petak, 29. rujna 2017.

Biskup Schneider o prof. Seifertu, kardinalu Caffarri i dužnosti da se usprotive


Urednikova napomena: Slijedi razgovor s biskupom Athanasiusom Schneiderom, koji je vodio dr. Maike Hickson iz OnePeterFivea. Biskup Schneider je pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani.

Maike Hickson (MH): Potpisali ste, zajedno s profesorom Josefom Seifertom (među mnogim drugima), sinovsku molbu koja potvrđuje tradicionalnu crkvenu pouku o braku. Profesor Seifert je sada smijenjen s mjesta predsjedatelja Dietrich von Hildebrand - Međunarodne akademije filozofije u Granadi, u Španjolskoj, od svoga španjolskoga nadbiskupa - koji je izričito nepovoljno gledao na njegovu kritiku određenih izjava koje su napisane u Amoris Laetitia. Možemo li Vas zamoliti za Vašu povratnu informaciju za takvu kaznenu mjeru koja se pravda argumentom da je profesor Seifert potkopavao jedinstvo Katoličke Crkve i zbunio vjernike?

Biskup Athanasius Schneider (BAS): Profesor Josef Seifert napravio je ažuriran i veoma pohvalan čin u oblikovanju javnih i cijenjenih kritičkih pitanja o nekim očigledno dvosmislenim postavkama u Papinomu dokumentu Amoris Laetitia, s obzirom da ove postavke uzrokuju moralnu i disciplinarnu anarhiju u životu Crkve, anarhiju koja se odvija ispred očiju sviju nas i koju nitko, tko još uvijek koristi svoj vlastiti um, vjeru i iskrenost, ne može poreći. Kaznena mjera protiv profesora Seiferta izrečena od člana crkvenoga Ureda nije samo nepravedna, već u konačnici predstavlja bijeg od istine, odbijanje objektivne rasprave i dijaloga, dok se istodobno kultura dijaloga proglašava kao glavni prioritet u životu Crkve naših dana. Takvo klerikalno ponašanje prema istinskomu katoličkom intelektualcu, kao što je profesor Seifert, podsjeća me na riječi koje je Sveti Bazilije Veliki opisao za sličnu situaciju u 4. stoljeću, kada su sirijski klerici napali i okupirali većinu biskupskih katedri: "Samo jedno kazneno djelo je sada snažno kažnjeno - točno štovanje tradicija naših očeva. Zbog toga su pobožni prognani iz svojih zemalja i otjerani u pustinju. Vjerski ljudi šute, dok su bogohulni jezici pušteni." (Ep 243).

MH: Kada govorimo o jedinstvu Crkve: koja je osnovica za jedinstvo? Moramo li žrtvovati svaku intelektualnu i razboritu raspravu o pitanjima vjere i nauka - ako se pojave različita i neujednačena učenja - kako ne bi izazvali mogući razdor unutar Crkve?

BAS: Temelj autentičnoga jedinstva Crkve je istina. Crkva je u svojoj prirodi "stup i temelj istine" (1. Timoteju 3: 15). Ovo načelo vrijedi od apostolskih vremena i to je objektivni kriterij za ovo jedinstvo: to znači "istinu Evanđelja" (usp. Galaćanima 2: 5.14). Papa Ivan Pavao II. rekao je: "Pitanje jedinstva u ljubavi, jedinstva u istini uvijek je za nas žurno." (Poslanica Treće opće konferencije latinoameričkog biskupata u Pueblu, 28. siječnja 1979.). Sveti Irenej je poučavao: "Crkva vjeruje u istine Vjere baš kao da ima samo jednu dušu, jedno i isto srce, a ona ih navješćuje, poučava i predaje, savršeno skladno, kao da ona posjeduje samo jedno usta "(Adv. haer., I, 10, 2). Na samom početku Crkve, Bog nam je pokazao obvezu obrane istine, kada je u opasnosti da se razobliči uime bilo kojega člana Crkve, čak i ako se to izgovori u ime Vrhovnoga Svećenika Crkve, kao što je bio slučaj s Petrom u Antiohiji (usp. Gal 2,14). Ovo načelo bratske ispravnosti unutar Crkve bilo je valjano u svako doba, čak i prema Papi, i stoga bi to trebalo vrijediti i u našemu vremenu. Nažalost, tko se u našim danima usudi govoriti istinu - čak i kad to radi s poštovanjem prema svećenicima Crkve - klasificira se kao neprijatelj jedinstva, kao što se slično i sa svetim Pavlom dogodilo; jer je kazao: "Jesam li vam dakle postao neprijatelj, što sam vam govorio istinu?" (Gal 4,16).

