ponedjeljak, 30. siječnja 2017.

Sv. Kolumban - irski svetac kori Papu


Katolička enciklopedija o sv. Kolumbanu kaže: 
Slijedi isječak iz knjige izdane 1914. pod naslovom “Život i spisi sv. Kolumbana“ koju je napisao George Metlake. Ona navodi dijelove već spomenutog pisma sv. Kolumbana papi sv. Bonifaciju IV. Možemo čuti riječi sv. Kolumbana, izgovorene s poštovanjem prema Papinoj službi, ali što je najvažnije, sa svetim žarom i ljutnjom da se vjera žestoko ne brani i da se krivovjernike i raskolnike zasluženo ne osuđuje. Pismo sv. Kolumbana moglo bi se praktički od riječi do riječi napisati danas papi Franji. U vrijeme kada nam neokatolici govore da se smijemo samo dodvoravati mašući repom ili šutjeti u vezi svetogrđa koja dopušta papa Franjo i njegova pobudnica, ovdje imamo suprotan primjer hrabrog irskog redovnika, koji je čvrsto ukorio vladajućeg papu, Bonifacija IV., koji će sam nastaviti takvim putem da će postati svetac.
Sv. Kolumbane, zagovaraj nas!


Chris Jackson


U obraćanju Kolumban naziva Bonifacija ,,najljepšom Glavom Crkava cijele Europe, najsvetijim Papom, vrhovnim poglavarom, svećenikom svećenika, uzvišenim stražarom“, a sebe ,,hodočasnikom, nekulturnim neotesancem, najnižim i najneznatnijim od svih ljudi, ne zaslužujući biti zvan Kolumba, golubica, već Palumba, divljim golubom. Pismo samo započinje karakterističnom nenadanošću:

,,Tko može podnijeti slušati tu ćelavu glavu? Tko je ta brbljava i arogantna osoba koja se usudi pisati takve stvari, a da ga to nitko ne traži? Možda će mi netko, tko čezne za protutužbom, reći, kao što je židov koji je udario njegovog brata, rekao Mojsiju: ,,Tko te postavio za poglavara i suca nad nama?“ Njemu odgovaram da nije drskost govoriti kada to traži posvećenje Crkve; i ako ga ja vrijeđam, neka razmisli, kako nije važno tko govori, već što se govori. Zašto bi stranac kršćanin skrivao što tvoj susjed arijanac već dugo govori u tuđini?“ Bolje su prijateljske rane od prijevarnih poljubaca neprijatelja.“ Drugi, sa zlobnim užitkom, govore o vama loše iza vaših leđa; ja ću, što se mene tiče, s tugom i boli, otkriti strašne posljedice postojećeg raskola. Vjerujte mi da me ne potiče taština ili drskost, najgore kod čovjeka, da pišem ljudima na tako uzvišenom položaju; žalost, a ne oholost, tjera me da vam kažem, u poniznosti, kako je prikladno, da se zbog vašeg neslaganja “ime Božje izlaže svetogrđu među poganima“. ...Ja govorim kao vaš prijatelj, vaš učenik, vaš vjerni vazal, a ne kao stranac; stoga smiono pozivam vas, naše učitelje, kormilare i mistične veslače našeg duhovnog broda: Bdijte, jer je more uzburkano, uzrujano olujnim vjetrovima koji donose smrt, jer voda je već ušla u brod Crkve i u opasnosti je od potapanja!...

Mi smo učenici sv. Petra i sv. Pavla i drugih svetih Božjih ljudi koji su, nadahnuti Duhom Svetim, napisali sveti kanon Biblije. Prebivajući na kritičnim mjestima na zemlji, Hiberni ne primaju drugi nauk do onoga Evanđelja i apostola. Na našem otoku nema krivovjernika, nema židova, nema raskolnika. Tu je katolička vjera sačuvana nedirnuta kako nam je i predana od vas, nasljednika apostola. Ta činjenica me ohrabrila da vas prodrmam protiv onih koji kleveću protiv vas i vrijeđaju vas kao zaštitnike krivovjernika i raskolnika. U vaše ime ja sam odgovorio tim klevetnicima, kao što i treba učenik u ime svoga poglavara, da rimska Crkva nikada ne brani krivovjernika. Neka moja razmetljivost ne bude uzalud; neka oni, a ne mi, budu zbunjeni. Stoga, ja vas preklinjem, podnesite moju pretpostavku i okrenite ljubazno srce i odano uho mojim prijedlozima. Sve što ću reći što je pravovjerno i korisno imat će dobar utjecaj na vašu čast: jer nije li čisti nauk učenika slava učitelju? A kada sin govori mudro, zar se otac ne raduje? Rijeka duguje čistoću svoje vode, ne samoj sebi, već izvoru iz kojeg izvire. Ali ako su meni, u ovom pismu vama, ili u onome Agripinu, pobjegle riječi koje prelaze granice umjerenosti, ne pripisujte ih oholosti, već nedostatku moje razboritosti.
Bdijte nad mirom Crkve; pomozite svojim ovcama, koje vukovi straše; pričajte im glasom pravog pastira, stanite između njih i vukova, tako da vas, stavljajući u stranu sav strah, mogu prepoznati kao svojeg pravog pastira... Budite budni na Vašem položaju danju i noću. Ako ne želite izgubiti čast koja pripada Vašem apostolskom položaju, sačuvajte apostolsku vjeru; potvrđujte je svojim svjedočanstvom; osnažujte je pisanim putem; pokrijte je autoritetom sinode, i nitko neće imati pravo oduprijeti Vam se. Nemojte, preklinjem Vas, ismijavati ovaj savjet jer dolazi od stranca. 

