Upozorenje tradicionalnim katolicima glede lažnih pastira

Tijekom svoga nedavnoga posjeta Americi, nadbiskup Marcel Lefebvre nekoliko puta se osvrnuo na izvješća da je nekoliko pojedinaca, uključujući one koji su se predstavljali kao "tradicionalni" svećenici, pokušalo dati posvetiti se za biskupe. Nadbiskup Lefebvre je potpuno osudio njihove čine i upozorio sve katolike da nemaju s njima nikakvoga posla. "Oni će Crkvi donijeti urušavanje i sablazan", odgovorio je nadbiskup Lefebvre na pitanje o skandaloznim "biskupskim posvećenjima".

"To je izravna posljedica onoga što se događa kada se izgubi vjera u Boga i odvoji od Rima i Svetoga Oca", ustvrdio je nadbiskup Lefebvre, "a neprijatelji Crkve, uključujući oni koji tako snažno promiču modernizam, pokušat će nas i druge dobre tradicionalne katolike povezati s tima (fanaticima) kako bi pokušali zajedno s lošima diskreditirati i dobre".

Nadbiskup Lefebvre također je ustvrdio da su djela Ngo-Dinh-Thuca, bivšega vijetnamskoga biskupa koji je sudjelovao u tzv. "posvetama" prilično upitna zbog činjenica da je upravo on odgovoran za fijasko iz Palmar de Troye koji se dogodio u Španjolskoj prije nekoliko godina. "Vidjelac" svoje vrste, Clemente Dominguez de Gomez, naveo je Thuca da ga zaredi za svećenika i posveti za biskupa, a potom je proglasio samoga sebe papom. Ta skupina skandalizirala je svijet podijeljujući sveti red bez razlikovanja bilo kome tko se predstavio "papi" Gomezu. Sekta sada tvrdi da ima stotine klerika, uključujući veći broj 14- i 16-godišnjih biskupa i kardinala. Nedugo nakon upitnih ređenja, biskup Ngo-Dinh-Thuc odrekao se svojih čina i objavio pismo u kome izjavljuje da su "redovi" koje je podijelio ništavni i nevaljani zato što se suzdržao od nakane posvećivanja redova u sekti Palmar de Troye. S obzirom na njegove prijašnje nastupe, nema razloga vjerovati da je njegov trenutni fijasko imalo vjerodostojniji.

Govoreći o Ngo-Dinh-Thucu, nadbiskup Lefebvre rekao je: "Izgleda da je potpuno izgubio razum". Dokaz o lošoj nakani tih pojedinaca jasno je očit u činjenici da je nova sekta – koja uključuje o. Moisea Carmonu i o. Adolfa Zamoru iz Meksika; o. Guerarda des Lauriersa (OP) iz Francuske i o. Georgea Museya iz Amerike – već održala sastanke s malim skupinama tradicionalnih katoličkih svećenika i najavila da namjerava sazvati svoj "koncil" da bi izabrala jednoga ili više papa!

Vjerne katolike treba podsjetiti da im vjera brani da održavaju ikakav kontakt s tim raskolnicima i hereticima te da im nije dopušteno da ih na bilo koji način podržavaju. Svi uključeni upali su u automatsko izopćenje, a isto vrijedi za sve koji ih podržavaju ili se povezuju s njima.


***

Poznato nam je da unutar Crkve osim pomutnje koju stvaraju modernisti, prisutna je isto tako pomutnja koja dolazi iz rigorističkih krugova – sa strane sedevakantizma, kao i tzv. 'Otpora'. I dok je običnom vjerniku ponekad teško opovrgnuti vješto oblikovane argumente koje iznose pristalice ovih rigorističkih zastranjenja, postoji ipak vrlo jednostavan način kako razotkriti njihovu načelnu nevjerodostojnost. Dovoljno je primijeniti jednostavan kriterij koji nalazimo u samim Gospodinovim riječima: da ćemo lažne proroke (koji iznose krivi nauk i pozicije koje nisu u skladu s božanskom istinom) prepoznati upravo po njihovim trulim djelima (Mt 7, 15-20)!

