nedjelja, 3. prosinca 2017.

,,Papa diktator”: tajanstvena nova knjiga pruža pogled na papu Franju „iza maske“


Značajna nova knjiga o Franjinu papinstvu trebala bi biti objavljena na engleskom sljedećeg ponedjeljka, 4. prosinca, nakon što je prema glasinama talijansko predstavljanje ranije ovoga mjeseca privuklo mnogo pažnje i bilo vrlo uspješno. Naslov joj je Papa diktator, a za predbilježbu na Amazonovoj stranici opisana je kao „insajderska priča o najtiranskijoj i najneprincipijelnijoj papinoj vladavini modernih vremena“.

Knjiga obećava pogled „iza Franjine maske“, navodno „genijalnoga čovjeka (običnih) ljudi“, otkrivajući kako je on „osigurao svoju poziciju kao diktator koji vlada strahom i koji je sklopio savez s najkorumpiranijim elementima u Vatikanu da bi spriječio ili promijenio pravac reformi koje su se od njega očekivale“.

OnePeterFive nabavio je unaprijed kopiju engleskoga teksta i još je čitam. Iako će većina sadržaja biti barem površno poznata onima koji su pratili ovaj neobični pontifikat, on se bavi u pojedinosti mnogim važnim temama koje smo pokrivali na našim stranicama, pružajući dodatnu korist skupljajući ih na jedno mjesto.
Autor djela je naveden kao Marcantonio Colonna – providno pametno smišljeni pseudonim koji ima značenje za katoličku povijest; povijesni Colonna bio je talijanski plemić koji je služio kao admiral papinske flote u bitci kod Lepanta. Njegova autorska biografija govori nam da je diplomirao na Oxfordu i da ima veliko iskustvo u povijesnom istraživanju te da živi u Rimu od početka Franjina pontifikata, čija je povezanost s vatikanskim insajderima – među kojima su i kardinali i druge važne osobe – pomogla složiti ovu zanimljivu slagalicu. Razina potencijalne kontroverzije povezane s knjigom izgleda da je navela neke novinare u Rimu da budu lukavi kada se radi o tome da svrnu pozornost javnosti na nju (iako se govori kako je vrlo često tema privatnih razgovora), bilo iz straha od odmazde – Vatikan je nedavno postao poznat da isključuje ili da se loše odnosi prema novinarima kod kojih se sumnja na neprijateljstvo – ili nekog drugog razloga te ostaje nejasno. Značajne iznimke od te sumnjive tišine uključuju snažnog Marca Tosattija – koji je već počeo raspakiravati tekst na svojoj stranici Stilum Curae i profesora Roberta de Matteija, koji piše da knjiga potvrđuje nedavnu izjavu kardinala Müllera da postoji „čarobni krug“ oko pape koji „sprječava otvorene i uravnotežene rasprave oko doktrinarnih problema koji su se pojavili“ u prigovorima poput dubije i Correctio filialis (sinovske opomene), a da postoji u Franjinu Vatikanu „klima špijuniranja i obmane“.

Neki izvori čak su mi rekli da Vatikan, potaknut tvrdnjama knjige, tako žarko nastoji dobiti informaciju o pravom identitetu autora da traže i uznemiruju svakoga tko bi mogao nešto o tome znati. Talijanska inačica web stranice te knjige već je pala otkako je pokrenuta. Razlog je, kako govori jedna posebno pouzdana glasina, da je njezin nestanak rezultat maltretiranja njezina dizajnera, iako ta osoba nije imala nikakve veze s knjigom već je samo bila angažirana za stavljanje na internet.

Ako to zvuči poput grubih taktika, u knjizi se ne gubi vrijeme na potvrđivanje da ovaj papa – i oni koji ga podržavaju – nisu uopće iznad toga. Collona uvodi u svoj tekst zlokobnim portretom samoga Franje, opisujući „čudesnu promjenu koja je obuzela“ Bergoglia od njegova izbora, promjenu koju su primijetili katolici njegovog rodnog Buenos Airesa:
,,Njihov strog i turoban nadbiskup preko noći se pretvorio u nasmiješenoga, veseloga papu Franju, idola ljudi s kojima se on tako potpuno identificira. Ako razgovarate s bilo kim u Vatikanu, oni će vam reći o obrnutom čudu. Kada ga kamere ne snimaju, papa Franjo pretvara se u drugačiju figuru: arogantnu, koja odbacuje ljude, darežljivu uvredama i zloglasnu zbog bijesnih ispada koji su poznati svima od kardinala do vozača.

