utorak, 28. veljače 2017.

Raj


Crkva naučava da samo oni koji umru u stanju Božje milosti mogu završiti u raju. Raj je mjesto u kojem prebiva Bog i svatko tko tamo uđe mora biti svet kao što je On svet. Kao što ništa nesveto ne može ući u svetište crkve jer bi se dogodilo svetogrđe, isto tako ništa nesveto ne može biti u presvetoj prisutnosti Božjoj. Nakon smrti svima postaje savršeno jasno da je neophodno biti potpuno čist kada stojimo u Božjoj prisutnosti. Duše u raju posjeduju neposredno intuitivno znanje o božanskoj biti. U prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao govori: „Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!“

Blaženo gledanje

Neposredno intuitivno znanje o božanskoj biti znači da Boga možemo vidjeti kroz intelektualno gledanje. Sveti Ivan kaže: „Znamo, da kad se pokaže, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti, kao što jest.“ (1 Iv 3,2) To se odnosi na intelektualno gledanje. Kada uđemo u raj, Bog se ujedinjuje s našim razumom. Među nama neće biti posrednika. Kada ćemo gledati Boga licem u lice, gledat ćemo Ga neposredno kroz naš razum. Zato se za one u raju kaže da znaju sve stvari . Budući da će Bog biti spojen s našim umom, znat ćemo da je Bog uzrok svih stvari. Gledajući Boga, moći ćemo vidjeti sve što je On uzrokovao. Vidjet ćemo Boga koji je vječan, vidjet ćemo beskonačnu ljubav, beskonačnu pravdu, beskonačno milosrđe, beskrajnu bit, beskrajnoga u svakom savršenstvu.

Gledanje Boga licem u lice je definicija savršenog blaženstva i sreće za čovjeka. Postoje dvije vrste blaženstva: savršeno i nesavršeno. Nesavršeno dosežemo kreposnim životom u kontemplaciji, koliko god možemo i na taj način dosežemo određeni stupanj sreće. Savršena sreća javit će se tek onda kada ćemo gledati Boga licem u lice. Ona može postojati samo u raju. U ovom životu ju ne možemo doseći; možemo samo do određene mjere ako se molimo, poštujemo Božje zapovijedi i radimo na tome da postanemo sveti i kreposni. U raju je razum usavršen i njegova žeđ za znanjem u potpunosti je zadovoljena. U ovom životu stalno nešto želimo znati, o drugim ljudima i stvarima. Kada ćemo vidjeti Boga, znat ćemo sve što se može znati.

Sveti Toma Akvinski definira mudrost kao razmatranje najvećih uzroka (počela) stvari. Gledanje Boga licem u lice, odnosno razmatranje najvećeg uzroka predstavlja najviši oblik mudrosti i najviši oblik znanja. Postoje razne vrste znanja i razni načini usavršavanja intelekta. Prvo vidimo same sebe u Bogu. Sveti Pavao kaže: „Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat.“ Naše će znanje tada biti veće od svakog mogućeg pojma ovoga života. Što to znači? To znači da u ovom životu nemamo baš tako puno spoznaje o sebi samima. Imamo neke predodžbe o našim problemima, znamo koje su naše dobre strane, ali zapravo ne razumijemo sebe. No kada ćemo gledati Boga, vidjet ćemo Njegov uzrok u sebi. I kao rezultat, vidjet ćemo sebe onako kako nas Bog vidi. Što znači da ćemo se vidjeti savršeno. Tada ćemo spoznati i sve druge onakvima kakvi jesu. To će biti kraj procesa Posljednjeg suda kada će sve stvari biti otkrivene.


Što će znati duše u raju?

