utorak, 19. prosinca 2017.

Zašto moram trpjeti? (X.)


Sprječavanje opasnosti vječne propasti

Deseti razlog zašto moramo trpjeti je ovaj: Bog, čije je znanje o našoj budućnosti savršeno kao i znanje o našoj prošlosti i sadašnjosti, predviđa da bi život bez križa sigurno bio uzrok našega vječnoga prokletstva.

Kada bismo vidjeli dijete koje odaje jaku sklonost laganju, krađi i okrutnosti koje nikada ne ispravljaju njegovi previše popustljivi roditelji, već ga radije tetoše pa čak i ohrabruju njegove zle sklonosti, mogli bismo predvidjeti s popriličnom sigurnošću da će to dijete postati kriminalac i na kraju skončati svoj život u kaznionici ili na vješalima. Istina, ništa nije dalje od djetetova nauma za takvu mogućnost. Dijete može slaviti svoju slobodu od zdravog obuzdavanja, ali ako znamo ponešto o ljudskoj naravi i povijesti zločina, možemo dosta precizno prognozirati karijeru takvoga djeteta.

A tako možda Bog vidi da bi dugi život, robusno zdravlje, sjajni talenti, časti, prosperitet, bogatstvo, uspjeh u poslu, politici ili društvenom životu bili uzrok našega vječnoga prokletstva. Mi niti znamo niti sumnjamo da se u našemu karakteru skrivaju razne zle sklonosti, na sreću još u stanju privremene neaktivnosti. One sada leže u nama uspavane uglavnom iz razloga što još nedostaju pogodni uvjeti za njihov razvoj. Kada bi se javili ti pogodni uvjeti, kada bismo bili smješteni u drugačije okolnosti, te uspavane sklonosti bi se probudile i narasle u strasti tako jake i tako žestoke da bi se posve otrgle našoj kontroli. Prije negoli bismo se snašli, našli bismo se naglavce u počinjanju grijeha i zločina za koje nikada ne bismo pomislili da smo ih skloni počiniti.

U svjetlu te istine, nastavit ćemo prikazivati kako su nesreće često veliki blagoslov, ukoliko sačuvaju čovjeka od nesreće vječne propasti.

Stanje siromašnih

Pogledajte oko sebe i vidite kakva zla često prate posjedovanje bogatstva. Zar ne poznajemo katolike koji su bili pobožni i revni toliko dugo dok su bili siromašni ili u umjerenom blagostanju, ali su postali mlaki u prakticiranju svoje vjere ili je posve napustili čim im se sreća počela smiješiti i čim su se dokopali bogatstva? Počeli su se smatrali neovisnima od službe Bogu. Više nisu osjećali potrebu za molitvom i sakramentima budući da im je novac priskrbio sve za čime su žudjeli. Sada je svemogući dolar bog kojega štuju i na kojega se oslanjaju.

Ili ako ne napuste javno Crkvu i nastave u ispunjavanju svojih najnužnijih kršćanskih dužnosti, oni to rade na način koji daje dojam da su oni ti koji rade uslugu Bogu tako što pristaju pojavljivati se u crkvi i savinuti svoje koljeno pred oltarom. Njihovo novo stečeno bogatstvo ne troši se na slavu Božju, nego u sebičnim užicima. Nikada niti ne pomisle da je njihova dužnost pomagati i olakšati teret potrebitima i siromašnima. Ustvari, samo preziru siromašne. Postaju oholi u mislima pa čak i izjavama da oni pripadaju „boljoj klasi katolika“, zaboravljajući da su siromašni oni koji su privilegiraniji u Kristovoj Crkvi.

