utorak, 22. studenoga 2016.

Osnovno o modernizmu: je li Novus ordo nedostojna žrtva Bogu?


Uvod

Autoru ovih redaka postaje jasno da se
kod mnogih ljudi, katolika i nekatolika, budi svijet o okrutnoj stvarnosti u vezi toga kakav je papa Franjo. Sljedeći korak je pomoći tim istim ljudima razumjeti okrutnu stvarnost oko cijele modernističke revolucije još iz vremena sv. Pija X., kada su se pape još uvijek žestoko borili protiv te velike „sinteze svih krivovjerja“.

Modernistička revolucija „izašla je iz ormara“, ako baš hoćete, u vrijeme Drugog vatikanskog
sabora, ali nigdje njezina agenda nije bila toliko jasno vidljiva kao u sustavnom uništavanju rimskog obreda, koje se dogodilo kao posljedica tog koncila i s punim blagoslovom njegovog duha.

Kada se jednom shvati zašto su modernisti koji su bili u „srcu i njedru“ Crkve najprije napali Misu – jer ona je bila liturgijska utvrda, ako baš želite, u kojoj je katolički nauk bio zaštićen stoljećima i u kojoj je čak i sam latinski učinio eksperimentiranje i novotarije skoro nemogućima, a koja je svakoga dana
jačala katoličke ideje tako odbojne modernističkom gledanju na ekumenizam, dijalog, univerzalno spasenje i na kraju lažnu moralnu slobodu (puki produžetak modernističkog krunidbenog dostignuća lažne vjerske slobode) o kojoj je potpuno ovisio porast abortusa, kontracepcije i uništenja kršćanskog braka – lako je razumjeti što se već dugo događa u Crkvi. Posve jednostavno, mi smo svi žrtve masivnog modernističkog udara kojemu je naš jadan, opterećeni rimski prvosvećenik, predstavnik.

Uspinjanje pape Franje do stolice sv. Petra oduvijek je bilo finale modernista – staviti jednog svog na sam vrh. Franjo nije izronio iz vakuuma, a nije ni pošteno prema njemu drugačije tvrditi. To se već sve dugo spremalo, ali je na toliko načina uspjeh čitave modernističke revolucije koju on sada predstavlja bio posve ovisan o uništenju rimskog obreda, takozvane tridentske Mise – i iz duhovne kao i praktične perspektive.

Ne volite latinski jezik? Više volite narodni? Vama se sviđa kada se svećenik okrene ljudima da možete vidjeti njegovo lice? Naravno, a to nije samo vaša greška, jer su modernisti formirali vaše mišljenje, uzrokujući da vaše shvaćanje onoga što liturgija treba biti postane kobno pogrešna. Mislite da se liturgija tiče samo vas i kako se na njoj osjećate i kako odgovarate na nju, umjesto da se ona tiče Boga i prikladnog štovanja koje dugujemo našem Stvoritelju. A kada nas ona ne uspije zabaviti ili učiniti da „nešto“ osjećamo, ona nam postaje nevažna, kao što je postala nevažna milijunima otpalih katolika od uvođenja Novus
ordo Mise.

Kako se vi i ja „osjećamo“ u vezi Mise zaista je posve nevažno. U pravom luciferijanskom stilu, poanta i svrha Mise su izvrnuti. Modernisti su znali što rade, a površne zloupotrebe poput ministrantica i
uporabe narodnog jezika blijede u ozbiljnosti kada ih se usporedi s onim što su oni zapravo predstavljali – kraj dostojne žrtve za koju je od početka povijesti čovjek znao da je duguje Bogu. Tako su stolovi zamijenili oltare, žene i gitare odvraćale su pažnju od svećenika, pričesne ograde porušene su da se stvori mjesto za „prostor za okupljanje“, svetohranište – svetinja nad svetinjama – gurnuto je u stranu kada već nije posve uklonjeno iz Crkve, a slavljenje zajedničke večere nadomjestilo je Božji prinos Bogu na žrtvenom oltaru.

