Ekumenizam Bratstva sv. Petra

Kada govorimo o zajednicama u kojima se služi tradicionalna latinska Misa, neki katolici drže da je razlika između Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. (FSSPX) i Svećeničkoga bratstva sv. Petra (FSSP; kao i drugih zajednica koje su u istome položaju) samo u tome da je ovo drugo od crkvenih vlasti priznato, dok prvo nije. Bratstvo sv. Petra nastalo je nakon biskupskih ređenja 1988. kada skupina svećenika FSSPX-a nije htjela prihvatiti čin ređenja koji je izvršio nadbiskup Lefebvre te se obratila Rimu s molbom za priznanjem njihove nove zajednice. Rim je odobrio tu njihovu molbu – zajednica je kanonski priznata, ali su pritom određeni izvjesni uvjeti koji će bitno oblikovati život te zajednice u datim kanonskim okvirima. Ti uvjeti su bili upravo oni koje nadbiskup Lefebvre nije htio prihvatiti i koje FSSPX do danas ne može prihvatiti zato što predstavljaju kompromis s katoličkom vjerom. To je prihvaćanje zakonitosti novoga obreda Mise i reformi proizašlih iz Drugoga vatikanskoga sabora koje su bitno zaražene modernizom te zbog toga svaki svjesni katolik ne može u njima sudjelovati, a da ne izloži svoju vjeru opasnosti. Bratstvo sv. Petra pristalo je na taj kompromis te se u njemu moderna – reformirana liturgija, teologija, disciplina, duhovnost – iako se (u pravilu) ne prakticiraju – doktrinarno promatraju kao da su na istoj razini s tradicionalnom liturgijom, teologijom, disciplinom i duhovnošću, koje time postaju stvar osobnoga izbora (preferencije) zbog estetskih, duhovnih ili kulturalnih razloga. Da je to tako, pokazat će nam jedan očiti mjerodavni primjer koji donosimo u nastavku.

U službenom glasniku FSSP-a za njemačko govorno područje Informationsblatt nedavno je izašao članak svećenika toga Bratstva p. Svena Lea Conrada koji obrađuje temu ekumenizma. U njemu nalazimo ogledni primjer kako ta načela dolaze do izražaja. Svaki iskreni tradicionalni katolik prepoznaje štetnost ekumenizma za samu bit Crkve i njegovu nespojivost s misijskim poslanjem Crkve. Ekumenizam promiče lažno jedinstvo u kome doktrinarne razlike između Katoličke Crkve i nekatoličkih zajednica postaju nebitne te se potrebno ograničiti samo na ono što je zajedničko. Bitno je samo ono što je ispravno u nekatoličkim konfesijama, a ono što je krivo – hereze (odbijanja božanski objavljenoga nauka) koje nekatolici ispovijedaju – nisu nikakva smetnja i ne predstavljaju opasnost za spasenje. Upravo po tome načelu oblikovan je cijeli članak p. Conrada. U njemu nema nijedne reference na tradicionalne izvore o temi ekumenizma (npr. Mortalium animos pape Pija XI.), nego se samo poziva na dokumente Drugoga vatikanskoga, kao i pokoncilske izvore. Nema nikakve naznake o ključnome problemu da su pripadnici nekatoličkih zajednica zbog krivovjerja koja ispovijedaju odvojeni od Crkve, nego se o njima govori samo na pozitivan način, kao što to čini Drugi vatikanski sabor.

Kao prva teološka referenca navodi se papa Ivan Pavao II. koga se naziva svetim, što upućuje na neosvještenost o problemu njegove kanonizacije, koja nije bila dopustiva zbog brojnih sablazni koje je osobno počinio. Donosi se citat iz njegove okružnice Ut unum sint, gdje se govori da je Katolička Crkva sačuvala sva dobra kojima ju je Bog opremio, dok se u drugim zajednicama nalaze 'elementi posvećenja i istine'. Dalje se citira izjava Dominus Iesus da djelotvornost tih elemenata proizlazi iz punine istine i milosti koju ima Katolička Crkva. U svemu tome upravo susrećemo ključni problem koji je prethodno spomenut: nema ni riječi o velikoj opasnosti krivovjerja u kojima su nekatoličke zajednice. Govori se samo o pozitivnim elementima, kao da je samo to bitno, a da je to što npr. protestanti odbacuju sakramente, što nemaju sv. Misu ni svećeništvo, što odbacuju Kristovu stvarnu prisutnost, sasvim sporedno. Za tu svrhu rabi se kobno dvoznačan i pogrešan izraz 'punina istine'. Ona je po tome jako vrijedna, ali je dobra i ona 'djelomična istina' i nije ni u čemu bitno defektna. No pravo stanje stvari jest da je u toj djelomičnoj istini zapravo drugi dio laž i krivovjerje koje može voditi samo u propast.