Katolička atmosfera koja je nekoć prevladavala u njihovu domu više se ne osjeća. Nema više obiteljskih molitava ni poučnih knjiga, ni vjerskih ukrasa poput raspela, slika svetaca, svete vode. Te stvari mogle bi uvrijediti njihove nekatoličke prijatelje, a osim toga, to pomalo djeluje praznovjerno. U isto vrijeme postoji obilje poganskih i sugestivnih ukrasa, kipova i slika koji stoje kao iskušenje njihovoj djeci, a tu su i knjige i časopisi u kojima vrvi napadima na Crkvu i koji smrde od nemoralnosti. Djeca više ne idu u župne škole jer one više nisu moderne. Moraju pohađati neke bezbožne sekularne škole. Nema veze ako njihova vjera i čistoća tamo dožive brodolom!?!

U svijetu često kako bogatstvo raste, tako vjera blijedi, a vjera se malo-pomalo stavlja u stranu kao nešto posve beskorisno za napredovanje u svijetu.

Dakle, to se vrlo lako može dogoditi i vama ili vašoj djeci kada biste bili blagoslovljeni – ili da kažem prokleti? – obiljem dobara na ovome svijetu. Koji bi bio ishod? Nesreća nemjerljivih razmjera – prokletstvo vaše duše u vatrama pakla. Bog sve vidi i predviđa savršeno. A budući da vas ljubi s najprivrženijom ljubavi i budući da vam ne želi ništa više od vječne sreće s Njim na nebu, On vas je milosrdno sačuvao u siromaštvu ili umjerenosti da vas sačuva od ozbiljnih opasnosti vječne propasti koje su tako blisko povezane s posjedovanjem bogatstva.

Bolesti i nemoć

Možda imate neki defekt ili dugotrajnu i mučnu bolest od koje se jako sporo oporavljate, ili za koju su vam rekli da nema oporavka. Razmislite malo o tome. Može biti da nije bilo te nezgode, te bolesti, tog ispita duše, da ne biste živjeli u sretnom stanju milosti i prijateljstva s Bogom, nego biste bili vrlo vjerojatno u neprijateljstvu s Njime i stoga u stalno prisutnoj opasnosti vječne paklene vatre? Možda bi, da nije bilo ovog stanja trpljenja, vaša duša bila posve izobličena gubom duše. Vaši grijesi bi možda bili brojni kao zrnca pijeska na morskoj obali i crveni poput grimiza. Sotona stalno traži propast duša. Možda biste skrenuli u često posjećivana mjesta grijeha i poroka, gdje bi vaša krepost bila beznadno izgubljena. Možda biste se upetljali u prijateljstva koja bi imala za posljedicu gubitak neprocjenjivog dragulja nevinosti i vjere. Umjesto da ste dijete Božje i baštinik Neba i da se grijete u svjetlu i toplini nježne ljubavi svoga nebeskog Oca, možda biste se valjali u blatu nečistoće i vodili sramotan život. Tužni zgoditak tisuća drugih vrlo je lako mogao biti i vaš. Tko zna, ali možda bi vam takav grješan život već davno donio smrt i bacio vas u pakao iz kojega nema otkupljenja?

Od te velike nesreće Bog vas je milosrdno sačuvao vašim nedaćama. Kada biste to izvagali s vjerom, nije li vaše trpljenje zapravo za vas skriveni blagoslov?

Smrti i teški gubitci

Još jedan slučaj koji mnogi koriste da posumnjaju u Božju ljubav i dobrotu, a ponekad za svetogrđe protiv Njegove pravde, mora se pogledati iz sljedećega. Tuga i žalost zbog smrti dragoga i voljenoga člana obitelji, rođaka, prijatelja ili neke druge osobe čiji se život smatra nužnim za dobro preživjelih. Možda se radi o vašem jedinom djetetu, omiljenom djetetu od sedmoro djece, ocu koji jedini zarađuje u obitelji ili majci većeg broja manje djece koju je smrt neumoljivo ugrabila iz doma i poslala u hladnu i tihu grobnicu.

U tim trenucima, nije rijetko naći osobe – čak i one za koje bi očekivali da budu modeli katoličke snage i savršenoga prepuštanja božanskoj volji – da postanu buntovne i prkosno pitaju Boga zašto se usudio od njih uzeti voljenu osobu ili osobu koja je tako potrebna obitelji. Neki idu još i dalje i čine takve gubitke izlikom za odbacivanje svoje vjere.

