Teorija
alegorizma
Nju
je u starini iza Filona (†
40.) branio
Origen († 254./5.), sv.
Augustin, Klement Aleks, Atanazije i Prokopije (†
538.). Blaži oblik dali su joj u prošlom vijeku geolozi
egzegeti Stopanni i Lempl D. I.
Ona
uči: a) Bog je sve zajedno stvorio prema riječima: »Koji živi
uvijeke, stvorio je sve zajedno« (Crk 18, 1). No, jer ljudi, a
osobito Židovi onih vremena, ne bi mogli shvatiti istovremenost
stvoriteljnog čina, morao je sv. pisac ovaj jedan čin, koji je po
svojoj snazi mnogostruk, prikazati kao različite čine. To je učinio
iznoseći razne učinke jednog Božjeg stvoriteljskog čina.
b)
Posve ekstremni alegorizam
zastupao je Origen (1).
Idući stopama Filona on je učio, da je Bog sve zajedno
stvorio; dani heksemerona su idealni, pa se stoga pojedina djela,
koja odgovaraju pojedinim danima imadu tumačiti alegorički. Pod
imenom nebo imadu se razumjeti anđeli, a pod gornjim i donjim vodama
dobri i zli dusi. Pod imenom sunca i mjeseca Krist i Crkva.
c)
Alegorizam sv. Augustina.
Ublaženi alegorizam učila je aleksandrijska škola, a osobito
sv. Augustin (2). Augustinova je koncepcija ova (3); Bog je
stvorio sve zajedno. Sve je dakle već od početka ovdje, i to bilo
po svome aktualnom, zbiljskom bivstvovanju kao što je to anorganska
tvar, bilo po mogućem (potencijalnom) bivstvovanju u tzv.
sjemenosnim klicama (in rationibus seminalibus), na koji su način
već tu kao buduća sva ona živa bića, koja će se kasnije
pojaviti. Na pitanje, što prema tome znače dani u Genezi, Augustin
je prihvatio sasvim idealno ili alegorično tumačenje dana, po kojem
dan nije nešto stvarno nego alegoričko, čime je označeno šest
različitih spoznajnih čina anđela, kojima su oni spoznali djelo
stvaranja.
Augustin
naime uči: Bog je zajedno stvorio sav ovaj vidljivi svijet. Odmah
je iza toga stvorio svjetlo, to jest duhovnu narav ili anđeosku.
Tako je nastala razlika između svjetla (anđeoske naravi) i tame
(tjelesne naravi).
No
čim su anđeli stvoreni, spoznavali su sebe u sebi samima (večernja
spoznaja). Iza toga spoznali su sebe savršenije u Riječi (jutarnja
spoznaja). I tako je nastalo večer i jutro, jedan dan. Isto su tako
anđeli spoznali ostale stvorove večernjom i jutarnjom spoznajom (t.
j. najprije u stvorovima samima, a onda u biti Božjoj) u šest
različitih momenata. Ovaj dvostruki način spoznaje označen je
dakle riječima: ,,I bi veče i jutro“,
pa su tako nastali: dan drugi, treći, četvrti, peti i šesti. Sedmi
dan počinuo je Bog, t. j. nije anđelima ništa više dao za
spoznaju, nego sebe sama, i odonda ostadoše anđeli samo u jutarnjoj
spoznaji, bez večernje, koja bi iza nje slijedila.
Sv.
Augustina slijedili su u ovom tumačenju sv. Euherije (4), sv.
Izidor Španj. (5), Alkuin (6), Skot Eriugena (7), Rupert iz
Deutza (8), Kajetan (9), Berti (10), Norisije (11), a osobito sv.
Toma, koji kaže: ,,No prijašnje tumačenje, naime sv. Augustina, je
razumnije te više brani sv. Pismo od izrugivanja nevjernika i ovo mi
se tumačenje više sviđa nego doslovno (literalno) tumačenje“
(In 2 dist. 12 q. I. a 2).
(1)
In Gen. hom 1; MG. 12, 145 sl.
(2)
De Genesi Manichaeos; De Gen. ad lit. 1. imperf.; Confessiones 11,
13.
(3)
De Gen. contra Manichaeos; De Gen. ad lit. 1, 15, 29; 4, 22, 39; 5,
4, 11; Civ. Dei 11, 29; (ML. 34, 312, 318, 325).
(4)
Comment. in Gen. 1, 1 (ML. 50, 893).
(5)
Sent. 1. 1 c. 10 n. 3 sl. (ML. 83, 554 sl.).
(6)
Interr. et resp. in Gen. (ML. 100, 515 sl.).
(7)
De divis. nat. 1. 1 n. 7 (ML. 122, 446).
(8)
De Trinit. et oper. ejus, Comment. in Gen. 1. 1 c. 1 (ML. 167, 200
sl.).
(9)
In Gen. 1, 5.
(10)
Isp. Hurter, Theol. dogm. 7, 2 n. 269.
(11)
Isp. Hurter, n. dj.
Izvor:
Stjepan Bakšić, Bog Stvoritelj – stvaranje tvarnog i duhovnog
svijeta, I. sv., Zagreb, 1946., 212.-213. str.
Primjedbe
Objavi komentar