Znamo
da postoje dobri i sveti svećenici, slike divnog Velikog Svećenika
i Dobrog Pastira, koji nam neumorno služe, koji najrevnije rade za
naše spasenje i koji su dio razloga zašto je biti katolik najveća
radost na svijetu. Mnogi od nas znamo jednog, nekoliko njih ili mnoge
takve svećenike. A znamo i koliko su podcijenjeni i kako su u
ovakvim trenucima podvrgnuti nezasluženom skepticizmu i sumnji zbog
krivica nekih od njihove braće klerika – krivica koje oni sami
osuđuju i odbacuju kao što i laici čine.
Svi
mi, laici u klupama i kler u svetištu, nikada se ne smijemo prestati
pitati teška pitanja. A možda je najvažnije od tih teških
pitanja: što je to omogućilo tolikim 'Božjim ljudima', uključujući
biskupe, da postanu pijuni đavla? Osim općenitih razloga poput
Adamovog pada, neuredne požude i opasnosti koje dolaze uz službe s
autoritetom, možemo li odrediti neki uzrok koji je specifičan za
posljednjih pedeset godina – tom razdoblju na koje je ograničena većina slučajeva klerikalnog zlostavljanja?
Sustavni
uzrok klerikalnog zastranjenja s dužnosti, uzrok moralne mlitavosti
i razuzdanosti u stilu Woodstockova bezakonja ili antinomijanizma
koji je pratio liturgijske reforme i deformacije od šezdesetih i
sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada je razuzdana
proslava samoga sebe zamijenila katolički ideal – koji nije
svugdje ostvaren, ali se svugdje traži – svećenika koji se
podvrgavao disciplini zahtjevne liturgijske forme s njezinim časnim
rubrikama i ulivenim strahom Božjim. Svećenik je običavao biti
čovjek posvećen strogoj i trezvenoj službi u svetištu. Kako se
sve ubrzano mijenjalo ovih desetljeća, on je odjednom postao
središte pučke pozornosti, 'predsjedatelj' koji rukovodi
zajednicom. Svećenici su bili bačeni u lavlji brlog taštine,
popularnosti, sentimentalnosti i razonode, a nisu svi bili Danijeli
koji su se izvukli neozlijeđeni. Nigdje na vidiku nije bilo
asketizma, svemu zlu koje je prije bilo potisnuto starim kodeksom
časti sada je dana potpuna sloboda.
Katolici
izvjesne dobi znaju o čemu pričam. Kako sam rođen 1971., mogu se
prisjetiti mnoštva 'kreativnih liturgija' – i što nije
začuđujuće, klerici koji su odgovorni za te stvari su među onima
koji su kasnije bili pod istragom zbog moralne iskvarenosti. Dugo mi
je vremena trebalo da uočim vezu (možda samo sporo kopčam), ali
napokon mi se sve razjasnilo: desetljećima duga zlouporaba svete
Mise i svih ostalih sakramentalnih i liturgijskih obreda – i stoga,
kao produžetak, nasilje učinjeno vjernim katolicima koji imaju
pravo na svetu liturgiju u njezinoj punini, kao što uputa
Redemptionis Sacramentum govori – čini prvi i temeljni oblik
klerikalnog zlostavljanja laika, kome je seksualno zlostavljanje samo
konkretniji i bezumniji oblik. Klerikalno seksualno zlostavljanje je
povezano s klerikalnom liturgijskom zloporabom, a seksualna
izopačenost je samo odraz liturgijske izopačenosti.
Zbog
apsolutne središnjosti i neizmjernog dostojanstva Mise i svete
Euharistije, zloporaba liturgije i sakramenata je najgori zločin
protiv Boga i čovjeka. Ako najsvetija i najuzvišenija stvar koja
postoji ne zaslužuje naše krajnje poštovanje, zašto bi puka
ljudska stvorenja zaslužila bilo kakvo poštovanje? Mi smo samo
prah i pepeo u usporedbi s božanskom žrtvom na oltaru. S druge
strane, ako apsolutno štujemo i bojimo se Krista, pravoga Boga i
pravoga čovjeka, onda ćemo priznavati i brinuti i za Njegovu sliku
u dušama i tijelima svih ljudi. Poštovanje prema Njemu ide ruku pod
ruku s poštovanjem prema malenima.