Ponekad je za ljude zbunjujuće kako to da ako će gledati Boga koji je uzrok svemu, pa tako i kraju svijeta, zašto neće vidjeti pojedinosti oko kraja svijeta. Budući da je Bog izvan vremena, On već vidi cijelu povijest svijeta, kao i ono što ćemo raditi cijelu vječnost. Ali zašto nećemo moći vidjeti baš sve kada ćemo gledati Boga? Ono što Bog čini jest da nam ne daje mogućnost da saznamo baš sve do Posljednjeg suda. To možemo usporediti sa situacijom kada tražimo svoje ključeve, a oni su ispred nas na stolu, i mi ih gledamo, ali ih ne vidimo. Vidimo ih materijalno ili fizički, ali ne i formalno jer ih ne prepoznajemo. Tako je i u raju. Kada ćemo gledati Boga licem u lice, materijalno ćemo vidjeti kraj svijeta, ali formalno ga nećemo moći prepoznati. Tako da, ustvari, oni u raju ne znaju kada će biti kraj svijeta.

Isto tako oni ne vide neke aspekte našeg unutarnjeg života i neće ih vidjeti do trenutka uskrsnuća. Tada, za vrijeme Posljednjeg suda, oni koji imaju blaženo gledanje moći će vidjeti unutar ljudske duše, njene grijehe, kreposti te osobe, itd. Proklete duše će sve moći čuti i vidjet će određene stvari, ali neće moći vidjeti što je u ljudskoj duši, kao što će to moći oni u raju. Dušama u raju ništa neće biti skriveno. Mi bismo bili savršeno sretni kada bismo imali pristup potpunom znanju o Bogu i svemu što je On stvorio i čemu je bio uzrok. Kada smo u raju i vidimo Boga koji je uzrok i počelo svega, znamo sve što se može znati o cijeloj povijesti svijeta. Znamo bit svih stvorenih stvari i vidimo ih u Bogu. U ovom životu ne znamo toliko o biti samih stvari, nego više o tome kako one funkcioniraju i kako reagiraju. Nije nam u tolikoj mjeri poznata sama narav stvari. Ali u raju ćemo moći spoznati samu bit svih stvorenih stvari. Spoznat ćemo Božansku Providnost i poredak svijeta.

Poznavat ćemo zvijezde i moći ćemo putovati do njih ako ćemo htjeti. Nećemo morati ići do njih fizički, bit će dovoljno gledati ih intelektualno i vidjeti ih gledajući u Boga. U raju duše žive u potpunom intelektualnom zadovoljstvu. Ponekad kad nešto saznamo i naučimo, sretni smo jer smo upravo to tražili i osjećamo određeno intelektualno zadovoljstvo. Ako završimo u raju, imat ćemo neprekidno iskustvo toga kroz cijelu vječnost.

Dakle, u raju spoznajemo Boga, gledamo Boga, no ne spoznajemo Ga savršeno. Ne možemo Ga poznavati savršeno u smislu u kojem Bog poznaje samoga sebe. Mi Ga tada vidimo, ali to nije potpuno shvaćanje. To je tako zato što je naš intelekt ograničen, a Bog je beskonačan, tako da mi ne možemo u potpunosti spoznati nešto što je beskonačno. No, u biti, vječno blaženstvo se i sastoji u tome da ćemo kroz cijelu vječnost gledati različite aspekte jednoga Boga. Dakle, u vječnosti raja postoje stalne radosti izazvane spoznajom nečega novoga.

Sveti Toma Akvinski kaže da u raju ne postoji ni vjera ni ufanje. Evo zašto on to kaže: vjera je znanje o stvarima koje ne vidimo. No kada vidimo Boga, vjera nam više nije potrebna jer tada znamo. Ufanje je ono što čekamo, ono što nam je obećano, kao npr. blaženo gledanje. No jednom kada to dobijete, više ne čekamo na to. Dakle, u raju više nema vjere ni nade, samo milosrđe.


