petak, 31. ožujka 2017.

Spasitelj nagoviješta svoje otkupiteljsko djelo - bl. Alojzije Stepinac


Dragi vjernici!
Jednoga dana, kako izvješćuje sveti Matej evanđelist, nalazio se Spasitelj naš sa svojim apostolima u Cezareji Filipovoj. Tu je sveti Petar, od Boga prosvijetljen, ispovijedio svoju vjeru u Krista, Sina Božjega, i primio ono veliko obećanje od Spasitelja, da će postati vrhovnim glavarom Crkve. „Otada“, veli sveti Matej,“poče Isus objašnjavati učenicima svojim, da mora ići u Jeruzalem, da će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika i da će biti ubijen, ali treći dan da će uskrsnuti“ (Mt 16,2). Ali kako je Isus znao, da pojam žrtve ide teško u ljudsko shvaćanje, On se opet vratio na istu temu i dok su hodali naokolo po Galileji, reče im Isus: „ Sin čovječji predat će se u ruke ljudima. Ubit će Ga, ali će On treći dan uskrsnuti.“ „Tada se oni vrlo ražalostiše“ (Mt 17,22-23). A jer je predmet muke Gospodnje bio od najveće važnosti, zato se Spasitelj i po treći put vraća na istu temu, kad je pošao u Jeruzalem. „Tada uze“, veli sveti Matej,“nasamo dvanaestoricu i reče im putem: Idemo gore u Jeruzalem. Ondje će biti Sin čovječji predan glavarima svećeničkim i književnicima. Oni će Ga osuditi na smrt. I onda će Ga predati neznabošcima, da bude naružen, bičevan i propet. Ali će on treći dan uskrsnuti.“ (Mt 20,17-19)

Što je zapravo navijestio time Spasitelj naš? Navijestio je kroz svoju strašnu muku i smrt divno ispunjenje veličanstvenoga plana Božjega još iz raja zemaljskoga. Praroditelji naši Adam i Eva bili su sagriješili. Zbog toga pada izgubili su milost posvećujuću. Zbog toga pada potamnio je njihov razum. Zbog toga pada oslabila je njihova volja. Zbog toga pada postali su podložni smrti. Zbog toga pada izgubili su pravo na život u nebu. Sve je to dragi Bog u svom beskrajnom milosrđu odlučio popraviti i odmah nakon pada, kad je izricao kletvu nad Adamom i Evom radi prestupka zapovijedi Njegove, dao i divno obećanje, kad rekao zmiji zavodnici: „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, potomstva tvojega i potomstva njezina. Ona će ti satrti glavu, a ti ćeš vrebati petu njezinu.“ (Post 3,15)

Isus dakle naš nagoviještanjem svoje gorke muke nagoviješta, da je blizu čas oslobođenja čovjek a iz ropstva sotonina i svega, što je s tim u vezi. Nikada više ne bismo mi bili u stanju svojim silama priskrbiti sebi prijašnju svetost i pravednost i s tim skopčana velika dobra, koja je Bog dao prvim ljudima kao nezaslužen dar. Jer ako se tjelesni mrtvac ne može sam uskrisiti, još manje se može uskrisiti na novi duhovni život duševni mrtvac. Zato je bio potrebit sam Sin Božji, da nas, kukavne ljude, na smrt izranjene od paklenog razbojnika, podigne kao milosrdni Samaritanac na svoja ramena i unese nas u očinski dom, koji smo svojom krivnjom ostavili i izgubili.

Spasitelj dakle naš, nagoviještajući svoju strašnu muku i smrt, nagoviješta u isti mah oslobođenje naše od duhovnih posljedica istočnoga grijeha. Razum je čovječji oslabljen. Čovjek je bio sličan onome koji se nalazi u sobi punoj dima, pa ne vidi ni ono što je unutra, ni ono što je vani. I tako je bijedni čovjek prionuo uz zemaljštinu zaboravio Stvoritelja svoga, i kralj svega vidljivog stvorenja postade robom stvorenja. Spasitelj naš, to pravo i divno svjetlo svijeta, prosvijetlio je svojim divnim naukom tmine našega razuma, stavljajući nagoviještanjem svoje muke i smrti kao pečat na sve, što je učinio za života.

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta ujedno i rijeke milosti, koje će poteći iz svetoga križa, da jačaju našu volju u dobru, i da ta volja, koja je prije bila igračka strasti, bude u stanju oprijeti se grijehu i tako čovjeku omogućiti, da se opet vrati u nebo, za koje je bio određen, a grijeh ga je praroditelja bio isključio iz neba.

