ponedjeljak, 23. siječnja 2017.

Posljednji sud


Nauk Crkve o Posljednjem sudu zajedno s onim što nam sveci o tome mogu reći pomaže nam da vidimo same sebe u odnosu prema Bogu kao Njegova stvorenja i one kojima će Bog naposlijetku suditi. Crkva naučava da postoje dva Posljednja suda. Prvi je pojedinačni sud svakog pojedinca pred Bogom nakon njegove zemaljske smrti. Drugi je opći sud, na kojem će na kraju svijeta svi biti okupljeni i Krist će suditi svakom čovjeku koji će ponovno proći svoj osobni sud.

Na pojedinačnom sudu, neposredno nakon smrti, donosi se božanska presuda, odnosno određuje se vječna sudbina preminule osobe. Tijekom ovog suda Bog komunicira s dušom, prenoseći joj Njegovo razumijevanje te duše, tako da svaka duša može vidjeti sve što je činila tijekom cijelog svog života i je li to bilo grešno, i u kojoj mjeri, ili je bilo dobro, i u kojoj je mjeri bilo dobro. Dakle, radi se o intelektualnoj komunikaciji u kojoj nam Bog zatim daje do znanja što smo takvim životom zaslužili, odnosno idemo li u raj ili u pakao.

Ispovjedaonica se ponekad naziva sudom Božje pravde, a ponekad i sudom Božje milosti. Sudom Božje pravde naziva se zato što osoba mora stati pred Božjeg predstavnika, odnosno svećenika, i optužiti se za sve prijestupe i kršenje Božjeg zakona. Sudac prosuđuje kajanje osobe, kako bi ustanovio kaje li se uistinu za svoje grijehe. Ako se osoba ne kaje iskreno za svoje grijehe, svećenik joj ne može dati odrješenje i tako vratiti posvetnu milost, ali ako se osoba iskreno kaje, svećenik joj daje odrješenje i ona je opravdana pred Bogom i više se ne smatra odgovornom za počinjene grijehe, iako je odgovorna za njihov učinak, o čemu ćemo detaljnije malo kasnije.

Pojedinačni sud

Kada čovjek umre, morat će stati pred Božji sud, samo tada neće biti Božjeg predstavnika, već će mu suditi sam Bog. Svaki će čovjek morati stati pred Svemogućeg Boga i odgovarati za ama baš svaki grijeh koji je ikada počinio. No čovjek više neće optuživati sam sebe za grijehe koje je počinio, kao tijekom ispovijedi, nego će mu Bog u potpunosti otkriti kakav je zapravo. Svaki grijeh, svaka mana i svaka povreda Božjeg zakona, bez obzira koliko malena, bit će pokazana s potpunom jasnoćom kakvu čovjek nije imao u ovom životu, čak i grijesi kojih je čovjek bio svjestan za vrijeme života na Zemlji. Stajat će pred Nebeskim sudom dok će samo jedna stvar braniti njegov slučaj, osim svetaca koji će ga također braniti, a to je posvetna milost, jedina stvar koja ga može spasiti.


Kada Bog čovjeku otkrije sve njegove grijehe, pokazat će mu stanje njegove duše, tako da će osim svega što je učinio, čovjek vidjeti i samoga sebe. To je oblik samospoznaje, dobivanja znanja o samome sebi, kakvo se ne može postići u ovome životu. Ono što Bog tada pokaže čovjeku ne može se zanijekati; čovjek se ne može braniti jer vidi da je ono za što ga se krivi istina. Tako da čovjek ne može o tome raspravljati s Bogom, nego će mu Bog reći je li se uistinu kajao za svoje grijehe u ovom životu, je li mu uistinu bilo žao zbog njih. Više neće moći moliti čin kajanja, jer kada čovjek umre, njegova je vječna sudbina zapečaćena. No kajanje koje je čovjek osjećao i činio u ovom životu spasit će ga od kazne koju zaslužuje zbog grijeha, pod uvjetom da je umro u stanju Božje milosti.