Ovaj članak koji je ispustio iz pera jedan odrasli obraćenik na katoličanstvo, prelazi neke poznate točke koje se tiču liturgije, ali ako se pročita
praćen molitvom i ponizno, uvjeren sam da će pomoći mnogim katolicima kojima je u prošlosti ispran mozak da ih probudi i da shvate što se stvarno dogodilo zadnjih pedeset godina, i da, Deo volente, odluče poduzeti potrebne mjere da povrate ono što im je pakosno oduzeto prije dosta vremena – njihovo pravo stečeno rođenjem, njihov identitet, njihova liturgijska očevina, njihova vjera, njihova budućnost, duše njihove vlastite djece.

Molim Te, Bože, pomozi nam svima da vidimo i shvatimo što smo izgubili, što su oni učinili Tvojoj zaručnici i kako su Tebi oduzeli krunu.

Michael J. Matt

U poruci svoje propovijedi 18. siječnja 2016. papa Franjo je oštro kritizirao tradicionalne katolike, nazivajući ih, između ostalog, kršćanima čija su srca zatvorena za iznenađenja Duha Svetoga i pobunjenicima koji prakticiraju grijeh vračanja; uvrede o kojima se već naširoko raspravljalo na internetu.

Želeći dati vjerodostojnost tim optužbama, Papa se poslužio čitanjem toga dana da ilustrira svoju poantu, uključujući određenu priču o kralju Šaulu, koja se može naći u Prvoj knjizi Samuelovoj, 15. poglavlje.

Dok je Franjo očito krivo protumačio poglavlje, pravo tumačenje, kao što je vrlo jasno objašnjeno u Svetom pismu, sadrži važnu poruku svim katolicima koji žele tražiti Božju istinu i Božju volju u vrijeme ovog posebno zbunjujućeg razdoblja u povijesti Crkve. Po mom mišljenju, ispravno tumačenje poglavlja pomaže oslikati zašto je tradicionalna latinska Misa (prema misalu iz 1962.), koju je crkvena hijerarhija prije nekoliko godina protjerala u status „izvanrednog obreda“, toliko važna i zašto je sada, možda više nego ikada, nužno da bude služena i redovito dostupna svim katolicima.

Kralj Šaul, preteča Annibala Bugninija – oca Nove Mise?


U 15. poglavlju Prve knjige Samuelove Bog je zapovijedio Šaulu preko proroka Samuela da ustane protiv plemena Amalečana i uništi i ljude i sve što im pripada. Jasno je bio upućen da ne poštedi nikoga niti da priželjkuje išta, već da umjesto toga pogubi „i čovjeka i ženu, dijete i napršće, govedo i ovcu, devu i magarca.“ Šaul je poslušao Gospodina napavši i pobijedivši pleme Amalečana, ali nije uništio sve kako mu je bilo naređeno. Umjesto toga, ostavio je kralja na životu, okupio je najbolje od stada i krda, odjeću, i „sve dragocjeno.“ Sve što je bilo „slabo i bez cijene“, on je uništio.


Da još poveća svoju pobunu, Šaul je dodatno uvrijedio Boga žrtvujući nešto od tog zabranjenog blaga Gospodinu. Kada mu se Samuel suprotstavio, Šaul je okrivio ljude, govoreći da su oni htjeli „sačuvati najbolje životinje od ovaca i goveda“ da bi ih žrtvovali Gospodinu.


Primijetite kao prvo, da Sveto pismo precizira da je „nešto“ od plijena žrtvovano, što znači da je očigledno dio sačuvan za užitak i daljnje Šaulovo obogaćivanje. Kao drugo, poglavlje ne precizira jesu li ljudi znali koje je upute Bog dao Šaulu, a opet je Šaul, pokazujući se kao najamnik, a ne pastir, pokušao njih okriviti za taj incident. Zadnje i najvažnije, moramo primijetiti da je Šaul prinio loš religijski čin, jasno neprihvatljiv Bogu u pokušaju da se opravda njegov neposluh Božjoj zapovijedi. Tako su ljudi sudjelovali u činu koji je bio odvratan Gospodinu, vrlo vjerojatno iz neznanja, iz vjerne poslušnosti vođi koji je odabrao ignorirati grijeh radi svog vlastitog svjetovnog dobitka. Poput lažnih pastira koji pasu sami sebe umjesto stada (Ez 34, 2), poput lažnih pastira koji kažu: „Neka je blagoslovljen Gospod, ja se obogatih!“ i ne štede stado (Zah 11, 5).