U nastavku se ponovno citira uputa Dominus Iesus, ovaj puta kao utemeljenje za ozbiljnu zabludu da su mjesne nekatoličke zajednice u kojima su očuvani sakrament euharistije i apostolsko nasljeđe, prave mjesne Crkve. Dapače, u ovoj tvrdnji se izravno insinuira hereza da takve zajednice jednako i bez bitne razlike pripadaju biću Katoličke Crkve kao i mjesne Crkve (biskupije i njima pravno izjednačene ustanove) koje su stvarno dio Katoličke Crkve. Po tome uopće nije bitno što, primjerice, pravoslavci ne priznaju papinski primat ni nezabludivost, što odbacuju dogmu o bezgrješnom začeću Marijinu i o čistilištu i da to nipošto ne uzrokuje da su isključeni iz Katoličke Crkve. Još dalje se tvrdi da zajedništvo u sakramentima s protestantima koji ne priznaju pravi nauk o Euharistiji doduše nije moguće, ali da djelomično zajedništvo s pravoslavcima jest, kao što to govori novi Zakonik kanonskoga prava koji omogućava katolicima da prime svetu Pričest i Ispovijed u pravoslavnim crkvama kada nemaju dostupnu katoličku crkvu, kao i obrnuto (kan. 844). Da se ovako nešto može pročitati u tiskovini jedne neokonzervativne zajednice koja služi novu Misu, mogli bismo razumjeti. No da takve navode nalazimo u službenom glasniku jedne zajednice koja služi tradicionalni rimski obred, ostavlja čovjeka u nevjerici.

Na samome kraju teksta autor navodi kako bi se konkretno nauk o ekumenizmu trebao ostvarivati u praksi. Spominje četiri vrste ili područja ekumenizma: teološki dijalog, molitva, svjedočanstvo života i mučeništvo. Kao uspjeh teološkoga dijaloga autor spominje zajedničke izjave s istočnim crkvama (nestorijancima i monofizitima) o kristološkim pitanjima. To bismo mogli prihvatiti, ali autor s druge strane zaboravlja i sramotne, relativističke izjave (koje su izravna posljedica pokoncilskoga ekumenizma) poput Balamantske izjave po kojoj bismo se mi kao katolici trebali odreći toga da privodimo pravoslavce u jedinstvo s Crkvom, zaključaka zajedničke Katoličko-anglikanske komisije u kojima se donose relativizirajuće izjave o sakramentima, ili zajedničke Katoličko-luteranske izjave koja je također veoma sporna. Što se pak tiče molitve, katolički nauk je tu također jasan: javnih molitava između katolika i nekatolika ne može biti zbog očite opasnosti indiferentizma. Sličnu razliku treba prepoznati u pojmu mučeništva. Pravo je mučeništvo samo ono koje je učinjeno za katoličku vjeru. Moguće je da netko od nekatolika podnese mučeništvo jer se očituje kao kršćanin i da pritom subjektivno ne snosi krivnju za krivovjerje u kojemu se nalazila njegova zajednica. Ali se, ipak, treba čuvati olakoga govora o nekatolicima kao pravim mučenicima i u tom smislu povlačiti zajedničku crtu s katoličkim mučenicima.

Svih tih jasnih pojmova, koji su bitni dio katoličkoga nauka, u ovome članku nema te se posve preuzima pokoncilska, modernistička terminologija, pokušavajući ipak te pojmove primjenjivati na konzervativni način. No to, ipak, autoru ne uspijeva jer oni sami u sebi sadrže štetne, modernističke konotacije koje se ne mogu izbjeći. Autor ne prikazuje uopće vjerno stvarnost ekumenizma, nego stvara iluzorni pojam koji u stvarnosti ne postoji te je nelogičan. Svatko tko je imalo svjestan današnje crkvene situacije, zna na koji se način posvuda provodi pokoncilski ekumenizam: po relativističkim i sinkretističkim principima. I zato autor, koliko god on htio, tome pojmu ne može dati drukčije značenje, nego što ga on ima u stvarnosti. A ako želimo promicati pravi ekumenizam, on ne može imati drukčije značenje nego težnju za povratkom izgubljenih ovaca – svih onih koji se nalaze izvan Katoličke Crkve, u njezino krilo. Sve drugo je samo jedna velika obmana i zabluda.

Sljedeći mjerodavni pokazatelj koji nam svjedoči da FSSP prihvaća Drugi vatikanski sabor kao dobar i prihvatljiv nalazimo u intervjuu p. Bernharda Gerstlea koji je 24. travnja 2017. objavljen na stranicama Njemačke biskupske konferencije. Najprije primijetimo da ne bi bilo zamislivo da bi ikoji svećenik FSSPX-a mogao dati intervju za stranicu Njemačke biskupske konferencije koja je jedan od kolovođa modernizma u pokoncilskoj Crkvi. Ne zato što svećenici FSSPX-a to ne bi htjeli, nego zato što im njemački biskupi takvu prigodu ne bi dali jer se Bratstvo neumorno bori protiv revolucije koju oni provode. Takvu priliku oni mogu dati samo svećeniku koji u bitnome prihvaća Drugi vatikanski sabor i pokoncilske reforme. Da je to doista tako, nalazimo u tekstu u sljedećoj izjavi:

,,Bratstvo sv. Petra upustilo se u bespridržajni studij koncilskih tekstova te je došlo do uvjerenja da nema prekida s prijašnjim učiteljskim izjavama. Ipak su neki tekstovi tako formulirani da daju povod za nesporazume.“

To je doista vjerni odraz pozicija FSSP-a – koncil i njegove reforme su dobri i prihvatljivi, problem je samo u njihovu tumačenju. Općenito se te reforme tumači i primjenjuje na liberalni način, ali ih je moguće shvatiti u tradicionalnome duhu. Da to, ipak, nije točno, dobro smo se uvjerili u gornjoj raščlambi problema ekumenizma koji je prema koncilskim i pokoncilskim tekstovima bitno obilježen duhom indiferentizma. Sljedeći očiti primjer je pitanje vjerske slobode, o čemu možete pročitati u članku: Kardinal Bozanić o vjerskoj slobodi, gdje su predočeni pretkoncilski tekstovi o obvezama svake države te je učinjena usporedba s tekstovima deklaracije Dignitatis humanae. Iz te usporedbe je očito da se pretkoncilski i koncilski nauk ne mogu uskladiti te da je svaki katolik dužan odbaciti krivi nauk o vjerskoj slobodi (kao što to čini Bratstvo sv. Pija X. – što mu p. Gerstle predbacuje u članku) – da svatko ima pravo prakticirati religiju u skladu sa svojom savješću i da ga nitko ne može u tome sprječavati. Neokonzervativci i drugi branitelji koncila – u koje spada i Bratstvo sv. Petra – stvorili su različite pokušaje opravdavanja vjerske slobode, ali nijedan od njih ne drži vodu, kao što pokazuje p. Schmidberger u svom tekstu: Pokušaji opravdanja vjerske slobode.

Sljedeće zanimljivo pitanje je stajalište FSSP-a prema novoj Misi. I tu nam p. Gerstle daje jasan odgovor:

,,Pitanje: Odbacujete li novu liturgiju?

Gerstle: Priznajemo novu liturgiju kao valjanu i zakonitu (op. ur.). Ali ne zatvaramo oči pred time da se s liturgijskom reformom kao samorazumljiv nametnuo određeni razvoj stvari koje odvode od onoga što Misa jest prema nauku Crkve. Nerijetko se žrtveni karakter stavlja u pozadinu ili nedostaje strahopoštovanje pred Presvetim. Jako smo zahvalni što je papa Benedikt XVI. svrnuo pozornost na taj negativni razvoj. Recimo, usmjerenje služenja „ad orientem“ te pričest na jezik i klečeći se danas jedva igdje prakticiraju.“

Nadbiskup Lefebvre i FSSPX nisu nikada dovodili u pitanje načelnu valjanost nove Mise, služenu po rubrikama i u latinskome izvorniku (ili prema točnome prijevodu na narodni jezik) te s ispravnom nakanom. Ali ono što svaki istinski tradicionalist treba postaviti u pitanje je zakonitost nove Mise. Je li NO u skladu s božanskim naukom da u Crkvi mogu biti dopušteni samo tradicionalni obredi koji izražavaju katoličku vjeru? Ako iskreno priznamo činjenicu da je NO stvoren po ekumenskome načelu prilagođavanja protestantskim obredima (kao što to priznaje mons. Bugnini) te da ne želi izražavati katoličku vjeru i da se u njemu uklanja sve ono što specifično određuje sv. Misu (kao što to ističu kardinali Ottaviani i Bacci u svome kritičkome pregledu), onda je jasno da taj obred ne možemo smatrati zakonitim. Jer ako je zakonit, onda je dobar te smo dužni u njemu sudjelovati. Za FSSP je opet – kao u pitanju koncila – problem samo u tumačenju, a ne u biti stvari. NO je za njih, dakle, u redu i prihvatljiv ako se služi sa što više tradicionalnih elemenata (kao što se to navodi u odgovoru). To onda tradicionalni obred stavlja de facto u poziciju odabira zbog preferencije – estetskih ili kulturnih razloga, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga.

Razlike između ovih dvaju bratstva su više nego očite. FSSPX je za apsolutno opredjeljenje za Tradiciju te smatra (po)koncilske reforme neprihvatljivima, dok je za FSSP to samo stvar odabira, a reforme načelno prihvatljive – problem je samo u krivome tumačenju. Zato će i naše osobno stajalište utjecati na to koga ćemo podržati: zajednicu ili pokret koji se bori isključivo za Tradiciju i za koji progresivističke reforme nemaju pravo postojanja, ili za pokret kome je tradicionalna liturgija dobra ako je ima, a da se inače možemo zadovoljiti i novom jer je i ona u svojoj biti također dobra i prihvatljiva. Odluka je na nama.