Svjetlo razuma, svjetlo vjere i svjetlo slave

Život u raju nadilazi okvire našeg trenutnog shvaćanja. Sveti Pavao u prvoj poslanici Korinćanima kaže: „Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima koji ga ljube.“ To znači da u ovom životu ne možemo spoznati što raj zapravo jest. Istinska radost, istinska sreća, blaženo gledanje. U raju ćemo imati nešto što se zove lumen gloriae, odnosno svjetlo slave. Riječ svjetlo možemo upotrijebiti u raznim značenjima. U skolastičkoj filozofiji postoji pojam ''naravno svjetlo razuma'' , što znači da razum ima sposobnost spoznati stvari. U teologiji se pojam svjetlo upotrebljava za tri različite stvari. Prva se odnosi na naravno svjetlo razuma, tj. naravnu mogućnost osobe da razumije stvari. Druga se odnosi na svjetlo vjere. Ono podrazumijeva mogućnost pojedinca da pristane uz nauk Crkve. Za neke ljude istinski nauk Crkve je tako jasan da kada heterodoksni ljudi kažu nešto suprotno vjeri, u njihovom razumijevanju se odmah javlja određena nekoherentnost, nepovezanost i to što su čuli im se čini neinteligentno, čak glupo. Svjetlo vjere nam pomaže da shvatimo nauk Crkve i da shvatimo da je on istinit. Ljudi koji nemaju vjere ne mogu pristati uz nauk Crkve i zato problemi u Crkvi proizlaze iz nedostatka vjere među njezinim članovima. Sveti Augustin je znao govoriti: „Čovjeku vjere nikakvo objašnjenje nije potrebno.“ Čovjeku bez vjere nijedno objašnjenje nije dovoljno. Onaj koji nema svjetlo vjere ne može vidjeti istinu u crkvenom nauku. To je jedan od načina kako znamo da imamo vjeru. Kad čujemo što Crkva naučava, shvaćamo to i prepoznajemo kao istinu. To je znak da imamo vjeru. Sveti Toma kaže da i najmanja hereza može uzrokovati otpad od vjere. Ako ne pristanemo uz samo jednu od tih stvari, to je znak da smo izgubili vjeru. Posljednja vrsta svjetla je lumen gloriae, svjetlo slave. Naš je intelekt tako slab da sam ne može doseći razinu blaženog gledanja, toliko je slab da Bog mora u njega ugraditi svjetlo uz pomoć kojega Ga osoba može gledati licem u lice. Bez toga nitko ne bi bio u stanju gledati Boga. Jednom kada Bog ugradi u naš intelekt svjetlo slave, On se utiskuje u naš razum i na taj način mi posjedujemo blaženo gledanje. Znači, to je nešto neophodno. To je zapravo sama bit raja. Ljudi često govore o drugim aspektima raja kao da su važniji ili zanimljiviji. No Bog je stvorio čovjeka da promatra Njegovo Sveto Lice cijelu vječnost. Zato se čovjekova potpuna sreća sastoji samo u blaženom gledanju. Ništa se na zemlji ne može s time usporediti. Nekima se može činiti takva verzija raja dosadnom. No zaboravljaju da Bog koji je apsolutno savršenstvo i dobrota ispunjava sve naše želje i sreću. Stvari ovoga života postaju dosadne jer mogu ispuniti samo jedan dio nas. S vremenom se zasićujemo i te nam stvari ne mogu donijeti istinsku sreću. No blaženo gledanje ispunjava svaki aspekt našeg bića.