Čovjek će pred Bogom stajati bespomoćan, samo će ga braniti oni kojima je pomogao, a koji su završili u raju, kao i sveci i anđeli prema kojima je čovjek imao pobožnost tijekom zemaljskog života. No tamo će, naravno, biti i demoni koji će ga optuživati. Čak niti zastupanje svetaca i anđela neće pomoći čovjeku, u slučaju da je umro u stanju smrtnoga grijeha. Možda će u tom slučaju oni pokazati Bogu neka dobra djela koja je učinio i kojima su svjedočili, no to mu na kraju neće pomoći, jer Bog je sudac. Ako umre u stanju smrtnoga grijeha, i oni će vidjeti da je njegovo vječno prokletstvo uistinu pravedno.

Dakle, nakon što Bog čovjeku pokaže stanje njegove duše, otkrit će mu vječnu presudu, donesenu na temelju stanja njegove duše. Ako je čovjek umro u stanju smrtnog grijeha, Bog će učiniti da mu bude potpuno jasno zašto ne zaslužuje primiti Njegovu milost. Naći će se u paklu, mrzeći Božju pravdu svakim djelićem svoga bića, dok će u isto vrijeme biti svjestan da je Njegova pravednost apsolutno točna.

Pored službenog crkvenog nauka, postoji i lažni nauk o posljednjem čovjekovom sudu. Na primjer, neki tvrde da čovjek pred Bogom sam sebe osuđuje. No postoji jedan mali problem u vezi toga, a to je da mi ljudi nakon istočnog grijeha Adama i Eve nismo pretjerano bistri. Neće biti od velike koristi pitati grešnika što misli o stanju svoje duše jer je slijep, stoga Bog mora komunicirati s nama. To je vrsta milosti, posebno za one koji su spašeni, kada mogu intelektom gledati stanje svoje duše. Tako da ne sudimo mi sami sebe, nego nam sudi Bog.

Što se događa s dušom koja je kriva i koja će biti prokleta? Sigurno znamo da će takva duša osjetiti Božji gnjev pri proglašenju svoje smrti, jer joj je Bog poslao razne milosti i pomoć tijekom života koje je ona odbijala i odabirala grijeh. Također, ta će duša osjećati duboki sram. Pred Božjim sudom ona će osjećati i strah zato što u Božjem gnjevu prema grešniku nema milosti. Jednom kad je presuđeno da duša zaslužuje pakao, Bog ju lišava svih dobara, osim postojanja. Duša je tada lišena svih dobara koja su svojstvena Božjoj ljubavi. Kada duša umre u stanju smrtnoga grijeha, to je kraj, Božja ljubav ju više ne obuhvaća. Sveti Bernard kaže da će duša više patiti videći gnjev Isusa Krista nego u samim mukama pakla. To odgovara opisu vizija don Bosca u kojima su dječaci koji su umrli dok su bili pod njegovom brigom, našavši se pred Božjim sudom, bježali prema paklu. Don Bosco ih u jednom trenutku želi spriječiti, no njegov mu vodič kaže da ih mora pustiti jer oni žele pobjeći od Boga, budući da ne mogu stajati pred Njim s mrljama na svojim dušama.

Na pojedinačnom sudu grijesi svakog čovjeka još uvijek ostaju skriveni drugim ljudima. I ako duša završi u paklu, grijeh joj ostaje sakriven, iako demoni prepoznaju dušu koju su mamili. Oni nemaju pristup našoj volji, ne mogu vidjeti jesmo li izabrali grijeh ili ne, no imaju pristup našoj mašti. Mi kada voljno pristajemo na nešto, također to i zamišljamo i iz toga demoni mogu zaključiti jesmo li uistinu počinili grijeh ili ne. Ako duša završi u paklu, bit će mučena i prije Posljednjeg (općeg) suda.

Sveti Alfonz Liguori kaže da pred Božjom pravdom ni titule, ni bogatstvo, ni plemstvo neće imati težinu, već samo djela. Pitam se što bi Martin Luther rekao na to... Poanta je u tome da će ono što činiš biti odlučujuće za tvoju presudu. Sveti Augustin kaže da će đavao biti prisutan kako bi nabrojao sve tvoje grijehe i propuste, i krsne zavjete. On će te optuživati da si se zavjetovao učiniti to i to, ali nisi. Origen kaže da će nas naš anđeo čuvar obavijestiti o tome ako smo prokleti, govoreći Bogu da je mnoge godine radio na našem spasenju, ali mi smo prezirali njegove opomene. Naši anđeli čuvari, koji su puno inteligentniji od nas, tijekom našeg zemaljskog života nas prosvjećuju, tj. ubacuju slike u našu maštu koje nas trebaju voditi u određenim situacijama.