Dakle, koje je pravo objašnjenje za tu prividnu okrutnost sa strane Boga? Odgovor je ponovno: Njegova neizmjerna ljubav prema svojoj djeci i Njegova velika briga za naše vječno spasenje. Radi pokojnikova dobra traži tu žrtvu, iako u isto vrijeme ima na umu i dobro preživjelih. Tko zna, ali možda bi, da nije smrti u taj naizgled nezgodan čas, voljeni preminuli bio osuđen na vatru pakla? Umirući u ovom trenutku možda je osvojio za sebe nebesku sreću koja sve nadilazi.

Ključ primjerenog rješenja za ovu poteškoću dana nam je u Knjizi mudrosti gdje sveti autor govori o smrti mlade osobe ovim riječima:

A pravednik, ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina danâ ne čini starost časnom niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost – to su sjedine ljudske, i krepostan život – zrela starost. I jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio, i jer je živio među grešnicima, On ga je uzeo k sebi. Uzdignut je da zloća ne bi izopačila njegov razbor ili da mu himba ne zavede duše. Jer blještavilo opačine zasjenjuje dobro i vihor požude izopačuje dobru dušu. Stekavši savršenstvo u malo vremena, dugo je živio; i jer mu je duša bila draga Gospodu, On ga je hitro izbavio od zloće oko njega. Svjetina sve to vidi, ali ne shvaća; njima i ne pada na um da milost i milosrđe pripadaju izabranicima Gospodnjim i zaštita njegovim svetima. A pravednik koji umire osuđuje žive bezbožnike i prijevremeno dokončana mladost produženu starost opakih. Svjetina vidi kraj mudračev, ali ne shvaća što je Gospod s njim naumio ili zašto ga je uzeo u zaštitu.“

Okretanje gubitaka u korist

Hajdemo se sada upitati: Jeste li i Vi jedan od onih koji čini takav gubitak u priliku za pobunu protiv Božje svete volje? Ako jeste, onda je to zaista šteta i to iz više razloga.

Kao prvo, mora da su Vam strane unutarnje utjehe koje proistječu iz uvjerenja da sve što Bog čini za svoju djecu uvijek proizlazi iz neizmjerne ljubavi i stoga je usmjereno za njihovo najveće dobro. Drugo, Vi odbacujete te izvrsne prilike da se obogatite milošću i zaslugama, koje su uvijek povezane s ispitima koje nam Bog rado šalje. Treće, osim što smo pretrpjeli taj veliki gubitak, također se izlažete opasnosti od određene kazne jer se ne možete baviti tim buntovnim mislima protiv Boga, a da ne počinite grijeh neke vrste. A četvrto, dok se pretvarate da svojom nekontroliranom tugom pokazujete veliku ljubav za svoje preminule rođake i prijatelje, Vi u stvarnosti činite njima nešto jako okrutno. To može zvučati čudno, ali složit ćete se sa mnom nakon što ovo pročitate.

Ako je duša Vašega voljenoga pokojnika zadržana u čistilištu (a vrlo vjerojatno jest, osim ako se radi o djeci koja su umrla prije upotrebe razuma i u tom slučaju bi se trebali radije veseliti s njima jer su ona u sigurnom posjedovanju svoje vječne sreće), onda postoji samo jedna usluga koju treba i za koju preklinje, a to je brzo oslobođenje od svojih muka. Imate moć dati joj olakšanje koje tako ubogo moli. Možete joj otvoriti vrata neba i dopustiti joj da brzo uđe u posjedovanje svoje vječne sreće. A tu sreću mogu joj osigurati Vaše molitve, dobra djela, Mise i slično. Ali od svih stvari kako joj možete pomoći i poslati je radosnu u nebo, jedna od najboljih sastoji se od toga da prinesete Bogu čine žarke predanosti s ljubavlju Njegovoj divnoj volji i ponizno prihvaćanje svih žalosti koje Vam taj gubitak nanosi.

