Zašto moram trpjeti? (XI.)

Jedanaesti razlog: zadovoljština za tuđe grijehe

Morali ste primijetiti, dragi čitatelji, da se deset razloga ljudske patnje do sada uglavnom ticalo teme grijeha i njegovih posljedica. Istočni grijeh, vaši vlastiti grijesi, zadovoljština za njih, sprečavanje velike opasnosti od vječne propasti u koju vas grijeh stavlja – oni pružaju određene razloge zašto patnja čini znatan dio vašega života.

Treba objasniti još pet razloga. Oni su, međutim, drugačije vrste. Oni pridaju trpljenju uzvišenije značenje od pukoga trpljenja radi posljedica grijeha. Pažljivo razmatranje otkrit će blagoslov trpljenja.

Jedanaesti razlog zašto morate trpjeti, posebno ako već dugo vremena nastojite voditi krepostan život, mora biti ovaj: Bog vas je možda našao vrijednim plemenitog poziva da od vašeg života učinite naknadu za bezbrojne grijehe koje čine Njegova djeca protiv Njega po cijelome svijetu.

Pogledajte oko sebe i vidjet ćete kako je strašno velik broj grijeha koji se neprestano uzdižu u nebo, danju i noću, izazivajući Boga da pošalje dolje zasluženu kaznu na grješnu ljudsku rasu. Tako su brojni ti grijesi da prelaze broj zrna pijeska na obali mora. A radi se i o svakom mogućem stupnju zlobe. Tu su grijesi velikih masa pogana koji žive u neznanju o Bogu i Njegovim svetim zakonima, a tu su i još ozbiljniji grijesi kršćana koji žive bezbožnim životima usprkos tome što znaju bolje i što su primili brojne milosti. Tu su grijesi zlobe koje čine oni koji su ispunjeni mržnjom prema Bogu, koja može biti samo dijabolička, a tu su i nevjernosti onih koji su dali zavjet da će isključivo služiti Bogu, ali se ne ustručavaju uvrijediti ga u mnogim stvarima, pa čak i smrtnim grijehom, kada strast želi užitak ili samoljublje žudi za nekom vremenitom povlasticom ili zadovoljstvom.

Dakle kada bi Bog zatražio samo ono što mu pravedno pripada po Njegovoj neizmjernoj pravdi, bilo bi to strašno za te nesretne grješnike. Njegova kazna skršila bi svakoga od njih, baš kao što se dogodilo onima u potopu, ili uništenju Sodome, ili Jeruzalema. Na sreću, ipak, Njegovo jednako neizmjerno milosrđe intervenira njima u korist. Radi njega On smišlja načine i sredstva kako da odvrati od njih tu zasluženu kaznu. Postoje dva velika sredstva za koje se božansko milosrđe velikodušno pobrinulo radi te svrhe: sveta misna žrtva i dobrovoljno ispaštanje koje Njemu prikazuju pobožne duše. Ovdje ćemo preskočiti Misu, a razmotrit ćemo ovo drugo sredstvo.

Naći ćemo raspršene po svijetu mnoge odabrane duše koje slijede nadahnuće milosti i čine od sebe spremne žrtve koje će ispaštati i trpjeti iz ljubavi prema Bogu. Svijet zna malo ili ništa o njima jer one obično vode skrivene i izolirane živote, koje u pravilu poznaje samo njihov ispovjednik ili duhovnik. One vode živote neprestanog ispaštanja kroz strpljivu patnju, iako možda same nikada nisu izgubile svoju krsnu nevinost ili ako su nekoć bili grješnici, oni su poput svete Marije Magdalene postali posebni Božji miljenici zbog gorljivosti i intenziteta njihove žalosti, ljubavi i duha pokore. Neki od njih moraju podnositi okrutne progone, drugi velike unutarnje kušnje. Oni treći pak su pogođeni teškim bolestima, koje nekada traju godinama, ponekad cijeli život. Sa svojim božanskim Spasiteljem te herojske duše pribite su na križ i u zajedništvu s Njime podnose agoniju pravoga raspeća koja ne poznaje ni predah ni olakšanje. Ali one su pravi junaci koji se uspješno nose sa zahtjevima svog uzvišenoga poziva. Ne gube strpljenje niti mrmljaju, čak su i radosne – stanje koje je zagonetno onima koji ne znaju ništa o divnoj moći božanske milosti. Tako je intenzivna njihova ljubav prema Bogu i toliko im boli i žalosti nanosi vidjeti ga tako uvrijeđenoga grijehom da bi one rado i više trpjele ako bi time ugodile Bogu.

Ispaštanje tih duša ponekad je potrebno za grijeh općenito, ponekad za grijehe određene vrste. Poslanje nekih je da zadovolje za bogopsovke, drugih da daju naknadu za svetogrđa i zloupotrebe Presvetoga Sakramenta, treći su pozvani da ispaštaju za grijehe nevjernih službenika oltara.

Imamo primjer takvoga zamjenskoga trpljenja u žrtvi Gemme Galgani, svetačke djevice iz Lucce koja je umrla 1903. Primila je rane čavala i koplja, također i krune i bičevanja našega Gospodina zbog kojih je krvarila svakoga četvrtka i petka. Godine 1900. Gospodin joj je rekao: „Žrtve koje ispaštaš potrebne su za grijehe svijeta. Kada bi samo mogla reći svijetu kako je moj nebeski Otac bijesan na svijet. Čak i sada On priprema tešku kaznu za cijeli ljudski rod“. Je li to možda bilo upozorenje na svjetski rat?

U vjerskim zajednicama

Tako i u vjerskim zajednicama određeni članovi izgleda da su primili duhovni poziv da trpe za dobrobit svoga reda. Oni trpe za dvostruku svrhu. Prvo imaju zadatak zadovoljiti za grijehe i nevjernosti kolega. Na taj način oni postaju najvrednije sredstvo zajednice, iako ne sudjeluju aktivno u posebnom djelu kojemu je zajednica posvećena. Svojim neprestanim prikazivanjem naknade, oni svladavaju Boga da zadrži svoju kaznu koja bi inače zadesila čitav red ili jednu od njezinih kuća.

Drugo, njihov je duhovni zadatak da postignu za svoju zajednicu određene milosti koje su joj potrebne za djelo koje joj je određeno. Vjerska obitelj ima specifično djelovanje poput odgoja mladih, vođenja misija, formacije mladih svećenika, propovijedanje Evanđelja u poganskim zemljama i neprestano joj treba obilna opskrba posebnih milosti da bi mogla to vjerno izvršavati i donositi plod. Te posebne milosti treba zaslužiti molitvom, a nadasve moćnim zagovorom trpljenja. Stoga božanska Providnost to ljubazno snabdijeva odabirući određene duše čije je veliko djelo brinuti se za one koji se bore u bitkama za Gospodina pribavljajući im milosti koje im trebaju dok su na bojištu.

(vlč. F. J. Remler, C.M., Zašto moram trpjeti? Knjiga svjetla i utjehe, str. 61-64)