Kao odrasli obraćenik na katoličanstvo, nisam bio upoznat s tradicionalnom latinskom Misom (TLM), a nisam ni znao ništa o promjeni koju su nametnuli vjernicima pojavom Novus
ordo Mise (NOM). Kada smo moja obitelj i ja počeli prisustvovali jednom mjesečno na TLM u našoj (prilično konzervativnoj) Novus ordo župi, nisam razumio ni riječ latinskog (iako sam jako uživao u gregorijanskim koralima, kao i moja obitelj).

Usprkos tome, bio sam preneražen čitajući engleski prijevod liturgije. Koja razlika! Kako prekrasno! Ta Misa se očito ticala poniznih ljudi koji se kaju, grješnika koji zahvaljuju Bogu koji ih je stvorio i koji ih toliko puno voli.

Nakon što sam pročitao
tekst liturgije, shvatio sam da je vjerojatno da je NOM, toliko različit u tonalitetu, bio instrumentalan u slabljenju veze između Boga i vjernika. To izgleda logično, jer je naglasak koji je stavljen na značenje Mise pomaknut s velike žrtve Jaganjca Božjeg na spomen (posljednje večere) večeru. Vjerujem da je ta promjena u naglasku i tonalitetu koji je zapravo ohrabrivao vjernike da postanu ovisniji o svijetu, u direktnoj suprotnosti sa samom Kristovom voljom koju je On izrazio tako rječito u evanđeljima, osobito u Ivanovom evanđelju u 17. poglavlju.

Kako uopće početi hvaliti slavu „Mise svih vremena“? Ona počinje s 42. psalmom, koji nas podsjeća o našoj potrebi za Bogom i govori o Njegovoj odanosti i intimnoj brizi za svoj narod: iako su neprijatelji svugdje oko nas, iako se možda moramo suočiti s velikom opasnošću i progonom ovoga svijeta, mi se ne trebamo uznemiravati; „svjetlo istine“ nas je dovelo do oltara Božjega. A zatim iz 120. psalma: „Pomoć je naša u imenu Gospodina, koji je stvorio nebo i zemlju.“

Kroz cijelu Misu vrlo je jasno da je žrtva
sam Isus Krist, „neokaljana žrtva“, „sveta žrtva“, „žrtva čista“. Što možemo nego biti skrušeni kad se toga prisjetimo. Moramo se prisjetiti da smo nedostojni grešnici. Kada svećenik moli Boga da očisti njegovo srce i usne, da ga pročisti tako da može biti vrijedan navijestiti sveto evanđelje, ovdje smo ponovno u čudu, jer nas se podsjeća na naše izrazite i nezaslužene povlastice. Jer mnoge uši nisu otvorene da prime poruku Kristovog mira u svojim životima.

Uz to, unutar same liturgije Mise, podsjeća nas se na općinstvo svetih čije nam molitve i zagovor pomažu da ostanemo čvrsti u vjeri za vrijeme ovog teškog života, kao što su oni jednom bili, odupirući se grijehu i želji za svjetovnim užicima što ih je ojačalo da ustraju u vremenima kušnje. Čak i kušnje koja je vodila u mučeništvo. A nakon misne žrtve raduje nas čitanje posljednjeg evanđelja – koje je uvijek isto svake nedjelje – slavni traktat sv. Ivana o Božjoj veličini i čudima Njegovog dara čovječanstvu (Iv 1, 1-14): „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. ... Sve postade po njoj...u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo... A onima koji Ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u Njegovo ime... I Riječ tijelom postade (ovdje svi pokleknemo) i nastani se među nama; i vidjesmo slavu Njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine.“

