1.
dio -
što je potrebno
Ljudi stalno postavljaju to pitanje; ono je legitimno,
a ja želim pokušati na njega odgovoriti. Ovo je prvi članak u nizu na tu temu.
Pitanje se odnosi na trenutačnu krizu u Crkvi. Ona bi
mogla nestati sutra nekom intervencijom Providnosti, ali moramo biti spremni
ako se ova kriza nastavi razvijati prema njezinoj vlastitoj logici. Prema toj
logici, možemo očekivati da će svećenici i laici biti pod sve većim pritiskom
da se odreknu i da djeluju suprotno pradavnom i nepromijenjivom nauku Crkve,
izričitom Kristovom nauku u evanđeljima i svetog Pavla u poslanicama, u vezi
razvoda i sakramenata.
Ne možemo se nadati da
ćemo izbjeći lošim posljedicama krize ako namjeravamo svjedočiti svoju vjeru. Pozvani
smo svjedočiti i vrlo vjerojatno ćemo biti pozvani potvrditi svoje
svjedočanstvo trpljenjem. Mnogi koji ovo čitaju već su zbog ovog mnogo pretrpjeli.
Nekolicina je, možda, prošla neokrznuto. Pitanje „Što bi trebali učiniti?“ nije
u vezi toga kako ćemo naći neku rupu u koju se možemo sakriti, već kako naći
način da uskladimo svoja nastojanja i pružimo si međusobnu podršku i ohrabrenje
na takav način da, u ljudskim okvirima, to trpljenje ne bude uzalud. Radi se o
izbjegavanju situacije u kojoj će one koji sačuvaju vjeru eliminirati jednog po
jednog, potiho, i koji će tako prestati davati ikakav doprinos u ovoj
situaciji. To je, nažalost, ono što se do sada događalo.
Hajdemo zamisliti što bi nam najviše
koristilo u ovoj krizi; to bi moglo biti
nešto što sami trebamo usvojiti, ali moramo biti spremni uložiti potreban
napor.
Ono što je potrebno je
usko povezana mreža klerika i laika koji su u najvećoj mjeri predani vjeri. Oni
trebaju biti povezani ne jednom službeno priznatom, katoličkom organizacijom,
jer bi takva organizacija mogla brzo postati meta i lako biti uništena. Umjesto
toga, isto kao što je internet „robustan“ (ispresijecan) jer ne prolazi kroz
jednu, pa čak ni nekoliko glavnih točaka, već se sastoji od raširene i guste
mreže, ono što trebamo nije jedna organizacija već pokret, koji svejedno treba
uključivati organizacije različite vrste. Bez središnje organizacije koja bi
upravljala tim pokretom, pazeći da ne uđu oni koji nisu iskreni i koji zapravo
žele promijeniti njegovu svrhu, organizirajući međusobnu komunikaciju, on ne bi
smio biti povezan samo predanošću vjeri, već i nečim što daje njegovim
članovima nešto duboko i međusobno zajedničko, što ih drži u kontaktu, što ih
obvezuje da redovito i neumorno zajedno rade na cijelom nizu projekata, ne samo
na stvarima izravno povezanima s krizom već na razno-raznim javnim i privatnim
događajima koji održavaju povezanost i moral unutar pokreta, koji obvezuje
njegove aktiviste da održavaju svoju prisutnost na društvenim mrežama itd. Taj
dodatak bi služio kao mjesto okupljanja podupirateljima vjere, čak i ako to
nije apsolutno nužno.
Da razjasnim ono što
je možda nejasno, taj masovni pokret za očuvanje pravovjerja ne može samo promicati
pravovjerje. Takva svrha bila bi pretanka za napraviti gustu čvrstu mrežu. To
bi funkcioniralo za elitnu grupu čiji članovi održavaju osobna prijateljstva.