Kod različitih ljudi je lumen gloriae, svjetlo slave, prisutno u različitim količinama. To znači da neki ljudi razumiju Boga bolje od drugih. To ovisi o nekoliko stvari. Prvo, količina lumen gloriae koju Bog ulijeva u čovjeka prije nego ga vidi prvenstveno ovisi o količini posvetne milosti koju ima u duši. Stoga se posvećena savršenost (koja je bit svetosti) sastoji u izvrsnosti u milosti (imati puno posvetne milosti) i svim krepostima koje krase dušu. Kreposti stječemo vršeći zaslužna djela što povećava našu milost. Postoji određena proporcionalnost između naših kreposti i naše milosti. Ne potpuna, ali u određenoj mjeri. Druga stvar na kojoj se temelji lumen gloriae su zasluge patnji i dobrih djela počinjene u ovome životu. Budući da je svjetlo slave stupnjevito, i sreća je stupnjevita. Zbog toga sveti Toma Akvinski kaže da količina lumen gloriae koju posjedujemo određuje koliko smo sretni, no još kaže i da količina intelektualne kreposti koju imamo određuje razinu naše sreće. Intelektualna krepost je kao svaka druga navika; ako su naše navike ili uzorci razmišljanja u skladu s istinom, to se naziva krepošću, a ako je u skladu s laži, dakle ako živimo u grijehu i uvijek promatramo stvari sa stajališta grijeha, radi se o intelektualnoj mani. Dakle, bit raja sastoji se u gledanju Boga licem u lice.

Ljudi me često pitaju je li raj mjesto ili stanje. Ja im obično odgovaram pitanjem: sada ili u budućnosti? Sada je stanje, u smislu da svi u raju nisu na mjestu, čak i naša Gospa i Gospodin. Sveti Toma kaže da tijelo naše Gospe i našeg Gospodina ne postoji na određenom mjestu u pravom smislu. Oni postoje, da se poslužim pojmom na latinskom, quasi substantialiter, kao bit, odnosno oni žive kao anđeli, u smislu da nisu na određenom mjestu, iako imaju svoja tijela. To je za nas misterij jer mi možemo razumjeti materiju samo kada postoji na određenom mjestu. No kada se oni vrate, njihova će tijela biti na određenom mjestu. I nakon što ljudi dobiju natrag svoja tijela nakon uskrsnuća, onda će raj također biti mjesto. Ali do tada je stanje, stanje u kojem oni koji su u raju gledaju Boga licem u lice. To je bit raja.

Savršeno ispravno usmjerenje volje

Ali što još postoji u raju osim toga? Posljedice koje proizlaze iz blaženog gledanja prostiru se na sve druge aspekte naše duše. Jeste li ikada primijetili da ako počnete o nečemu razmišljati, da možete sami sebe razljutiti? Sveti Toma kaže da ono što se događa intelektualno je smješteno u našoj mašti koja budi naše strasti. Znači da naša razmišljanja mogu utjecati na naš emocionalni život. Zato kažem ljudima da ako im se ne sviđa njihov emocionalni život, znači da moraju preuzeti kontrolu nad svojim umom. Morate izbaciti iz svog uma ono što vam stvara problem i zatim će strasti umrijeti same od sebe. No u raju kada gledate blaženim gledanjem, to se prostire na vašu maštu i na sve druge aspekte duše. Zapravo, prvo se prostire na vašu volju. Dakle, prvo imamo prizor kojeg vidimo našim intelektom nakon čega shvaćamo da je Bog apsolutno dobar. Sveti Toma kaže da nakon što jednom vidimo Boga licem u lice, više nismo slobodni izabrati Ga ili odbaciti. Kada vidimo Boga, shvatit ćemo da je On apsolutno dobar, u svakom mogućem aspektu, da Ga volja ne može ne voljeti i ne htjeti u potpunosti. Bog je dobar u svakom aspektu i stoga je vrijedan naše potpune ljubavi. Sve drugo čini se nesavršeno u usporedbi s Bogom. Svako razmatranje u ovom životu nam ne može dati tu vrstu radosti kao što će nam ju dati gledanje Boga. Naša će volja, videći Boga, iskusiti savršeno zadovoljstvo i ushićenje. Ona će u toj ljubavi prema Bogu znati da ne želi i da nikada neće željeti ništa drugo. Kako kaže sveti Augustin: „Za sebe si nas, Gospodine stvorio, i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u Tebi.“