U svjetlu te prekrasne liturgije pune poštovanja, pitanje je jednostavno:
kako će vjernici, koji, po Isusovim riječima svi spavaju dok čekaju povratak mladoženje, doći do shvaćanja velike slave Božje i Njegovog obećanja za vječni život koji (u najboljem slučaju) shvaćamo samo maglovito, budući da se naš svakodnevni život odvija u ovom grješnom svijetu? Ne možemo razumjeti obećanje i stajati čvrsto u vjeri ako nas se, kada dođemo pred oltar Božji radi svete misne žrtve, ne podsjeti na Božju slavu, Božju žrtvu, našu nedostojnost i Božju ljubav. To je naša najveća snaga, naša najveća molitva, naša najveća milost.

Ta promjena u tonalitetu u
novoj Misi je zaista suštinska. Uzmite u obzir veliko čudo transupstancijacije dok se događa u kanonu TLM: svećenik „ponizno moli Oca preko Isusa“, moleći da On primi i blagoslovi ovu „svetu neokaljanu žrtvu“ koju on prinosi Bogu prvo za Katoličku crkvu, tražeći od Boga da joj podari mir (Kristov mir, koji nije onaj koji svijet daje) da ju čuva, ujedini i ravna po svemu svijetu, a zatim i za Papu, biskupa i „za sve pravovjerne štovatelje katoličke i apostolske vjere.“ U molitvama povezanima uz žrtvu koje su protkane kroz TLM jasno je da se žrtva prinosi da se učini zadovoljština za bezbrojne grijehe čitavog tijela, i živih i mrtvih, i moli se da žrtva (koju se opisuje dok se prinosi Bogu kao darove koje nam je On dao) donese čast svecima i spas Crkvi na zemlji.

U
novoj se Misi uopće ne spominje razlog za prinos, kao da je nepotrebno vapiti Bogu da pomogne i vodi svoj narod. Grijesi vjernika spominju se samo jednom, odmah na početku s „ispovijedam se...“, ako se time uopće služe. Darovi su naš prinos Bogu, ne priznaje se ponizno da sve što imamo dolazi od Njega. Potreba da imamo Isusa, Žrtvu i svećenika da nas izmiri s Bogom također se ne spominje. U jednoj uobičajenoj verziji spominje se, jednostavno, „žrtva našeg pomirenja“.U drugog uobičajenoj verziji to se uopće ne spominje.

Još jedan vrlo ozbiljan problem s
novom Misom je taj da sadrži pogrešne izjave; pojmove koji se direktno suprotstavljaju pojmovima iz Svetog Pisma. Evo četiri primjera takvih izjava, uz definiciju pojma iz Svetog Pisma:


1. „Naše spasenje je zahvaljivati Ocu.“

Sv. Pavao naučava da je „Naše spasenje u Kristu Isusu“ (2 Tim 2,10). Na njemu trebamo raditi sa strahom i drhtanjem jer Bog radi u nama da ga postigne, u skladu sa svojom voljom. (Fil 2, 12-13).

2.
Bog čini sve stvari svetima.

Sveto pismo jasno kaže da su samo neki ljudi sveti (ili će to postati) . Od četiri primjera sijanja zrna o kojima Isus naučava u prispodobi o sijaču, samo jedan dio donese rod (Mt 13, 3-23). Prorok Izaija govori o „sinovima vračare, rodu preljubnice“ nazivajući ih poslije „djecom otpada“ i „leglom laži“ (Iz 57, 3-5), a Isus nam govori o židovima koji ne čuju i ne vjeruju Njegovim riječima da nisu sjeme Abrahamovo, već da je njihov otac đavao, koji je lažac i otac laži. (Iv 8, 43-44).

3. Boga se traži da unaprijedi mir i spasenje svega svijeta.

Pa opet one koji će ga se odreći, Krist upozorava da On nije došao donijeti mir, već mač (Mt 10, 32). Kada se nebeska vojska pojavila pred pastirima da najave Kristovo rođenje, oni su objavili „mir ljudima dobre volje“ (Lk 2, 13-14). Na kraju, Isus kaže svojim učenicima da mir koji im On daje nije onaj koji svijet daje (Iv 14,27).

