nedjelja, 14. siječnja 2018.

Izgubljeni pastir: kako papa Franjo zavodi svoje stado


Knjiga koja već privlači pažnju međunarodnih medija usprkos tome što će biti objavljena tek za dva mjeseca (na kraju veljače) je buduće djelo Phila Lawlera, ,,Izgubljeni pastir. Kako papa Franjo zavodi svoje stado“.

Izgubljeni pastir (napomena: Primio sam besplatan primjerak unaprijed da bih se mogao pripremiti za ovaj osvrt) je još jedna knjiga koja pruža kritički pogled na papu Franju i njegovu aktualnu vladavinu nad Katoličkom Crkvom. Prije nje su još dvije knjige zauzele sličan pristup: prva je Georgea Neumayra ,,Politički papa, Kako papa Franjo oduševljava lijevicu i napušta konzervativce“, i druga, novija knjiga pisca pod pseudonimom Marcantonio Colonna ,,Papa diktator. (Još jedna knjiga u istom stilu kolumnista New York Timesa Rossa Douthata izaći će u ožujku 2018. ,,Promijeniti Crkvu: papa Franjo i budućnost katoličanstva.)

Sandro Magister, talijanski vatikanist, nedavno je raspravljao o Lawlerovoj predstojećoj knjizi. Kao što on kaže, Lawler je jedan od najmjerodavnijih i najuravnoteženijih katoličkih pisaca u Sjedinjenim Državama. Bio je urednik „Catholic World Reporta” novinskog časopisa Ignatius Pressa, izdavačke kuće koju je utemeljio isusovac Joseph Fessio, učenik Josepha Ratzingera. A danas upravlja ,,Catholic World Newsom”. Rođen je i odgojen u Bostonu. Oženjen je i otac sedmero djece.

Prije negoli detaljnije pogledamo Lawlerovu kritiku pape Franje, trebam reći da nedvojbeno najvažnije kod njegove knjige nije novost u pristupu ili njezinoj originalnosti argumenata, već je ona sama značajna jer je Lawler istaknuti i cijenjeni katolički konzervativac – odnosno, katolik koji nije poznat kao utvrđeni tradicionalist i tako, nije očigledan papin kritičar kojega će lako odbaciti. Lawler jasno pokazuje u knjizi da se identificira s učenjima prethodnih dva pape, pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. i da još uvijek smatra da oni služe kao zaštita od nekih zastranjujućih i varljivih događaja naših vremena. Na primjer, Lawlerovo je stajalište da trebamo pristupiti Drugom vatikanskom saboru kroz Benediktovu „hermeneutiku kontinuiteta“, koja podrazumijeva da se svi dokumenti s koncila od 1962.-1965. mogu i trebaju nekako pomiriti s dvotisućljetnim tradicionalnim naukom Katoličke Crkve.

Takva perspektiva treba stajati kao protuargumenat protiv onih koji tvrde da otpor prema „reformama“ pape Franje poglavito proizlazi od ,,lefebrovaca” ili ,,tradicionalista”. Andrea Tornielli, papin povjerenik i novinar za La Stampa’s Vatican Insider, je nedavno to ovako opisao:

,,Filozof Rocco Buttiglione je rekao ovo, komentirajući ,,correctio filialis” koji optužuje papu Franju da propagira krivovjerni nauk: ,,kod porijekla mnogih doktrinarnih kritika protiv sadašnjeg Prvosvećenika postoji i suprotstavljenost njegovim prethodnicima i konačno koncilu“. A sada to zapažanje nalazi daljnju potvrdu u knjizi koju je potpisao Enrico Maria Radaelli, koji kritizira teološku misao Josepha Ratzingera i njegovo temeljno djelo „Uvod u kršćanstvo“ i koju odobrava teolog Antonio Livi, bivši profesor u Lateranu i potpisnik ,,correctio”. Ne znam sve ostale potpisnike correctio – rekao je Buttiglione prošloga listopada – One koje poznajem, neki su lefebrovci. Oni su protiv koncila, protiv Pavla VI., protiv Ivana Pavla II., protiv Benedikta XVI. i sada su protiv pape Franje.“