To bi djelovalo za neku formalnu organizaciju koja je povezala zajedno ljude u
stabilnu vezu čvrstim vodstvom, članarinama, brošurama, i redovitim
događanjima. To ne bi djelovalo za pokret koji je raspršen, odnosno koji nije
centraliziran, i koji ima masovno, a ne elitno, članstvo. U vrlo neodređenom
smislu već postoji „pokret za očuvanje pravovjerja“ u Crkvi, ali on nije ni
približno dovoljno gust da pruži sustavnu podršku svećenicima i laicima koji ju
trebaju, i rastrgan je nesuglasicama oko toga što sve pravovjerje znači. Ono
što je potrebno za ovu svrhu je pokret koji je utemeljen oko nečega što daje
pojmu pravovjerja definiraniji sadržaj, a u isto vrijeme daje svojim članovima
nešto osobeno (različito od krivovjerja, točnije), nešto zajedničko. Nešto što
može služiti kao stijeg pokreta, ili uniforma.
Organizacije unutar
pokreta uključivale bi službeno priznate skupine; međutim, kada bi jedna od
njih bila uništena, barem bi važan dio njezine snage – u ljudskoj snazi,
podršci, novcu i slično – mogao hitro preći na neku drugu, sličnu, organizaciju
ili naći drugu ulogu u pokretu izvan takve organizacije. Jedan razlog za to je
što sve te organizacije idealno ne bi trebale ovisiti o velikim zakladama,
davno utemeljenim imanjima ili starim povlasticama, već bi većim djelom ovisile
o velikodušnosti sadašnjih, živih podupiratelja, kao što je slučaj s
organizacijama koje su relativno nove. To bi ih učinilo manje privlačnima da
postanu primamljiva meta za uništenje, ako bi se tako nešto dogodilo šteta bi bila
puno manja.
Ono što bi bilo
najbolje od svega, kada bi Providnost uredila nešto takvo, bi bilo kada, u
situaciji kada bi se zbilja dogodio napad i kada bi bile poduzete nepravedne mjere
u velikom razmjeru protiv očuvanja nauka Crkve, oni koji bi poduzimali te mjere
bi znali da bi jedan važan dio snage i sredstava preko noći bio premješten u
dobro ustanovljenu organizaciju koja je, iako javna i aktivna svugdje u svijetu,
u stvarnosti izvan dosega crkvenih sankcija, i u mogućnosti je pružiti duhovnu
potporu svojim podupirateljima. Kao što kažem, takva mogućnost je predobra da
bi bila istinita; ono što bi bilo još nevjerojatnije je mogućnost da takva
organizacija, dok je zaštićena od sankcija, mogla nekim paradoksom još uvijek
biti trenutno i službeno priznata, da nije raskolnička. Možda mi mašta ide
predaleko...
Međutim, mislim da su
čitatelji pogodili da ovdje ne govorim o nečemu što treba stvoriti već o nečemu
što već postoji. Ako niste, tada mi, dame i gospodo, dopustite da vam
predstavim pokret za obnovu tradicionalne Mise. Ovaj članak se naravno odnosi
na Bratsvo sv. Pija X. (FSSPX). Odgovor na pitanje „Što bi trebali učiniti?“ je
taj da moramo posvetiti svoju energiju i sredstva toj mreži koja najbolje može
braniti pravovjerje, podržati svećenike i laike koji brane pravovjerje i
pružiti duhovni dom pravovjernima, odnosno tradicionalnom pokretu. To znači da
ti, dragi čitatelju, odigraš svoju ulogu u nastojanju svećenika da služe
tradicionalnu Misu i onih, bilo svećeničkih instituta ili grupa laika, web
stranica, časopisa, konferencija i slično, koji stoje iza njih i pomažu održati
pravu zajednicu posvećenu tradicionalnoj Misi, i pod istim
znakom, pravovjerje.
Znam da će mnogi
netradicionalni čitatelji reći da trebamo pokret koji uključuje sve one dobre
volje, a ne samo one koji preferiraju određeni, vrlo neshvatljiv, oblik
liturgije. To je pogrešno, jer tako širok pokret ne bi imao potrebne
karakteristike, koje sam gore naveo, posebice povezanosti i pouzdanosti svojih
članova. Pokušao sam objasniti zašto, a sutra ću na malo drugačiji način i
detaljnije, objasniti zašto je tradicionalni pokret ono što nam treba.
Joseph Shaw
Primjedbe
Objavi komentar