Ako je to tako, nije li jasno da je uskraćivanje pomoći svojim voljenim članovima obitelji, koja im se može tako brzo i često dati i koja je tako efikasna za njihovo oslobađanje od strašnih patnji, zaista okrutno? Pretpostavimo da se mrtvi mogu vratiti da osobno zamole svoje prijatelje što bi htjeli da oni učine. Ne bi li rekli nešto poput ovoga: „Ako nas zaista volite, prestanite sa svojom neumjerenom žalosti, sa svojim suzama i naricanjem koji nam ne donose nikakvo olakšanje! Prestanite s tim cvjetnim aranžmanima i tim skupim običajima koji prate sahrane koji su više poganski nego kršćanski i koji nam ne daju baš nikakvo olakšanje. Pomozite nam molitvama i dobrim djelima, a prije svega svojim savršenim prepuštanjem divnoj volji Začetnika života i smrti. Sve za čime žudimo je brzo oslobađanje od naših strašnih muka i što skoriji ulazak u nebo. Dokažite svoju ljubav tako što ćete nam pridobiti dragocjeno dobro.

Pravovremenost smrti svakoga čovjeka

U vezi s time moramo citirati poglavlje iz djela oca na glasu svetosti Fabera, koje ne samo da je poučno, nego je i vrlo utješno. Govoreći o onome što naziva pravovremenošću smrti svakoga čovjeka, kaže:

Zadržimo se malo na jednoj posebnosti Božje providnosti, načinu na koji se On brine za vrijeme svih stvari. Zamislimo o času smrti, o njegovoj važnosti koja nadilazi sve druge, o njegovim opasnim rizicima, o svim onim unutrašnjim procesima o kojima smo već govorili. Dakle, zar ne možemo zaključiti ili s određenom nadom pomisliti da je čas smrti za većinu, ako ne i za sve ljude došao u pravo vrijeme?

Oni umiru kada je za njih najbolje da umru. Postoje neke opasnosti koje vrebaju koje izbjegavaju tako što umiru. Oni umiru jer su tada u najboljem stanju za umrijeti. Čak i smrt onih koji su izgubljeni može biti milosrdno u pravi čas. Kada ljudi umiru mladi, možda je to zato što bi se izgubili da su živjeli do starosti. Kada umiru kasno, možda je to zato da dobiju na vremenu da odgovore na milosti, da čine pokoru za prošlost ili da se mogu osloboditi neke zle navike koja bi inače bila njihova propast, za koju im sama slabost starosti može pomoći da ju ostave.

Kada ljudi umiru upravo kada su se domogli bogatstva, ili na početku obećavajuće karijere pohvalne ambicije, možda je to zato što Bog vidi u njihovu prirođenom karakteru ili u njihovim osobnim okolnostima neko sjeme budućega zla i tako ih uzima dok zlo nevino i nerazvijeno počiva u njihovim dušama.

Tko može razmišljati o smrti, a sumnjati da Božja mudrost i Njegova ljubav djeluju neizrecivo blago i po svom načinu i po vremenu? Kada bi nam Bog udovoljio te nam to obznanio, vjerojatno bismo bili zapanjeni velikim brojem uvjerljivih razloga zašto svaki od nas treba umrijeti u određenom trenutku na određenom mjestu i na određeni način.

Sam pogled na to kako Bog određuje i priprema taj jedan konačni čin našega vremenitoga života nesumnjivo ulijeva u duše blaženih u sve časove sjajne potoke zadivljenoga klanjanja i ekstatične ljubavi.“ (Faber, „Stvoritelj i stvorenje“, str. 344)

(vlč. F. J. Remler , C.M., Zašto moram trpjeti? Knjiga svjetla i utjehe, str. 53-60)

Nema komentara:

Objavi komentar