A kao suprotnost tome, ono što bi mogla postati najistaknutija knjiga koja daje kritički pogled na papu Franju, sada nju piše netradicionalistički katolik! Moj muž, dr. Robert Hickson, sjeća se kada je prvi puta susreo g. Lawlera i s njime raspravljao 1985. kada je ovaj došao na Christendom College da bi održao pohvalni govor o papi Ivanu Pavlu II. i Relatio Finalis izvanredne biskupske sinode iz 1985. (20 godina nakon II. vatikanskog), koji je (Relatio, op. pprev.) bio pohvala samom Drugom vatikanskom saboru kao i onome što se dogodilo u tih dvadeset godina poslije. (Značajno je da je taj dokument sastavio današnji kardinal Godfried Danneels.) Moj muž – tada profesor i voditelj odjela za književnost na Christendom Collegeu – izazvao je g. Lawlera (kao i profesora filozofije s Koledža Russella Hittingera) – a time i koncil – u vezi nekih njegovih problematičnih aspekata. Zatim je upitao želi li Koledž „štititi revoluciju Drugoga vatikanskoga sabora“ i dodao je da on vjeruje da se neki dijelovi koncilskoga nauka ne mogu pomiriti s crkvenom predajom, posebno oni o vjerskoj slobodi, sinkretizmu i indiferentizmu, ali i o milosti, iskrenoj, ali pogrešnoj savjesti i samoj naravi Crkve (de Ecclesia).

Nadamo se da će se ta rasprava s g. Lawlerom jednom nastaviti u dobroj vjeri u budućnosti. Zauzimajući suprotne strane u toj ranijoj raspravi, sada ga želimo počastiti zbog njegove hrabrosti što je zauzeo ovakav stav u sadašnjoj krizi u Crkvi.

Za mnoge čitatelje OnePeterFive-a, Lawlerova knjiga služit će najviše kao pregled onoga što smo i mi redovito izvještavali u toku ovoga papinstva, a razvija se korak po korak. Lawlerova knjiga organizirana je kronološki – započinje s izborom pape Franje i njegovim prvim programskim djelom —Evangelii Gaudium — a zatim opisuje dvije biskupske Sinode o obitelji i postsinodalnu pobudnicu Amoris Laetitia. Također se bavi i različitim problematičnim temama ovoga papinstva, poput papine reforme Kurije, njegovim izjavama o kontracepciji, rodnoj ideologiji (poznatoj izjavi ,,ona koja je on”!), islamu, zaštiti okoliša i još puno toga. Završava knjigu raspravom može li papa biti u krivu i kakav sada treba biti odgovor klera i laika.

Nećemo rekapitulirati Lawlerove – na mnogo načina bolne – opise papinih koraka revolucionarnim putem, već ćemo se koncentrirati na procjene i kritike koje g. Lawler predstavlja uz njih. Kao što kaže na početku svoje knjige:

,,Davao sam sve od sebe da razuvjerim – svoje čitatelje, a ponekad i sebe – da, unatoč nekim uznemirujućim pokazateljima, Franjo nije radikal, da ne odvodi Crkvu od drevnog izvora vjere. Ali postepeno, protiv svoje volje, došao sam do zaključka da jest. [….] Shvatio sam da se više ne mogu pretvarati da Franjo samo daje svježe tumačenje katoličkog nauka. Ne, bilo je to više od toga. On je bio uključen u smišljena nastojanja da se promijeni ono što Crkva naučava.”

Kao što su mnogi od nas tada izvještavali, Franjin vlastiti teološki savjetnik, nadbiskup Victor Fernández, razjasnio je već 2015. da papa cilja na „neopozivu reformu“. Ovako je Lawler to komentirao. Nakon što je razgovarao s vjernim katolicima, koji su nastojali sačuvati svoju vjeru, koji su pod predhodnim papama „podržavali Vatikan“, kaže:

,,Ne više. Franjo je ponovno otvorio raspravu o kontinuitetu katoličkog nauka. Njegovi podupiratelji vide ga kao osloboditelja duha II. Vatikanskog, koji će donijeti trajnu promjenu Crkvi, dok njegovi kritičari protestiraju da Crkva ne može promijeniti svoj temeljni nauk.”

