utorak, 28. studenoga 2017.

Sv. Maksimilijan Kolbe u suočavanju s ciljevima i djelovanjem masonerije


Vrijeme je prvoga svjetskog rata. Europa je pretvorena u klaonicu. Sav svijet je u groznici, zaliven mržnjom. Što će se iz toga roditi? Američki predsjednik Wilson uskoro će nastupiti s programom vječnoga mira. Zvuči komično. Rat će prestati, ali se mir neće roditi. Nepravda je utkana u dušu kasnijih sporazuma.

Druga činjenica: Europa se postepeno odriče Boga. Znanstveni polet 19. stoljeća stvorio je bezbožnu misao koja je snažno prožimala javni i privatni život. Bog je shvaćen kao zapreka slobodnoga razvoja čovjeka. Rat je razvezao crne, bezbožne energije, a organizirao Božje protivnike. Ukazala se nova slika budućega svijeta. U Rimu je bila posebno vidljiva.

Rektor Kolegija u kojem se nalazi fra Maksimilijan bio je otac Stjepan Ignudi, uzoran redovnik i čovjek široke kulture, prijateljski povezan s mnogim visokim ličnostima Rima. Bio je čak osobni prijatelj pape Benedikta XV. S njim je često razgovarao o stanju Crkve i o presudnim svjetskim događajima. Za vrijeme večernjeg odmora prenosio je na studente svoja zapažanja i uvjerenja. Otkrio im je postojanje i rad polutajne svjetske organizacije koja se u nekim europskim zemljama planski, ustrajno, čak ogorčeno bori protiv Crkve.

Za studente je to bilo nevjerojatno otkriće. Zanimljivo, najviše je pogodilo fra Maksimilijana.

Tko je bolje poznavao Rim, nije mogao zaboraviti neviđeno svečano primanje što ga je rimska općina 1894. godine priredila velikom lašcu i krivotvoritelju događaja u Lourdesu Emilu Zoli. Umalo zatim rimske vlasti potakle su žestoku propagandu protiv svjetskog Marijina svetišta u Pompejima. Novine su se javno izrugivale papama, tamo od Pija IX. do Benedikta XV. Italijom je tekla snažna podzemna struja protiv Boga i Crkve.

Godine 1917. slobodno zidarstvo je upriličilo velike manifestacije u Rimu, i to u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice moderno organizirane masonerije. Jasna je Lutherova mržnja prema Rimskoj crkvi u kojoj su se on i masoni prepoznali kao što se lako prepoznaju lopovi na sajmu. Povorke su predvodile pristalice Giordana Bruna. Njegovi sljedbenici i obožavatelji nosili su crne zastave s likom Mihovila arhanđela kojega Lucifer gazi nogama. Na Trgu svetog Petra zavijorila se zastava s natpisom: „Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu“.

Maksimilijan nije znao ništa o povijesti masonerije, ali je u tim manifestacijama nazreo stravičnu stvarnost. Na stranu želja za osvajanjem vlasti, društvenog uspona i ugleda! Za Maksimilijana je to bila u prvom redu vidljiva manifestacija zla, što ga potvrđuje neprotumačiva mržnja. A gdje je mržnja, tu je đavao – zaključio je Maksimilijan, kao što je Bog tamo gdje je ljubav. To su sigurna dva kriterija za raspoznavanje stvarnosti ovoga svijeta. Svijet je dakle oštro podijeljen. Bog ima neprijatelja, Crkva je uvijek na udaru, a to znači – borba je nužna!

Eto ga, to je on, odmah praktičan zaključak! Tu je bojno polje za njegovu vojnički raspoloženu dušu. Bio je potresen – snažno, duboko, do dna. Brzo je vrcnula iskra. Rodit će se plan. Još jedan dokaz da to nije sanjar nego čovjek koji živi od događaja i za događaje. Uvijek i u sadašnjem trenutku.

Nekoliko riječi o masoneriji!