Ako na kraju budemo prokleti, naši će anđeli čuvari potvrditi da smo odbijali učiniti što su nam oni rekli i nismo radili na svom spasenju. Također, vlastita će savjest čovjeka optužiti, on će shvatiti što je učinio. Prema sv. Ivanu Zlatoustom, Kristove će rane optužiti grešnika. On piše: „Čavli će se žaliti na tebe, rane će govoriti protiv tebe, križ će Kristov svjedočiti protiv tebe.“ Ono što želi reći jest da je Kristova muka bila uzaludna za tebe. Nije bila uzaludna za one koji su se spasili, ali je bila uzaludna za tebe. Same će se rane Isusa Krista žaliti što nisi iskoristio ono što je učinio za tebe. Presuda za proklete osobe glasi: „Idite od mene, prokleti, u oganj vječni!“, kako čitamo u Matejevom evanđelju (Mt 25:41).  

Prema Dioniziju Kartuzijancu, presuda će zvučati poput strašnog praska grmljavine. Iako u duhovnom svijetu nema zvuka u fizičkom smislu, moći ćemo ga čuti intelektualno. Kroz cijelu će dušu koja zaslužuje pakao odjekivati grmljavina Božjeg gnjeva. Euzebije Cezarejski piše da će grešnikova kazna biti toliko strašna da će radije htjeti umrijeti drugi put nego čuti svoju presudu.

Ako čovjek umre u stanju Božje milosti, Njegova će se beskonačna milost proširiti na njega i osjetit će Božju ljubav. Danas mnogi traže iskustvo Boga, no sveti Ivan od Križa nas upozorava da to ne bismo trebali činiti, već bismo trebali brinuti vršimo li Božju volju u našem životu. Također kaže da je u ovom životu iskustvo Božje ljubavi uglavnom bolno, no ne zbog Boga jer je On beskrajno dobar, već zbog nas i naše nesavršenosti. Ponekad nam Bog na tom putu daje neke razumne utjehe, no ako previše težimo za time, to je znak naše duhovne nezrelosti. Ako smo na neki način navezani na tu potrebu, to je samo po sebi mana iznad koje se moramo uzdići. Zato sveti Ivan od Križa savjetuje da se ne koncentriramo toliko na tu utjehu, već da ju iskoristimo kao sredstvo pomoći i idemo dalje. Samo je savršenima Božja ljubav radosna i slatka.


Ako je čovjek nakon suda vrijedan Božje vječne prisutnosti, tada Božja ljubav prodire u sve razine njegova bića, i postoji ogromno intelektualno i voljno shvaćanje toga.

Tijekom suda svaki će grijeh koji čovjeku nije bio oprošten (laki grijeh) i svaka mana koju nije pobijedio biti otkrivena, i Bog će ga smjestiti u čistilište gdje će čovjek voljeti Njegovu pravdu. Drugim riječima, htjet će se očistiti tako da u Božjoj prisutnosti više neće osjećati sram. Ponekad dobijemo takav osjećaj nelagode kad smo pored nekoga tko je zaista svet, a svjesni smo da mi nismo. Isto tako je s Bogom, koji je toliko savršen u usporedbi s nama, što nam zbog naših mana stvara osjećaj boli. Duše u čistilištu, iako ne žele prolaziti kroz muke u čistilištu, radije će izabrati to nego stajati pred Bogom u stanju u kojem se nalaze. U knjizi pod nazivom „Čistilište“ autora D. I. Schouppea spominje se duša koja se pojavljuje pred svecem, i svetac ju upita: „Zar ne bi htjela biti u raju?“, na što ona odgovara: „Radije bih provela cijelu vječnost u čistilištu nego samo jedan trenutak pred Bogom s najmanjom mrljom na svojoj duši.“