Sve drugo osim Boga voljet ćemo u tolikoj mjeri u kolikoj se ono odražava u Bogu, onoliko koliko to vidimo i volimo u Bogu. Zato je ključno za ljude u ovom životu shvatiti prirodu milosrđa. Milosrđe NIJE ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Milosrđe je ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu RADI Boga. Zato je moguće voljeti svoje neprijatelje jer ih promatramo s točke gledišta Boga. Stvar je u tome da u ovom životu trebamo usmjeriti svoju volju prema Bogu kroz ljubav prema bližnjemu zbog samoga Boga i kroz ljubav prema samome Bogu. Zato sveti Toma kaže da nije moguće imati blaženo gledanje bez savršeno pravilnog usmjerenja volje. To znači da volja mora biti savršeno usmjerena prema dobrome i istinitome jer samo će tada ono što je u volji odgovarati onome što ćemo vidjeti u Bogu. U protivnom će se javiti određeno nesuglasje, ako je volja imala loše navike i nekakva loša nagnuća koja ne odgovaraju istini i dobru koje ćemo vidjeti u Bogu, ona će na kraju uzrokovati našoj volji bol. Sveti Ivan od Križa govorio je da je u prvim fazama mističnih viđenja to za dušu bolno. Ne zbog Boga, već zato što je to naš problem. Nama je teško ostati u Božjoj blizini jer je On tako savršen i dobar. Ponekad to vidimo u slučaju kada smo blizu ljudi koji su sveti i savršeni. Postaje nam bolno biti u njihovoj blizini. Tako je i s Bogom, i zato oni u raju moraju imati savršeno usmjerenu volju i kada vide Boga, predaju mu se u potpunosti, nakon što su na zemlji to već učinili intelektualno, ali ne potpuno.

U vječnosti ćemo živjeti u savršenoj sreći i radosti u zajedništvu s Bogom. U raju ljubav slijedi poredak milosrđa. Sveti Toma kaže da je poredak milosrđa dvostruk. Jedan je u skladu s duhovnim poretkom, a drugi s prirodnim. Duhovni poredak nam nalaže da moramo voljeti one koji su najsličniji Bogu. Npr. Gospa zaslužuje više ljubavi nego mi sami, naši bližnji, itd. No mi također zbog svoje naravi volimo i one koji su nam blizu. No može biti da, iako imamo ljubav prema nekim svecima, da svoga supružnika/suprugu volimo više. To nije nužno neuredno, no kako osoba postaje savršenija, postaje sve manje navezana, pa i na svoga supružnika/suprugu koje onda vole samo radi Boga. Znači da vole tu osobu proporcionalno njezinoj vrijednosti. To se događa kada osoba postaje savršenija, no u stanju nesavršenosti naravni poredak prevladava. U raju ćemo imati savršenu slobodu. Crkva naučava da sloboda dolazi od znanja i djelovanja same volje. Do potpune slobode dolazimo tek kad su svi ostali aspekti naše duše ispravno usmjereni. Npr., kada smo ljuti, ljutnja nas intelektualno ''sveže'' i teško vidimo kako bismo zapravo trebali postupiti. Ponekad ono što ljudi čine u stanju ljutnje nije potpuno slobodno. No u raju su svi aspekti duše pravilno usmjereni i stoga nema nikakvih nereda u našoj volji, intelektu i imamo savršenu slobodu. Drugo, zato što vidimo Boga koji je počelo svega, naše je znanje savršenije. I stoga možemo pristati voljom na ono što spoznajemo. Ljudi koji podržavaju pravo na izbor (pravo žene na pobačaj) kažu da je najvažnije dati ženama taj izbor, no uporno opstruiraju svaki pokušaj da se ženama da znanje o tome što je pobačaj, što se tu zapravo događa. Slobodni odabir može se dogoditi samo ako osoba zna što radi. U raju je naše znanje o svemu toliko usavršeno, pa je i naša sloboda znatno veća, dok je u paklu potpuno suprotno.


