Kratak
liturgijski i teološki prikaz blagdana Uznesenja Blažene Djevice
Marije
15. kolovoza obilježava se blagdan Uznesenja, glavno marijansko slavlje liturgijske godine. Papa Pio XII. je u svojoj apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus nepogrešivo proglasio da je Marijino Uznesenje dogma.
Evo daljnjega opisa ove definicije, kako je navedeno u šestom čitanju matutina (noćnoga časa) prema Breviarium Romanum (Rimskom časoslovu):
„Budući da je doista sveopća Crkva u svim vremenima i kroz vjekove očitovala vjeru u tjelesno Uznesenje Blažene Djevice Marije i budući da su biskupi cijeloga svijeta gotovo jednodušnom suglasnošću zatražili da bi tu istinu, koja je sadržana u Svetom pismu i duboko ukorijenjena u dušama Kristovih vjernika, a istinski je u skladu s drugim objavljenim istinama, trebalo definirati kao dogmu božanske i katoličke vjere, papa Pio XII. je, pridružujući se zahtjevima cijele Crkve, odredio da će ova povlastica Blažene Djevice Marije biti svečano proglašena. I tako je prvoga dana studenoga godine Velikoga jubileja, 1950. u Rimu, na otvorenom trgu pred bazilikom svetoga Petra, okružen mnogim kardinalima i biskupima svete Rimske Crkve koji su došli iz dalekih krajeva zemlje, i pred velikim mnoštvom vjernika, na radost cijeloga katoličkoga svijeta, proglasio ovim riječima i s nepogrešivom izjavom tjelesno Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo: Zbog toga, nakon što smo Bogu prinijeli neprestane i usrdne molitve i zazvali svjetlo Duha Istine, na slavu Svemogućega Boga koji je obogatio Djevicu Mariju sa svojom osobitom naklonošću; na čast Njezinoga Sina, besmrtnoga Kralja vjekova i pobjednika nad grijehom i smrću; na povećanje slave iste preuzvišene Majke te na radost i slavlje cijele Crkve, autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i vlastitim autoritetom izričemo, proglašavamo i definiramo kao božanski objavljenu dogmu: da je Bezgrešna Majka Božja, Marija vazda Djevica, na kraju svoga zemaljskoga života bila uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu.”
Iako su neki nekatolici pokušali opovrgnuti povijesnost ovoga čudesnoga događaja na temelju toga što nije sadržan u Svetom Pismu, Sveta Tradicija i spisi mnogih Oca, uključujući sv. Ivana Damašćanskoga, sv. Andrije Kretskoga, sv. Modesta Jeruzalemskoga i sv. Grgura iz Toursa opovrgavaju takve prigovore. Štoviše, istočna i zapadna liturgijska povijest svjedoče da se taj blagdan rano slavio. Na primjer, prema životu svetoga Teodozija pustinjaka Marijino Uznesenje slavilo se u Palestini u petom stoljeću. To se slavlje brzo probilo na zapad, tako da se u vrijeme vladavine pape Sergija I., između 687. i 701. godine, taj blagdan slavio u Rimu s velikom svečanošću.
Među istočnim katolicima bizantskoga obreda ovaj blagdan poznat je pod nazivom „Usnuće Majke Božje”, a povijesno mu je prethodilo 14-dnevno razdoblje posta i nemrsa. Dok su neki polemički usmjereni istočni raskolnici pokušavali suprotstaviti „grčki blagdan“ Usnuća nasuprot „latinskom blagdanu“ Uznesenja, treba se podsjetiti da ti blagdani slave isti događaj, samo s nešto drugačijim teološkim shvaćanjima.
Iako je dogmatska definicija Pija XII. ostavila na neko vrijeme otvoreno pitanje je li Blažena Djevica doživjela zemaljsku smrt prije nego što je bila uznesena na Nebo, istočnokršćansko tumačenje ovoga događaja smatra da je Gospa prvo podnijela smrt prije nego što je njezin Sin primio njenu dušu te uzeo Njezinu dušu i uskrslo tijelo u Nebo. Međutim, mnogi zapadni katolici drže jednako dopušteni stav da je Marija bila uznesena u Nebo bez smrti. Unatoč tim različitim mišljenjima, svi katolici - istočni i zapadni - u potpunosti potvrđuju da Gospino tijelo i duša konačno živi s Njezinim Sinom na Nebu.
15. kolovoza obilježava se blagdan Uznesenja, glavno marijansko slavlje liturgijske godine. Papa Pio XII. je u svojoj apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus nepogrešivo proglasio da je Marijino Uznesenje dogma.