Definiraju je kao polutajna ideološka udruženja. Podrijetlo joj je tako tajnovito da se gubi u legendi. ...

Engleska je majka suvremenog slobodnog zidarstva. Tamo su već na početku 17. stoljeća nikla masonska udruženja koja nisu imala nikakve veze s profesionalnom djelatnosti. Već 1600. godine upisan je u edimburšku ložu škotski plemić John Boswell. Malo-pomalo profesionalne zidarske korporacije pretvorile su se u ideološka udruženja. Godina 1717. uzima se kao godina osnutka suvremene masonerije. U lipnju te godine osnovana je Velika londonska loža, a prvi Veliki meštar bio je Anthony Sayer. Prve statute Udruženja slobodnih zidara sastavio je pastor James Anderson. Udruženje je upravo zaludilo englesku i škotsku aristokraciju, a osam kasnijih kraljeva postali su meštrima Londonske lože.

Druga oznaka Londonske lože bila je ova: nikakvo protuvjersko raspoloženje! Andersonov statut obvezivao je članove Udruženja na poštovanje moralnog zakona. U njemu se čitalo da ni jedan član ne može biti „glupi bezbožnik ili religiozni liberalac“. Članovi udruženja mogli su biti svakog vjerskog uvjerenja. Od 1723. godine u Udruženje su mogli stupiti i Židovi.

Udruženja su se širila neslućenom brzinom. 24. lipnja 1717. udružilo se šest loža u Veliku ložu Engleske pa se taj datum smatra rođendanom suvremene masonerije. Godine 1725. već su postojale 63 lože, a 1733. ima ih točno 126. Velika loža Irske osnovana je 1725., a godinu dana potom osnovana je loža u Škotskoj. Poslije 1730. godine osnivaju se lože u Indiji, na Antilima i na engleskom području u Sjevernoj Americi.

Prva loža na europskom kontinentu osnovana je u Madridu 1728., u Hamburgu 1738., u Portugalu 1735. Te iste godine osnovana je loža u Nizozemskoj, pet godina nakon nje u Švicarskoj, 1765. u Belgiji, 1771. u Rusiji i 1773. u Švedskoj. Engleski plemić, jakobinac, grof Derwentwater uveo je masone u Paris, gdje je 1732. osnovana Velika loža Francuske, koja će s vremenom postati najutjecajnija masonska loža na europskom tlu. Uz aristokrate i plemiće u nju su stupili mnogi „prosvjetitelji“. U latinskim zemljama, u kojima je javno mišljenje bilo na strani Crkve, slobodnozidarske lože odmah dobivaju oznaku antiklerikalizma.

Crkvi je od početka bio sumnjiv masonski deistički moral pa je već Klement XII. bulom „In eminenti“ 1738. godine osudio masonska udruženja. Tko se u njih učlanio, bio je ekskomuniciran „ipso facto“. Odrješenje je bilo rezervirano papi. Pio IX. nazvao je masoneriju teškim izrazom „Sinagogom Sotone“.

Konstituiranjem Velikog Orijenta u Parizu, koji je bio nosilac europskih racionalističkih i iluminističkih strujanja, borba se s Crkvom još više zaoštrila. Kratak predah donijela je revolucija koja je zabranila masonsko djelovanje, a Velikog meštra Philippea – Egalitea dokončala giljotinom. Konzular joj je vratio slobodu djelovanja. Napoleon je odbio službu Velikog meštra i ustupio je bratu Josipu. U 19. stoljeću Veliki Orijent razvija golem upliv u Europi. Članovi Velikog orijenta zaposjest će visoke položaje u svim vladama, u vojsci, u kulturnom, socijalnom, financijskom, ekonomskom i političkom životu pojedinih zemalja.

