Urednikova
napomena: Slijedi razgovor s biskupom Athanasiusom
Schneiderom, koji je vodio dr. Maike Hickson
iz OnePeterFivea. Biskup Schneider je pomoćni
biskup nadbiskupije svete Marije u Astani.
Maike
Hickson (MH): Potpisali ste, zajedno s profesorom Josefom
Seifertom (među mnogim drugima), sinovsku molbu koja potvrđuje
tradicionalnu crkvenu pouku o braku. Profesor Seifert je sada
smijenjen s mjesta predsjedatelja Dietrich von Hildebrand -
Međunarodne akademije filozofije u Granadi, u
Španjolskoj, od svoga španjolskoga nadbiskupa - koji je izričito
nepovoljno gledao na njegovu kritiku određenih izjava koje su
napisane u Amoris Laetitia. Možemo li Vas
zamoliti za Vašu povratnu informaciju za takvu kaznenu mjeru koja se
pravda argumentom da je profesor Seifert potkopavao jedinstvo
Katoličke Crkve i zbunio vjernike?
Biskup
Athanasius Schneider (BAS): Profesor Josef Seifert napravio je
ažuriran i veoma pohvalan čin u oblikovanju javnih i cijenjenih
kritičkih pitanja o nekim očigledno dvosmislenim postavkama u
Papinomu dokumentu Amoris Laetitia, s obzirom da ove
postavke uzrokuju moralnu i disciplinarnu anarhiju u životu Crkve,
anarhiju koja se odvija ispred očiju sviju nas i koju nitko, tko još
uvijek koristi svoj vlastiti um, vjeru i iskrenost, ne može poreći.
Kaznena mjera protiv profesora Seiferta izrečena od člana crkvenoga
Ureda nije samo nepravedna, već u konačnici predstavlja bijeg od
istine, odbijanje objektivne rasprave i dijaloga, dok se istodobno
kultura dijaloga proglašava kao glavni prioritet u životu Crkve
naših dana. Takvo klerikalno ponašanje prema istinskomu katoličkom
intelektualcu, kao što je profesor Seifert, podsjeća me na riječi
koje je Sveti Bazilije Veliki opisao za sličnu situaciju u 4.
stoljeću, kada su sirijski klerici napali i okupirali većinu
biskupskih katedri: "Samo jedno kazneno djelo je sada snažno
kažnjeno - točno štovanje tradicija naših očeva. Zbog toga su
pobožni prognani iz svojih zemalja i otjerani u pustinju. Vjerski
ljudi šute, dok su bogohulni jezici pušteni." (Ep 243).
MH:
Kada govorimo o jedinstvu Crkve: koja je osnovica za jedinstvo?
Moramo li žrtvovati svaku intelektualnu i razboritu raspravu o
pitanjima vjere i nauka - ako se pojave različita i neujednačena
učenja - kako ne bi izazvali mogući razdor unutar Crkve?
BAS:
Temelj autentičnoga jedinstva Crkve je istina. Crkva je u svojoj
prirodi "stup i temelj istine" (1. Timoteju 3: 15). Ovo
načelo vrijedi od apostolskih vremena i to je objektivni kriterij za
ovo jedinstvo: to znači "istinu Evanđelja" (usp. Galaćanima
2: 5.14). Papa Ivan Pavao II. rekao je: "Pitanje jedinstva u
ljubavi, jedinstva u istini uvijek je za nas žurno." (Poslanica
Treće opće konferencije latinoameričkog biskupata u Pueblu, 28.
siječnja 1979.). Sveti Irenej je poučavao: "Crkva vjeruje u
istine Vjere baš kao da ima samo jednu dušu, jedno i isto srce, a
ona ih navješćuje, poučava i predaje, savršeno skladno, kao da
ona posjeduje samo jedno usta "(Adv. haer., I, 10, 2). Na samom
početku Crkve, Bog nam je pokazao obvezu obrane istine, kada je u
opasnosti da se razobliči uime bilo kojega člana Crkve, čak i ako
se to izgovori u ime Vrhovnoga Svećenika Crkve, kao što je bio
slučaj s Petrom u Antiohiji (usp. Gal 2,14). Ovo načelo bratske
ispravnosti unutar Crkve bilo je valjano u svako doba, čak i prema
Papi, i stoga bi to trebalo vrijediti i u našemu vremenu. Nažalost,
tko se u našim danima usudi govoriti istinu - čak i kad to radi s
poštovanjem prema svećenicima Crkve - klasificira se kao
neprijatelj jedinstva, kao što se slično i sa svetim Pavlom
dogodilo; jer je kazao: "Jesam
li vam dakle postao neprijatelj, što sam vam govorio istinu?"
(Gal 4,16).
