobriti biskupska posvećenja, već se sada na internetu
iznose prijedlozi teksta bule o izopćenju FSSPX-a.
Negativne reakcije, premda često dobronamjerne, otkrivaju da
središte problema još nije shvaćeno s potrebnom iskrenošću i jasnoćom. Postoji
sklonost zadržavanju na površini. Prioriteti u životu Crkve bivaju izvrnuti,
tako da se kanonsko i pravno područje — odnosno određeni pravni pozitivizam —
uzdiže na razinu vrhovnog kriterija. Povrh toga, nerijetko nedostaje povijesne
svijesti o crkvenoj praksi u vezi s biskupskim posvećenjima. Neposlušnost se
tako prebrzo izjednačuje s raskolom. Kriteriji biskupskog zajedništva s Papom,
a time i razumijevanje onoga što doista čini raskol, promatraju se na
pretjerano jednostran način u usporedbi s praksom i samorazumijevanjem Crkve u
patrističkom razdoblju, u vremenu crkvenih otaca.
U toj se raspravi uspostavljaju nove kvazi-dogme koje ne
postoje u Depositum fidei. Te kvazi-dogme tvrde da je papin pristanak na
biskupsko posvećenje božanskog prava te da posvećenje izvršeno bez toga
pristanka, ili čak protiv papinske zabrane, samo po sebi predstavlja
raskolnički čin. Međutim, praksa i razumijevanje Crkve u vrijeme crkvenih
otaca, kao i tijekom dugog razdoblja nakon toga, proturječe takvom stajalištu.
Nadalje, o tom pitanju ne postoji jednoglasno mišljenje među priznatim
teolozima dvotisućljetne crkvene predaje. Stoljeća crkvene prakse, kao i tradicionalno
kanonsko pravo, također se protive takvim apsolutizirajućim tvrdnjama. Prema
Zakoniku kanonskoga prava iz 1917., biskupsko posvećenje izvršeno protiv volje
Pape nije se kažnjavalo izopćenjem, nego samo suspenzijom. Time je Crkva jasno
pokazala da takav čin nije smatrala raskolničkim.
Prihvaćanje papinskog primata kao objavljene istine često se
miješa s konkretnim oblicima — koji su se razvijali kroz povijest — putem kojih
biskup izražava svoje hijerarhijsko jedinstvo s Papom. Vjerovati u papinski
primat, priznavati aktualnog Papu, zajedno s njime prianjati uz sve ono što je
Crkva nepogrešivo i konačno naučavala te poštovati valjanost sakramentalne
liturgije, pripada božanskom pravu. No, redukcionističko shvaćanje koje
izjednačuje neposluh papinskoj zapovijedi s raskolom — čak i u slučaju
biskupskog posvećenja izvršenog protiv njegove volje — bilo je strano crkvenim
ocima i tradicionalnom kanonskom pravu. Tako je, primjerice, 357. godine sveti
Atanazije bio neposlušan nalogu pape Liberija, koji mu je zapovjedio da stupi u
hijerarhijsko zajedništvo s velikom većinom episkopata, koja je u stvarnosti
bila arijanska ili poluarijanska. Zbog toga je bio izopćen. U tom je slučaju
sveti Atanazije postupio u neposluhu iz ljubavi prema Crkvi i prema časti
Apostolske Stolice, nastojeći upravo očuvati čistoću nauka od svake sumnje u
dvoznačnost.
U prvom tisućljeću života Crkve biskupska su posvećenja
uglavnom obavljana bez formalnog papinskog dopuštenja, a kandidati nisu morali
biti potvrđeni od strane Pape. Prva kanonska odredba o biskupskim posvećenjima,
donesena na jednom ekumenskom saboru, bila je ona Nicejskog sabora iz 325.
godine, koja je zahtijevala da novi biskup bude posvećen uz pristanak većine
biskupa dotične pokrajine. Neposredno prije svoje smrti, u razdoblju doktrinarnih
pomutnji, sveti je Atanazije osobno izabrao i posvetio svoga nasljednika —
svetog Petra Aleksandrijskog — kako bi osigurao da na biskupsku stolicu ne dođe
neprikladan ili slab kandidat. Na sličan je način 1977. godine sluga Božji
kardinal Josyf Slipyj potajno u Rimu posvetio trojicu biskupa bez odobrenja
pape Pavla VI., potpuno svjestan da Papa to ne bi dopustio zbog tadašnje
vatikanske Ostpolitike. Ipak, kada je Rim doznao za ta tajna posvećenja,
kazna izopćenja nije bila primijenjena.
Kako bi se izbjeglo nesporazume, u redovitim okolnostima —
kada nema ni doktrinarne pomutnje ni izvanrednog progona — naravno da treba
učiniti sve kako bi se poštovale kanonske odredbe Crkve i slušalo Papu u
njegovim pravednim nalozima, kako bi se crkveno jedinstvo sačuvalo što
djelotvornije i vidljivije.