U Italiji su poslije ujedinjenja masoni vodili glavnu riječ, posebno kad je Veliki meštar A. Lemmi uspio izgladiti razdor između lože u Torinu i Napulju. Tada su slobodni zidari preuzeli sva glavna mjesta u vojsci i politici. Fašizam ih je kasnije progonio. Poslije drugoga svjetskog rata osnovano je Vrhovno talijansko vijeće sa sjedištem u Rimu. Kažu da su još uvijek prilično razbijeni pa da zato nemaju velik utjecaj u današnjem talijanskom životu. Međutim, to zapravo nitko ne zna. Uostalom, bez obzira na stanovite razlike, masoni su uvijek u biti ujedinjeni. S obzirom na religiju, ako priznaju Velikog arhitekta Svemira, to nije osobni Bog. Isus Krist je divan čovjek, ali nije Sin Božji. Nema nadnaravne objave. Drugi život je priča. Crkvu ne treba progoniti, s njom treba surađivati, u nju prodirati, mijenjati je i tako je jednog dana smijeniti. To se postiže rastakanjem religioznog mentaliteta, laiciziranjem društva. Cilj je jedna univerzalna država, univerzalna vlada, univerzalna naravna religija za koju treba pronaći novu liturgiju. Da se to ostvari, masoni moraju zauzeti sve ključne položaje javnog života u cijelom svijetu. Dakako, pri tom je za svako područje potrebna posebna taktika. Važan je prodor u sva kulturna područja i sredstva javnih komunikacija. Treba osvojiti javno mišljenje, udaljavati ga od utjecaja Crkve, koju treba zaokupiti problemima ovoga života. Štoviše, potrebno je uspostaviti tijesnu suradnju između Crkve i slobodnog zidarstva. Izražena je želja da se dokine ekskomunikacija za pristup masonskim udruženjima, o čemu se vode rasprave i u vrhu Crkve.

Danas je jedna činjenica sigurna: masonska udruženja zaokupljena su Katoličkom crkvom. Petar Virion otrkio je stvari koje zapanjuju, a o kojima veći dio klera nije nimalo obaviješten. Cilj je jasan: stvoriti „novu“ Crkvu? Kako? „Marširajući protiv institucija.“ Postavljen je ideal: sinarhija! Što je to? Jedna svjetska, kulturna, politička, vjerska, socijalistička zajednica. Da se to ostvari, sva misaona strujanja moraju pridonijeti svoj udio u reformi Katoličke Crkve – kaže Alfonz Rosenberg. U tome moraju pomoći i teolozi i pastoralni radnici. S njima se računa.

Plan o reformi izrađen je između 1880. – 1890 godine. Da se vidi o čemu se radi, dovoljno je citirati nekadašnjeg kanonika Rocu, čije je ime uzalud tražiti u bilo kojoj enciklopediji. Za svećenika je zaređen 1858., a počasnim kanonikom postao je 1869. Bio je izvanredno upućen u okultne znanosti. Došao je u sukob s Rimom i bio izopćen. Uza sve to nastavio je sa svojom aktivnosti. On već tada proriče dolazak „božanske sinarhije“ pod jednim papom koji će se obratiti na znanstveno kršćanstvo. Govori o Crkvi koja će se napajati na socijalizmu Krista i apostola. Virion kaže da ga mogu smatrati prorokom.

Roca izjavljuje: „Moj Krist nije onaj iz Vatikana.“ Zadržavši teološki rječnik dok govori o Bogu, misli uvijek na čovjeka koji postaje – bogom! Riječ „reforma“ za nj ima značenje revolucije. „Nema reforme – oklijevam to reći jer neugodno zvuči – potrebna je revolucija“ – izjavljuje Roca. „Novi društveni poredak, mimo Rima, čak protiv Rima... Nova Crkva koja će odbaciti skolastičko naučavanje i primitivizam prvotne Crkve, prije ili poslije dobit će blagoslov iz Rima... Liturgija, ceremonije, obredi – kako ih propisuje Rimska crkva – temeljito će izmijeniti jedan budući Ekumenski sabor koji će uvesti jednostavnost zlatnog apostolskog razdoblja, suobličivši se s oblicima moderne civilizacije. Priprema se jedna žrtva koja će biti svečano ispaštanje. Past će papinstvo. Umrijet će pod noževima koje će izvući oci posljednjeg koncila. Pontifikalni cezar postat će okrunjenom hostijom za žrtvu...“