MH:
Mnogi prelati su sada, u novijoj prošlosti, ostali šutjeli iz
straha da ne bi izazvali raskol u Crkvi, kada se javno postavljaju
pitanja ili daju primjedbe prema papi Franji, s obzirom na njegov
nauk o braku. Što biste im rekli o njihovu izboru tišine?
BAS:
Prije svega, trebamo imati na umu da je Papa prvi sluga u Crkvi
(servus servorum). On je prvi koji mora na primjeran način poslušati
sve istine nepromjenjivoga i stalnoga Učiteljstva, jer je On samo
administrator, a ne vlasnik katoličkih istina, koje je primio od
svih svojih prethodnika. Papa se nikada ne mora ponašati prema
neprestano prenosivim istinama i disciplini, pozivajući se na njih
kao da je apsolutni monarh, govoreći: "Ja sam Crkva"
(analogno francuskomu kralju Louisu XIV: "L'état c'est moi").
Papa Benedikt XVI. pravilno je formulirao stvar: "Papa nije
apsolutni monarh čije su misli i želje zakon. Naprotiv: Papino
služenje je jamstvo poslušnosti Kristu i njegovoj Riječi. Ne smije
propovijedati vlastite ideje, nego stalno vezati sebe i Crkvu
na poslušnost Božjoj Riječi, pred svakim pokušajem da je
prilagodi ili da je razvodni, te od svakoga oblika oportunizma." (Homilija od 7. svibnja 2005.). Biskupi nisu zaposlenici kod
Pape, nego božanski utemeljen Papinski Kolegij, premda su mu
podređeni, ali još uvijek kolege i braća. Kada Papa sam tolerira
veliko širenje očitih pogrješaka vjere i ozbiljne zlouporabe
Sakramenata (poput pristupa nepokajničkim preljubnicima
Sakramentima), biskupi se ne bi trebali ponašati kao servilni
zaposlenici koji se omamljuju u tišini. Takav stav bi pokazao
ravnodušnost prema ozbiljnoj odgovornosti Petrove službe i
proturječilo bi samoj kolegijalnoj prirodi biskupstva i izvornoj
ljubavi za Petrova nasljednika. Treba se prisjetiti riječi sv.
Hilarija iz Poitiersa, koje je govorio u vrijeme opće doktrinarne
konfuzije u 4. stoljeću: "Danas, pod izgovorom lažne
pobožnosti, pod varljivom pojavom propovijedanja Evanđelja, neki
ljudi pokušavaju poricati Gospodina Isusa. Govorim istinu, tako da uzrok zbunjenosti koju trpimo može biti svima poznat. Ne mogu
šutjeti "(Contra Auxentium, 1, 4).
MH:
Vratimo se samoj uglađenoj kritici Amorisa Laetitije
prof. Seiferta. U svom novomu članku iz kolovoza 2017. postavlja
pitanje hoće li se tvrditi da ponekad razvedeni i "ponovo
oženjeni“ parovi možda moraju održavati seksualne odnose radi
djece nove veze, koja zapravo ne dovodi do zaključka da nema
moralnoga apsoluta; to jest, da bi mnogi smrtni grijesi, u
određenim situacijama, mogli biti više grješni u Božjim očima.
Profesor Seifert vidi da je ova logika potencijalno "moralna
atomska bomba" koja će dovesti do moralnoga relativizma.
Slažete li se s njim ovdje?
BAS: Posve se slažem s profesorom Seifertom u ovomu trenutku i toplo preporučam drugima da pročitaju njegov magistralni članak naslovljen: "Je li čista logika prijeti uništenju cjelokupnoga moralnoga nauka Katoličke Crkve?". Biskup Rudolf Graber iz Regensburga napisao je 1973. godine: "Ono što se dogodilo prije 1600 godina ponavlja se i danas, ali s dvije ili tri razlike: Aleksandrija je danas Univerzalna Crkva, stabilnost koja se potresla, a ono što se u ono vrijeme poduzimalo putem fizičke sile i okrutnosti, sada se prenosi na drugu razinu. Izlazak je zamijenjen proganjanjem u tišinu zanemarivanja, ubojstvom i atentatom na karakter." Ovaj se opis primjenjuje i na sadašnji slučaj profesora Seiferta.
MH: Odrasli ste u totalitarnoj zemlji, koja su Vaša vlastita
razmišljanja o akademskoj slobodi u Španjolskoj, kada se
međunarodno priznati profesor može ukloniti sa svojih akademskih
položaja samo zbog postavljanja pitanja, uglađenih pitanja o
papinskom dokumentu i za to što je ukazao na moguće opasnosti u
nekim od njegovih izjava?
