nedjelja, 5. veljače 2017.

Što nam je, dakle, činiti?




      1.      dio -  što je potrebno
Ljudi stalno postavljaju to pitanje; ono je legitimno, a ja želim pokušati na njega odgovoriti. Ovo je prvi članak u nizu na tu temu.

Pitanje se odnosi na trenutačnu krizu u Crkvi. Ona bi mogla nestati sutra nekom intervencijom Providnosti, ali moramo biti spremni ako se ova kriza nastavi razvijati prema njezinoj vlastitoj logici. Prema toj logici, možemo očekivati da će svećenici i laici biti pod sve većim pritiskom da se odreknu i da djeluju suprotno pradavnom i nepromijenjivom nauku Crkve, izričitom Kristovom nauku u evanđeljima i svetog Pavla u poslanicama, u vezi razvoda i sakramenata.

Ne možemo se nadati da ćemo izbjeći lošim posljedicama krize ako namjeravamo svjedočiti svoju vjeru. Pozvani smo svjedočiti i vrlo vjerojatno ćemo biti pozvani potvrditi svoje svjedočanstvo trpljenjem. Mnogi koji ovo čitaju već su zbog ovog mnogo pretrpjeli. Nekolicina je, možda, prošla neokrznuto. Pitanje „Što bi trebali učiniti?“ nije u vezi toga kako ćemo naći neku rupu u koju se možemo sakriti, već kako naći način da uskladimo svoja nastojanja i pružimo si međusobnu podršku i ohrabrenje na takav način da, u ljudskim okvirima, to trpljenje ne bude uzalud. Radi se o izbjegavanju situacije u kojoj će one koji sačuvaju vjeru eliminirati jednog po jednog, potiho, i koji će tako prestati davati ikakav doprinos u ovoj situaciji. To je, nažalost, ono što se do sada događalo.

Hajdemo zamisliti što bi nam najviše koristilo u ovoj krizi;  to bi moglo biti nešto što sami trebamo usvojiti, ali moramo biti spremni uložiti potreban napor. 



Ono što je potrebno je usko povezana mreža klerika i laika koji su u najvećoj mjeri predani vjeri. Oni trebaju biti povezani ne jednom službeno priznatom, katoličkom organizacijom, jer bi takva organizacija mogla brzo postati meta i lako biti uništena. Umjesto toga, isto kao što je internet „robustan“ (ispresijecan) jer ne prolazi kroz jednu, pa čak ni nekoliko glavnih točaka, već se sastoji od raširene i guste mreže, ono što trebamo nije jedna organizacija već pokret, koji svejedno treba uključivati organizacije različite vrste. Bez središnje organizacije koja bi upravljala tim pokretom, pazeći da ne uđu oni koji nisu iskreni i koji zapravo žele promijeniti njegovu svrhu, organizirajući međusobnu komunikaciju, on ne bi smio biti povezan samo predanošću vjeri, već i nečim što daje njegovim članovima nešto duboko i međusobno zajedničko, što ih drži u kontaktu, što ih obvezuje da redovito i neumorno zajedno rade na cijelom nizu projekata, ne samo na stvarima izravno povezanima s krizom već na razno-raznim javnim i privatnim događajima koji održavaju povezanost i moral unutar pokreta, koji obvezuje njegove aktiviste da održavaju svoju prisutnost na društvenim mrežama itd. Taj dodatak bi služio kao mjesto okupljanja podupirateljima vjere, čak i ako to nije apsolutno nužno.