Colonna piše i o „kajanju nakon čina“, odnosno o onome što osjećaju neki kardinali koji su birali Bergoglija dok se njegov pontifikat bliži petoj godišnjici: „Franjo pokazuje“, piše Colonna, „da nije demokratski, liberalni vladar kojeg smo izabrali 2013., već papinski tiranin kakav nije viđen stoljećima“.

Colonna zatim nastavlja otvarajući poglavlje u kojem razotkriva djela takozvane St. Galenske „mafije“ – grupe kardinala koji desetljećima kuju zavjeru da bude izabran papa po njihovu ukusu – papa kakav je kardinal Jorge Mario Bergoglio mogao postati. Utemeljena 1996. (s prethodnim sastancima između progresivnih europskih prelata koji su dali početan oblik skupini već u osamdesetima) u St. Gallenu u Švicarskoj, nju je izvorno vodio zloglasni pokojni nadbiskup Milana, kardinal Carlo Maria Martini. Popis skupine bio je zbirka skitnica krivovjernih prelata s popisom crkvenih postignuća koji se čita više kao rap-album nego curriculum vitae. (U slučaju Godfrieda Danneelsa, koji je bio upleten u oko 50-475 dosjea u optužbama za seksualno zlostavljanje koji su tajanstveno nestali nakon što su dokaze koje je zaplijenila belgijska policija neobjašnjivo proglasili nevažećima na sudu, ova usporedba nadilazi analogiju).

Imena nekih od najistaknutijih članova te grupe – mnogi bi bili nepoznati čak i relativno dobro informiranom katoliku prije samo deset godina – postali su neugodno poznati posljednjih godina: kardinali Martini, Danneels, Kasper, Lehman, i (Cormac) Murphy O’Connor znatno su se profilirali otkada je njihov štićenik uzdignut na Petrovo prijestolje. Nakon kontroverzne karijere, Walter Kasper već je počeo blijediti u nepoznatost kada ga je neočekivano pohvalio novi papa na svom prvom obraćanju prilikom Angelusa 17. ožujka 2013. Franjo je zadivljeno govorio o Kasperovoj knjizi na temu milosrđa – tema koja će postati definitivni kamen temeljac njegova pontifikata. Kada je Kasper kasnije snimljen prilikom uvodnog predstavljanja 14. veljače 2014. na konzistoriju kardinala, uspjeh njegova prijedloga da otvori put za pričest razvedenima i ponovno oženjenima gurnuo ga je sve više u središte pozornosti. Takozvani „Kasperov prijedlog“ pokrenuo je određena očekivanja na dvije sinode koje će slijediti o braku i obitelji i dao je podlogu za postsinodalnu apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia oko koje je bilo teoloških i filozofskih rasprava kakve nisu viđene u živom sjećanju Crkve. Što se tiče Danneelsa, koji se povukao sa svoje službe nadbiskupa Bruxellesa pod „oblakom skandala“ 2010., on je otišao tako daleko da je izjavio da je rezultat konklave 2013. predstavljao za njega „osobno iskustvo uskrsnuća“. A što je bio cilj grupe St. Gallen?