BAS:
Desetljećima je postajalo unutar Crkve politički korektno i "dobro
ponašanje" da se objavljuje i promiče sloboda teološkoga
govora, rasprave i istraživanja, tako da su sloboda razmišljanja i
govora postale krilatice. Istodobno, može se vidjeti i paradoks da
je ta sloboda uskraćena onima u Crkvi koji u naše dane podižu
svoje glasove s poštovanjem i pristojnošću u obrani istine. Ova
bizarna situacija podsjeća me na slavnu pjesmu, koju sam morao
pjevati u komunističkoj školi u svom djetinjstvu, a čiji su
tekstovi bili, kao: "Sovjetski savez je moja draga domovina, i
ne poznam drugu zemlju na svijetu u kojoj čovjek može disati tako
slobodno."
MH:
Možete li nam kazati nekoliko riječi, koje Vam je kardinal Carlo
Caffarra osobno uputio u odnosu na sadašnju krizu u Crkvi, njegove
riječi koje bi mogle djelomično predstavljati neku vrstu njegova
naslijeđa?
BAS:
Dva puta sam samo razgovarao s kardinalom Caffarrom. Čak i oni
kratki susreti i razgovori s kardinalom Caffarrom ostavili su u meni
neke duboke dojmove. Vidio sam u njemu istinskoga Božjega čovjeka,
čovjeka vjere, nadnaravnoga pogleda. Primijetio sam u njemu duboku
ljubav prema istini. Kad sam s njim razgovarao o potrebi da biskupi
podignu svoje glasove zbog rasprostranjenoga napada na nerazrješivost
braka i svetost sakramentalnih veza, rekao je: "Kad biskupi to
učine, ne smijemo se bojati nikoga i ničega, jer nemamo ništa za
izgubiti." Jednom sam rekao nekoj privrženoj vjernici i vrlo
inteligentnoj katoličkoj gospođi iz Sjedinjenih Država tu misao
kardinala Caffarre, naime, da mi biskupi nemamo što izgubiti kada
govorimo istinu. Pri tome je rekla ove nezaboravne riječi: "Sve
ćete izgubiti, ukoliko to ne učinite".
MH:
Mislite li da je opravdano da su drugi kardinali - poput kardinala
Christopha Schönborna ili kardinala Óscara Rodrígez Maradiaga -
ukorili četiri kardinala što su ikada objavili Dubiju?
BAS:
Oblikovanje i objavljivanje Dubije od četvorice kardinala bio je
iznimno pohvalan, i u nekom smislu, također, povijesni čin,
uistinu, čast Svetomu Kardinalskomu Kolegiju. U sadašnjoj situaciji
potkopava se nerazdvojivost i svetost sakramentalnoga braka i, u
praksi, osporava se kroz normativno pripuštanje nepokajanih
preljubnika prema sakramentima, trivijalizirajući i profanirajući time
također i sakramente braka, Pokore i Euharistije. Na kocki je, u
konačnici, valjanost Božjih zapovijedi i cjelokupnoga moralnoga
zakona, kao što je profesor Seifert s pravom izjavio u svomu gore
spomenutomu članku, a za koji je teško kažnjen. Možemo usporediti
ovu situaciju s brodom u olujnom moru, u kojoj kapetan zanemaruje
očigledne opasnosti, dok se većina njegovih časnika povukla u
tišinu, govoreći: "Sve je u redu s brodom koji tone".
Kada tada manji dio brodskih časnika odluči podići svoj glas zbog
sigurnosti svih putnika, oni groteskno i nepravedno kritiziraju svoje
kolege kao da su buntovnici, ili kao oni koji kvare raspoloženje.
Čak i ako kapetan smatra glasove nekolicine časnika
trenutno uznemirujućima, on će zahvalno priznati njihovu pomoć kasnije, kada će se morati suočiti s opasnošću, gledajući je u lice, i kada će se jednom pojaviti pred Božjim sudom. Tako će biti
zahvalni, i putnici i Povijest, kada opasnost prođe. Hrabri čin i
imena onih malobrojnih časnika bit će zapamćen kao odista
nesebičan i herojski; ali sigurno ne od onih časnika, koji su iz
neznanja, ili iz oportunizma, ili iz besmislene službe, koji su se
povukli u tišinu, ili čak apsurdno kritizirali one koji su poduzeli
spasonosnu akciju na brodu. To na neki način odgovara trenutnoj situaciji oko
Dubije četvorice kardinala. Moramo se podsjetiti na ono što je
Sveti Bazilije primijetio tijekom arijanske krize: "Ljudi na
vlasti boje se govoriti, jer oni koji su postigli moć zbog ljudskog interesa, robovi su onima kojima duguju svoje uzdignuće. I sada se sama obrana pravovjernosti gleda u nekim dijelovima kao prigoda za
međusobni napad; ti muškarci skrivaju svoju kivnost i prave se da
je njihovo neprijateljstvo samo zbog istine. Dok se nevjernici smiju,
ljudi slabe vjere su potreseni, vjera je neizvjesna; duše su
upletene u neznanje, jer preljubnici riječi oponašaju istinu. Dobri
laici izbjegavaju Crkvu kao školu bezgrješnosti i podižu ruke u
pustinji s uzdasima i suzama svojemu Gospodinom na Nebu. Vjera Otaca
koju smo primili je vjera koju poznajemo; obilježena je oznakama
Apostola; na tu vjeru pristajemo, kao i na sve ono što je u
prošlosti bilo kanonski i zakonito proglašeno" (Ep 92, 2).
