subota, 11. ožujka 2017.

Je li dopušteno ostati u kontaktu s članovima obitelji koji su otpali od vjere?


Ovo pitanje tiče se onoga što teolozi zovu komunikacija s krivovjernicima. Ovdje se odnosi na svjetovnu ili pristojnu komunikaciju, uglavnom povezanu uz trgovinu, posao ili prijateljske razgovore, odvojeno od komunikacije o svetim stvarima koja se odnosi na bogoštovlje i molitvu. Aktivno sudjelovanje ove druge vrste zabranjeno je po tradicionalnom zakonu i praksi Crkve (kanon 1258, §1 Zakonika iz 1917.), ali ga potiče pokoncilska Crkva u ime ekumenizma (kanon 844 Zakonika iz 1983.).

Postojalo je vrijeme u povijesti Crkve kada je crkveni zakon zabranjivao uljudbene ili prijateljske interakcije s onima koji su bili ili koji su postali općepoznati i nepopravljivi krivovjernici i koji su otpali od vjere. Međutim, žalosne okolnosti modernog društva, u kojem neprestano moramo živjeti uz krivovjernike i otpadnike od vjere, prisililo je Crkvu da ublaži taj zakon. Stoga, naredba da se izbjegava svaka uljudbena komunikacija s krivovjernicima i otpadnicima može se primijeniti samo na poseban razred ekskomuniciranih osoba koje su klasificirane kao one koje treba izbjegavati u Zakoniku iz 1917. Nadalje, čak i tada je takva uljudbena komunikacija dopuštena ako postoji razuman razlog, poput nužnih poslova (kanon 2267.). Uz to, isti kanon objašnjava da se zabrana građanske komunikacije ne primjenjuje na nečijeg supružnika, roditelje, djecu, sluge i podređene, budući da se očito takva komunikacija s njima ne može izbjegavati.

Unatoč tomu, iako nas crkveni zakon ne obvezuje da izbjegavamo svaki osobni i prijateljski kontakt s otpadnicima od vjere, a osobito ne s rodbinom, takav kontakt je često vrlo opasan za vjeru katolika donoseći sa sobom mogućnost indiferentizma. Jer u praksi takav kontakt pretpostavlja da se neće raspravljati o vjeri i da će se vjerovanja ili nevjerovanja osobe otpale od vjere prihvaćati. Jer takvo prihvaćanje osnova je uobičajenih prijateljskih, društvenih kontakata. U takvim slučajevima kontakti čak i s rodbinom bili bi u suprotnosti s naravnim zakonom, a čak i s božanskim zakonom. Sv. Pavao je, zaista, vrlo jasan: „Čovjeka krivovjerca iza prve i druge opomene kloni se.“ (Tit 3,10) Slično je i sa sv. Ivanom, apostolom milosrđa:Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.“ (2 Iv 10-11).

Međutim, kada je to rečeno, ne može se zanijekati da ne postoji istinski katolik koji žarko ne želi obraćenje krivovjernih ili otpalih rođaka na pravu vjeru i da ne postoji prijateljski odnos ili razgovor, onda ne bi postojala ljudska mogućnost za iniciranje tog obraćenja. Stoga će ovisiti o kreposti razboritosti da se uravnoteži moguća prednost održavanja nekog odnosa s ozbiljnom opasnošću od indiferentizma kada se taj odnos održava, tako da on utječe na vlastitu dušu, ili da se rođacima ostavi utisak da religija nije važna, ili da se na kraju potakne druge osobe ili rodbinu na indiferentizam svojim primjerom iz tog odnosa.

Razborit čovjek uglavnom će riješiti to pitanje koristeći priliku društvenog kontakta da govori otvoreno i iskreno o pravoj vjeri i religiji u pokušaju da ohrabri otpalog ili krivovjernog rođaka da pokaže interes za to. Kada tako djeluje, on vjerno ispunjava naredbu našeg Gospodina: ,,Tkogod prizna mene pred ljudima, toga ću i ja priznati pred Ocem svojim na nebesima." (Mt 10,32). Ako taj pokušaj donese pozitivan odgovor, onda će on zadržati taj kontakt, redovito govoreći o vjeri. Ako ne donese dobrih plodova, nego se čini beskorisnim, onda će on izbjegavati bilo kakvo prijateljstvo i jednostavno ograničiti odnos na društvene neizbježnosti, tako ispunjavajući prijedlog sv. Pavla: ,,Ne budite ujarmljeni s nevjernicima. Jer što ima pravednost s nepravednošću ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? Kako li se slaže Krist s Belijalom? Ili kakav dio ima vjernik s nevjernikom?... Zato iziđite između njih i odvojite se, govori Gospodin, i ne dotičite se nečista, i ja ću vas primiti.“ (2. Kor 6, 14-17). Zaista, jer što mi imamo zajedničko s onima koji odbijaju vjerovati u nadnaravne zbilje: u Boga, Njegovu milost, nauk Crkve i križ, našu jedinu nadu?

Ali osim toga, razborit čovjek uvijek će biti spreman vježbati milosrđe prema svojoj rodbini, čak i otpadnicima i u slučaju potrebe uvijek će biti spreman pružiti fizičku pomoć ili emocionalnu podršku, čak i kada ga se duhovno odbacuje, kao što sv. Pavao naučava: ,,Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim." (Rim 12,21).

o. Peter R. Scott, FSSPX


Izvor: http://archives.sspx.org/Catholic_FAQs/catholic_faqs__canonical.htm#contact_apostates

Nema komentara:

Objavi komentar