I malo dalje:

,,Papini najbliži savjetnici izjavili su više puta da Franjo namjerava ne samo promijeniti Crkvu, nego i zaključati te promjene. Nadbiskup Victor Fernández, njegov kolega Argentinac koji je pomogao poglavaru izraditi njegovu prvu encikliku, primjetio je 2015.: “Morate shvatiti da on cilja na reformu koja je neopoziva”.”

Lawler komentira:
,,Za katolike koji su odoljeli dvije generacije u zbunjenosti i sukobu, pridržavajući se uvjerenja koja su smatrali dragocjenima, mogućnost „nepovratne promjene“ u skladu s onim što je sugerirao Fernández je zastrašujuća.”

U premještaju kardinala Gerharda Müllera s njegove pozicije predstojnika Zbora za nauk vjere u srpnju 2017. – koji daje kao primjer što papa radi s onima koji stanu na put njegove namjeravane „neopozive reforme“ – Lawler vidi „upadljivu zamjenu uloga“. Kaže: ,,Nije to bio neumoljivi njemački „glavni inkvizitor“, već nasmijani argentinski papa – navodno utjelovljenje milosrđa i suosjećanja – koji je zahtjevao bespogovorno podvrgavanje njegovu autoritetu“. Te riječi jasno nam pokazuju da je Phil Lawler prestao pokušavati ublažiti ili umanjiti riječi. Vraća se na papin stil rješavanja kritičara unutar Vatikana kada kaže:

,,Od početka njegova pontifikata, Franjo je pokazao da nema strpljenja sa službenicima Rimske Kurije koji su preispitivali njegovu politiku. Kako je napetost rasta, moral je naglo padao unutar Vatikanskih ureda. Kružile su vijesti u talijanskim medijima – previše da bi ih se moglo ignorirati – o tome kako su članovi osoblja pozivani pred papu radi prijekora zbog slobodnih komentara u privatnim razgovorima. Papa je zahtjevao trenutačni otkaz trojice klerika iz osoblja Zbora za nauk vjere, ljutito odbijajući dati objašnjenje i inzistirajući da on ima autoritet da inzistira na poslušnosti.

Što se tiče nekih bliskih papinih savjetnika, g. Lawler također ne štedi teških riječi. Izvještaj o novom predsjedniku Papinske akademije za život, nadbiskupu Vincenzu Paglii, je „zabrinjavajući“. On je odgovoran za „šokantni vodič za spolni odgoj koji pokazuje eksplicitne slike, instruira djecu o seksualnim tehnikama i potiče raspravu o seksualnosti bez spominjanja crkvenoga moralnoga nauka“. Drugi savjetnik, kardinal Oscar Maradiaga iz Hondurasa ,,nije bio doma naročito uspješan svjećenik“. Dok je broj katolika u njegovoj biskupiji naglo opadao, Maradiaga je bio „oličenje 'aerodromskih biskupa' koje Franjo javno optužuje, leteći oko svijeta da bi držao govore umjesto da se brine za svoje stado“. Njemački kardinal Reinhard Marx je ,,poput Maradiage, predsjedao nad urušavanjem Crkve u svojoj biskupiji“. Papa Franjo, kaže Lawler, ,,čezne za Crkvom koja je siromašna, za siromašne“. Ali: „On ne bi mogao naći takvu Crkvu u Njemačkoj“. Lawler nastavlja ukazivati na nevjerojatno bogatstvo njemačke Katoličke Crkve – bogatstvo zgrnuto usred „masovnog egzodusa iz crkvenih redova“.