MH: Mnogi prelati su sada, u novijoj prošlosti, ostali šutjeli iz straha da ne bi izazvali raskol u Crkvi, kada se javno postavljaju pitanja ili daju primjedbe prema papi Franji, s obzirom na njegov nauk o braku. Što biste im rekli o njihovu izboru tišine?

BAS: Prije svega, trebamo imati na umu da je Papa prvi sluga u Crkvi (servus servorum). On je prvi koji mora na primjeran način poslušati sve istine nepromjenjivoga i stalnoga Učiteljstva, jer je On samo administrator, a ne vlasnik katoličkih istina, koje je primio od svih svojih prethodnika. Papa se nikada ne mora ponašati prema neprestano prenosivim istinama i disciplini, pozivajući se na njih kao da je apsolutni monarh, govoreći: "Ja sam Crkva" (analogno francuskomu kralju Louisu XIV: "L'état c'est moi"). Papa Benedikt XVI. pravilno je formulirao stvar: "Papa nije apsolutni monarh čije su misli i želje zakon. Naprotiv: Papino služenje je jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. Ne smije propovijedati vlastite ideje, nego stalno vezati sebe i Crkvu na poslušnost Božjoj Riječi, pred svakim pokušajem da je prilagodi ili da je razvodni, te od svakoga oblika oportunizma." (Homilija od 7. svibnja 2005.). Biskupi nisu zaposlenici kod Pape, nego božanski utemeljen Papinski Kolegij, premda su mu podređeni, ali još uvijek kolege i braća. Kada Papa sam tolerira veliko širenje očitih pogrješaka vjere i ozbiljne zlouporabe Sakramenata (poput pristupa nepokajničkim preljubnicima Sakramentima), biskupi se ne bi trebali ponašati kao servilni zaposlenici koji se omamljuju u tišini. Takav stav bi pokazao ravnodušnost prema ozbiljnoj odgovornosti Petrove službe i proturječilo bi samoj kolegijalnoj prirodi biskupstva i izvornoj ljubavi za Petrova nasljednika. Treba se prisjetiti riječi sv. Hilarija iz Poitiersa, koje je govorio u vrijeme opće doktrinarne konfuzije u 4. stoljeću: "Danas, pod izgovorom lažne pobožnosti, pod varljivom pojavom propovijedanja Evanđelja, neki ljudi pokušavaju poricati Gospodina Isusa. Govorim istinu, tako da uzrok zbunjenosti koju trpimo može biti svima poznat. Ne mogu šutjeti "(Contra Auxentium, 1, 4).

MH: Vratimo se samoj uglađenoj kritici Amorisa Laetitije prof. Seiferta. U svom novomu članku iz kolovoza 2017. postavlja pitanje hoće li se tvrditi da ponekad razvedeni i "ponovo oženjeni“ parovi možda moraju održavati seksualne odnose radi djece nove veze, koja zapravo ne dovodi do zaključka da nema moralnoga apsoluta; to jest, da bi mnogi smrtni grijesi, u određenim situacijama, mogli biti više grješni u Božjim očima. Profesor Seifert vidi da je ova logika potencijalno "moralna atomska bomba" koja će dovesti do moralnoga relativizma. Slažete li se s njim ovdje?

BAS: Posve se slažem s profesorom Seifertom u ovomu trenutku i toplo preporučam drugima da pročitaju njegov magistralni članak naslovljen: "Je li čista logika prijeti uništenju cjelokupnoga moralnoga nauka Katoličke Crkve?". Biskup Rudolf Graber iz Regensburga napisao je 1973. godine: "Ono što se dogodilo prije 1600 godina ponavlja se i danas, ali s dvije ili tri razlike: Aleksandrija je danas Univerzalna Crkva, stabilnost koja se potresla, a ono što se u ono vrijeme poduzimalo putem fizičke sile i okrutnosti, sada se prenosi na drugu razinu. Izlazak je zamijenjen proganjanjem u tišinu zanemarivanja, ubojstvom i atentatom na karakter." Ovaj se opis primjenjuje i na sadašnji slučaj profesora Seiferta.

MH: Odrasli ste u totalitarnoj zemlji, koja su Vaša vlastita razmišljanja o akademskoj slobodi u Španjolskoj, kada se međunarodno priznati profesor može ukloniti sa svojih akademskih položaja samo zbog postavljanja pitanja, uglađenih pitanja o papinskom dokumentu i za to što je ukazao na moguće opasnosti u nekim od njegovih izjava?