Roca već u to vrijeme priželjkuje koncil. Rudolf Steiner, utemeljitelj antropozofijskog društva, piše već 1910. godine: „Trebamo papu koji će sazvati koncil“. Roca navješćuje „novu vjeru, novu dogmu, novi obred, novo svećeništvo“. Kaže: „Novi svećenici bit će progresivisti.“ Govori o odbacivanju svećeničkog odijela i o ženidbi svećenika. Za Rocu je važno: izbiti iz Crkve njezinu nadnaravnu oznaku, utopiti je u skupini ostalih vjerskih zajednica zalažući se za svjetski ekumenizam koji će poslužiti za stvaranje jedne svjetske države, vlade, društva i vjere. Katolička Crkva mora se odreći monopola po kojoj jedino dolazi spasenje. Jedan gnostički propovjednik dobacio je Crkvi: „Mi pružamo posljednju šansu Katoličkoj Crkvi: neka se poveže i sjedini s ostalim religijama!“ Mora se s njima izjednačiti. Prvi korak: fakultativna obveza celibata! Virion se tjeskobno pita: „Koliki svećenici ostaju u Crkvi samo zato da siju sjeme razdora?“ A Saint-Yves tvrdi da on „pozna mnoge svećenike koji, iz neznanja, utiru put kršćanskom sinkretizmu.“

(...)

Crkva se što prije mora odreći autoritativnog vladanja. Roca piše: „Ja vjerujem da će se društveni otkup izvršiti samo preko prijestolja demokracije“. 26. srpnja 1891. zapisao je ovo: „Najčistije kršćanstvo – to je socijalizam!“ On zato čeka obraćenje Vatikana koji će jednog dana objaviti urbi et orbi da je današnja civilizacija „kći Evanđelja po kojoj se otkupljuje svijet“.

Abbe Melinge, pod pseudonimom dr. Alta, napisao je knjigu „Evanđelje Duha Svetoga“. U njoj predlaže prihvaćanje ezoterijskih kultova, bunu protiv crkvenih institucija, zamjenu rimskog pontifeksa s multikonfesionalnim pontifikatom, veličanje Kristova humanizma i preinaku svih istina vjere. Kažu da je izjavio: „Ja nisam htio ostaviti Crkvu kao Luther. Ostao sam da bih očistio Hram“.

Yves Marsaudon u svom traktatu „Ekumenizam kako ga vidi jedan tradicionalni mason“ piše: „nije cilj uništiti Crkvu, nego je upotrijebiti kad se u nju probijemo“. On kaže da je to već počelo s pontifikatom Ivana XXIII. Prema njemu, dogmatske Crkve mora nestati. Svećenik nije nikakav poseban čovjek, on se sav mora unijeti u suvremeno društvo. „Mi ćemo se zato svom dušom boriti“ – kaže Marsaudon. „Katolici, pravoslavci, protestanti, muslimani, hinduisti, budisti, slobodni mislioci i vjerski učenjaci – za nas su samo različita prezimena. Naše je obiteljsko ime – masoni“.

U jednoj tajnoj instrukciji iz 1819. godine stoji napisano: „Razvežite sve strasti, najkobnije i najplemenitije!“ U pismu od 9. kolovoza 1839. čitamo: „Nije nam stalo do opačine, bilo da šteti državi ili Crkvi. Monarhiju i Crkvu treba srušiti razvratom, ali mi ćemo se budno čuvati da ne zastranimo. Ni pod koju cijenu stvarati mučenike! Treba posijati porok u mase. Treba im omogućiti da uživaju sve što žele. Ispunite vjernicima srce razvratom i više neće biti katolika! Mi ćemo iskvariti svećenstvo, a ono narod. Tako ćemo iskopati grob Crkvi“.

