Mir i dobro: izvještaj s ,,izvanrednog oblika rimskog obreda“ iz crkve Krista Kralja na Mirogoju

Jučer, u nedjelju 3. lipnja 2018., emitiran je u emisiji ,,Mir i dobro“ prvoga programa HRT-a izvještaj o sv. Misi po tradicionalnome obredu iz crkve Krista Kralja na Mirogoju koja se ondje redovito služi od početka svibnja ove godine. Emisiju možete pogledati prijavom putem besplatnog korisničkog računa, a prilog o spomenutoj temi započinje oko 24. minute.

Pokušamo li vrednovati ovaj prilog, moći ćemo doći do sljedećih zaključaka. Zasigurno je pozitivna stvar što se prosječni gledatelj ove emisije mogao vjerojatno po prvi puta susresti s ovom temom i tako dobiti spoznaju da se tradicionalna sv. Misa – koje se možda neki stariji gledatelji sjećaju – sada ponovno služi i da je svakome katoliku dopušteno na njoj sudjelovati. Konstantna informacijska blokada i manipulacija koju su modernisti nametnuli sve od uvođenja revolucionarnih reformi pridonijela je širenju obmana da je tradicionalni rimski obred samo stvar prošlosti koja je nadiđena i da za našu katoličku stvarnost nema nikakve važnosti. Zato je dobro da prosječni katolik može proširiti svoja obzorja i uvidjeti da je stvarnost drukčija.

To je ona općenito prva ocjena koju možemo izreći, no trebamo isto tako ući u sadržaj priloga i analizirati pojedine izjave i prizore. Prilog je prema svemu vidljivome rađen na temelju snimaka s prve sv. Mise koja je služena u toj crkvi početkom svibnja, a koncipiran je na objašnjenjima i odgovorima na pojedina pitanja koja daje svećenik zadužen za služenje sv. Mise u toj crkvi, preč. Zvonimir Kurečić. Pratimo li odgovore i komentare preč. Kurečića do jedne točke, možemo konstatirati da su oni korektni i da načelno dobro predstavljaju tradicionalni obred. Ipak, valja svrnuti posebnu pozornost na odgovor na posljednje pitanje koje daje preč. Kurečić, čiji transkript prenosimo u nastavku:

,,Zašto se ovakav izvanredni oblik Mise dugo nije služio?

Jednostavno nije bilo od vrha Crkva, od Rima dopušteno jer problem je kod tradicionalista koji su se vezali uz nadbiskupa Marcela Lefebvrea, uz Bratstvo sv. Pija X. Tamo nije problem tradicionalni oblik svete Mise, nego je problem odbacivanja ili neprihvaćanja odluka Drugog vatikanskog sabora. A odluke Drugog vatikanskog sabora su obvezne za sve.“

Ovdje ulazimo u sporno područje koje svakako trebamo pomnije analizirati. Promatramo li ovaj odgovor činjenično iz pozicije dominantnoga stanja u Crkvi nakon Drugoga vatikanskoga sabora, moramo reći da zapravo i nema ništa spornoga jer u njemu možemo pronaći vjerni odraz dominantnih teoloških i ideoloških pozicija koje su se u Crkvi nametnule u posljednjih pola stoljeća. Doista, činjenica je da je u Crkvi prvotno službeno bila nametnuta ideologija da se tradicionalni obred ne smije služiti i da je za to potrebna posebna dozvola, koja se isprva davala samo u vrlo skučenim uvjetima. Tako su nadbiskup Lefebvre i Bratstvo sv. Pija X. naišli na nemilost kod crkvenih vlasti kada su zastupali suprotne pozicije (koje će u bitnome biti potvrđene motuproprijem Benedikta XVI. Summorum pontificum). Bratstvo doista zastupa pozicije da nije problem (samo) u Misi, nego prije svega na doktrinarnoj razini – u tekstovima Drugoga vatikanskoga i njegovim reformama, a pokoncilski autoriteti također, barem na praktičnoj razini, nameću ideju da su odluke Drugoga vatikanskoga apsolutno obvezne jer predstavljaju skladni razvoj crkvenoga nauka.