4.
Bog okuplja ljude tako da se čista žrtva može prinijeti u Njegovo ime.

Što ta rečenica uopće znači? Prema sv. Pavlu, žrtva je Isus Krist. „Svet, nevin, neokaljan, odvojen od grešnika i uzvišen nad nebesa.“ (Heb 7, 26) I opet, sv. Pavao kaže da se Isus Krist javio da svojom žrtvom satre grijeh (Heb 9, 26).

Taj posljednji primjer pokazuje moju prvu reakciju na izjavu. Međutim, kao što stvarni tekst euharistijske molitve rabi rečenicu „od istoka sunčanog do zapada“, moj župnik je uputio na to da je spomenuta ,,žrtva“ (u engleskom tekstu) uklonjena iz Malahijinog proročanstva:

Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime moje među narodima, i posvuda će se žrtvovati imenu mojemu i prinosit će se čist prinos, jer će veliko biti ime moje među narodima, veli Gospod nad vojskama.“ (Mal 1, 11)

Iako ovo poglavlje predočava misnu žrtvu s Kristom kao žrtvom, nije jasno kako to obećanje naklonosti znači da smo mi automatski Božji izabrani narod samo zbog toga što smo se pojavili na Misi, kao što im rečenica iz euharistijske molitve sugerira. Dok je jasno da je to važan propust, on je pogotovo takav u svjetlu konteksta Malahijinog proročanstva. Bog je ljut na Izraelce jer su mu prinijeli lošu žrtvu; „ugrabljeno, hromo i bolesno“. Oni Mu nisu donijeli Njegov najbolji dio stada, s poniznim i zahvalnim priznanjem Njegove ljubavi i velikog blagoslova. Po riječima te rečenice, okupljeni možda neće razumjeti da se spomenuta „žrtva“ odnosi na Isusa Krista. Ali čak i ako razumiju, nije im rečeno da moraju pokazati svoju ljubav Bogu tako što će se odreći grijeha i tako što će slijediti Njegove zapovijedi da bi mogli prinijeti prihvatljivu žrtvu.
Problem prava na nešto koji zamjenjuje poniznost također se javlja u novoj Misi kada svećenik moli: „Daj nam da postignemo biti subaštinici života vječnoga.“ Razmislimo o toj razlici u tonalitetu, kao i o ishodu verzije u TLM. Svećenik moli da Bog poda vjernicima „neki udio“ u društvu sa svojim svetima – ne gledajući naše zasluge već dajući nam praštanje. To je u skladu sa Svetim pismom. Mi ne zaslužujemo svoje spasenje. Mi smo spašeni po Božjoj milosti kada iskreno nastojimo živjeti po Njegovim zapovijedima. Mi ne zaslužujemo svoje spasenje. U cjelini, Nova Misa puno više fokusira svoju pažnju na zajedništvo okupljenih umjesto na ponizno i smjerno bogoštovlje.

U NOM mi smo „tijelo Kristovo“, što se izjavljuje kao činjenica, kao kod protestanata koji vjeruju u spasenje po jednostavnom činu vjere bez razlikovanja u vezi pojedinačnog stanja milosti (i vrlo rijetko se vjernike podsjeća s propovjedaonice da se moraju odvratiti od grijeha).

Do sada se NOM služi u većini katoličkih crkava već više od 40 godina. Vjernici još uvijek dolaze štovati Boga. Pobožniji još vjeruju u pravu prisutnost. Ali značenje našeg odnosa s Bogom je zamračeno ovom liturgijom. Kako može ta Misa biti ugodna Bogu poput TLM, i zar nije ugađanje Bogu cilj našeg bogoštovlja? U nekim „modernijim“ i „liberalnijim“ župama, vjernike se upravo uči kako se trebaju fokusirati na zajedništvo umjesto na klanjanje Bogu. Kada svećenici (i očigledno, većina trenutačne crkvene hijerarhije) podučavaju teologiju oslobođenja pod geslom „mi smo Crkva“, ili bilo koji drugi oblik relativizma u odnosu na Sveto pismo, njihov način ponašanja podsjeća na opis lažnih proroka koji će se podići u Crkvi. Sveti Petar ih opisuje na sljedeći način: „Njihove su oči pune preljubništva i svagda sklone na grijeh. Mame neutvrđene duše, imaju srce naučeno lakomstvu, djeca su kletve.“ (2 Pt 2,14) Sve to promovira njihove vlastite interese u svjetovnim dobicima. A kada se ta uzvišena sveta Misa pretvori u samo sastajanje prijatelja, ljude se odvodi od istine, a naš Gospodin postaje kamen spoticanja i kamen uvrede. Oni su naučeni sudjelovati u lošoj žrtvi, možda bez svijesti o tome, baš kao što su Izraelci sudjelovali u žrtvi koju je potaknuo kralj Šaul.