Evidentno truli plodovi koji proizlaze iz ovih rigorističkih zabluda očituju se u doista grotesknim činjenicama koje predstavljaju bitni sastavni dio identiteta ovih skupina. Kao najočitiji element možemo istaknuti samu osnovu sakramentalnoga sustava Crkve: sakrament svetoga reda, a posebno biskupstvo. Promotrimo li gornje svjedočanstvo i stav nadbiskupa Lefebvrea, moramo utvrditi sljedeće činjenice. Od vijetnamskoga nadbiskupa Thuca proizlaze, bilo izravno ili posredno, biskupska posvećenja velike većine sedevakantističkih biskupa. Kako postoje ozbiljne sumnje o valjanosti njegove nakane (kao što je iznio nadb. Lefebvre), nameće se logični zaključak da je sveti red većine biskupa u sedevakantističkom svijetu zapravo upitan, isto kao i svećenička ređenja koja su ti isti 'biskupi' izvršili!

Ova spoznaja je veoma zanimljiva i pokazuje nam kako dragi Bog ponekad na jedinstveno duhoviti način pokazuje istinu i razotkriva zabludu. U cijeloj priči je, naime, zanimljivo upravo to da sami sedevakantisti osporavaju ili izričito niječu valjanost biskupskih i svećeničkih ređenja u okviru današnjih struktura Crkve, tvrdeći da su novi obredi podjeljivanja svetoga reda upitni ili nevaljani. Takav stav izravno vodi do nijekanja vidljivosti Crkve jer u tom slučaju ne bi postojala hijerarhija (što je posljedica koja također proizlazi iz pretpostavke da nema valjanoga pape u posljednjih pola stoljeća). No stvarnost pokazuje da je istina baš obrnuta – da su u samim sedevakantističkim krugovima sveti redovi upitni. Iz te pomutnje nam samo po sebi mora biti jasno da se radi o zabludi i lažnom rješenju za probleme današnje Crkve.

Nešto slično može se reći i za tzv. Otpor – skupinu svećenika koji su se odvojili od FSSPX-a zbog svojih rigorističkih stavova u kojima odbacuju bilo kakav kontakt sa Svetom Stolicom. Duboke podjele u njihovim redovima, gdje su nastale barem tri skupine koje su međusobno zavađene, svjedoče nam o praktičnoj nevjerodostojnosti i nedostatku pravoga katoličkoga duha. Tako ni ove devijantne skupine nisu zaobišli problemi o kojima govori nadbiskup Lefebvre.

Nedavno se predvodnik jedne od skupina tzv. Otpora, p. Joseph Pfeiffer, u svojoj kapeli dao posvetiti za biskupa. Pritom se morao poslužiti izvjesnom akrobacijom, s obzirom da je zavađen sa skupinom biskupa Williamsona (koja predstavlja drugu struju 'Otpora') te nije mogao računati da ga dođe posvetiti (svoje biskupsko imenovanje je, naravno, napravio on sam) jedan od biskupa iz tzv. Otpora (jer biskupa ima samo u struji +Williamsona, koju inače Pfeiffer optužuje za laksnost i liberalne tendencije). Zato si je p. Pfeiffer odlučio pozvati biskupa iz sedevakantističkih krugova. A tu se onda očitovao problem o kome govori nadbiskup Lefebvre – da dotični 'biskup' potječe iz Thucove linije jer ga ja za svećenika zaredio jedan 'biskup' iz palmaritanske sekte.

No to, ipak, još nije sve! Bog je u ovoj devijaciji pripustio još jednu grotesku koju su razotkrili sami sedevakantisti (čiji video prenosimo u nastavku), a to je da dotični 'biskup' nije jasno izgovorio ni formulu posvećenja koja je bitna za valjanost!


Sve ovo pokazuje nam kako Bog ne traži od nas duboka teološka umovanja da bismo došli do spoznaje istine (jer nije svatko na to ni pozvan niti u mogućnosti, budući da kršćanstvo nije gnoza), nego nam otkriva istinu, odnosno razotkriva zabludu, na posve jednostavan način, primjereno shvaćanju svakoga. Doista, po plodovima ćemo ih prepoznati – istina je prije svega ondje gdje je red, uravnoteženost, ozbiljnost i razboritost, a nikako u ekscentričnostima, neredu, strančarenjima i čudaštvu.