BAS: Desetljećima je postajalo unutar Crkve politički korektno i "dobro ponašanje" da se objavljuje i promiče sloboda teološkoga govora, rasprave i istraživanja, tako da su sloboda razmišljanja i govora postale krilatice. Istodobno, može se vidjeti i paradoks da je ta sloboda uskraćena onima u Crkvi koji u naše dane podižu svoje glasove s poštovanjem i pristojnošću u obrani istine. Ova bizarna situacija podsjeća me na slavnu pjesmu, koju sam morao pjevati u komunističkoj školi u svom djetinjstvu, a čiji su tekstovi bili, kao: "Sovjetski savez je moja draga domovina, i ne poznam drugu zemlju na svijetu u kojoj čovjek može disati tako slobodno."

MH: Možete li nam kazati nekoliko riječi, koje Vam je kardinal Carlo Caffarra osobno uputio u odnosu na sadašnju krizu u Crkvi, njegove riječi koje bi mogle djelomično predstavljati neku vrstu njegova naslijeđa?

BAS: Dva puta sam samo razgovarao s kardinalom Caffarrom. Čak i oni kratki susreti i razgovori s kardinalom Caffarrom ostavili su u meni neke duboke dojmove. Vidio sam u njemu istinskoga Božjega čovjeka, čovjeka vjere, nadnaravnoga pogleda. Primijetio sam u njemu duboku ljubav prema istini. Kad sam s njim razgovarao o potrebi da biskupi podignu svoje glasove zbog rasprostranjenoga napada na nerazrješivost braka i svetost sakramentalnih veza, rekao je: "Kad biskupi to učine, ne smijemo se bojati nikoga i ničega, jer nemamo ništa za izgubiti." Jednom sam rekao nekoj privrženoj vjernici i vrlo inteligentnoj katoličkoj gospođi iz Sjedinjenih Država tu misao kardinala Caffarre, naime, da mi biskupi nemamo što izgubiti kada govorimo istinu. Pri tome je rekla ove nezaboravne riječi: "Sve ćete izgubiti, ukoliko to ne učinite".

MH: Mislite li da je opravdano da su drugi kardinali - poput kardinala Christopha Schönborna ili kardinala Óscara Rodrígez Maradiaga - ukorili četiri kardinala što su ikada objavili Dubiju?

BAS: Oblikovanje i objavljivanje Dubije od četvorice kardinala bio je iznimno pohvalan, i u nekom smislu, također, povijesni čin, uistinu, čast Svetomu Kardinalskomu Kolegiju. U sadašnjoj situaciji potkopava se nerazdvojivost i svetost sakramentalnoga braka i, u praksi, osporava se kroz normativno pripuštanje nepokajanih preljubnika prema sakramentima, trivijalizirajući i profanirajući time također i sakramente braka, Pokore i Euharistije. Na kocki je, u konačnici, valjanost Božjih zapovijedi i cjelokupnoga moralnoga zakona, kao što je profesor Seifert s pravom izjavio u svomu gore spomenutomu članku, a za koji je teško kažnjen. Možemo usporediti ovu situaciju s brodom u olujnom moru, u kojoj kapetan zanemaruje očigledne opasnosti, dok se većina njegovih časnika povukla u tišinu, govoreći: "Sve je u redu s brodom koji tone". Kada tada manji dio brodskih časnika odluči podići svoj glas zbog sigurnosti svih putnika, oni groteskno i nepravedno kritiziraju svoje kolege kao da su buntovnici, ili kao oni koji kvare raspoloženje. Čak i ako kapetan smatra glasove nekolicine časnika trenutno uznemirujućima, on će zahvalno priznati njihovu pomoć kasnije, kada će se morati suočiti s opasnošću, gledajući je u lice, i kada će se jednom pojaviti pred Božjim sudom. Tako će biti zahvalni, i putnici i Povijest, kada opasnost prođe. Hrabri čin i imena onih malobrojnih časnika bit će zapamćen kao odista nesebičan i herojski; ali sigurno ne od onih časnika, koji su iz neznanja, ili iz oportunizma, ili iz besmislene službe, koji su se povukli u tišinu, ili čak apsurdno kritizirali one koji su poduzeli spasonosnu akciju na brodu. To na neki način odgovara trenutnoj situaciji oko Dubije četvorice kardinala. Moramo se podsjetiti na ono što je Sveti Bazilije primijetio tijekom arijanske krize: "Ljudi na vlasti boje se govoriti, jer oni koji su postigli moć zbog ljudskog interesa, robovi su onima kojima duguju svoje uzdignuće. I sada se sama obrana pravovjernosti gleda u nekim dijelovima kao prigoda za međusobni napad; ti muškarci skrivaju svoju kivnost i prave se da je njihovo neprijateljstvo samo zbog istine. Dok se nevjernici smiju, ljudi slabe vjere su potreseni, vjera je neizvjesna; duše su upletene u neznanje, jer preljubnici riječi oponašaju istinu. Dobri laici izbjegavaju Crkvu kao školu bezgrješnosti i podižu ruke u pustinji s uzdasima i suzama svojemu Gospodinom na Nebu. Vjera Otaca koju smo primili je vjera koju poznajemo; obilježena je oznakama Apostola; na tu vjeru pristajemo, kao i na sve ono što je u prošlosti bilo kanonski i zakonito proglašeno" (Ep 92, 2).

