Preskoči na glavni sadržaj
Što nam je, dakle, činiti (2.)
Zašto tradicionalna Misa?
Crkva je bogata organizacijama i pokretima svake vrste od kojih mnoge rade dobar posao. Baš sam nekome objašnjavao da će se kao odgovor na sadašnju krizu katolici dobre volje trebati ujediniti pod stijegom tradicionalne Mise i pokreta koji je podržava. Zašto? Što je pogrešno sa svim drugim organizacijama i pokretima u Crkvi, a pogotovo nečijom vlastitom župom?
Prednosti koje tradicionalni pokret ima u sadašnjoj krizi su i taktički i strateški; dat ću dva primjera za svaki. Razmislimo prvo o taktičkim.
Nedavna povijest Franjevaca Bezgrješne i Malteškog reda ilustriraju dvije važne taktičke stvarnosti. Jedan je da je tradicionalna Misa de facto razlog ujedinjenja za pravovjerje zbog cijelog niza razloga. (To je od početka razlog za strah protivnicima stare Mise.) Drugi je da unutarnje podjele, uključujući i podjele oko liturgije, pružaju i ispriku i točku ravnoteže za napade na organizaciju (skupinu / župu). Iz te neoborive činjenice slijedi da tradicionalni pokret ima očitu prednost. On je po definiciji ujedinjen pod stijegom pravovjerja.
Da, moguće je da se ljudima koji nisu predani pravovjerju sviđa tradicionalna Misa i da, moguće je – i bilo je moguće – naći ili poticati podjele u organizaciji koja je teoretski predana tradicionalnoj Misi. Ne tvrdim da su određeni elementi tradicionalnog pokreta neranjivi. Oni su jednostavno bolji u sljedećem pogledu: oni su ujedinjeniji i oni su ujedinjeni, štoviše, oko nečega što je snažno povezano s pravovjerjem.
Druga taktička prednost je da u tradicionalnom pokretu ne dominira jedna organizacija: blogovi, svećenički instituti, skupine laika, časopisi, itd., svi postoje unutar njihovog značajnog broja. Suzbijanje jednog ili drugog ne bi bila tragedija jednaka potiskivanju Franjevaca Bezgrješne ili Malteškog reda, jer bi se sredstva i podrška mogli puno lakše prebaciti na nekog drugog od njih nego između netradicionalnih konzervativnih organizacija. Tradicionalne skupine nisu tu da se međusobno mijenjaju, ali činjenica da podržavaju tradicionalnu Misu je dovoljan razlog za bilo koga tko ih podržava, da ih podržava i ti su podupiratelji, obično, dobro upoznati i u dobrim odnosima s drugim tradicionalnim katoličkim skupinama i organizacijama, i vrlo bi se lako mogla naći druga skupina kojoj treba podrška, kada bi njihov sadašnji favorit nestao. Pravovjerni katolici koji podupiru Malteški red (kao i druga vrijedna konzervativna tijela) čine to iz različitih složenih razloga i kada bi Red, zbog praktičnih razloga nestao, oni bi bili raspršeni na sve četiri strane. Red bi nestao kao snaga koja radi za dobro i nikakva slična organizacija ne bi proporcionalno ojačala. To nije kritika Redu, već je nedostatak u sadašnjoj krizi.
Kao što sam rekao u posljednjem postu, to zapravo znači da će tradicionalne skupine manje vjerojatno biti suzbijane jer predstavljaju donekle manje izazovne mete. Na isti način, nijedna tradicionalna skupina nije nagomilala ogromna sredstva koja se mogu oduzeti pokretu kao cjelini udarcem na jednu skupinu. Njihova sredstva dolaze od podupiratelja, a njihove podupiratelji, ako je potrebno, otići će negdje drugdje unutar pokreta.
A sada, strateški razlozi.