Svijet je u opadanju; bliži se dolazak Vrhovnog Poglavara...Stojimo na rubu vremena; naši dani prepuni su opasnosti. Pazite, narodi su u nevolji i kraljevstva su pogažena: “Svemogući će se ubrzo oglasiti i zemlja će se tresti. Pazite stoga kada On dođe da Vas ne nađe kako zanemarujete svoju dužnost i kako zadajete svojim kolegama – slugama udarac lošeg primjera, kako jedete i pijete; ili ćete snositi posljedice svoje lažne sigurnosti. Nije dovoljno biti brižan za sebe, jer ste na sebe preuzeli brigu o mnogima; a od onoga kome je dano puno, puno će se i tražiti.

Bdijte, stoga, Sveti Oče; ponovno Vam kažem: Bdijte; jer Vigilius možda nije bio dovoljno oprezan. Vaša opreznost bit će spasenje mnogih, kao što bi slijepa sigurnost s Vaše strane bila propast mnogih... Iako sam sam plah ratnik, ja ću ipak nastojati probuditi Vas, našeg glavnog zapovjednika; jer smo sa svih strana opkoljeni od neprijatelja. Vaša je dužnost otjerati opasnost od čitave Gospodinove vojske. Svi gledaju u Vas, jer Vama je dana moć da objavite rat, da ohrabrite ostale vođe, da naređujete trupama, da dajete signal za marš, da zauzmete mjesto na prvoj ratnoj liniji. Jao nama, ako se mi, u zemlji gdje su neprijatelji prave vjere naoružani za borbu, prepuštamo lijenosti i lažnom optimizmu. Dolazeći s granice svijeta, gdje sam vidio kako duhovni vođe biju boj za Gospodina, mislio sam da ću naći još i hrabrije i sposobnije kapetane ovdje; ali s boli i razočaranjem, izmiješanim sa strahom, vidim bojno bolje i okrećem svoje oči k Vama, našoj jedinoj nadi, i oplakujem bijeg tako velike vojske....

Odrežite bez odlaganja, ja Vas preklinjem, korijen ovog raskola mačem sv. Petra; javno svjedočite o pravoj vjeri pred sinodom; ekskomunicirajte sve krivovjernike i pročistite Petrovu stolicu od svake mrlje zablude, ako se ikakva, kako se navodi, ušuljala. Bio bi to zaista predmet tuge i užasa, da Apostolska stolica, glavno sjedište pravovjerja, ne održi pravilo vjere, i da u nju upiru prste s prezirom. Iz ljubavi prema Kristu, ja Vas molim, branite svoj dobar glas, koji je rastrgan na komadiće među narodima, i ne navlačite na sebe osudu izdaje time što ustrajete u šutnji.
Odstranite zbunjenost koja pokriva lica Vaših sinova i učenika, koji ružno govore na Vaš račun; odstranite iznad svega sumnju koja ovija stolicu sv. Petra. Jer niste za malu stvar optuženi. Optuženi ste da ste u zajedništvu s krivovjernicima – ali ne dao Bog da bih ja u to vjerovao. Tvrde da je Eutiha, Nestorija i Dioskora, te krivovjernike iz davnina, primio u Crkvu Vigilije na petu sinodu ili neku drugu. To je, tvrdi se, uzrok sablazni, sablazni koju Vi nastavljate, ako je istina da ste ih i Vi primili. Vaša djela izgleda da su obojala tu optužbu; jer, ako Vi znate da je Vigilije preminuo zaražen tom zabludom, zašto se njegovom imenu još odaje počast?
Vaša je krivnja ako ste se odvojili od prave vjere, ako ste prvu vjeru pokvarili (Tim 5:12). S dobrim razlogom Vam se odupiru Vaši podanici; s dobrim razlogom odbijaju komunicirati s Vama dok god sjećanje na bezbožno nije ožigosano kao sramotno i otišlo u zaborav. Ako postoji više istine nego laži u glasinama koje se šire o Vama, uloge se okreću; Vaši sinovi su – i to me jako rastužuje što moram reći - “ kao glava, a vi kao rep”. Oni koji su uvijek ostali vjerni i pravovjerni, čak i ako su Vaši podčinjeni, bit će Vaši suci...