No, današnje stanje u životu Crkve može se predočiti
sljedećom prispodobom: U velikoj kući izbije požar. Zapovjednik vatrogasaca
dopušta uporabu samo nove opreme za gašenje, premda se pokazalo da je manje
učinkovita od stare, provjerene opreme. Skupina vatrogasaca ogluši se na tu
zapovijed i nastavi se služiti provjerenim sredstvima — i doista, požar je na
mnogim mjestima obuzdan. Ipak, te se vatrogasce proglašava neposlušnima i
raskolnicima te ih se kažnjava.
Produžimo li usporedbu: zapovjednik dopušta djelovanje samo
onim vatrogascima koji prihvaćaju novu opremu, slijede nova pravila gašenja i
pokoravaju se novim propisima postrojbe. No, s obzirom na očite razmjere
požara, očajničku borbu protiv njega i nedostatnost službene vatrogasne ekipe,
drugi pomoćnici — unatoč zapovjednikovoj zabrani — nesebično pristižu u pomoć,
s vještinom, znanjem i dobrim nakanama, te na koncu pridonose uspjehu napora
samoga zapovjednika.
Suočeni s takvim krutim i teško shvatljivim ponašanjem,
nameću se dva moguća objašnjenja: ili zapovjednik poriče ozbiljnost požara,
poput situacije u francuskoj komediji Tout va très bien, Madame la Marquise!;
ili, pak, zapravo želi da veliki dijelovi kuće izgore kako bi je kasnije mogao
obnoviti prema novom nacrtu.
Sadašnja kriza oko najavljenih — ali još neodobrenih —
biskupskih posvećenja u FSSPX-u razotkriva pred očima cijele Crkve ranu koja
tinja već više od šezdeset godina. Ta se rana slikovito može opisati kao
crkveni rak — točnije, crkveni rak doktrinarnih i liturgijskih dvoznačnosti.
Nedavno je na blogu Rorate Caeli objavljen izvrstan
članak, napisan s rijetkom teološkom jasnoćom i intelektualnim poštenjem, pod
naslovom: „Duga sjena Drugoga vatikanskog sabora: dvoznačnost kao crkveni rak“
(Canon of Shaftesbury: Rorate Caeli, 10. veljače 2026.). Temeljni problem nekih
dvoznačnih izjava Drugoga vatikanskog sabora jest u tome što je Sabor dao
prednost pastoralnom tonu pred doktrinarnom preciznošću. Može se složiti s
autorom kada kaže:
„Problem nije u tome što je Drugi vatikanski sabor bio
heretičan. Problem je u tome što je bio dvoznačan. A u toj smo dvoznačnosti
vidjeli sjeme zbrke koje je procvalo u neka od najuznemirujućih teoloških
kretanja u novijoj crkvenoj povijesti. Kada Crkva govori neodređeno, pa i
nenamjerno, tada su duše na kocki.“
Autor nastavlja:
„Kada se čini da neki ‘doktrinarni razvoj’ proturječi onome
što mu je prethodilo, ili kada su potrebna desetljeća teoloških akrobacija kako
bi se uskladio s prijašnjim učiteljstvom, moramo se zapitati: je li to razvoj
ili raskid prerušen u razvoj?“ (Canon of Shaftesbury: Rorate Caeli, 10. veljače
2026.).
Razumno je pretpostaviti da FSSPX ne želi ništa drugo nego
pomoći Crkvi da iziđe iz te doktrinarne i liturgijske dvoznačnosti te ponovno
otkrije svoju spasenjsku, trajnu jasnoću — onako kako je crkveno Učiteljstvo,
pod vodstvom Papa, nedvojbeno činilo kroz povijest nakon svake krize obilježene
doktrinarnom pomutnjom i nejasnoćom.
Uistinu, Sveta Stolica trebala bi biti zahvalna FSSPX-u, jer
je on danas gotovo jedina veća crkvena stvarnost koja otvoreno i javno ukazuje
na postojanje dvoznačnih i zavaravajućih elemenata u nekim izjavama Sabora i u Novus
Ordo Missae. U tom nastojanju FSSPX se vodi iskrenom ljubavlju prema Crkvi:
kada ne bi ljubili Crkvu, Papu i duše, ne bi se upuštali u takvo djelo niti bi
ulazili u dijalog s rimskim vlastima — i bez sumnje bi imali lakši život.