Lawler piše i o papinu neprestanom ocrnjivanju vjernih katolika. To je izgleda jedan aspekt ovog papinstva koji je najuvredljiviji za Lawlera. Kao što kaže na početku svoje knjige: „Svaki dan molim za papu Franju. A svaki dan (pretjerujem, ali samo malo) papa objavljuje još jedan podsjetnik da on ne odobrava katolike poput mene“. Lawler opisuje jedan papin govor ovako:

,,Čak i površno čitanje papinih dnevnih propovijedi otkriva uvredljiv govor, oštre i bolne zamjerke i ljutito optuživanje kakvo nismo čuli od rimskog poglavara naraštajima.“

Osim toga, Lawler se dotiče teme “Sankt Gallen mafije” (to je podnaslov jednog poglavlja u njegovoj knjizi), iako ne dolazi do jasnog zaključka je li ona nepropisno utjecala na izbor pape Franje ili ne. Kao što autor kaže:

,,Možda nije bilo aktivne zavjere ili nedopuštene kampanje za odabir Bergoglija. Možda su tri različita kardinala - Danneels, Murphy-O’Connor i McCarrick – preuveličali svoje vlastite uloge u tom procesu radi dobre priče. Ali nema puno sumnje da je grupa liberalnih prelata vidjela argentinskog kardinala kao svoju najbolju nadu za promjene u Crkvi.“

Lawler pokazuje da je postojao određeni nedostatak ozbiljnosti kod pape kada je upitao kardinala Christopha Schönborna nakon proglašenja postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia je li ona „pravovjerna“ i da se činio „utješen“ nakon pozitivnog odgovora austrijskog kardinala. Lawler komentira:
,,Za očekivati je da će se Franjo konzultirati sa Schönbornom, jednim od svojih bliskih savjetnika i cijenjenih teologa. Ali je on očito tražio jamstvo da je njegov rad pravovjeran nakon što je dokument objavljen. Traženje mišljenja o njegovoj doktrinarnoj pouzdanosti nakon objavljivanja dokumenta govori o opasno nonšalantnom pristupu cjelovitosti vjere.“

Konačno, dotaknimo se Lawlerove temeljnije rasprave o „ograničenjima papinskog autoriteta“, što je jedan od podnaslova kasnijih poglavlja. Lawler razjašnjava da „kada papa govori o pitanjima vjere i morala, da postoje stvari koje papa ne smije [ne može] reći”. Autor daje primjer:

,,Papa ne može reći da je 2+2=5. Niti može suzbiti zakone logike. Tako da ako papa daje dvije kontradiktorne izjave, ne mogu obje biti točne. A budući da svaki papa uživa isti naučiteljski autoritet, ako jedan papa proturječi drugome, nešto nije u redu.“

Primijenjujući taj princip nemogućeg proturiječja, Lawler sam zaključuje sljedeće:
,,Tako ako  Amoris Laetitia proturječi Veritatis Splendor i Casti Connubii – ranijim papinim enciklikama, koje nose veći stupanj naučiteljskog autoriteta,  vjernici nisu obvezni prihvatiti proturječje.

U kontekstu nekih izjava koje je dao Rocco Buttiglione, katolički filozof i branitelj Amoris Laetitia, Lawler jasno koristi taj princip nemogućeg proturječja kada kaže:
,,Tako Buttiglione smatra da par treba ostati zajedno, čak i u nedopuštenom braku, radi djece. Ali ta drskost proturječi razumijevanju braka kako je to postavio prethodni papa. Pio XI., u svojoj enciklici iz 1930. Casti Connubii, citirajući svetog Augustina, piše da je bračna veza tako sveta da se „muž ili žena, ako se rastave, ne smiju vezati s drugim pa čak niti radi svoga potomstva“.“

Nadamo se da će odlomci koje smo ovdje predstavili dati našim čitateljima dovoljan dojam da vide da Katolička Crkva ima u Philu Lawleru vjernog i moralno revnog katolika laika koji je spreman zauzeti priseban stav u suočavanju sa posve nemarnim (a često i naglim) papom da je „izgubljeni pastir“ i da „obmanjuje svoje ovce“. Neka Lawlerova knjiga pomogne mnogim dobronamjernim katolicima otvoriti oči ako još imaju iluzije u vezi ovoga pape, radi njihova spasenja i spasenja njihove djece.


Izvor: https://onepeterfive.com/book-review-phil-lawler-pope-lost-shepherd/

Nema komentara:

Objavi komentar