MH: Budući da su sada ostala samo dvojica kardinala koji su napisali Dubiju - nakon smrti kardinala Carla Caffarre i kardinala Joachima Meisnera - koje su Vaše nade u odnosu na druge kardinale koji bi sada mogli ući i ispuniti prazninu?

BAS: Nadam se i želim da se više kardinala, poput časnika toga broda na olujnomu moru, sada pridruže svoje glasove četvorici kardinala, neovisno o pohvali ili pogrdi.

MH: Općenito, što bi trebali činiti katolici - laici ili svećenici - ako se radi pritisak da prihvate određene kontroverzne vidove Amoris Laetitije, primjerice s obzirom na razvedene i "ponovno vjenčane" i njihovu mogućnost da pristupe sakramentima? Što je s onim svećenicima koji odbijaju dati svetu Pričest tim "nanovo oženjenim" parovima? Što je s katoličkim laičkim profesorima kojima su prijetili uklanjanjem s njihovih nastavnih mjesta, zbog njihove stvarne ili percipirane kritike Amoris Laetitije? Što možemo učiniti kada se suočimo, u našoj savjesti, s alternativama: ili da izdamo nauk Gospodina našega, ili da idemo u odlučnu neposlušnost prema našim nadređenima?

BAS: Kada svećenici i laici ostaju vjerni nepromjenjivoj i stalnoj praksi čitave Crkve, oni su u zajedništvu sa svim papama, ortodoksnim biskupima i svima iz dvije tisuće godina, koji su u posebnom zajedništvu sa svetim Ivanom Krstiteljem, svetim Thomasom Moreom, svetim Johnom Fisherom i bezbrojnih napuštenim supružnicima, koji su ostali vjerni svojim ženidbenim zavjetima, prihvaćajući u životu čednost, kako ne bi vrijeđali Boga. Stalni glas u istom smislu i značenju (eodem sensu eademque sententia) i odgovarajuća praksa od dvije tisuće godina snažnija su i sigurnija od neusklađenoga glasa i prakse prihvaćanja ne pokajničkih preljubnika za svetu Pričest, čak i ako takvu praksu promiču jedan papa ili dijecezanski biskupi. U tomu slučaju, moramo pratiti stalno učenje i praksu Crkve, ovdje je na djelu prava tradicija, "demokracija pokojnika", to znači većinski glas onih koji su nas prethodili. Sveti Augustin je odgovorio na pogrješnu netradicionalnu donatističku herezu ponovnoga krštenja i ponovnoga ređenja, potvrđujući da stalnost i nepromjenjiva praksa Crkve od vremena Apostola odgovara sigurnoj prosudbi cijeloga svijeta: "Cijeli svijet pravo ocjenjuje", tj. "Securus judicat orbis terrarum" (Contra Parmenianum III, 24). To znači da cijela katolička tradicija sigurno i sa sigurnošću sudi fabricirane i kratkotrajne prakse koje, u važnoj točki, proturječe čitavom Učiteljstvu svih vremena. Oni svećenici, koji bi sada bili prisiljeni od nadređenih da daju svetu Pričest javnim i nepokajanim preljubnicima, ili drugim zloglasnim i javnim grješnicima, trebaju im odgovoriti svetim uvjerenjem: "Naše ponašanje je ponašanje čitavoga katoličkoga svijeta kroz dvije tisuću godina": "Cijeli svijet ispravno sudi", "Securus judicat orbis terrarum"! Blaženi John Henry Newman rekao je u Apologia pro sua vita: "Promišljeni sud, po kojemu se cijela Crkva odmara i šutke pristaje, je nepogrješivi recept i konačna osuda protiv privremene novotarije." U ovomu povijesnomu suriječju ti svećenici i vjernici bi trebali reći svojim crkvenim starješinama i biskupima, kao što bi trebali s ljubavlju i poštovanjem reći Papi ono što je Sveti Pavao jednom rekao: "Jer ne možemo ništa učiniti protiv istine, već samo zbog istine. Jer drago nam je kad smo slabi, a vi snažni. Vaša obnova i restauracija je ono za što molimo" (2. Korinćanima 13: 8).



Nema komentara:

Objavi komentar