nedjelja, 30. travnja 2017.

Nedjelja Dobrog Pastira


Danas slavimo nedelju Dobroga Pastira, na osnovu odlomka iz svetoga evanđelja što smo ga upravo sada čuli, gdje se Isus objavljuje kao Dobri Pastir, koji život daje za svoje ovce. Danas je zbog toga i nedelja svećeničkih zvanja, jer Isus Dobri Pastir, pase svoje stado po sakramentu svećeničkog i biskupskog reda. To jest, u nasljednicima apostola, kojima je Isus predao svu vlast, koju je primio od Oca da u ime njegovo pasu svoje stado.

Prvo ćemo dakle razmotriti osobu Isusa Krista, našega Gospodina, jer jedino tako možemo dospjeti do razumijevanja njegovog pastirstva i pastirstva onih, kojima je dao udjela u svom poslanju i vlasti. Naš dragi Isus kaže za sebe da je On vrata, vratar i dobri pastir. Simbolično je to rečeno, ne doslovno. Duhovno trebamo shvatiti ove izraze našega Gospodina. I on nam sam daje objašnjenje da nitko ne dolazi Ocu, osim po njemu, dakle on je vrata po kojima dolazimo do Boga. Ali on je i Bog, zato je i vratar i samo oni ulaze, kojima on otvara, jer je On jedini posrednik između Boga i ljudi, jer je pravi Bog i jer je pravi čovjek u jednoj jedinoj i nerazdjeljivoj osobi Božjega Sina. Koji dakle ne ulaze kroz vrata, razbojnici su; to jest oni, koji su došli i dolaze mimo Isusa u ovčinjak, to jest u Crkvu Božju. Takvi su bili svi, koji su zavodil Izraela, prije dolaska Kristova, govoreći o sebi da su oni Mesija, a ne bijahu. Za njih kaže Isus da su kradljivci, lopovi i ubojice. Taki su bili Teuda i Juda Galilejski, koji su zbog lažnog interesa i samopozvani zaveli druge i na kraju zajedno s njima propali.

Isus je dakle prava vrata, koja vode Bogu. Isus je pravi Mesija, a ne kao oni prije njega. On je vrata po svom utjelovljenju, jer je učinio sebe prolazom do Oca. On, vječni Sin očev, postade čovjekom da bi nas doveo u svoje divno kraljevstvo svjetlosti, mira i istine. Vrata je dakle kao utjelovljeni Sin Očev, rođen od Djevice, a isto On je i vratar, kao Bog od Boga, koji otvara vrata svojega kraljevstva svima, koji u njega vjeruju. A to kraljevstvo je Crkva, koja ima ključeve kraljevstva nebeskoga i na putu je u nebo.

Dalje nastavlja Isus i kaže da kao vratar ima povesti van svoje ovce i da ide pred njima i da ga njegove ovce, koje je izveo slijede. Te njegove ovce, koje je izveo, slušat će njegov glas, dok glas stranca neće poslušati.

To da je Isus izveo svoje ovce, označuje one, koje je svojom krvlju, smrću i uskrsnućem otkupio od grijeha i oprao u krštenju. A vodi ih po naučavanju svetog evanđelja, po svojim pastirima, i hrani ih svojim tijelom. Te njegove ovce su dakle vjerni kršćani, vjerni katolici. Stoga jedino će se oni, koji ulaze i izlaze kroz prava vrata, Isusa našega Gospodina, spasiti i nalaziti pašnjake vječnoga života, ovdje svete sakramente, a ondje lice Boga živoga.