Na
svom popularnom blogu vlč. Zuhlsdorf citirao je poruku jednoga
čitatelja:
,,Ako
se ne odnosimo prema Tijelu našega Gospodina i Spasitelja s
poštovanjem, zašto bismo se odnosili prema tijelima naših bližnjih
s poštovanjem? Postoji li kratka i skliska padina između nemarnosti
na Misi i grijeha?... Kada uzimamo za ozbiljno Misu i Euharistiju i
dopustimo da svi naši odnosi proistječu iz tog prvog, nužnog
odnosa s Kristom, onda ne možemo koristiti druge ljude kao stvari.
Kada se Misa iskvari, onda se i sve drugo počinje kvariti... Mislim
da dostojanstvena liturgija slijedi prirodno iz ljubavi prema Kristu
u Euharistiji i shvaćanja da smo u prisutnosti Božjoj. ... Vlč. Z.
je u pravu. ,,Spasite liturgiju, spasite svijet.“ Nije slučajnost
da se papa (Benedikt) koji se usredotočio na čišćenje prljavštine
zlostavljanja u Crkvi također usredotočio na pročišćenje
liturgije. Ako ne možemo poštivati Boga, nećemo poštivati ni
jedni druge.“
Sam
vlč. Zuhlsdorf je napisao karakterističnom energičnošću:
,,Euharistija,
njezino slavlje i ona sama kao izniman Sakramenat, je 'izvor i
vrhunac kršćanskog života'. Ako u to zaista vjerujemo, onda moramo
vjerovati da je i sve što radimo u crkvi, što vjerujemo da se
događa u crkvi, od iznimne važnosti. Vjerujemo li da posveta doista
nešto čini? Ili vjerujemo da ono što se govori i kako se govori,
s kojim gestama i stavom, da je to posve nebitno? Primjerice, hoće
li odluka da se ne klekne pred Kristom Kraljem i Sucem zaista
prisutnim u svakoj svetoj Hostiji, prouzročiti i veće posljedice?
Ako
bacimo kamen, pa čak i kamenčić, u bazen, on će proizvesti
talasanje koje se širi do njegovih rubova. Način kako slavimo Misu
mora stvarati duhovno talasanje u Crkvi i svijetu. Tako i naše dobro
ili loše primanje svete Pričesti. Tako i kršenje rubrika i
nepoštivanje.“
Ponekad
katolik ima potrebu reći sekulariziranom i liberalnom kleru iz
posljednjih pet desetljeća: vi i vaši podanici uništili ste
teologiju modernizmom; uništili ste liturgiju s vašim 'reformama',
a kao vrhunac, uništili ste živote djece. To je užasna inverzija
Božjega kraljevstva. Doći će vrijeme kada će svo to zlo biti
očišćeno, ako ne dok još ima vremena za pokajanje, onda sigurno
kada Gospodin pripremi za nas novo nebo i novu zemlju.
Također
govorimo našim dobrim i svetim svećenicima: nastavite činiti ono
što dobro činite. Ljubite svetu liturgiju, slavite je s
udivljenjem, pobožnošću, strahom, tišinom i ljepotom. Vodite nas
sa sobom prema istoku, u hodočašću Gospodinu. Sjetite se i čuvajte
vaše katoličko nasljeđe. Na taj način proizvest ćete pravu
promjenu kulture u Crkvi, obnoviti ustanovu, njezino osoblje i
njezine obrede na čast koju zaslužuju.
Peter Kwasniewski
Izvor:
https://www.lifesitenews.com/blogs/the-connection-between-liturgical-abuse-and-abuse-of-minors
Primjedbe
Objavi komentar