Prvi strateški razlog je ovaj. Kao što slučajevi Franjevaca Bezgrješne i Malteškog reda pokazuju, unutarnje borbe oko nauka i liturgije su endemične unutar konzervativnih katoličkih organizacija i unutar šireg „konzervativnog katoličkog pokreta“, ako ga tako možemo nazvati. Već smo spomenuli taktičke posljedice, da te zajednice stoje izložene pred neprijateljem za otvoreni napad. Strateška posljedica je ta da ih to čini lošom bojišnicom u ratu za ulaganje sredstava, ne samo zbog te taktičke ranjivosti, nego i jer se napori pojedinca troše na unutrašnje, organizacijske sukobe.
Mogli bi reći: te bitke treba izboriti. Pa dobro, svaka osoba mora za sebe donijeti odluku. Dotična organizacija je možda u sjajnoj poziciji da učini vrijedan doprinos bitci kada bi samo u X, Y i Z unutarnjim bitkama pobijedili dobri momci, i to je možda realistično očekivanje. U mojem iskustvu takva očekivanja nisu nikad tako ružičasta kako ih se zamišlja. Svejedno, ako vi tako mislite, neka vam je sa srećom, ali sjetite se ovoga: dok se bije ta bitka, napori koji se ulažu u unutarnju bitku nisu uloženi u apostolat. Organizacija ne radi onaj posao koji bi trebala. A u međuvremenu pomažete održati jednu organizaciju koja možda radi i loše stvari isto kao i dobre. I na kraju, u mom iskustvu te unutrašnje bitke su neproporcionalno iscrpljujuće i demoralizirajuće, dok raditi ad extra može biti vrlo korisno i okrepljujuće.
Drugi strateški razlog je taj da povezanost između pravovjerja i tradicionalne Mise nije slučajna: ona je apsolutna. Tekstovi i obredi su predivni izrazi vjere, naglašavajući našu potrebu za pokorom i milošću, priznajući ulogu Gospe, anđela i svetaca, neprestano ponavljajući poruku evanđelja (ne samo prijatne djelove), i ohrabrujući sudionike na najdublju kontemplativnu angažiranost u molitvi Crkve.
Ima tu još toga, međutim: kao što sam prije pisao, drevna liturgijska tradicija je nerazdvojivo povezana s moći i prestižem Crkve: Tradicijom. Napadi na nauk Crkve moraju se nositi s činjenicom da su taj nauk (ako je autentičan) podupirali Oci, naučitelji i pape iz prošlosti. Neuspjeh ili uspjeh tih napada konačno će ovisiti o tome smatraju li današnji katolici da prošlost, tradicija ima pravu snagu. Zbog tog razloga je liberalnom napadu na nauk Crkve šezdesetih morao predhoditi napad na liturgiju jer je drevna liturgija, ako možemo tako reći, djelotvoran znak našeg kontinuiteta s katoličkim prethodnicima. Ona to i simbolizira i čini stvarnim. Ne može se dugo voljeti Oce i naučitelje i pape prošlih stoljeća i mrziti liturgiju koju su služili, tretirati s prezirom riječi kojima su se služili obraćajući se Bogu i tvrditi da su bili zarobljeni u liturgijskoj formi koja je isključivala pravo sudjelovanje. To stoji ili pada zajedno.
Jednom riječju, ako smo ozbiljni u vezi vraćanja katolika na živo pravovjerje, pravu privrženost nauku Crkve, onda dati im dojam da je sve izumio II. vatikanski ili papa Ivan Pavao II. je stvarno grozna ideja. Prava privrženost nauku Crkve mora doći iz osjećaja kontinuiteta u vjeri kako su je predali apostoli. Taj osjećaj se njeguje u tradicionalnoj Misi. Promicanje tradicionalne Mise nije dodatan izbor u obnovi pravovjerja. To je temeljno sredstvo i samo preko njega može biti postignuto.
Joseph Shaw
Primjedbe
Objavi komentar