Bog želi da mi budemo kao On, da budemo savršeni, tako da Njegova ljubav prema nama može biti apsolutna, odnosno da ju možemo u potpunosti iskusiti. Ako u nama postoji ikakva mana, ne možemo doživjeti apsolutnu Božju ljubav, a On želi da ju oni u Njegovoj prisutnosti u potpunosti dožive. Dakle, duša u čistilištu će voljeti Božju pravdu i radovati se mogućnosti da će jednoga dana moći vidjeti Boga. Silno će patiti, ali će shvaćanje potrebe i pravednosti njene patnje bilo potpuno.

Ako ćete imati takvu milost da umrete bez potrebe ispaštanja za svoje grijehe, u stanju Božje milosti, npr. ako umrete mučeničkom smrću ili umrete savršeni, što većina nas nije, i ako nemate mana i grijeha na svojoj duši, istoga ćete časa ući u raj. No malo je onih koji dosegnu taj cilj. Jako malo... Čini se da su malobrojni uspjeli doseći tu vrstu savršenosti u ovom životu ili umrli kao mučenici za vjeru. Ako umrete kao mučenici, odmah idete u raj, jer to zahtijeva Božja pravda. To je pravedno zato što mučenik napušta sve, cijeli svoj život, cijelo svoje biće i na taj način mučeništvo iskupljuje sve njihove grijehe. Kako bi Bog mogao trebati bilo koje dodatno objašnjenje za grijeh od čovjeka koji je dao svoj život za našeg Gospodina? Mučeništvo će iskupiti sve vaše grijehe i očistiti svaki aspekt vašeg bića tako da možete odmah ići u raj bez potrebe boravka u čistilištu.

Opći sud

Dakle, to je bio pojedinačni sud, no s time ne završava. Čak i ako ste završili u raju, morat ćete se vratiti kada dođe Krist suditi žive i mrtve na općem sudu. Iako ste možda prošli pojedinačni sud, još ćete morati proći opći sud. Prisjetimo se prvo nauka Crkve koji kaže da ako ste zavrijedili raj ili pakao na svom pojedinačnom sudu, ta se presuda neće mijenjati na općem sudu. Ako ste na svom osobnom sudu bili osuđeni na pakao, to je to, tamo ćete provesti vječnost. No svejedno morate doći natrag na opći sud, iako nećete to htjeti. Ljudi u paklu ne žele natrag svoja tijela jer će to samo povećati njihovu patnju, dok ljudi u raju žele svoja tijela natrag. Dio razloga je to što imamo prirodnu težnju biti u svome tijelu, a ne biti slobodne duše koje takoreći ''plove''.

Nekoliko je razloga zašto ćete se morati vratiti na opći sud i zašto pojedinačni sud nije dovoljan. Sveti Toma Akvinski navodi da Bog neće otkriti sve posljedice vašeg grijeha na vašem osobnom sudu jer će se oni s vremenom razotkrivati. Čak i ako završite u raju i gledate Boga licem u lice, druge duše u raju neće u potpunosti znati vaš unutarnji život, što se događa unutra, imate li grijeha, ili vrline, ili milosti... Dobre i loše posljedice vaših djela očitovat će se na općem sudu. Počinjući od Adama i Eve, koji će vidjeti sve posljedice jedenja zabranjeg ploda, vidjet ćete i posljedice grijeha svih onih koji su živjeli nakon njih, sve što su oni činili. Sve dobre i loše posljedice će se očitovati. Oni u raju će vidjeti cijelu povijest čovječanstva kako se razotkriva pred njihovim očima. Iako sada gledaju Boga licem u lice, vide dio te povijesti, ali ne cijelu.