Sljedeće riječi nadbiskupa Marcela Lefebvrea duboko diraju i
odražavaju stav sadašnjeg vodstva i većine članova FSSPX-a:
„Vjerujemo u Petra, vjerujemo u Petrova nasljednika! No,
kako dobro kaže papa Pio IX. u svojoj dogmatskoj konstituciji, papa je primio
Duha Svetoga ne da bi stvarao nove istine, nego da bi nas čuvao u vjeri svih
vremena. To je definicija Pape
dana na Prvom vatikanskom saboru od pape Pija IX. Zato smo uvjereni da,
čuvajući te predaje, očitujemo svoju ljubav, svoju poučljivost, svoju
poslušnost Petrovu Nasljedniku. Ne možemo ostati ravnodušni pred
propadanjem vjere, morala i liturgije. To je isključeno! Ne želimo se odvajati
od Crkve; naprotiv, želimo da Crkva nastavi živjeti!“
Ako netko poteškoće s Papom smatra jednom od svojih najvećih
duhovnih patnji, to je samo po sebi snažan dokaz da ne postoji raskolnička
nakana. Pravi raskolnici čak se ponose svojim odvajanjem od Apostolske Stolice.
Pravi raskolnici nikada ne bi ponizno molili Papu da prizna njihove biskupe.
Koliko su, dakle, doista katoličke sljedeće riječi
nadbiskupa Lefebvrea:
„Beskrajno žalimo, to je za nas golema bol, pomisliti da smo
u poteškoćama s Rimom zbog svoje vjere! Kako je to moguće? To nadilazi svaku
maštu; to nikada ne bismo mogli zamisliti, nikada ne bismo mogli vjerovati,
osobito u djetinjstvu — tada kada je sve bilo jedinstveno, kada je cijela Crkva
vjerovala u svoje opće jedinstvo i držala istu vjeru, iste sakramente, istu
žrtvu mise, isti katekizam.“
Moramo pošteno ispitati očite dvoznačnosti u pogledu vjerske
slobode, ekumenizma i kolegijalnosti, kao i doktrinarne nepreciznosti Novus
Ordo Missae. U tom je pogledu vrijedno pročitati nedavno objavljenu knjigu
arhimandrita Bonifacija Luykxa, saborskog perita i uglednog liturgičara,
znakovita naslova A Wider View of Vatican II. Memories and Analysis of a
Council Consultor.
Kako je jednom rekao G. K. Chesterton: „Ulazeći u crkvu, od
nas se traži da skinemo šešir, a ne glavu.“ Bila bi tragedija kada bi FSSPX bio
potpuno odsječen, a odgovornost za takvu podjelu prvenstveno bi snosila Sveta
Stolica. Sveta Stolica trebala bi FSSPX uključiti, pružajući mu barem minimalni
stupanj crkvene integracije, a zatim nastaviti doktrinarni dijalog. Sveta
Stolica pokazala je izvanrednu velikodušnost prema Komunističkoj partiji Kine,
dopuštajući joj da predlaže kandidate za biskupe — a vlastita djeca, tisuće i
tisuće vjernika FSSPX-a, tretiraju se kao građani drugoga reda.
FSSPX-u bi trebalo omogućiti teološki doprinos radi
razjašnjenja, dopune i, ako je potrebno, ispravka onih izjava u tekstovima
Drugoga vatikanskog sabora koje izazivaju doktrinarne dvojbe i poteškoće.
Pritom treba imati na umu da u tim tekstovima crkveno Učiteljstvo nije
namjeravalo izricati dogmatske definicije s oznakom nezabludivosti (usp. Pavao
VI., Opća audijencija, 12. siječnja 1966.).
FSSPX ispovijeda istu Professio fidei kakvu su
ispovijedali oci Drugoga vatikanskog sabora, poznatu kao Tridentsko-vatikanska Professio
fidei. Ako, prema izričitim riječima pape Pavla VI., Drugi vatikanski sabor
nije iznio nikakve konačne doktrine niti je to namjeravao, i ako vjera Crkve
ostaje ista prije, za vrijeme i nakon Sabora, zašto bi ispovijest vjere koja je
u Crkvi vrijedila do 1967. odjednom prestala biti smatrana valjanim znakom
istinskoga katoličkog vjerovanja?
Ipak, Tridentsko-vatikanska Professio fidei prema
mišljenju Svete Stolice nije dostatna za FSSPX. Ne bi li upravo ta Professio
fidei trebala predstavljati „minimum“ za crkveno zajedništvo? Ako to nije
minimum, što bi onda, iskreno govoreći, uopće bilo „minimum“? Od FSSPX-a se,
kao conditio sine qua non, traži da ispovjedi vjeru kojom se prihvaćaju
učenja pastoralne, a ne konačne naravi posljednjega Sabora i kasnijega
učiteljstva. Ako je to doista takozvani „minimalni zahtjev“, tada se čini da
kardinal Víctor Fernández pribjegava igri riječima.