Komentari

  1. Cijenjeno urednistvo,

    Nekoliko stvari u vezi clanka koje bi pitao i primjetio. Ne branim cine biskupa Thuca koji je redio uzduz i poprijeko i cak se drznuo poslati pismo nadbiskupu Lefebvru u kojem ga pita da li zeli ponovno redjenje jer je biskup Thuc (kontra katolicke doktrine) sumnjao u valjanost biskupa koji je redio nabiskupa Lefebvra za biskupa jer je biskup Liénart moguce bio mason, sto nebi redenje ucinilo nevaljalim.

    Papa Lav XIII. je rekao “A person who has correctly and seriously used the requisite matter and form to effect and confer a sacrament is presumed for that very reason to have intended to do what the Church does." (Papal Bull Apostolicae Curae)

    Dogmatski teolog DeSalvo potvrdjuje da dokle god se manjak nakane nije javno manifestirao, Crkva smatra da je sakrament valjan: “As long as the lack of proper intention is not externally manifested, the Church presumes that the intention of the minister is correct." (“The Dogmatic Theology on the Intention of the Minister in the Confection of the Sacraments,” [1949], pg. 105)

    Imamo mnogo primjera, recimo biskupa Talleyranda, koji se tijekom franc. rev. priklonio sizmatickoj nacionalnoj crkvi i masoneriji, i koji je zaredio biskupe tamo. Kada se vratio u Crkvu i priznao sto je ucinio, te kada su nekoliko biskupa koje je zaredio htjeli ucinili isto, papa Pijo VII. je potvrdio da su biskupi bez da ih se ponovo moralo rediti. Cranmer koji je izvana bio katolik, a u dusi protestant koji je rovario iznutra, ali su njegova biskupska redenja su i dalje bila valjana dok anglikanci kasnije nisu promijenili rijeci koje su potrebne za valjanost.

    Kazete “S obzirom na njegove prijašnje nastupe, nema razloga vjerovati da je njegov trenutni fijasko imalo vjerodostojniji” da bi nam to bio dovoljan dokaz da sede biskupi linije Thuca nisu biskupi.

    S obzirom na gore navedeno, a molim vas da me ispravite ako nisam dobro shvatio, Crkva nalaze da se samo u slucajevima gdje je dokazano manifestiran manjak (u ovom slucaju) nakane, nije valjano podjelio sakrament. Ako primijenimo taj princip, onda ne mozemo reci da su svi biskupi koje je Thuc zaredio nevaljano zaredjeni, nego samo oni kod kojih je manjak nakane dokazan (Palmarijska sekta).

    “U cijeloj priči je, naime, zanimljivo upravo to da sami sedevakantisti osporavaju ili izričito niječu valjanost biskupskih i svećeničkih ređenja u okviru današnjih struktura Crkve, tvrdeći da su novi obredi podjeljivanja svetoga reda upitni ili nevaljani. Takav stav izravno vodi do nijekanja vidljivosti Crkve jer u tom slučaju ne bi postojala hijerarhija (što je posljedica koja također proizlazi iz pretpostavke da nema valjanoga pape u posljednjih pola stoljeća)”