Važnost molitve

Ljudi me često pitaju: „Hoće li u raju biti i moj pas Švrćo?“ Ja im obično odgovorim da će biti, ali neće postojati u raju. No kada ćemo gledati Boga licem u lice, vidjet ćemo cijeli Švrćin život. U tom će smislu on biti tamo. Moći ćemo ga vidjeti kad god budemo o njemu razmišljali i ta će vizija biti puno stvarnija nego da ga gledamo fizički. Nećemo imati potrebu za njegovom fizičkom prisutnošću. U raju će napokon sve naše težnje biti utišane. Nakon pada naših praroditelja, osjećamo težnje koji se javljaju prije nego i pomislimo na nešto ili suprotno od onoga o čemu smo razmišljali. Mi se ne želimo tako osjećati, ali ipak se osjećamo. U raju su težnje pod nadzorom razuma i ne javljaju se dok razum ne odluči je li nešto dobro ili loše. U ovom životu veliki konflikti u emocionalnom životu i emocije bez kontrole su znak da ti ljudi nemaju kreposti. U raju nema nikakvih želja za tjelesnim stvarima jer su sve naše težnje smirene u Bogu. Sveti Ivan od Križa govorio je da prije nego uđe u mističnu kontemplaciju, ,,njegova kuća postaje tiha“. Time želi reći da je njegova duša postajala pravilno usmjerena. Kako se uzdižemo prema visinama kreposti i prevladavamo naše nesavršenosti, duša nam postaje pravilnije usmjerena i manje konfliktna. Kada molimo, postajemo više usredotočeni na određenu stvar i možemo mirovati u toj jednoj stvari. Sveti Ivan od Križa imao je u vidu svoju dušu koja mora mirovati, svi njeni aspekti moraju se utišati. Smatrao je da je to nužno jer tek onda Bog može istinski djelovati. U ovom životu se uzdižemo u visine molitve. Ljudi često misle da je mistična kontemplacija rezervirana samo za svece, no to je pogrešno. Stvar je u tome da kada ljudi postaju savršeniji, iskorjenjuju svoje nesavršenosti i postaju kreposni, imaju dosljedan molitveni život i s vremenom njihova molitva postaje manje diskurzivna, a više usredotočena na jednu stvar. Time se približavamo stanju blaženog gledanja kada sve miruje u Bogu zbog čega se javlja osjećaj sreće. Ljudi često smatraju da je vokalna molitva najbolja vrsta molitve, no to nije točno. Istina je da ona može biti djelotvornija kada iza nje stoji Crkva. No, najviši oblik molitve, preobražujuće jedinstvo, sastoji se samo u intelektualnom gledanju, bez izgovaranja riječi.
Molitva predstavlja ljestve do Neba, to je proces kojim se približavamo do stanja kakvo će biti u raju. Bez dosljednog molitvenog života jednostavno nećemo biti sretni, ni u ovom životu.


U društvu svetaca

U raju je također naša Gospa, općinstvo svetih i anđeli. Opis radosti vidioca koju je izazvao Gospin prizor može nas iznenaditi jer oni opisuju ushićenje koje nije od ovoga svijeta. Ushićenje izazvano samo gledanjem Gospe. U raju ćemo cijelu vječnost moći gledati Nju, koja je savršena slika Božja. Milost koja je u Njenoj duši probudit će u nama istinsku radost. Tu posvetnu milost uistinu ćemo vidjeti, kao i u dušama drugih, i na taj način ćemo u njihovim dušama vidjeti Boga. Zato uvijek treba nastojati vidjeti Krista u svima. Zapamtimo, pripremamo se za Nebo. Sve milosti drugih neće u nama pobuditi onoliku radost koliku će pobuditi gledanje u presvetu dušu Gospe, koja je puna milosti i blagoslova. Što je s anđelima? Njih ćemo vidjeti u njihovih devet veličanstvenih zborova. U čudu ćemo gledati njihov veličanstveni poredak i savršenstvo. Naš život s njima donijet će nam beskrajnu radost jer ćemo s njima neprekidno štovati Boga. Vidjet ćemo svece zaogrnute sjajem svojih kreposti i savršenstva, kao i svojim slavnim postignućima i pobjedama u kojima su ponizili neprijatelje Božje. U svim ćemo tim prizorima uživati ponajviše jer oni odražavaju veličanstvo, slavu, savršenstvo, dobrotu i svaki drugi aspekt našeg najsvetijeg Boga. U raju ćemo stvarno moći vidjeti milosti u dušama, točnu količinu milosti i kreposti, u svojoj duši i u dušama drugih. Kreposti su kao dragulji u duši koje ćemo vidjeti kao male izvore svjetlosti. Stoga se mučeništvo često naziva krunom. Jer mučeništvo je savršenstvo kreposti jakosti i duševne snage. Zato će duše mučenika krasiti posebna kruna koju ćemo moći vidjeti.