No promotrimo li ove tvrdnje iz gledišta dogmatski definiranoga i vjekovnoga nauka Crkve koji apsolutno obvezuje svakoga katolika, doći ćemo do drugih zaključaka. Moramo ustanoviti prije svega da tradicionalni obred de facto nije ukinut (kao što je to potvrdio motuproprij Benedikta XVI.) niti je to mogao biti jer on kao vjerni izraz katoličkoga nauka predstavlja obvezu za svakoga katolika koji ga se treba držati. Zato se u Crkvi provodila (i još uvijek se provodi) teška zloporaba autoriteta kada se svećenicima zabranjivalo njegovo služenje te ih se kažnjavalo zabranom djelovanja (suspenzijom), oduzimanjem službi ili ih se čak željelo izopćiti iz Crkve. Jamstvo za to pravo daje svečana izjava pape sv. Pija V. kojom je kodificirao tradicionalni rimski obred i dao svim svećenicima zauvijek jamstvo da ne mogu biti kažnjeni samo zbog služenja toga obreda:

,,Također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti. Jednako tako određujemo i izjavljujemo da se poglavari, upravitelji, kanonici, kapelani i drugi svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi.“

Modernistički su vlastodršci nakon uvođenja novoga obreda nastojali nametnuti obmanu da je on obvezan za sve vjernike i svećenike, no to u stvarnosti nije bio slučaj jer se tradicionalni obred koji je svečano kodificiran nikako ne može ukinuti, poglavito ne obredom koji je stvoren s nakanom približavanju protestantskim obredima, čime mu je oduzet gotovo svaki specifično katolički karakter. Zato novi obred nije bio ni propisno proglašen, nego samo uveden kao opcija, koja katolika ipak nikako ne može obvezivati, nego je svaki laik i klerik dužan držati se pravoga, tradicionalnoga rimskoga obreda.

Preč. Kurečić govori da tradicionalni obred danas u Crkvi nije problem. Mogli bismo tako reći, iako – kako on sam priznaje – ispočetka to nije bilo tako, a to zato što su se modernistički vlastodršci (na čelu s papom Pavlom VI.) itekako borili protiv tradicionalnoga obreda te nastojali uvjeriti katolički svijet u laž da je on zabranjen. Valja se također prisjetiti burne reakcije kardinala Šepera prigodom audijencije nadbiskupa Lefebvrea s papom Ivanom Pavlom II. (nakon što je papa već bio pristao da prizna to pravo) da se ne smije 'dopustiti' tradicionalni obred jer bi on za FSSPX bio 'zastava' za njihove ideale. Ipak, valja pozdraviti to da je papa Ivan Pavao II. kasnije priznao određena prava tradicionalnome obredu, pa makar i nakon biskupskih ređenja 1988. da bi se 'spriječila veća šteta', a posebno motuproprij pape Benedikta kojim je priznato pravo svakome svećeniku da privatno služi ovaj obred. No time se svećeniku ne jamči pravo da javno služi tradicionalni obred i da ga uvodi na svoju župu kao jedini rimski obred – kako bi to trebalo biti – jer će tu u pravilu intervenirati njegov ordinarij kome se u samom motupropriju priznaje pravo da u tom slučaju ograniči prava tradicionalnoga obreda.

Prelazimo konačno na posljednji dio odgovora u kome se preč. Kurečić dotiče Drugoga vatikanskoga sabora. Ovdje bismo mogli samo ponoviti ono o čemu je već prethodno bilo riječi u tekstu ,,O razvoju Tradicije u Hrvatskoj. Je li indultizam rješenje za obnovu Tradicije?“, da doista bogoslužje nije jedini element koji čini jedinstvo Crkve, nego da je neizostavni dio nauk kao i pastoralno djelovanje. Analizirali smo u kojem pogledu su izraženi defekti u svim tim područjima u Misama koje se organiziraju u crkvi Krista Kralja i ovdje možemo samo nadodati da Drugi vatikanski sabor doista jest problem jer sadrži izjave koje se objektivno ne mogu uskladiti s tradicionalnim naukom Crkve. Tu je prije svega nauk o vjerskoj slobodi koji govori da bi države trebale svim religijama davati jednaka prava čime se kao posljedica odbacuje Kristova kraljevska vlast nad društvom. Zatim je tu razvodnjeni nauk o drugim religijama o kojima se govori samo na pozitivan način, kao da nisu zapreke za spasenje, čime se odaje dojam da u njima nema ničega bitno defektnoga i da sve mogu voditi prema spasenju. U tom duhu se prakticira ekumenizam u kome se odašilju takve poruke, a čije je preč. Kurečić istaknuti promicatelj jer se nalazi u povjerenstvu Zagrebačke nadbiskupije. Sve su to vrlo ozbiljne zablude i zastranjenja koja katolika ne mogu ostaviti ravnodušnim i moraju ga voditi do zaključka da se dužan suprotstaviti svemu što može ugroziti njegovu vjeru. To je katoličko načelo koje obvezuje svakoga i po kome je djelovao nadbiskup Lefebvre i koje čuva Bratstvo sv. Pija X. i njemu privrženi vjernici.