Ima još bisera. „Pustite po strani starce i odrasle! Hvatajte omladinu, djecu, ako je moguće. Kad se vaše mišljenje ukorijeni u odgojnim zavodima, gimnazijama, sveučilištima i sjemeništima, kad dobijete povjerenje đaka i profesora, tada će vas i kler drukčije gledati, dolazit će na vaše skupove i priredbe. Što vide i čuju, unosit će u samostane. Taj će mladi kler kasnije preuzeti javne funkcije. Tada treba proglasiti revoluciju protiv tijare i mitre. Na kraju samo potpaliti... i požar će buknuti na sve četiri strane svijeta“.
Sve kod Maursadona. Knjiga je izašla u Parizu 1964. godine.

Ni iz čega nije vidljivo da se Maksimilijan Kolbe posebno bavio proučavanjem djelovanja tajnih društava. Ali rimski događaji otvorili su mu pogled u svijet zla... Već je rečeno da se pred Maksimilijanovim očima prikazala realna slika svijeta u kojemu se trajno bori svjetlo i tama, istina i laž, Bog i đavao, Crkva i Protucrkva. Postoje moćne organizacije, naoružane svim sredstvima suvremene civilizacije, koje se planski bore protiv Boga i Crkve. To zavodljivo zovu – oslobađanjem čovjeka. Vjera je shvaćena kao robovanje predrasudama, kao otrov, opijum, otuđenje.

Ta ga je spoznaja pogodila u dušu. Život se nužno postavlja sučelice, frontalno – kao rat. U razmišljanju i molitvi „sijevnula je ideja“ - kako se kasnije i sam izrazio. Koja i kakva? „Nije dovoljno samo moliti, treba se i boriti...“

Na put je krenuo novi val.

Za borbu je potrebna vojska. Gdje su borci? Dušom mu se razlila gorčina. Pitanje koje postavlja, razjašnjuje na koga i na što je mislio. Zašto toliki mladi ljudi koji se odgajaju u samostanima nastupaju u život s tako malo idealizma i duhovne vatre? Daju svečana obećanja i velike izjave da će svom dušom težiti prema svetosti, a umalo poslije zavjeta gube gotovo svaku volju da ostvare ono što su obećali? Po samostanskim hodnicima često tumaraju sjene izgubljenih ljudi, zbunjenih duša, koji se oduševljavaju, ako to još mogu, za sve osim za ono što su obećali. Okupljaju se, nadmudruju, raspravljaju, tobože traže nova rješenje, koja najčešće svršavaju s olakšanjem obveza što su ih prihvatili. Govore o novoj poslušnosti, o dostojanstvu ljudske osobe, o potrebi upoznavanja svijeta, o novim ljudskim odnosima, kritiziraju starješine, biskupe i papu, a u ranu zoru otvaraju radio-prijemnike, pjevaju šansone, ponosni su na dugu kosu i ustrajno bježe od žrtve, molitve, pokore, meditacije, poniznosti – svetosti! Istina jest i to da ti mladi ljudi redovito ne nalaze u samostanu primjere svetosti, nego jadnu osrednjost, zapletenu u neke izražajne oblike, koji put i smiješne, a ponajčešće jalove. Ideali umiru ako se ne pretvaraju u život.

Prozori neprijatelja uvijek su osvijetljeni. Rade danju i noću. Mi spavamo.

Samo duhovni giganti mogu nadvladati okolinu. Na sreću, uvijek se nađe pokoji čovjek koji prokrči put, koji se oduševljava upravo zato jer to drugi ne čine, da bi spasio ugled izdanoj Istini i iskazao ljubav zanemarenoj Ljubavi.


(Odlomci iz knjige: Yves Ivonides, Maksimilijan Kolbe 16670, str. 43.- 53.)

Nema komentara:

Objavi komentar