Oprostite mi, ako moje grube riječi vrijeđaju Vaše pobožne uši. Sloboda rasprave koja je tako karakteristična za moju domovinu djelomično je kriva za moju odvažnost. Među nama, važu se razlozi, a ne osobnosti. Moja velika zabrinutost da mir i sklad vladaju među vama, tjera me da otvoreno govorim i da ništa ne skrivam. Mi smo, kao što sam već rekao, iskreno vezani za stolicu sv. Petra; jer, veliki i poznat kakav Rim je, samo zbog te stolice on je slavan u našoj zemlji. Iako je slava drevnog grada, slava Ausonije, bila raširena po čitavom svijetu, i u očima svih naroda bio je cijenjen i suveren — pa opet on je velik i uzvišen u našim očima jedino otkada se Bog udostojao pojaviti na zemlji, i Duh Božji sišao na narode, a kočijom Sina Božjega, koju vuku vatreni konji Duha Svetoga, apostoli Petar i Pavao, čijih ste blaženih tijela blagoslovljeni čuvanjem, tih dragocjenih znakova njihove ljubav, prevalili veliki ocean i došli do naših obala. A ako, jezikom Svetog pisma, mi zovemo ta “nebesa” koja proglašavaju slavu Božju, čije su “riječi otišle do sva četiri kraja svijeta“, onda ste preko velikih apostola i vi svi nebeska bića, a Rim, glavni grad svijeta, je glava svih crkava, od kojeg je samo mjesto Kristova uskrsnuća svetije i privilegiranije. Takvo je dostojanstvo Vaše službe, Vi se morate brinuti da ju ne dovedete na loš glas zbog nekog Vašeg čina. Jer jedino toliko dugo dok je zdravi razum na Vašoj strani, Vaš  će autoritet ostati neosporan: pravi čuvar ključeva kraljevstva nebeskog je onaj koji otvara vrata dostojnima, a zatvara ih nedostojnima. Ako bi on radio suprotno ovome, on ne bi mogao niti otvarati niti zatvarati vrata. Čitav svijet zna da je Spasitelj dao ključeve neba svetom Petru, ali ako ste zbog toga uobraženi, sjetite se da će takva nadutost umanjiti Vaš autoritet u Božjim očima...

Ljubljeni, imajte jedno na umu; izručite stare svađe vječnoj tišini i zaboravu. Ono što je nejasno, ostavite Božjem sudu; ali ono što je jasno, što ljudi mogu osuditi, “sudite bez ljudskog obzira“: „govorite jedan drugome istinu! Sudite o istini i sudite na vratima svojim vjerno i mirno!”; i oprostite jedni drugima da se mogu radovati u Nebu zbog vašeg mira i jedinstva. Ako ste pravi kršćani, za što se još trebate brinuti nego da branite katoličku vjeru? Ne mogu razumjeti kako se kršćanin može svađati s drugim kršćaninom oko vjere. Što god jedan pravovjerni kršćanin, koji daje pravu slavu Bogu, kaže, drugi će odgovoriti: Amen; jer u što jedan vjeruje i ljubi, u to i drugi vjeruje i ljubi...

Oprostite mi zbog moje slobode govora: ja ne mogu pisati drugačije, iako dobro znam da me se zbog toga može okriviti. No radi Boga, međutim, ja se ne bojim onoga što će ljudi pričati, koji su više skloni lažima nego govorenju istine. Još jednom Vas preklinjem, jer mnogi sumnjaju u čistoću Vaše vjere, odstranite tu mrlju s ljepote Svete stolice. Jer sigurno se ne smije dozvoliti da optužba o nedosljednosti koja je protiv nje podignuta ostane na Rimskoj crkvi, Crkvi za koju su mnogi mučenici prolili svoju krv, radije odabirući smrt nego da budu izdajnici, jer bi to značilo da svaki nasilni pokušaj može uzdrmati čvrstoću njene vjere. Kralj Agilulf Vas preklinje, kraljica Teodolinda Vas preklinje, skončajte s tim raskolom što je prije moguće, da svi mogu biti jedno, da bude samo jedno Kristovo stado, da se mir može obnoviti u Italiji i u čitavoj Crkvi. Što je slađe od mira nakon rata? Što je divnije od ponovnog sjedinjenja braće nakog duge razdvojenosti? Mir sinova bit će vječna radost Oca na nebesima i naše Majke Crkve na zemlji! 


Molite za mene, Sveti Oče, i vi braćo moja, za mene, slabog gr
ješnika, i za moje kolege hodočasnike, na svetim mjestima gdje relikvije svetaca počivaju, a prije svega na grobu svetih apostola Petra i Pavla, velikih kapetana Velikog Kralja, prvaka Krista razapetog bez premca, kojega su slijedili čak i do prolijevanja krvi, da i mi imamo milost prionuti uz Krista, da možemo naći naklonost u Njegovim očima, da nam nikada ne nedostaje zahvalnosti prema Njemu, i da se možemo pridružiti Vama i svim svecima u hvaljenju i slavljenju Njega zajedno s Ocem i Duhom Svetim, sada i u vijeke vjekova. Amen. 
Izvor

Nema komentara:

Objavi komentar