Moći ćemo prisno hodati i razgovarati sa Isusom, našim Gospodinom, i Marijom, našom Majkom i Kraljicom, kao i sa svim svecima i zajedno s njima ćemo slaviti Boga. Anđeli i sveci bit će u mogućnosti prosvijetliti naše umove kako bismo bolje shvatili otajstvo Boga i stvorenog poretka. Drugim riječima, oni će nam pomoći da budemo sretniji. To je suprotno od onoga u paklu, gdje će demoni prokletim dušama zagorčavati postojanje. Anđeli i sveci će nas hvaliti zbog slave Božje koja se ogleda u našim životima i krepostima naše duše.

Duše u raju vidjet će Božju pravdu, pa čak i ako je netko od njihovih bližnjih, čak otac ili majka, umro u stanju smrtnoga grijeha i završio u paklu, oni će razumjeti da je to Božja pravda i da su oni to zaslužili. Prijestupi i grijesi naših bližnjih protiv Boga i drugih koje ćemo vidjeti na Posljednjem sudu u nama će izazvati ljutnju i gnjev.




Uskrsnuće tijela spašenih duša

Materija uskrsnulih tijela se mijenja. Stoga ćemo imati četiri atributa uskrsnulih tijela. Prvi atribut je agilnost, što znači da će naša tijela u trenu moći mijenjati lokacije. Drugi atribut je profinjenost, što podrazumijeva sposobnost hodanja kroz zidove. To smo vidjeli u Evanđelju kada Krist prođe kroz zaključana vrata i stvori se među učenicima (Iv 20,19). Ova dva atributa tijela znače da je tijelo u raju u potpunosti podređeno volji. U ovom životu naša tijela ne mogu biti potpuno podređena našoj volji jer bismo tada radili još gore stvari nego što ovako radimo. To nam je Bog u ovom životu ograničio, no u sljedećem, budući da imamo savršeno pravilno usmjerenu volju, Bog nam daje tijelo kojim naša volja može upravljati. Dalje, naše će tijelo biti netrpno što znači da nećemo osjećati patnju. I imat ćemo jasnoću koja se ponekad naziva sjaj. Tijela će imati svojevrsnu radijaciju, ona će odražavati određenu svjetlost. To je zato što je tijelo kvalitativno promijenjeno, no i blaženo gledanje daje tijelu određeni sjaj. Ono isijava iz tijela i može ga se vidjeti. Krist je morao po božanskoj odredbi spriječiti takvu vrstu isijavanja iz svoga tijela kada je bio na zemlji. On je u ovom životu imao blaženo gledanje, i djelomično je pokazao kako će uskrsnuće izgledati tijekom svoje preobrazbe („Tada se preobrazi pred njima: Lice se njegovo zasja kao sunce, a haljine se njegove zasvijetliše kao svjetlo.“ Mt 17,2). No htio je vidjeti imaju li ljudi vjere u Njega, htio je iskušati njihovu vjeru i stoga im nije dopustio da stalno vide to isijavanje.