Da razjasnim ono što je možda nejasno, taj masovni pokret za očuvanje pravovjerja ne može samo promicati pravovjerje. Takva svrha bila bi pretanka za napraviti gustu čvrstu mrežu. To bi funkcioniralo za elitnu grupu čiji članovi održavaju osobna prijateljstva. To bi djelovalo za neku formalnu organizaciju koja je povezala zajedno ljude u stabilnu vezu čvrstim vodstvom, članarinama, brošurama, i redovitim događanjima. To ne bi djelovalo za pokret koji je raspršen, odnosno koji nije centraliziran, i koji ima masovno, a ne elitno, članstvo. U vrlo neodređenom smislu već postoji „pokret za očuvanje pravovjerja“ u Crkvi, ali on nije ni približno dovoljno gust da pruži sustavnu podršku svećenicima i laicima koji ju trebaju, i rastrgan je nesuglasicama oko toga što sve pravovjerje znači. Ono što je potrebno za ovu svrhu je pokret koji je utemeljen oko nečega što daje pojmu pravovjerja definiraniji sadržaj, a u isto vrijeme daje svojim članovima nešto osobeno (različito od krivovjerja, točnije), nešto zajedničko. Nešto što može služiti kao stijeg pokreta, ili uniforma.

Organizacije unutar pokreta uključivale bi službeno priznate skupine; međutim, kada bi jedna od njih bila uništena, barem bi važan dio njezine snage – u ljudskoj snazi, podršci, novcu i slično – mogao hitro preći na neku drugu, sličnu, organizaciju ili naći drugu ulogu u pokretu izvan takve organizacije. Jedan razlog za to je što sve te organizacije idealno ne bi trebale ovisiti o velikim zakladama, davno utemeljenim imanjima ili starim povlasticama, već bi većim djelom ovisile o velikodušnosti sadašnjih, živih podupiratelja, kao što je slučaj s organizacijama koje su relativno nove. To bi ih učinilo manje privlačnima da postanu primamljiva meta za uništenje, ako bi se tako nešto dogodilo šteta bi bila puno manja.

Ono što bi bilo najbolje od svega, kada bi Providnost uredila nešto takvo, bi bilo kada, u situaciji kada bi se zbilja dogodio napad i kada bi bile poduzete nepravedne mjere u velikom razmjeru protiv očuvanja nauka Crkve, oni koji bi poduzimali te mjere bi znali da bi jedan važan dio snage i sredstava preko noći bio premješten u dobro ustanovljenu organizaciju koja je, iako javna i aktivna svugdje u svijetu, u stvarnosti izvan dosega crkvenih sankcija, i u mogućnosti je pružiti duhovnu potporu svojim podupirateljima. Kao što kažem, takva mogućnost je predobra da bi bila istinita; ono što bi bilo još nevjerojatnije je mogućnost da takva organizacija, dok je zaštićena od sankcija, mogla nekim paradoksom još uvijek biti trenutno i službeno priznata, da nije raskolnička. Možda mi mašta ide predaleko...

Međutim, mislim da su čitatelji pogodili da ovdje ne govorim o nečemu što treba stvoriti već o nečemu što već postoji. Ako niste, tada mi, dame i gospodo, dopustite da vam predstavim pokret za obnovu tradicionalne Mise. Ovaj članak se naravno odnosi na Bratsvo sv. Pija X. (FSSPX). Odgovor na pitanje „Što bi trebali učiniti?“ je taj da moramo posvetiti svoju energiju i sredstva toj mreži koja najbolje može braniti pravovjerje, podržati svećenike i laike koji brane pravovjerje i pružiti duhovni dom pravovjernima, odnosno tradicionalnom pokretu. To znači da ti, dragi čitatelju, odigraš svoju ulogu u nastojanju svećenika da služe tradicionalnu Misu i onih, bilo svećeničkih instituta ili grupa laika, web stranica, časopisa, konferencija i slično, koji stoje iza njih i pomažu održati pravu zajednicu posvećenu tradicionalnoj Misi, i pod istim znakom, pravovjerje.

Znam da će mnogi netradicionalni čitatelji reći da trebamo pokret koji uključuje sve one dobre volje, a ne samo one koji preferiraju određeni, vrlo neshvatljiv, oblik liturgije. To je pogrešno, jer tako širok pokret ne bi imao potrebne karakteristike, koje sam gore naveo, posebice povezanosti i pouzdanosti svojih članova. Pokušao sam objasniti zašto, a sutra ću na malo drugačiji način i detaljnije, objasniti zašto je tradicionalni pokret ono što nam treba.

Joseph Shaw



Nema komentara:

Objavi komentar