Ta nema imena danog pod nebom u kome bi se mogli spasiti, doli ime Isusa Krista. Kako se ulazi dakle kroz ta vrata? Ulazi se vjerom u Njega, ulazi se po svetom krstu, izlazi se na pašnjake dok slušamo sveto evanđelje i dok se hranimo svetim propovijedima sa usta onih, koje je Dobri Pastir, postavio u svoje ime kao pastire. Da vidimo, tko su danas lopovi, koji dolaze da kradu i da ubijaju. To su oni, koji su otpali od prave vjere, koji su napravili sebi sekte i crkve po svom ukusu. To su jehovini svedoci, koji napastuju katoličke kuće i traže, koga da proždru. To su sve ostale sekte subotari, adventisti, pentekostalci i ostali, koji osnivaju svoje zajednice mimo Kristovog ovčinjaka i odvlače slabe ovce iz krila Svete Majke Crkve. Ali to su i oni, koji se guraju u svećenički stalež, a da ih Bog nije pozvao. To su oni, koji imaju na umu svoju korist. To su oni, koji su nepogodni za tu službu, a ipak je prigrabili. To su oni, koji krivim naukom truju zdravu vjeru, koji u svojim govorima hule na Majku Božju, na sakramente, na ispovijed, na molitvu, na papu, na celibat, na svećenstvo kao, koji žderu misu i šire pogubne govore i ruše zakone Božje. To su oni svećenici, koji su otpali od Crkve, kao msgr. Milingo u novije vrijeme, kao Martin Luther u prošlosti i mnogi drugi, koji se odmetnuše od Krista i Boga.
A tko su danas najamnici? To su oni svećenici, koji ne ljube Krista, koji naučavaju doduše istinito sve kako je Krist Gospodin predao, koji su vjerni učiteljstvu Crkve i papi i biskupima svojim, ali im nije stalo do ljubavi prema Bogu i prema stadu, nego jedino prema probitku, prema svom profitu, zaradi, koristi, utjecaju i časti. To su oni, koji kada vide grešnike, neće ih ukoriti da im se ne bi zamjerili i izgubili dobre odnose. To su oni, koji se više boje ljudi, nego Boga. To su oni predstojnici, koji zbog svoje komocije prešute prijestupa naroda i ne kore one, koji to zaslužuju. To su oni crkvenjaci, koji su lako podmitljivi. Mada mislim da kod nas biti svećenik ne znači ni puno časti, ta najviše su oni prezreni i stalno na ustima sviju; niti novaca, ta sve su nas roditelji odgojili škrte prema Crkvi (kad sam bio mali i mene); niti neke koristi, koja bi izazivala mase zvanja u svećenstvo. Ipak sveti oci tumače da su najamnici oni svećenici, koji ljube sebe, koji žive sebi, koji su lakomi i gledaju na svoju zaradu i časti koje im dolaze iz svete službe. To su oni, koji bježe, kada stado stradava, koji ostave narod u nevolji i koji ne misle na jadne i bolesne ovce, nego samo na sebe.

A što Isus kaže: Ja sam Dobri Pastir. Dobri Pastir život svoj daje za svoje ovce. Poznajem svoje ovce i one poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i ja poznajem Oca i život svoj polažem za njih. Isus je dakle naš vrhovni Pastir, model i uzor svih pastira, koje je On postavio na čelo svoje Crkve da u njegovo ime i u njegovoj osobi i vlasti predvode njegove ovce i dovedu na vječne pašnjake. Isus je jedini pastir, koji po svojim pastirima napasa svoje stado, to jest Crkvu, sav skup vjernika. Zato je Gospodin i izabrao dvanaestoricu da ih posveti i učini svojim namjesnicima, glasnicima, rukama i nogama. Učinio je to tako da je osnovao sakramenat svetog Reda i to na Veliki četvrtak. I svećenici su time toliko udioništvo dobili u Kristu Velikom Svećeniki i Pastiru, da svaki od njih može reći: On je ja, i ja sam On. Zato nam je, braćo i sestre, na današnji dan posebno se moliti za duhovna zvanja, za dobre i svete svećenike, a i za dobre vjernike, koji znaju cijeniti Božji dar, koji im se nudi u osobi i u službi duhovnih pastira.

Kakav treba biti dobri pastir? Pa kakav drugačiji nego sam Isus Krist, ta nije učenik nad učiteljem, ni sluga nad Gospodarom. Zato kaže Isus onima, koje izabra da budu njegovi nosioci u svijetu: Ako su mene progonili i vas će progoniti. Ako su mene slušali i vas će poslušati. I još na drugom mjestu: Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prima, mene prima. Osim toga bitna je oznaka pastira stada da ima srce po srcu Kristovu. Dobar svećenik treba ljubiti stado, jer ga Isus ljubi i služiti mu, jer je Isus za njih svoju krv prolio. Kako bi mogao Isusov apostol i svećenik ne voliti one, koje Isus toliko ljubi? Dobri pastir treba služiti Bogu i prihvatiti sva nerazumjevanja i nezahvalnosti od ljudi. Treba moliti i postiti. Dobri pastir treba se družiti prvenstveno s Isusom Kristom i kloniti se svake zemaljske navezanosti.

Dobri pastir treba biti odvojen od sviju, biti neženja i potpuno Božji da može svima biti potpuno prisutan i uprisutniti Isusa Krista, koji je umro za sve. Dobri pastir treba posvetiti, tvoriti i prikazati žrtvu Kristovu, njegovo Tijelo i Krv. Kao žrtvovatelj treba biti u svemu sličan onoj žrtvi, koju prikazuje. A budući da prikazuje djevičansko Tijelo i Krv prečistu Krista Isusa Boga Jedinorođenoga Bogu Ocu, zato i sam ima živjeti djevičanski. Svećenik prikazuje žrtvu, dakle i on sam mora postati žrtva. Što sličniji Kristu, tim draži Bogu. Najveće savršenstvo svećenika je da se on sam sve više umanjuje, a Krist da danomice raste u njemu i da svima bude sve više prepoznatljiv.