Tajne misli i djela svih ljudi će biti otkriveni. Vidite, niti jedan vaš grijeh nije privatan. Na općem sudu sve što ste ikada učinili bit će otkriveno da svi vide. Dok na pojedinačnom sudu svatko ima sud pred Bogom, na općem svi ljudi vide vaše grijehe. Ponekad ljudi pitaju zar Bog ne oprašta i zaboravlja. Ne, jer se Bog ne mijenja, On je nepromjenjiv i vječan. To znači da nam Bog oprašta naše grijehe i više nam ih ne zamjera. No kada griješite, vi uzrokujete poremećaj u svojoj duši. Iako Bog oprašta grijehe, još uvijek morate popraviti svoju dušu. To je kao krađa. Ako nekome nešto ukradete, recimo pedeset dolara, i priđete toj osobi i kažete da vam je žao, a još uvijek u ruci držite tih pedeset dolara, odbijajući ih vratiti, nepravda se nastavlja. Ista je stvar s Božjom pravdom. Bog je stvorio svijet sebi na slavu, da odražava Njegovo savršenstvo. Kada griješite, vi to umanjujete. To je oblik krađe. To što ste uzeli, morate vratiti. Vremenite kazne kao posljedica grijeha postoje ne samo zato što smo postali bolesni, već zato što smo uzeli od Božje slave i stvorenog poretka. Moramo Mu to vratiti. Drugim riječima, ukrali smo Mu nešto što Mu po pravu pripada.

Dakle, Bog oprašta i zaboravlja grijeh u smislu da nam to ne zamjera, ali i dalje se moramo suočiti s posljedicama našeg grijeha. Oni koji su osjetili negativne posljedice vašega grijeha imaju pravo znati koji je izvor njihovih patnji, a oni na koje su utjecala vaša dobra djela će vam htjeti zahvaliti. Vidite kako grijesi koje sada činite imaju dugoročni utjecaj na smjer povijesti. Jer Bog je imao namjeru da vi već sada budete savršeni, ne da to postajete s vremenom, nego da to budete sada. Budući da niste savršeni, to znači da na tome morate raditi da biste do toga došli. Već biste sada trebali biti sveti. No, budući da niste dosegli tu visinu, utjecaj koji to ima na ostatak ljudske povijesti bit će vidljiv na Posljednjem (općem) sudu. Da ste bili onoliko sveti koliko je Bog htio, utjecaj koji biste imali na živote drugih ljudi samo svojim molitvama, pokorama i dobrim djelima promijenio bi živote svih ljudi oko vas. No to se ne događa jer niste savršeni, i na kraju će vam se dati do znanja što je Bog htio da zapravo postignete u ovom životu.



Kad su anđeli pali s Neba, ostavili su prazninu u hijerarhiji milosti i stoga je Bog stvorio čovjeka kako bi popunio tu prazninu. Dakle, stvorio je određene pojedince kako bi zauzeli određena mjesta u hijerarhiji raja. Zato sv. Pavao kaže: „Trčite da dobijete nagradu!“ (Ne znate li, da oni, što trče u trkalištu, svi trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete! – 1 Kor 9: 24) Drugim riječima, morate učiniti sve kako biste dosegli onaj nivo kojeg je Bog htio da ga dosegnete. Jer ako to ne učinite, Bog će stvoriti nekog drugog tko će zauzeti vaše mjesto. Savršen primjer su Adam i Eva. U izvornoj zamisli, Adam je trebao biti na čelu ljudske obitelji. Sada je na tom mjestu Krist. Eva je trebala biti najuzvišenija žena u raju, no ona je to mjesto izgubila i ono je dano našoj Gospi. Poanta je da Bog želi da dosegnete određeno mjesto u raju, a ako nastavljate živjeti sa svojim manama koje vam ne smetaju, ne borite se kako biste ih pobijedili, znači da nećete doseći onu razinu koju je Bog htio da dosegnete. To će također biti vidljivo na Posljednjem sudu.  

Sljedeći razlog je taj što je Bog, javni autoritet (javni autoritet zato što je tvorac cijelog svemira), i svaki put kada griješimo, narušavamo Njegova prava.  To je javna uvreda za koju je potrebno učiniti javnu naknadu, što znači da moramo stati pred svima i odgovarati za sve što smo učinili. Bog, kao javni autoritet, ima pravo na javnu ispriku za svako kršenje svoga zakona. To je Njegovo pravo, božansko pravo, stvar pravde. Posljednji sud će se dogoditi kako bi se pokazala Božja slava, odnosno Njegovo savršenstvo. Bog je savršeno pravedan, a opet savršeno milosrdan. Naši će nam grijesi izazvati ili sram u najdubljim dijelovima našega bića kada ćemo stajati pred Bogom ili će biti podsjetnik Božjeg velikog milosrđa, ako smo u stanju milosti.

