Zašto svećenici trebaju nositi reverendu?



Svrha

Sam Bog propisao je da u Starome zavjetu Njegovi svećenici trebaju nositi posebnu odjeću da bi se razlikovali. I moderno društvo propisuje da oni koji drže službene položaje, kao što su vojska ili policija, trebaju biti prepoznatljivi, i za tu svrhu trebaju nositi posebne uniforme.

Isto se odnosi na svećenike. Posebna odjeća omogućava svećeniku da bude prepoznat kao službeni predstavnik Rimokatoličke Crkve. Konačno, tko bi se usudio približiti strancu i tražiti ispovijed bez sigurnosti da je to uistinu službenik Crkve?

Redovnici su prvi prihvatili kleričku odjeću

Crnu reverendu ili talar danas nosi biskupijski kler, kao i određene družbe apostolskoga života i redovničke zajednice. Njezin oblik, dužina, boja i pripadni dijelovi (kao što je pojas) razvili su se organski kroz stoljeća. U prvim stoljećima kršćanstva klerici nisu usvojili posebno odijelo. Prvi koji su usvojili kleričko odijelo bili su redovnici, ali ništa ne ukazuje da je postojala neka slična posebnost kod klera na općenitoj razini.

Zabrana nošenja otmjene odjeće i svjetlih boja

Trulanski sabor je ipak 691. propisao pod kaznom izopćenja za tjedan dana, da svi koji su uvršteni u kler trebaju cijelo vrijeme imati odjeću predviđenu za njihov stalež. Nadalje, od 8. stoljeća nadalje svugdje nalazimo uredbe donesene da bi se ograničilo klerike od nošenja otmjene odjeće, svjetlih boja i upadnih ukrasa.

Razlika naspram laika

888. godine laicima je u Metzu bilo zabranjeno nositi plašteve koji su pripadali kleru, dok je na drugoj sinodi bilo određeno da svećenici uvijek nose štole kao znak svoga svećeništva. Ovih dana ta praksa još postoji, ali je vlastita samo Svetome Ocu.

Prva reverenda

Vlastita odjeća srednjevjekovnoga klera bila je stoga ‘vestis talaris’ (ruho koje seže do gležnja), a svećenici su bili obvezni preko toga nositi ‘cappa clausa’ (zatvoreni plašt). Ovo prvo je bila vrsta reverende, ali napravljena kao tunika, tj. ne otvorena i s gumbima na prednjoj strani.

Odredba Crkve

Možemo uzeti da je moderno i više centralizirano zakonodavstvo glede kleričke odjeće započelo uredbom Siksta V. iz 1589., inzistirajući pod najtežim kaznama da svi klerici, čak i oni u nižim redovima, trebaju jednolično nositi ‘vestis talaris’ i tonzuru (podstrig). Prekršitelji će izgubiti sve osnove (titule) na financijska primanja (beneficije) ili svaku drugu vrstu plaće koju su primali.

Jednostavno, tamne boje i s pojasom

Drugi edikt koji je izdan za vrijeme Urbana VIII. 1624. ide u više pojedinosti. On je odredio da reverendi treba biti pridružen pojas i da plašt koji se nosi preko reverende treba biti normalan kao ona te sezati do gležnjeva. Odjeća ispod toga, uključujući čarape, treba biti pristojna i tamne boje.

Također se zabranjuje sve vezeno i čipka iznad ovratnika i na rukavima. Šešir treba biti odobrena oblika, a jedini ukras može biti jednostavni konopac.

Zabranjene perike

Druga važna rimska uredba, izdana 1708., zabranila je klericima nošenje perika koja pokriva bilo koji dio čela ili ušiju i dok se dopušta nošenje kraće odjeće za putovanja, traži se da takva odjeća bude u svakom slučaju ispod koljena i da se ne odaje ikakva ekscentričnost, poput velike dugmadi i ogromnih džepova.

Stroga primjena

Papa Benedikt XIII. proglasio je 1725. nošenje laičke odjeće od strane klerika prijestupom najteže vrste koji ne samo da prema buli pape Siksta V. povlači sa sobom oduzimanje svih novčanih primanja, nego i uskraćuje odrješenje onim prijestupnicima koji nisu sami predali svoja primanja ako su skrivili taj prijestup.


Primjedbe