Izvorno, njihov plan bio je „modernizirati“ Crkvu. Taj cilj se napokon iskristalizirao oko suprotstavljanja očekivanom izboru kardinala Josepha Ratzingera za papu – bitci u kojoj su oni jedva poraženi na konklavi 2005., kada je prema skrivenim izvorima iz kurije predzadnji izbor dao 40 glasova za Bergoglia, 72 za Ratzingera. Colonna citira njemačkog katoličkog novinara Paula Badda koji kaže da je pokojni kardinal Joachim Meisner – kasnije jedan od četiri kardinala koji su napisali “dubiju” – koji se “žestoko borio“ protiv Gallenske mafije u korist Ratzingerova izbora. Nakon tog gubitka gallenska mafija službeno se razišla. Ali iako je kardinal Martini preminuo 2012., oni su organizirali svoj povratak – i konačno pobjedili – u srijedu 13. ožujka 2013. Jer toga je dana Jorge Mario Bergoglio izašao na balkon Bazilike Sv. Petra, pobjedonosno, kao papa Franjo I. Oni koji su bili pozorni mogli su vidjeti da je kardinal Godfried Danneels iz Belgije pobjedonosno stajao uz njega.

Colonna ističe da su postojale indikacije – posebno u nekim novinskim intervjuima s kardinalom Murphyjem O’Connorom — o mogućnosti nekog smišljenog dosluha između Bergoglia i St. Gallenskih konspiratora koji su radili na njegovu izboru. Colonna piše:

,,Kasne 2013., nadbiskup Westminstera dao je intervju Catholic Heraldu u kojem je priznao ne samo da je vodio kampanju na konklavi, već i da je dobio Bergogliov pristanak da bude njihov čovjek.

Članak Miguela Cullena iz 12. rujna 2013. u Heraldu kaže: „Kardinal je također otkrio da je pričao s budućim Papom dok su izlazili nakon Misse pro Eligendo Romano Pontifice, zadnje Mise prije negoli je konklava započela 12. ožujka.“

Murphy O’Connor je rekao: „Malo smo pričali. Rekao sam mu da će biti u mojim molitvama i na talijanskom: „Budite oprezni“. Dao sam mu naslutiti, a on je shvatio i rekao: “Si – capisco” – da, shvaćam. Bio je miran. Shvatio je da će vjerojatno biti jedan od kandidata. Je li znao da će biti Papa? Ne. Bilo je i drugih dobrih kandidata. Ali ja sam znao da će on biti jedan od vodećih.“ Upozorenje Bergogliju da „bude oprezan“ sigurno znači da su Murphy O’Connor – a i Bergoglio – znali da barem iskrivljuju pravila.

To je potvrđeno ponovno u istom članku u Heraldu gdje citiraju Murphya O’Connora koji kaže: „Svi kardinali imali su s njim sastanak u Dvorani blagoslova dva dana nakon njegova izbora. Vrlo srdačno me pozdravio. Rekao je nešto poput: „To je vaša krivnja. Što ste mi napravili?“

U intervjuu s novinama Independent nakon Konklave, Murphy O’Connor dao je naslutiti da je postavljen određen program pred sedamdesetšestogodišnjeg Argentinca, da se od njega očekivalo da to postigne u otprilike četiri godine. Engleski kardinal rekao je novinaru[3] i autoru Paulu Vallelyju, ,,Četiri godine Bergoglija biti će dovoljne da se stvari promijene“. Prikladan komentar na sadašnje činjenice, ali tu rečenicu objavio je i Andrea Tornielli u La Stampa u članku iz 2. ožujka 2013., jedanaest dana prije Bergoglijeva izbora: „Četiri godine Bergoglija bit će dovoljne da se stvari promijene“, šapnuo je kardinal i dugogodišnji prijatelj nadbiskupa Buenos Airesa.“

I četiri godine su zaista bile dovoljne.

Iz te analize Franjinih zlosutnih početaka kao posebno izabranog pape najprogresivnijih sila u Crkvi, Colonna nas vodi na kratku, ali informativnu turneju njegova života i pozadine. Spominje Bergoglijev napet odnos s roditeljima – ocem koji je bio „računovođa koji se borio za preživljavanje“ i majkom privremenim invalidom – primjećujući da je rijetko o njima govorio. Proučio je Bergoglijev strpljiv uspon preko isusovaca u Argentini, unatoč protivljenju njegovih nadređenih u određenim kritičnim trenucima na njegovu putu. Naglašena je i procjena isusovačkog generala da je on neobično mladi provincijal, koju je iznio kada se Bergoglio prijavio za oslobađanje od isusovačkoga pravila koje mu zabranjuje da postane biskup – navodno opisujući ga u neodređenom smislu kao neprikladnog za tu ulogu. Kažem navodno jer tekst procijene nikada nije javno objavljen. Colonna piše:

,,Otac Kolvenbach optužio je Bergoglija za niz nedostataka, od redovite upotrebe vulgarnog jezika do nepoštenja, neposlušnosti pod krinkom poniznosti, i nedostatka psihološke uravnoteženosti; s obzirom na njegovu prikladnost kao budućeg biskupa, izvještaj je istaknuo da je imao razdornu ulogu kao provincijal svoga vlastitoga reda. Nije začuđujuće da se, kada je bio izabran za Papu, Franjo nastojao domoći postojećih kopija ovog dokumenta, a da su originali pohranjeni u službenim isusovačkim arhivima u Rimu nestali.“

Unatoč tim preprekama, Bergoglija je u to vrijeme kardinal Quarracino, njegov prethodnik na mjestu nadbiskupa u Buenos Airesu, smatrao prvakom katoličkoga konzervatizma po modelu Ivana Pavla II. te je ignorirao upozorenja i postavio ga za biskupa. Percepcija Bergoglijeva konzervatizma izgleda da je potjecala u velikoj mjeri od njegove opozicije marksističkoj teologiji oslobođenja koja je postala tako rasprostranjena u tom području – opozicije koja nije bila toliko zbog ideološkog neslaganja koliko klasna borba:

,,Bergoglio je bio čovjek naroda, a u Latinskoj Americi je „teologija oslobođenja“ bio pokret intelektualaca viših klasa, kopija radikalnog stila koja je navela buržoaziju u Europi da se klanja Sartru i Marcuseu. Prema takvim stavovima Bergoglio nije gajio simpatije; iako se još nije izričito identificirao s „teologijom puka“ koja se javila kao izravna konkurencija marksističkoj školi, njegov instinkt naveo ga je da slijedi populističku crkvu peronizma, koja je (bez obzira na cinizam njezina tvorca) bila više u dodiru s pravom radničkom i nižom srednjom klasom. Tako je otac Bergoglio podupro apostolat u sirotinjskoj četvrti, ali nije htio da se njezini stanovnici regrutiraju kao ljevičarska gerila, kao što su neki njegovi svećenici pokušavali.“

Njegov peronizam pomaže razjasniti u još jednom rasvjetljujućem trenutku Franjinu razjarujuću naviku da kaže dijametralno suprotnu stvar od onoga što je rekao samo dan prije:

,,Priča kaže da je Perón, u danima svoje slave, jednom predložio uvesti nećaka u tajne politike. Prvo je doveo mladića k sebi kada je primao poslanstvo komunista; nakon što je čuo njihove stavove, rekao im je: „Posve ste u pravu“. Sljedećeg dana primio je poslanstvo fašista i ponovno odgovorio na njihove argumente: „Posve ste u pravu“. Zatim je upitao nećaka što misli o tome, a mladić mu je rekao: „Pričali ste s dvije skupine koje imaju dijametralno suprotstavljena mišljenja, a i s jednima i drugima ste se složili. To je posve neprihvatljivo“. Perón je odgovorio: “I ti si posve u pravu“. Anegdota poput ove je ilustracija zašto nitko ne može procijeniti Papu Franju ako ne razumije tradiciju argentinske politike, fenomen nepoznat iskustvu ostatka svijeta: Crkva je bila iznenađena Franjom jer nisu imali ključ za razumijevanje: on je Juan Perón u crkvenom prijevodu. Onima koji ga žele protumačiti drugačije nedostaje jedini relevantni kriterij.“

Knjiga je prepuna fascinantnih uvida u fenomen Franjina papinstva, djelomično gledajući sadašnjost kroz leće njegove prošlosti. Od pokazatelja da je njegova poznata jednostavnost bila sredstvo za izbacivanje bilo kakvog „tereta“ koji bi mogao onemogućiti njegovu težnju za moći do njegove razmetljive poniznosti (često s kamerama koje baš zgodno čekaju uhvatiti taj trenutak) do njegove majstorske manipulacije pretjerano željnih medija da prikažu sliku koju on želi pokazati, slojevi argentinskog pape gule se sloj po sloj i proučavaju, nudeći dublje razumijevanje samog čovjeka.