Sljedeći razlog: dobra reputacija onih koji su ju nezasluženo uživali u ovom životu mora biti javno uništena, jer pravda mora biti zadovoljena. Neki ljudi nemaju pravo na dobru reputaciju, i zato što su ju imali, ona im mora biti oduzeta. A to ne može biti učinjeno osim ako se ne dogodi pred svima. Ponekad je zlo koje su oni činili skriveno, i stoga se mora pokazati. Ako su pak neki ljudi nezasluženo imali lošu reputaciju, i to se mora popraviti. Ako su njihova dobra djela bila skrivena, i ona će biti pokazana. Drugim riječima, ništa neće biti skriveno. Ljudi imaju krivu predodžbu o tome da je njihov grijeh skriven i da ga nitko neće vidjeti. Na Posljednjem sudu svatko će stati pred milijarde ljudi i svetaca i svako će kršenje zakona biti pokazano svima da ga vide.

Postoje dva načina na koja ljudi to vide; oni koji imaju blaženo gledanje vide grijeh u vašoj duši, i vide ga u povijesti, gledajući ga u viziji Boga. Oni koji su prokleti nemaju blaženo gledanje i oni će vidjeti grijehe nakon što ih obznani  Krist, i tužitelji koji će stajati s lijeve strane i optuživati vas. Tako da ništa neće ostati skriveno. Svaki vaš grijeh nije samo vaša stvar, već se tiče i Boga, i bit će javno prikazan. Također, neke stvari o samom Bogu su skrivene. Skrivene su i od pravednika, što uzima od njihove potpune sreće, no sve će biti otkriveno kako bi mogli imati potpuno oduševljenje i radost u svim Božjim djelima, odnosno u Bogu samom.

Ponekad se može čuti mišljenje da ljudi u raju ne znaju kada će biti kraj svijeta. Da i ne. To je analogno ovome: vaši su ključevi na stolu, a vi ih tražite i ne vidite ih, iako gledate ravno u njih. Svi su imali takvo iskustvo... u filozofiji se kaže da ih materijalno vidite, ali formalno ne, znači intelektualno ih ne prepoznajete. U raju, zato što gledate Boga licem u lice, materijalno vidite sve što je On stvorio, zato što je On apsolutno jednostavan, ne može sakriti dijelove Sebe. Ono što Bog čini je da blokira mogućnost u samom čovjeku da vidi sve u Bogu. Na Posljednjem sudu to prestaje, sve je otkriveno. Pravednici će tada vidjeti sav grijeh i razumjeti tijek povijesti kao nitko drugi. Pravednici imaju pravo znati kako su ih demoni ometali, kako bi njihova mržnja prema demonima bila savršena i potpuna. U Starom zavjetu psalmist spominje:
„Jest, smrtnom mržnjom mrzit ću na njih; oni su moji vlastiti neprijatelji“. Naravno, Židovi su imali u vidu mržnju prema ljudskim bićima, ali Bog nikada nije imao takvu namjeru, već je namjeravao to promijeniti nakon što je s Novim zavjetom došla potpuna objava, da se to razumije u odnosu prema demonima i prokletima.

Prema njima moramo imati savršenu mržnju jer nas mržnja odvraća od njih. U isto vrijeme imamo želju biti upoznati s dobrom koje su anđeli činili za nas. Neke od tih stvari ne mogu biti poznate jer utječu na unutarnji život drugih, što Bog neće otkriti do Posljednjeg dana. Sveti Toma Akvinski piše da su čak i anđeli i demoni podložni Kristovoj sudskoj vlasti. Čak će i njima biti suđeno. Nije poznato kako će se to točno dogoditi, hoće li i oni imati pojedinačni sud kao mi, ili će činjenica što su jedni s lijeve (demoni), a drugi s desne (anđeli) strane odrediti tko je spašen, a tko je proklet, na Sudnjem danu, Danu gnjeva.  