Krist i danas zove mladiće u svećeničku službu. Zato molimo Boga da oni, koje zove, začuju njegov glas i da ga slijede. Koji su znakovi da nekoga zove Krist? Da vidimo, koji su redoviti znakovi zvanja. Velika radost na pomisao da će služiti izbliza Kristu i sreća na pomisao biti u Domu Božjemu sve dane svojega života i biti na njegovu oltaru. Spretnost na oltaru, snalažljivost u Crkvi. Unutarnji poticaj Duha, koji se javlja u vidu osjećaja i misli, koji se stalno vraća i potiče na razmišljanje o svećenstvu i zvanju.

Izvanredni znakovi su: kada se Bog služi i ljudima da ukaže na taj put. Neki dobri svećenik nas pita jesmo li pozvani od Boga, pa si počnemo misliti, ili koja pobožna osoba, koja nam puno znači i ima ugleda pred nama. Radi se o takvim riječima, koje ostavljaju traga u našoj duši, koja nam se ureže u pamet i dugo vremena smo pod njihovim utjecajem. Riječi, koje nas potiču da im posvetimo pažnju. Dakle ne radi se o pobožnim željama ili uskliku u nekoj stereotipnoj verziji, koji nas ostavlja hladnim. To su užarene riječi, koje nas diraju u srce. Čudesan znak je ako različiti ljudi, na različitom mjestu, bez da se međusobno poznaju, koji nam iznenada pristupe i kažu istu stvar: tebe Bog zove, ti si pozvan u svećenike.

Još čudesniji je znak, kada nem se Bog javlja u snu i pokazuje nam znakovito put, kojim nam je ići, ili izričito daje na znanje što nam je činiti. Po koji put šalje i neke ekstatične doživljaje ili daje da se čuje njegov glas, kojim jasno objavljuje svoj plan i svoju volju. (U Starom zavjetu imamo primjer Samuela, u N. Z. sv. Pavla, poziv sv. Ivana od Boga kao nutarnje rasvjetljenje, Sv. Ignacije Loyolski čitajući svete knjige o životu svetaca, Sv. Franjo Xaverski po nagovoru i susretu s Ignacijem, Sv. Augustin proročkim glasom hiponskog biskupa itd.). Tko se ne odazove, a pozvan je, bit će vječno nesretan i frustriran.

A još gore, ako se tko nepozvan odazove, jer to znači nesreću za dotičnog, a za Božji narod muku, žalost i sablazan. A sad da vidimo, tko može biti svećenik: Treba da je kršten, da je zdrav i da je muško. Netko, tko bi inače bio dobar muž i vrstan otac obitelji, da ga Bog nije pozvao u svećenstvo. Dakle treba da je zdrav i normalan muškarac. O tom zvanju odlučuje crkvena vlast. Prvi, koji je dužan odlučiti ima li tko zvanje je župnik, koji kandidata, koji se svojevoljno njemu obratio, predstavlja kod biskupa i biskup ga prima na formaciju da bi se uvjerili o stvarnosti toga zvanja u malo sjemenište ili ako je već poslije srednje škole, na bogosloviju.

Ne može netko imati zvanje, tko je psihički retardiran, duhovno poremećen, psihotičan, mentalno bolestan ili luckast. Ne može biti kljast, hrom ili pritisnut takvim bolestima, koji bi ga sprečavali u vršenju svete službe, niti izobličena lika i obraza, koji bi izazivao smijeh ili sažaljenje u narodu Božjem. Ne može biti svećenik tko je kastriran ili u nekoj manjkavosti muškosti.

Zato, braćo i sestre, molimo Boga za duhovna zvanja. Molimo za svete i dobre nove svećenike. Molimo da se pozvani odazovu, a nepozvani da odstupe. A molimo i za naše pastire, koji su već svećenici, da ih Bog svojim Duhom Svetim obnovi, da im dade radost i milost ustrajnosti i vjernosti, da im da duha pokore i pokornosti, duha jakosti, razuma, savjeta, pobožnosti, svetosti i preobilne božanske mudrosti i svjetla. Tko se moli za svećenike, biva posebno blagoslovljen od Boga. Tko posti za svoje svećenike i za njihovo stalno obraćenje bit će prije uslišan i u duhovnoj potrebi sigurnu će utjehu naći. Tko ljubi svećenike i prikazuje svoje bolesti i boli za njih Bogu, neće ga ostaviti Gospodin, nego će mu biti blizak u svim nevoljama i pobrinut će se da službom svećenika u svetim sakramentima budu obilnije nagrađeni i milostima ispunjeni.

Zapamtimo: jedan dobar svećenik mnoge vodi u raj, a jedan loš mnoge u pakao i u vječni ponor. Zato je molitva za njih uvijek molitva za druge i za spasenje drugih, i kao takva veoma je draga Bogu i Gospodinu našemu. Njemu Vječnom i Vrhovnom Pastiru duša naših neka je slava i čast u sve vijeke vijekova! Amen

vlč. Oskar Čizmar

Nema komentara:

Objavi komentar