srijeda, 5. rujna 2018.

Zoran Vukman o Tradiciji



Prenosimo komentar o Tradiciji katoličkog publicista Zorana Vukmana, objavljenog na njegovom Facebook profilu:

Htio bih par riječi kazati o pojmu tradicije i tradicionalizmu u katoličkom kontekstu jer vidim da je tradicija ozloglašena i kod samih katolika. I da se ne zna što pod tim pojmom misliti.

Većina vjeruje da se Tradicija (objasnit ću zašto je pišem s velikim početnim slovom) svodi na običajnost i niz propisa koji se mijenjaju s duhom vremena. Kad se radi o katolicizmu, onda bi običajnost, koliko god bila važna za pojedine krajeve i ljude, bila nešto efemerno, akcidentalno. Ona se mijenja ali ne čini samu bit ili supstanciju Tradicije.

Vremena se mijenjaju, pjevao je B. Dylan, no što je to u katoličkoj baštini što je nepromjenjivo i uvijek novo? Što čini katoličku Tradiciju? Njezina sakramentalnost, njezina otajstva koja su izraz prisuća samoga Krista, mistična bit koja po Kristovoj Riječi, Svetom Pismu i apostolima, po cijeloj Predaji prenosi se do nas i čini Riječ živom, jednom zauvijek Utjelovljenom. I dostupna nam je sada i ovdje u svim Tabernakulima ako je otkrivamo po djelatnoj vjeri, dušom, srcem, umom i tijelom.


Rene Guenon je iznio jednu zanimljivu definiciju Tradicije: Tradicija je transmisija duhovnih upliva. Tradicija vjere nije moguća bez duhovne inicijacije. Evo primjer: od Petra i prvih apostola do današnjeg svećenstva i biskupa, ta duhovna i mistična inicijacija u sveti red prenosi se polaganjem ruku, i to po vlasti koja je od samog Krista dana apostolima. Neprekinuto! Je li to Tradicija? Što bi drugo bilo ako ne „duhovna transmisija“ – uvjetno ovdje uporabljujem ovu sintagmu, jer radi se o nečemu i puno većem od toga. Zato je pišem s velikim slovom. Ona je duhovni pečat samoga Boga. Istina koja se prenosi kroz naraštaje po točno određenim obredima. Obrednost katolicizma nije formalizam nego svijest o uzvišenosti otajstva koje se vrši i aktualizira u svakom času povijesti. Tradicija čuva tu sakralnu svijest. Kad uđemo u crkvu, ako nismo svjesni pred kim stojimo, mi smo izvan vlastite Tradicije. Mi smo postali svjetovni, formalni vjernici. A takvih je najviše.

U svakom slučaju, supstancija katoličke Tradicije je duhovna i nepromjenjiva. Sveta misa kao Kristova nekrvna žrtva je njezin vrhunac. Istine vjere i svaki članak Vjerovanja, nisu utvrđeni od jednog čovjeka nego su polog vjere cijele Crkve, papa, učiteljstva, svetaca i puka. Za takvu vrstu Tradicije, dakle duhovne koja se oživotvoruje u svakodnevnom življenju Božjega naroda u Crkvi kao Mističnom Tijelu Kristovu, hrvatski jezik ima divne izraze: poklad vjere, polog vjere – to je sadržaj Tradicije kao takve. Ono što je u njoj nepromjenjivo.

Kad se omalovažava Tradicija od samih katolika kao promjenjiva običajnost, onda se otkriva koliko su takvi katolici pod uplivom suvremenog duha vremena koji uništava i odbacuje svaku Tradiciju, kako običajnu tako i duhovnu. Ne razumiju da je Tradicija sve ono što misle da vjeruju a zapravo ne vjeruju, jer da vjeruju, spoznali bi da je u osnovi Tradicije uvijek novost Evanđelja ali ne novost koja trči za duhom vremena nego novost koja tom duhu vremena istinu govori u lice! A ima li išta hrabrije i avangardnije od toga?

Pogledajmo primjer braka. Koliko se uopće u obrani braka govorilo i svjedočilo da je on sakrament? Da je nešto sveto? Koliko se to isticalo? Vrlo malo. Zašto se mnogi stide vlastite Tradicije? Žele biti moderni i dopadljivi, svidjeti se masi koja se podruguje svemu što je baština vjere, duha i kulture, jer misli da je sve to staro i mrtvo. Pa ako bi i bilo, zašto nema poštivanja prema onome što su nam preci dobroga namrijeli u baštinu? Zato jer je duh post-modernizma besraman u svojoj nihilističnosti, to je duh demona Asmodeja koji kida i trga sve spone morala, duha i ljudskosti, u ime konačne i globalne pobune čovjeka protiv Boga.
Na kraju, što nam kao esencijalno ostaje ako ne – Krist? Sveti Toma Akvinski je razumski dokazivao da je transupstancijacija otajstvo koje se doista događa, da se vino i kruh u pretvorbi na oltaru stvarno pretvaraju u Kristovo tijelo i krv, da se događa promjena biti supstancije, iako je nevidljiva ljudskim očima. To je otajstvo dohvatljivo samo vjeri.

Za suvremenog čovjeka to je ludost. Za luterane simbolika. Isus se nije simbolično predao na križu. Niti je simbolično izgovarao neku magijsku formulu na Posljednjoj večeri. Ne, Isus se tu predao nama i za naše spasenje u potpunosti. Njegova Riječ izgovorena je identična činu i djelu, ona je jedno s ljubavlju i žrtvom, i ona je stvaralačka – po Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, ona čini da stvari budu – Isus nije u tom času govorio u parabolama. Govorio je izravno. Daje nam sebe kao duhovnu hranu da imamo život vječni.

Tradicija je, dakle, suštinski duhovna i za katolike njezina srž su Krist, Sveta Misa i sakramenti. I potom cjelokupni Nauk, Predaja Katoličke crkve.

U tom kontekstu, kad katolik katolika pogrdno naziva tradicionalistom, kao da je neki gubavac zato što u Tradiciji vidi neprekinuti duhovni uvid, inicijaciju u Kristova otajstva i uvođenje u Istinu Spasenja, onda je riječ o duhovnoj sljepoći onoga koji je zaražen zombi virusom post-post moderniteta.

Mudar čovjek čuva ono što mu je povjereno. Besramnik, bezumnik to rasiplje.

Nema komentara:

Objavi komentar