Crkveni su sabori kao izvanredni čini učiteljstva nezabludivi samo u stvarima u kojima su ispunjeni kriteriji za nezabludivost – kada je jasno izražena nakana da se određeni nauk proglasi konačnim činom te će obvezivati sve katolike. To nam potvrđuje i službena izjava tajnika koncila, mons. Felicija. U svim drugim izjavama nije nezabludiv i može se dogoditi da određene izjave budu sporne ili u suprotnosti s predanim vjekovnim naukom Crkve. Da je to doista slučaj s pojedinim izjavama i dokumentima Drugoga vatikanskoga, jasno je iz prethodno rečenoga. FSSPX bez daljnjega priznaje i prihvaća sve što je sadržano u II. vatikanskome, a u skladu je s tradicionalnim naukom. No ono što odudara od katoličkoga nauka nijedan svjestan katolik ne može prihvatiti i dužan je izraziti svoje pridržaje i(li) suprotstavljenost. Bila bi velika zabluda isključivo u ime poslušnosti prihvatiti određene izjave ako se nalaze u očitoj suprotnosti s tradicionalnim naukom jer bismo se pritom upravo suprotstavili tradicionalnome nauku koji nas definitivno obvezuje nasuprot svim novotarijama. Zato ne možemo bez razlike prihvatiti celebracije tradicionalnih Misa u čijim okvirima će se promicati takve zablude (uključujući i onu da su tradicionalna i nova Misa jednako doktrinarno ispravne i da je svejedno kojoj prisustvujemo pa da je tradicionalna samo stvar subjektivnoga izbora) jer bismo činili kompromis miješanja stare Mise s novom vjerom – modernizmom.

Tako ovaj odgovor preč. Kurečića ulazi u niz izjava gdje se vrlo jasno izražava nakana koja je bila u pozadini proviđanja crkve na Mirogoju za služenje tradicionalne Mise, a to je da se pokušaju odvući vjernici FSSPX-a od odlaženja u kapelu Bratstva u Zagrebu. To je bilo izraženo u samom dekretu kojim je dana ova crkva, zatim je to nadbiskup Bozanić ponovio u svojem priopćenju povodom podjele sakramenta svete Potvrde, a evo sada to ponavlja i sam celebrant. Za katolika koji prati zbivanja u Crkvi ovo nije previše iznenađujuće jer istu politiku nastoje biskupi provoditi posvuda tako da dopuštaju tradicionalne Mise u okviru svojih biskupija kako bi se vjernike Bratstva pokušalo odvući iz njihovih kapela u uvjete u kojima će im se dati do znanja da su tradicionalni i novi obred jednako dobri te da je Drugi vatikanski bez daljnjega dobar i prihvatljiv. No odgovor katolika odanoga Tradiciji je da ne želi pristajati na takve kompromise, nego se želi dosljedno držati ne samo tradicionalnoga bogoslužja, nego i nauka i pastirskoga vodstva. A to nam je sačuvao nadbiskup Lefebvre u Svećeničkome bratstvu sv. Pija X. koje ostvaruje tu obnovu Tradicije na svim razinama po cijelome svijetu i tako pripravlja onu veliku obnovu Crkve koja će se dogoditi kada Tradicija povrati svoje pravo mjesto – kada budu osuđene modernističke zablude koje danas dominiraju te će se dogoditi vladavina Srca Isusova i Marijina u ljudskim dušama i u svim ljudskim društvima.