Colonna ne troši puno vremena na pitanje valjanosti Franjina papinskog izbora, ali postavlja pitanje o zgodnom vremenskom poklapanju (za St. Gallensku grupu) Benediktove ostavke i razmatranja papina biografa Austena Ivereigha i vatikanskog novinara Antonia Soccia o politici i stoga upitnoj kanonskoj valjanosti na konklavi 2013. „Izabrali vi podržati Soccijev stav ili ne“, piše Colonna, „postoji nešto vrlo prikladno u činjenici da je politički nasljednik Juana Peróna bio postavljen na čelo Katoličke Crkve vrlo vjerojatno nevažećim glasom“.

Knjiga se ne zadovoljava pukom pretpontifikalnom povijesti Bergoglija. Pod mikroskopom su i kritičke točke agende tekućeg papinstva, od kojih su najistaknutija ona obećanja koja nikad nije ostvario. Od reforme kurije do navodne politike „nulte tolerancije“ prema klerikalnim seksualnim zlostavljačima do Vatikanske banke i financijske reforme, neke su od glavnih inicijativa koje Franjin pontifikat nije uspio ostvariti, ili su napuštene, ili se radilo samo o ispraznim riječima.

Kasnija poglavlja se bave, između ostalih važnih tema, jako izmanipuliranim sinodama o obitelji, vatikanskim odgovorom na pravovjerni otpor, sagom oko dubije, pustošenjem i ponovnim osnivanjem Papinske akademije za život, uništenjem Franjevaca Bezgrješne, udara unutar Malteških vitezova koje je Vatikan podržao i progon onih svećenika koji se ne drže potpuno zacrtanog papinskog plana – zajedno s ispitivanjem u stilu KGB-a koje koristi „Kremlj Santa Marta“. (Osobno sam bio zadovoljan i počašćen kada sam otkrio poglavlje s podnaslovom „Diktatorstvo milosrđa“, s izravnom referencom na članak u kojem sam skovao taj pojam.)

U ovoj knjizi postoji mnogo materijala za sve katolike, ali posebno će biti zanimljiva čitateljima ove internetske stranice, koji su pratili razvoj mnogih tih stvari. Tu su i nove stvari koje se mogu naučiti, posebno u istraživanju papine argentinske povijesti. Ako vi osobno ili poznate nekoga tko želi brzo vidjeti gdje se sada nalazimo s takvim papinstvom – i zašto je tako jedinstveno kontroverzno – ova knjiga može biti odlična polazna točka da bi se pokrila većina potrebnog temelja. Na 141 stranici ona nudi dovoljno dubine, a da ne preplavi čitatelja s previše informacija, a jezik i izlaganje čine je lakim, fascinantnim štivom.

Vjerujem da će se knjiga Papa diktator dokazati kao kritični alat u razumijevanju i dokumentiranju sadašnjeg papinstva pa sam, unatoč tome što već posjedujem kopiju teksta, također i naručio knjigu, i da bih podržao autora i da bih pomogao dovesti knjigu na vrh top ljestvice prodaje. Ohrabrujem vas da i vi isto učinite. U Italiji je e-knjiga jedan od bestselera na Amazonu, te je postigla 60. mjesto u toj zemlji i kreće se između prvoga i drugoga mjesta među knjigama u svojoj kategoriji. Bilo bi fantastično pogurnuti je i na vrh top ljestvica u zemljama engleskog govornog područja. To bi poslalo značajnu poruku.


Izvor: https://onepeterfive.com/the-dictator-pope-mysterious-new-book-looks-behind-the-mask-of-francis/

1 komentar:

  1. The Time has come to convene an “imperfect” Synod!

    https://vericatholici.wordpress.com/2017/12/03/the-time-has-come-to-convene-an-imperfect-synod/

    OdgovoriIzbriši