Dan gnjeva (Dies irae)

Na Dan gnjeva Krist će se vratiti na oblaku, što će svi vidjeti, i zasjesti u dolini Jozafata, nakon čega će mrtvi uskrsnuti i čut će se trublja anđela koju će svi čuti i koja će označavati poziv da dođu na mjesto Suda. U himnu „Dies irae“ spominje se: „S trublje čudan zvuk romoni, u sva groblja budeć roni i pred prijestol mrtve goni.“ Dakle, svi će morati doći pred Božji sud, i oni koji to neće htjeti. Ljudi koji su spašeni, nakon što se vrate natrag u svoja tijela, oni će htjeti ići na Posljednji sud. Uskrsnut će, doći pred Krista i uslijedit će Dan gnjeva.

Prema svetom Tomi Akvinskom, ljutnja je složena emocija. Sastoji se od žalosti zbog zadane rane, i želje za osvetom. Krist želi osvetu, svoju vlastitu osvetu. Zbog toga kaže u Starom zavjetu: „Osveta je moja.“ Stoga ne moramo brinuti zbog nepravdi, jer će na kraju svakome biti pravedno suđeno. Poanta je da će želja za osvetom biti dio toga, dakle osveta, izvlačenje pravde iz nas, ostvarit će se toga dana. Bog će dobiti svoju osvetu od onih koji su Ga ranili umanjivanjem Njegove slave u ovom životu. Prema svecima, kada pravedni Sudac dođe, vladat će velika groza i strah. U Otkrivenju se spominje Knjiga života po kojoj će ljudi biti suđeni. Ne radi se o pravoj fizičkoj knjizi, već se radi o metafori znanja koje Krist ima u svojoj ljudskoj prirodi o našem grijehu i dobrim djelima. Krist ima pravo suditi nam jer je On dao svoj život za nas. Kada se spominje knjiga života, misli se na to tko će živjeti, a tko će biti proklet. Zli će biti utišani i osramoćeni, osim kad će drugi biti suđeni, oni će tada biti svjedoci protiv njih.

Demoni će biti ušutkani dok ne dođe vrijeme za pokušaj pridobivanja duše za pakao. Prije nego bilo tko bude suđen, Sotona će stati pred Krista i zahtijevati duše svih ljudi koji su živjeli jer su svi počinili grijeh osim, naravno,  naše Gospe i našeg Gospodina, kao i onih poput Ivana Krstitelja koji su potvrđeni u milosti. Ali takvih je samo nekoliko. Sotona će zahtijevati cijelo čovječanstvo, no Krist će to odbiti jer je On položio svoj život za ljude i neki od njih su umrli u stanju milosti. Tijekom suda određene osobe, bit će prisutni demoni koji su ju iskušavali i optuživat će ju za njene grijehe, no Krist će odlučiti jesu li naša djela bila griješna ili ne, zato što smo ponekad bili privučeni, i možda smo i pali, no grijeh nije bio u potpunosti namjeran, s potpunim pristankom i na kraju se ne mora raditi o potpunom grijehu.


Svaka će osoba stati pred Boga, od Adama i Eve, do posljednjeg čovjeka, i očitovati se za svaki svoj grijeh, pred svima. Crkveni oci navode da će Posljednji sud trajati dugo vremena, što za one koji su spašeni neće predstavljati problem nakon što dobiju natrag svoja tijela. Oni će osjećati radost videći velika djela Božja kroz povijest, i načine na koje je Božja milost djelovala u životima onih koji su spašeni.  No, s prokletima će biti suprotno, oni će biti u stalnom stanju umora. Na kraju će oni kojima je suđeno u skladu s Božjom milošću završiti u raju; to će biti pravo uznesenje Crkve, suprotno od protestantske ideje uznesenja koja pretpostavlja da će Krist doći i da će neki od nas naprosto biti ''usisani'' u Nebo. Pod uznesenjem Crkve misli se na to da će oni koji gledaju Boga licem u lice nakon Posljednjeg suda biti uzneseni u Nebo. Oni koji budu bez milosti Božje bit će osuđeni na pakao. 

p. Chad Ripperger

Nema komentara:

Objavi komentar