MH:
Budući da su sada ostala samo dvojica kardinala koji su napisali
Dubiju - nakon smrti kardinala Carla Caffarre i kardinala Joachima
Meisnera - koje su Vaše nade u odnosu na druge kardinale koji bi sada
mogli ući i ispuniti prazninu?
BAS:
Nadam se i želim da se više kardinala, poput časnika toga broda na
olujnomu moru, sada pridruže svoje glasove četvorici kardinala,
neovisno o pohvali ili pogrdi.
MH:
Općenito, što bi trebali činiti katolici - laici ili svećenici
- ako se radi pritisak da prihvate određene kontroverzne vidove
Amoris Laetitije, primjerice s obzirom na razvedene i
"ponovno vjenčane" i njihovu mogućnost da
pristupe sakramentima? Što je s onim svećenicima koji odbijaju dati
svetu Pričest tim "nanovo oženjenim" parovima? Što je s
katoličkim laičkim profesorima kojima su prijetili uklanjanjem s
njihovih nastavnih mjesta, zbog njihove stvarne ili percipirane
kritike Amoris Laetitije? Što možemo učiniti
kada se suočimo, u našoj savjesti, s alternativama: ili da izdamo
nauk Gospodina našega, ili da idemo u odlučnu neposlušnost prema
našim nadređenima?
BAS:
Kada svećenici i laici ostaju vjerni nepromjenjivoj i stalnoj
praksi čitave Crkve, oni su u zajedništvu sa svim papama,
ortodoksnim biskupima i svima iz dvije tisuće godina, koji su u
posebnom zajedništvu sa svetim Ivanom Krstiteljem, svetim Thomasom
Moreom, svetim Johnom Fisherom i bezbrojnih napuštenim supružnicima,
koji su ostali vjerni svojim ženidbenim zavjetima, prihvaćajući u
životu čednost, kako ne bi vrijeđali Boga. Stalni glas u istom
smislu i značenju (eodem sensu eademque sententia) i odgovarajuća
praksa od dvije tisuće godina snažnija su i sigurnija od
neusklađenoga glasa i prakse prihvaćanja ne pokajničkih
preljubnika za svetu Pričest, čak i ako takvu praksu promiču
jedan papa ili dijecezanski biskupi. U tomu slučaju, moramo pratiti
stalno učenje i praksu Crkve, ovdje je na djelu prava tradicija,
"demokracija pokojnika", to znači većinski glas onih koji
su nas prethodili. Sveti Augustin je odgovorio na pogrješnu
netradicionalnu donatističku herezu ponovnoga krštenja i ponovnoga
ređenja, potvrđujući da stalnost i nepromjenjiva praksa Crkve od
vremena Apostola odgovara sigurnoj prosudbi cijeloga svijeta: "Cijeli
svijet pravo ocjenjuje", tj. "Securus judicat orbis
terrarum" (Contra Parmenianum III, 24). To znači da cijela
katolička tradicija sigurno i sa sigurnošću sudi fabricirane i
kratkotrajne prakse koje, u važnoj točki, proturječe čitavom
Učiteljstvu svih vremena. Oni svećenici, koji bi sada bili
prisiljeni od nadređenih da daju svetu Pričest javnim i nepokajanim
preljubnicima, ili drugim zloglasnim i javnim grješnicima, trebaju
im odgovoriti svetim uvjerenjem: "Naše ponašanje je ponašanje
čitavoga katoličkoga svijeta kroz dvije tisuću godina":
"Cijeli svijet ispravno sudi", "Securus judicat orbis
terrarum"! Blaženi John Henry Newman rekao je u Apologia
pro sua vita: "Promišljeni sud, po kojemu se cijela
Crkva odmara i šutke pristaje, je nepogrješivi recept i konačna
osuda protiv privremene novotarije." U ovomu povijesnomu
suriječju ti svećenici i vjernici bi trebali reći svojim crkvenim
starješinama i biskupima, kao što bi trebali s ljubavlju i
poštovanjem reći Papi ono što je Sveti Pavao jednom rekao: "Jer
ne možemo ništa učiniti protiv istine, već samo zbog istine. Jer
drago nam je kad smo slabi, a vi snažni. Vaša obnova i restauracija
je ono za što molimo" (2. Korinćanima 13: 8).
Primjedbe
Objavi komentar