Bl. Alojzije Stepinac: svećenik koji nosi laičku odjeću suspendiran je a divinis!

U današnjem vremenu velike krize i opće pomutnje u Crkvi jedan od popratnih znakova dekadencije svećenstva je napuštanje kleričkoga odijela. Nošenje laičke odjeće – odjeće bez ikakvoga prepoznatljivoga svećeničkoga znaka – postalo je za moderne svećenike nešto sasvim normalno i samorazumljivo. Klerička odjeća nosi se samo za službene prigode – povodom liturgijskih obreda i većih svečanosti, dok se u 'obično vrijeme' oblači 'civil' – upravo kao da je svećeništvo zanimanje poput policajca ili vatrogasca koji će odjenuti službenu odoru za radnoga vremena, dok će izvan toga biti privatna osoba. Simbolika je to koja vidljivo svjedoči o promjeni shvaćanja svećenikove osobe uzrokovane revolucionarnim promjenama Drugoga vatikanskoga sabora. Nije se u Crkvi bez razloga razvila posebna klerička odjeća koja će odražavati posebnost kleričkoga staleža. Svećenik je onaj koji je uzet od ljudi i posvećen za službu Bogu, koji se po sakramentu svetoga Reda bitno razlikuje od laika, koji prima bitno dioništvo u osobi Krista Velikoga svećenika te po toj posveti trostruku vlast – posvećivanja, naučavanja i upravljanja.

S druge strane, modernistički nauk koji je dobio svoj odraz na II. vatikanskom saboru i u pokoncilskim reformama tu razliku razvodnjuje. On polazi od krsnoga dostojanstva svih vjernika te ministerijalno svećeništvo predstavlja samo kao jedan poseban oblik služenja u okviru općega poslanja kojeg primaju svi kršćani. Time se ide ususret protestantskome poimanju pastirske službe koja se svodi samo na službu predsjedanja, gdje se iz zajednice bira osoba koja će izvršavati službu u korist te zajednice, ali koja ne prima nikakvu bitnu posvetu od Boga niti bitnu vlast – ona samo proizlazi iz zajednice i o njoj ovisi. Tako se i u modernoj, pokoncilskoj Crkvi svećenika promatra samo kao jednoga iz zajednice, de facto laika koji postaje malo više od toga kada izvršava svoje službene dužnosti. To posebno dolazi do izražaja u zapadnim zemljama u kojima je modernistička revolucija dosegla svoje naprednije faze. Tamo laička vijeća dobivaju praktično sve ovlasti za vođenje zajednice, dok je svećenik samo u najboljem slučaju prvi među jednakima koji će izvršavati odluke tih vijeća. Potpuno popuštanje i razvodnjavanje discipline oko kleričkoga odijevanja u našoj domovinskoj Crkvi samo je pokazatelj smjeranja prema takvim revolucionarnim točkama koje se bez sustezanja prikazuju kao uzor.

A kako je to izgledalo u dobrim starim vremenima, kada je Tradicija bila u potpunosti na snazi? Ogledni primjer pokazuje nam gornja odredba bl. nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegove riječi će vjerojatno mnogi moderni svećenik pročitati s preneraženjem, no one pokazuju brigu jednoga istinski katoličkoga biskupa. Doista, kleričko odijelo nije nešto prigodno i samo izvanjski, nego uistinu neizostavni dio njegova identiteta te su dobri, vjerni katolički pastiri neprestano naglašavali njegovu važnost. Naš dragi blaženik je bio toliko svjestan važnosti te obveze da je propisao vrlo tešku kaznu za njegovo kršenje – suspenziju a divinis! Odluka je to koja bez ikakve dvojbe ima svoju punu opravdanost i koja treba svim svećenicima kojima je imalo stalo do katoličkoga identiteta služiti za pouku.

Povezano s time trebamo razmotriti jedno drugo pitanje – kakvu pravnu snagu ima ta odredba danas? Dobro je poznato da se odredbe biskupa kao ordinarija svoje mjesne Crkve prenose i da ih njegovi nasljednici ne trebaju potvrđivati da bi one zadržale snagu. Zato je od iznimne važnosti za svećenike te nadbiskupije da se upitaju – je li ikoji nasljednik bl. nadbiskupa Stepinca izričito ukinuo tu odredbu? Da bi se to dogodilo, taj bi čin morao imati istu formalnu snagu kao ovaj čin nadbiskupa Stepinca – trebala bi to biti izričita i opća formulacija uz napomenu da prethodna sankcija ne vrijedi. Zasada nije poznato da bi ikoji kasniji zagrebački nadbiskup to učinio pa se nameće zaključak da ta odredba vrijedi sve do danas. Što opet povlači jedno drugo ozbiljno pitanje: koliko je svećenika na koje se ta odredba odnosi doista to ispoštivalo i koliko ih ju nije prekršilo? Ako pogledamo stvarno stanje kod današnjega klera, moramo ustanoviti da su rezultati poražavajući. Nošenje laičkoga odijela postala je sveopća praksa s rijetkim izuzecima. Objektivno gledano, kao ispričavajuća okolnost može služiti neznanje, međutim nakon što bude upoznat s ovom činjenicom, svaki se svećenik mora ozbiljno zapitati i uzeti najozbiljnije ovu odredbu bl. nadbiskupa Stepinca. Da nije propisana kazna suspenzije a divinis, još bi se oni mogli izvlačiti (premda se ovdje radi i o općoj crkvenoj odredbi – uz koju ipak nije propisana sankcija), međutim ovako su stvari vrlo objektivne i jasne.

Molimo da nam Gospodin podari revnih i svetih katoličkih svećenika koji se neće sramiti svoga identiteta, nego će ponosno služiti Kristu kao dionici njegova vječnoga svećeništva!