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš ujedno oslobođenje čovjekovo od tjelesnih posljedica istočnog grijeha. Kletva Božja nad prvim ljudima – prah si i u prah ćeš se pretvoriti – oborila je čovjeka u grob. Smrt Spasiteljeva, koju nagoviješta i slavno uskrsnuće Njegovo, daje našemu tijelu u grobu snagu, da na koncu svijeta opet ustane iz groba, kao što je ustalo i proslavljeno tijelo Krista Gospodina. Zato govori sveti Pavao apostol: „Po jednom čovjeku smrt, po jednom čovjeku i uskrsnuće od mrtvih.“ (1 Kor 15, 21)

Nagoviještanjem svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš našu sreću već na ovome sivjetu. Jer iako je naše kukavno tijelo podložno strastima i svakojakim nevoljama u vezi s time, ono ipak može imati raj svoje vrste na zemlji, ako se čovjek služi sredstvima milosti i ako se vježba u kršćanskim krepostima. Tko je bio sretniji od prosjaka Benedikta Labre, od pustinjaka Pavla i Antuna, od pokornika Simeona Stilite, pokornice Margarite Kortonske i tolikih drugih, usprkos svih boli, što su ih podnosili u svom smrtnom tijelu? Sve je zasladila milost Kristova, koja izvire iz muke Kristove, naviještene od Spasitelja apostolima nekoliko puta prije same muke, da ne klonu duhom, nego prije kliču od veselja, kao što je i sveti Augustin, govoreći: „O sretne krivnje, koja nam je priskrbila takvog Otkupitelja!“

Bolna je međutim činjenica, da mi ljudi tkao malo mislimo, kakva se dubina i milina skriva u riječima Isusa našega, kad On naviješta svoju gorku muku i smrt, svoje otkupiteljsko djelo. S pravom bi se na mnoge od nas mogle primijeniti riječi Izaije proroka: „Pravednik gine, nitko ne mari za to.“ (Iz 57, 1)

Koncem četvrtoga stoljeća provalili su divlji Vandali u južnu Italiju i nemilosrdno, vandalski baš, opljačkali, do čega su došli, i odveli u ropstvo mnoštvo ljudi. Tada je bio u Noli biskup sveti Paulin. Već je bio razdijelio ubogima sve što je imao, kad li dođe do njega neka sirota udovica, da joj pomogne izbaviti iz ropstva sina jedinca, kojega su Vandali bili odveli u Afriku. Svetac nije više imao, što bi joj dao. Ali da ne odbije i ne rastuži sirotice još više, učinio je zadnje što je mogao. Sam je osobno pošao u Afriku. Ponudio je sama sebe za roba, da se uzmogne vratiti kući majci udovici njezin sin. Taj plemeniti čin tako je ganuo srce divljeg vandalskog vladara, da je ne samo vratio slobodu Paulinu, nego mu je stavio na volju, da isprosi od njega dar, kakav hoće. Svetac je zamolio, da smije sobom povesti zarobljene svoje vjernike. I to se dogodilo. Na čelu mnogih kršćana vratio se u grad Nolu. Tko da opiše zahvalnost i sreću one udovice majke, kad je mogla zagrliti svoga sina? Tko da opiše radost i sreću tolikih drugih majki i očeva, kad su mogli opet zagrliti svoju djecu? Tko da opiše radost mnogih žena, kad su im se opet vratili njihovi muževi i hranitelji?

Kako god je primjer svetoga Paulina biskupa dirljiv, on je samo sitna, blijeda slika onoga, što je za nas učinio Sin Božji Isus Krist.

Kolika radost i zahvalnost mora obuzeti nas, kad slušamo iz Njegovih usta, da je naše otkupljenje blizu? Kolika radost i zahvalnost mora obuzeti naše duše, kad iz Njegovih božanskih usta čujemo, da je došao kraj smrti naše duše i tijela po muci i smrti Otkupitelja našega. Kolika radost i zahvalnost  mora obuzeti naše duše, kad iz Njegovih božanskih usta saznajemo, da je otvoren put u nebo svima, koji vjeruju u Otkupitelja svoga.

U onoj tijelovskoj sekvenciji govori sveta Crkva o Spasitelju zbog Njegova divnog dara: „Uzdiži Ga iznad svega, nećeš preveć hvaliti Njega niti kojom pohvalom.“ To vrijedi i za nagoviještanje otkupiteljskog djela sa strane Isusa našega. Samo Bog znade, s kolikom su čežnjom čekali taj čas Adam i Eva nakon svoga pada. Samo Bog znade, s kolikom su čežnjom čekali taj čas sveti oni patrijarsi Set, Abel, Noa, Abraham, Izak, Jakon, Mojsije, David. Samo Bog znade, s koliko su čežnjom čekali taj čas sveti oni proroci Staroga Zavjeta. Samo Bog znade, s kolikom su čežnjom čekali taj čas jadni pogani širom svijeta. Ali da je ta čežnja bila golema, pokazuje lijepo i ona, tri tisuće godina stara, indijska pokornička molitva Varuni, najvišem Gospodaru neba: „O smiluj se, Moćni, smiluj se! Oprosti nam, što su oci naši sagriješili nevjerom i što smo mi sami počinili.“

I taj se Gospodar neba smilovao konačno, kad je iz usta samog Sina Božjega naviješteno, da je čas otkupljenja našega tu. Neka mu je vječna hvala od svakoga ljudskog stvora.


„Katehetske propovijedi“ – str. 327. – 331. 

Nema komentara:

Objavi komentar