Papa Lav XIV. rekao je na ekumenskoj Večernjoj 25. siječnja
2026., na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, da već postoji
jedinstvo između katolika i nekatoličkih kršćana jer dijele minimum kršćanske
vjere: „Dijelimo istu vjeru u jednoga i jedinoga Boga, Oca svih ljudi; zajedno
ispovijedamo jednoga Gospodina i pravoga Sina Božjega, Isusa Krista, i jednoga
Duha Svetoga, koji nas nadahnjuje i potiče prema punom jedinstvu i zajedničkom
svjedočanstvu Evanđelja.“ Nadalje je izjavio: „Jedno smo! Već jesmo!
Prepoznajmo to, živimo to i učinimo vidljivim!“
Kako pomiriti tu izjavu s tvrdnjom predstavnika Svete
Stolice i nekih visokih prelata da FSSPX nije doktrinarno ujedinjen s Crkvom,
ako FSSPX ispovijeda Tridentsko-vatikansku Professio fidei?
Daljnje privremene pastoralne mjere dodijeljene FSSPX-u radi
duhovnoga dobra tolikih uzornih katoličkih vjernika bile bi snažno
svjedočanstvo pastoralne ljubavi Petrova Nasljednika. Time bi papa Lav XIV.
otvorio svoje očinsko srce onim katolicima koji na neki način žive na crkvenoj
periferiji, omogućujući im da iskuse kako je Apostolska Stolica doista Majka i
za FSSPX.
Riječi pape Benedikta XVI. trebale bi probuditi savjest onih
u Vatikanu koji će odlučivati o dopuštenju biskupskih posvećenja za FSSPX. On
podsjeća da se, gledajući unatrag na povijesne podjele, stječe dojam kako u
presudnim trenucima nije učinjeno dovoljno da se očuva ili ponovno uspostavi
jedinstvo, te da su i propusti crkvenih poglavara imali svoj udio u tome da su
se podjele mogle učvrstiti. Takav pogled na prošlost nameće obvezu da se danas
učini sve kako bi svi koji istinski žele jedinstvo mogli u njemu ostati ili ga
ponovno postići.
Privremene i minimalne pastoralne mjere za FSSPX, poduzete
radi duhovnoga dobra tisuća i tisuća njegovih vjernika diljem svijeta —
uključujući papinski nalog za biskupska posvećenja — stvorile bi potrebne
uvjete za mirno razjašnjenje nesporazuma, pitanja i doktrinarnih dvojbi koje
proizlaze iz nekih izjava u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora i kasnijega
papinskog učiteljstva. Istodobno bi takve mjere FSSPX-u pružile mogućnost
konstruktivnog doprinosa dobru cijele Crkve, uz jasno razlikovanje onoga što pripada
božanski objavljenoj vjeri i konačno predloženu nauku Učiteljstva od onoga što
ima prvenstveno pastoralni karakter u određenim povijesnim okolnostima te je
stoga otvoreno pažljivom teološkom proučavanju, kako je to oduvijek bila praksa
u životu Crkve.
Sa iskrenom zabrinutošću za jedinstvo Crkve i duhovno dobro
tolikih duša, s poštovanjem i bratskom ljubavlju upućujem bratski poziv Svetom
Ocu papi Lavu XIV.:
Sveti Oče, podijelite papinski nalog za biskupska posvećenja
FSSPX-a. I Vi ste otac svojih brojnih sinova i kćeri — dvaju naraštaja vjernika
o kojima se zasad skrbi FSSPX, koji ljube Papu i žele biti istinski sinovi i
kćeri Rimske Crkve. Stoga se uzdignite iznad strančarenja drugih te,
velikodušnim očinskim i doista augustinskim duhom, pokažite da gradite mostove,
kako ste obećali pred cijelim svijetom kada ste dali svoj prvi blagoslov nakon
izbora. Nemojte ući u crkvenu povijest kao onaj koji nije izgradio taj most —
most koji se u ovom doista providonosnom trenutku može sagraditi velikodušnom
voljom — nego je dopustio doista nepotrebnu i bolnu daljnju podjelu unutar
Crkve.
Sveti Oče, ako podijelite papinski nalog za biskupska
posvećenja FSSPX-a, Crkva našega vremena neće ništa izgubiti. Bit ćete istinski
graditelj mostova — štoviše, uzoran graditelj mostova — jer ste Vi Rimski
prvosvećenik, Summus Pontifex.
+ Athanasius Schneider
24. veljače 2026.
[1] Godišnja statistika FSSPX-a za 2026.: ukupno članova
1.482; biskupa 2; svećenika (bez biskupa) 733; bogoslova (uključujući one koji
još nisu položili obvezujuće zavjete) 264; redovničke braće 145; oblata 88;
redovnica 250; prosječna dob članova 47 godina; djelovanje u 77 zemalja; 17
distrikata i autonomnih kuća; 5 bogoslovija; 94 škole (od toga 54 u
Francuskoj).
Primjedbe
Objavi komentar