Evo daljnjega opisa ove definicije, kako je navedeno u šestom čitanju matutina (noćnoga časa) prema Breviarium Romanum (Rimskom časoslovu):
„Budući da je doista sveopća Crkva u svim vremenima i kroz vjekove očitovala vjeru u tjelesno Uznesenje Blažene Djevice Marije i budući da su biskupi cijeloga svijeta gotovo jednodušnom suglasnošću zatražili da bi tu istinu, koja je sadržana u Svetom pismu i duboko ukorijenjena u dušama Kristovih vjernika, a istinski je u skladu s drugim objavljenim istinama, trebalo definirati kao dogmu božanske i katoličke vjere, papa Pio XII. je, pridružujući se zahtjevima cijele Crkve, odredio da će ova povlastica Blažene Djevice Marije biti svečano proglašena. I tako je prvoga dana studenoga godine Velikoga jubileja, 1950. u Rimu, na otvorenom trgu pred bazilikom svetoga Petra, okružen mnogim kardinalima i biskupima svete Rimske Crkve koji su došli iz dalekih krajeva zemlje, i pred velikim mnoštvom vjernika, na radost cijeloga katoličkoga svijeta, proglasio ovim riječima i s nepogrešivom izjavom tjelesno Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo: Zbog toga, nakon što smo Bogu prinijeli neprestane i usrdne molitve i zazvali svjetlo Duha Istine, na slavu Svemogućega Boga koji je obogatio Djevicu Mariju sa svojom osobitom naklonošću; na čast Njezinoga Sina, besmrtnoga Kralja vjekova i pobjednika nad grijehom i smrću; na povećanje slave iste preuzvišene Majke te na radost i slavlje cijele Crkve, autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i vlastitim autoritetom izričemo, proglašavamo i definiramo kao božanski objavljenu dogmu: da je Bezgrešna Majka Božja, Marija vazda Djevica, na kraju svoga zemaljskoga života bila uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu.”
Iako su neki nekatolici pokušali opovrgnuti povijesnost ovoga čudesnoga događaja na temelju toga što nije sadržan u Svetom Pismu, Sveta Tradicija i spisi mnogih Oca, uključujući sv. Ivana Damašćanskoga, sv. Andrije Kretskoga, sv. Modesta Jeruzalemskoga i sv. Grgura iz Toursa opovrgavaju takve prigovore. Štoviše, istočna i zapadna liturgijska povijest svjedoče da se taj blagdan rano slavio. Na primjer, prema životu svetoga Teodozija pustinjaka Marijino Uznesenje slavilo se u Palestini u petom stoljeću. To se slavlje brzo probilo na zapad, tako da se u vrijeme vladavine pape Sergija I., između 687. i 701. godine, taj blagdan slavio u Rimu s velikom svečanošću.
Među istočnim katolicima bizantskoga obreda ovaj blagdan poznat je pod nazivom „Usnuće Majke Božje”, a povijesno mu je prethodilo 14-dnevno razdoblje posta i nemrsa. Dok su neki polemički usmjereni istočni raskolnici pokušavali suprotstaviti „grčki blagdan“ Usnuća nasuprot „latinskom blagdanu“ Uznesenja, treba se podsjetiti da ti blagdani slave isti događaj, samo s nešto drugačijim teološkim shvaćanjima.
Iako je dogmatska definicija Pija XII. ostavila na neko vrijeme otvoreno pitanje je li Blažena Djevica doživjela zemaljsku smrt prije nego što je bila uznesena na Nebo, istočnokršćansko tumačenje ovoga događaja smatra da je Gospa prvo podnijela smrt prije nego što je njezin Sin primio njenu dušu te uzeo Njezinu dušu i uskrslo tijelo u Nebo. Međutim, mnogi zapadni katolici drže jednako dopušteni stav da je Marija bila uznesena u Nebo bez smrti. Unatoč tim različitim mišljenjima, svi katolici - istočni i zapadni - u potpunosti potvrđuju da Gospino tijelo i duša konačno živi s Njezinim Sinom na Nebu.
Za kraj,
razmotrimo o tome kako i zborna molitva za Misu Uznesenja i
„Troparion” (primarni liturgijski himan) božanske liturgije
Usnuća slave Blaženu Djevicu Mariju u radosti i
istini:
„Svemogući,
vječni Bože, koji si uzeo tijelo i dušu bezgrešne Djevice Marije,
Majke Tvoga Sina, u nebesku slavu, podaj, molimo Te, da uvijek
posvećeni nebeskim stvarima, postanemo dostojni sudjelovati u
Njezinoj slavi. Rađanjem ti si sačuvala svoje
djevičanstvo i u svom usnuću ti nisi zaboravila svijet, o Majko
Božja. Ti si prenesena u život kao Majka života i prošnjama
svojim izbavljaš naše duše od smrti.”
Izvor:
fsspx.news
Primjedbe
Objavi komentar