U Salemu u Oregonu, glavnom gradu jedne od najliberalnijih i moralno najdestruktivnijih država u uniji, TLM se trenutno služi jednom mjesečno u 6:45 ujutro u katoličkoj crkvi sv. Josipa. Unatoč tome što je rano, mnogi ljudi dolaze, čak iz okolice grada da sudjeluju na toj najljepšoj i smjernoj liturgiji.
Kada je Crkva pod vodstvom pape Pavla VI. donijela odluku da se mijenja s vremenom namećući novu Misu, odatle je proizašao svjetovni pogled usmjeren prema čovjeku, kojeg su usvojili mnogi katolici te je naštetio njihovom razumijevanju kako postići pozitivne promjene u sekularnoj okolini. Jer mnogi dobri i iskreni katolici marljivo i neumorno rade u borbi protiv zla kulture smrti, redefiniranja braka i drugih relevantnih problema. Pa opet bez razumijevanja odnosa s Bogom koji proizlazi iz TLM, ostavljeni su bez potrebnog oklopa i oružja za borbu u bitci.

Mnogi su zaboravili da se promjena na dobro u društvu može dogodili jedino preko Božje moći kada ponizni i skrušeni ljudi – ljudi koji su spremni odbaciti grijeh iz ljubavi prema Božjim zapovijedima – prinose molitve i pokoru. Moramo se sjetiti i vjerovati kao apsolutnu istinu da je Bog Svemogući taj koji je razdijelio Crveno more, koji je učinio da padnu zidovi Jerihona, koji je srušio diva Golijata, i koji nudi spasenje preko predragocjenog tijela i krvi Svoga Sina našeg Gospodina Isusa Krista. „Naša je pomoć u imenu Gospodina, koji je stvorio nebo i zemlju.“

Obrati nas Gospodine, daj nam da vidimo Tvoje lice i bit ćemo spašeni.“

Tu činjenicu svijet je zaboravio danas kada se Bog čini tako daleko. Ali katolici moraju to prije sviju znati i vjerovati i razumjeti. Mi ne smijemo biti kao svijet jer mi moramo biti svjetlo svijetu koje tama ne može razumjeti. Da bismo postali onakvi kakve nas Bog želi, trebamo barem mogućnost da redovito prisustvujemo tradicionalnoj latinskoj Misi. Mora nas se podsjetiti što stvarno znači biti dobar kršćanin.

Toni McCarthy


Izvor: http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/2593-modernism-101-is-the-novus-ordo-an-unworthy-sacrifice-to-god

1 komentar:

  1. Ako nisu razumjeli Misu na latinskom, zašto ju onda nisu cijelu preveli nego su je skratili za više od pola. Znaći da nisu razumjeli Misu uopće, niti ju razumiju. Može li netko skratiti Isusova tri sata na križu i reči dosta je pola sata, ili dosta je samo pet udaraca bičem . Reći tako nešto Bogu Ocu koji žrtvuje Svog Jedinorođenog Sina za nas grešnike može samo nezahvalnik i onaj kome to malo znaći.
    Sveti J. Esscriva: ,,Misa je dugačka kažeš , a ja dodajem : jer je tvoja ljubav kratka."
    O kad bi svakim danom tvoj fanatizam postao snažniji za Vjeru, jedinu obranu jedine istine!
    Robelar

    OdgovoriIzbriši