Svrha
Sam
Bog propisao je da u Starome zavjetu Njegovi svećenici trebaju
nositi posebnu odjeću da bi se razlikovali. I moderno društvo
propisuje da oni koji drže službene položaje, kao što su vojska
ili policija, trebaju biti prepoznatljivi, i za tu svrhu trebaju
nositi posebne uniforme.
Isto
se odnosi na svećenike. Posebna odjeća omogućava svećeniku da
bude prepoznat kao službeni predstavnik Rimokatoličke Crkve.
Konačno, tko bi se usudio približiti strancu i tražiti ispovijed
bez sigurnosti da je to uistinu službenik Crkve?
Redovnici
su prvi prihvatili kleričku odjeću
Crnu
reverendu ili talar danas nosi biskupijski kler, kao i određene
družbe apostolskoga života i redovničke zajednice. Njezin oblik,
dužina, boja i pripadni dijelovi (kao što je pojas) razvili su se
organski kroz stoljeća. U prvim stoljećima kršćanstva klerici
nisu usvojili posebno odijelo. Prvi koji su usvojili kleričko
odijelo bili su redovnici, ali ništa ne ukazuje da je postojala neka
slična posebnost kod klera na općenitoj razini.
Zabrana
nošenja otmjene odjeće i svjetlih boja
Trulanski
sabor je ipak 691. propisao pod kaznom izopćenja za tjedan dana, da
svi koji su uvršteni u kler trebaju cijelo vrijeme imati odjeću
predviđenu za njihov stalež. Nadalje, od 8. stoljeća nadalje
svugdje nalazimo uredbe donesene da bi se ograničilo klerike od
nošenja otmjene odjeće, svjetlih boja i upadnih ukrasa.
Razlika
naspram laika
888.
godine laicima je u Metzu bilo zabranjeno nositi plašteve koji su
pripadali kleru, dok je na drugoj sinodi bilo određeno da svećenici
uvijek nose štole kao znak svoga svećeništva. Ovih dana ta praksa
još postoji, ali je vlastita samo Svetome Ocu.
Prva
reverenda
Vlastita
odjeća srednjevjekovnoga klera bila je stoga ‘vestis talaris’
(ruho koje seže do gležnja),
a svećenici su bili obvezni preko toga nositi ‘cappa clausa’
(zatvoreni plašt). Ovo prvo je bila vrsta reverende, ali napravljena
kao tunika, tj. ne otvorena i s gumbima na prednjoj strani.
Odredba
Crkve
Možemo
uzeti da je moderno i više centralizirano zakonodavstvo glede
kleričke odjeće započelo uredbom Siksta V. iz 1589., inzistirajući
pod najtežim kaznama da svi klerici, čak i oni u nižim redovima,
trebaju jednolično nositi ‘vestis talaris’ i tonzuru (podstrig).
Prekršitelji će izgubiti sve osnove
(titule) na
financijska
primanja (beneficije) ili svaku drugu vrstu
plaće
koju su primali.
Jednostavno,
tamne boje i s pojasom
Drugi
edikt koji je izdan za vrijeme Urbana VIII. 1624. ide u više
pojedinosti. On je odredio da reverendi
treba biti pridružen
pojas i da plašt koji se nosi preko reverende treba biti normalan
kao ona te sezati do gležnjeva. Odjeća ispod toga, uključujući
čarape, treba biti pristojna i tamne boje.
Također
se zabranjuje sve vezeno i čipka iznad ovratnika i na rukavima.
Šešir treba biti odobrena oblika, a jedini ukras može
biti jednostavni konopac.
Zabranjene
perike
Druga
važna rimska uredba, izdana 1708., zabranila je klericima nošenje
perika koja pokriva bilo koji dio čela ili ušiju i dok se dopušta
nošenje kraće odjeće za putovanja, traži se da takva odjeća bude
u svakom slučaju ispod koljena i da se ne odaje ikakva
ekscentričnost, poput velike dugmadi i ogromnih džepova.
Stroga
primjena
Papa
Benedikt XIII. proglasio je 1725. nošenje laičke odjeće od strane
klerika prijestupom najteže vrste koji ne samo da prema buli pape
Siksta V. povlači sa sobom oduzimanje svih novčanih primanja, nego
i uskraćuje odrješenje onim prijestupnicima koji nisu sami predali
svoja primanja ako su skrivili taj prijestup.
Primjedbe
Objavi komentar