Ljudi u raju neće imati nikakve tjelesne probleme jer će njihova tijela biti usavršena. I također će biti jako lijepi. To je dobra vijest za neke ljude. Ljepota koju ćemo imati u sljedećem životu neće biti samo proporcionalna našoj fizičkoj ljepoti u ovom životu, već i našim krepostima. Kada ljudi imaju puno kreposti, čak i ako nisu tako lijepi, neka posebna ljepota isijava iz njih. Na kraju će to više privlačiti ljude nego fizička ljepota. Zbog naše pale naravi skloni smo tražiti fizičku ljepotu prije ljepote kreposti.

Što o raju ne znamo?

Dosada smo govorili o stvarima povezanima uz raj za koje smo sigurni. No za neke stvari nismo sigurni. Npr. ne znamo hoće li biti zgrada u raju nakon uskrsnuća. One nam neće biti potrebne, no opet, Bog bi ih mogao iskoristiti da pokaže što je čovjek, uz Božju pomoć, sposoban napraviti. Razni sveci i teolozi imaju razna mišljenja o ovoj temi, no u vezi toga nismo sigurni. Kao što nismo sigurni hoće li u raju biti biljke i životinje. Sveti Toma je smatrao da njihova prisutnost neće biti nužna jer nam one više neće biti potrebne. No sveti Anzelmo i sveti Augustin kažu da će u raju biti životinje, kao i biljke, jer one pokazuju Božje savršenstvo kao i potpunost hijerarhije živih bića. Bog je stvorio hijerarhiju od najvišeg anđela do najnižeg kamena, i to ćemo u raju moći vidjeti. A što je s brojem odabranih duša? Ne znamo koliko će ih biti u raju. Neki sveci kažu da će ih biti mnogo. Znamo da se u Otkrivenju spominje brojka od 144 000, 12 tisuća iz svakog plemena sinova Izraelovih. Zatim se spominje nebrojeno mnoštvo. No neki sveci kažu da će u raju biti vrlo malo ljudi. Mi to ne znamo, no znamo da će Bog imati određeni broj ljudi u raju kako bi popunio mjesta palih anđela. Trećina anđela je pala. Znamo da su milijarde anđela pali. Ako uzmemo u obzir da je svakom ljudskom biću koje je živjelo dodijeljen anđeo čuvar, a oni su najniži u hijerarhiji anđela, možemo pretpostaviti koliki broj predstavlja trećinu palih anđela i o praznini koju treba popuniti. Iz toga možemo zaključiti da će vjerojatno biti puno ljudi u raju, no to ne znači da je lako tamo dospjeti.

Čega u raju nema? Nema mentalnih bolesti, zle volje ni bilo kakvih nesavršenosti. U raju nema bračnih odnosa. Krist je rekao da ćemo biti kao anđeli. U raju nećemo stalno tražiti zadovoljenje naših težnji kao tu na Zemlji jer je bit raja u blaženom gledanju Boga.

Ako vas je u ovom osvrtu samo spomen nekih radosti raja dotaknuo ili potaknuo na razmišljanje, zamislite kakav je tek sam raj! Kako kaže sveti Pavao: „Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima koji ga ljube.“ Ako je raj sve to i još više, onda ne možemo ni zamisliti kakva ludost tjera čovjeka da to sve odbaci zbog prolaznih dobara zemaljskog života...

p. Chad Ripperger

1 komentar:

  1. Moja vjera, moje kreposti i moje vrline, u odnosu na moju grešnost i nesavršenosti mi se čine kao mrvica prašine naspram planine. Zato te molim Bože koji si savršeno dobro, koji si sama ljubav, uzmi me k sebi ne poradi mene ovakvog bijednog kakav jesam nego poradi prevelikog milosrđa Svoga. I za istu milost Te molim za moje bližnje i sve duše za koje se molim. Amen.

    OdgovoriIzbriši