Imaju li heretici vjeru?

Čl. 3. Može li čovjek koji ne vjeruje u jedan članak vjere imati živu vjeru u druge članke?

Prigovor 1. Činilo bi se da heretik (krivovjernik) koji ne vjeruje u jedan članak vjere, može imati živu vjeru u druge članke. Jer naravni um heretika nije sposobniji od uma jednoga katolika. A katolikov um treba pomoć dara vjere da bi vjerovao u bilo koji članak vjere. Stoga se čini da heretici ne mogu vjerovati u ikoji članak vjere bez dara žive vjere.

Prigovor 2. Nadalje, isto kao što vjera sadrži mnogo članaka, tako i znanost, npr. geometrija, sadrži mnogo zaključaka. A čovjek može imati znanje o geometriji u nekim geometrijskim zaključcima, a ipak ne poznavati druge zaključke. Stoga čovjek može vjerovati u neke članke vjere bez da vjeruje u druge.

Prigovor 3. Nadalje, isto kao što je čovjek poslušan Bogu vjerujući u članke vjere, tako mu je poslušan kada čuva zapovijedi Zakona. No čovjek može biti poslušan nekim zapovijedima, a neposlušan drugima. Stoga može i vjerovati u neke članke, a ne vjerovati u druge.

Naprotiv, kao što je smrtni grijeh protivan ljubavi, tako je nevjera u jedan članak vjere protivna vjeri. A ljubav ne ostaje u čovjeku nakon jednoga smrtnoga grijeha. Ne ostaje dakle ni vjera nakon što čovjek odbaci vjeru u jedan članak.

Odgovaram da u heretiku (krivovjerniku) koji odbacuje vjeru u jedan članak ne ostaje ni živa ni beživotna vjera.

Razlog tome je da vrsta habitusa ovisi o formalnom vidu predmeta bez kojega vrsta habitusa ne može postojati. A formalni objekt vjere je Prva istina koja se očituje u Svetome pismu i nauku Crkve, koji proizlazi iz Prve istine. Posljedično tome, tkogod ne pristaje na nauk Crkve, koji proizlazi iz Prve istine koja se očituje u Svetome pismu, kao na nezabludivo i božansko pravilo, nema habitus vjere, nego se drži onoga što se tiče vjere, a ne proizlazi iz vjere. Na isti način je očito da čovjek koji se drži zaključka, a da ne zna kako se on dokazuje, nema znanstveno znanje, nego samo mišljenje o njemu. Stoga je očito da onaj tko prianja uz nauk Crkve kao na nezabludivo pravilo, prianja uza sve što Crkva naučava. Ako pak se, naprotiv, od onoga što Crkva naučava drži onoga što sam odabere da će držati, a odbacuje ono što sam odabere da će odbaciti, on više ne prianja uz nauk Crkve kao uz nezabludivo pravilo, nego uz vlastitu volju. Stoga je očito da heretik koji uporno odbija vjerovati u jedan članak vjere nije pripravan slijediti nauk Crkve u svim stvarima; no ako nije uporan u tome, nije ipak u herezi, nego samo u zabludi. Stoga je jasno da takav heretik u pogledu jednoga članka vjere nema vjeru u druge članke, nego samo neku vrstu mišljenja u skladu s vlastitom voljom.

Odgovor na 1. prigovor. Heretik se ne drži drugih članaka vjere u kojima nije u zabludi, na isti način kao što ih se drži vjernik – na način da jednostavno prianja uz Božansku Istinu, jer da bi to mogao, čovjeku treba pomoć habitusa vjere; nego se on drži stvari vjere po svojoj vlastitoj volji i sudu.

Odgovor na 2. prigovor. Različiti znanstveni zaključci imaju svoje odgovarajuće načine dokazivanja te je moguće biti upoznat s jednim, bez da se poznaje drugi, tako da možemo poznavati neke znanstvene zaključke bez da poznajemo druge. S druge strane, vjerom se prianja uza sve članke vjere putem jednoga sredstva – na temelju Prve istine koja nam je izložena u Pismima, prema nauku Crkve koja ima pravo shvaćanje Pisama. Stoga tko napusti to sredstvo, nema ni vjere.

Odgovor na 3. prigovor. Različite zapovijedi Zakona mogu se odnositi ili na njihove bliže motive pa se tako može obdržavati jedna bez druge, ili na prvotni motiv koji je savršena poslušnost Bogu u kojoj čovjek pada kadgod prekrši jednu zapovijed, prema Jakovu 2,10: ,,Jer kojigod... pogriješi u jednome, kriv je za sve“.

(sv. Toma Akvinski, Teološka suma, IIaIIae, p. 5, čl. 3)