    Zakljucak nisam ovdje shvatio. Kada bi to bila istina ostala bi i dalje tradicionalna katolicka hijerarhija, zivuca hijerarhija zaredjena prije NO redjenja i ona istocnih katolickih biskupa, zar ne?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Poštovani, ne tvrdi se, naravno, da su posvećenja koja je nadbiskup Thuc izvršio u sedevakantističkim krugovima sigurno nevaljana, nego da se zbog njegovog mentalnog stanja ne može biti siguran u barem pasivnu prisutnost nakane (koja je u slučajevima koje navodite nesumnjivo bila prisutna). Jer ako je točno da je prije simulirao podjeljivanje sakramenata (kao što tvrdi nadbiskup Lefebvre), nitko ne može garantirati da to nije učinio i u kasnijim slučajevima (tim više jer je stalno lutao u svojim stavovima pa znao nedugo prije tih čina moliti rimske vlasti za svoju regularizaciju ili čak služiti NO). Dakle pozitivna sumnja u tim slučajevima zasigurno postoji, a prema načelu tuciorizma koje se primjenjuje u pitanju sakramenata, takva se ređenja ne mogu prihvatiti te bi (u slučaju da bi se ti sedevakantisti okanili svojih zabluda) sakrament trebalo ponovno podijeliti sub conditione. To znači da veliki broj sedevakantista u stvarnosti prima sakramente upitne valjanosti, iako isto predbacuju gotovo svim katolicima u okviru struktura današnje Crkve.

      "Zakljucak nisam ovdje shvatio. Kada bi to bila istina ostala bi i dalje tradicionalna katolicka hijerarhija, zivuca hijerarhija zaredjena prije NO redjenja i ona istocnih katolickih biskupa, zar ne?"

      Ostao bi samo brojčano neznatan, nedefinirani skup biskupa koji ne bi u pravom smislu riječi ispunjavao kriterij vidljivosti Crkve. Nije moguće da hijerarhija de facto cijele zapadne Crkve (gotovo svih biskupija) otpadne, da se više ne zna tko jest, a tko nije valjani biskup, i da samim time nema nijednoga izbornika koji će odabrati budućega papu. To ni na koji način nije vidljiva hijerarhijska Crkva kakvu je Krist osnovao.

      Izbriši
  2. Ono sto me zapravo najvise zanima u tekstu je sto kazete da Pfeiffer nije valjano zaredjen za biskupa, s cime se apsolutno slazem.

    “No to, ipak, još nije sve! Bog je u ovoj devijaciji pripustio još jednu grotesku koju su razotkrili sami sedevakantisti (čiji video prenosimo u nastavku), a to je da dotični 'biskup' nije jasno izgovorio ni formulu posvećenja koja je bitna za valjanost!”

    Ako pretpostavimo da ga je redio biskup, a nije jer je taj "biskup" iz nevaljale linije Palmarijske sekte ,ali recimo samo radi argumenta da je, kazete da nije izgovorio valjanu formulu sto bi cinilo sakrament nevaljanim, s cime se slazem.

    Papa Pijo XII. je odredio da se “Comple in Sacerdote tuo ministerii tui summam, et ornamentis totius glorificationis instructum coelestis unguenti rore sanctifica.” odnosno da se mora izreci “Perfect in Thy priest the fullness of thy ministry and, clothing him in all the ornaments of spiritual glorification, sanctify him with the Heavenly anointing” da bi biskupsko redjenje bilo valjano.

    Ali ne fali li upravo izmedju ostaloga to u biskupskim NO redjenjima? Ako taj isti princip koji spominjete “da dotični 'biskup' nije jasno izgovorio ni formulu posvećenja koja je bitna za valjanost ” prenesemo na biskupska redjenja u NO?

    Biskup Tissier: “But this prayer, once again, was tampered with by the Conciliar Church—the new ordination rite where the bishop presents the chalice and the paten, with the wine and the host, yes, simply saying: “Receive the gifts of the faithful, to offer them to God.” So, what does that mean? You are receiving the gifts of the faithful to offer them to God? Is that all? We are not receiving the gifts of the faithful, we are receiving the gift of God, which is Our Lord Jesus Christ sacrificed on the Cross, to offer Him anew to God the Father. This is the truth! Obviously, we cannot accept this new, tampered with ordination rite, which casts doubts on the validity of numerous ordinations [done] according to the new rite.

    ….

    But, dear faithful, this prayer, this rite of transmitting the power to forgive sins, was simply suppressed in the new rite of ordination. It is no longer mentioned. So this new rite of ordination is not Catholic. And so we shall continue, of course, to faithfully transmit the real and valid priesthood through the traditional rite of priestly ordination.
    (Source: “Sermon de Mgr Tissier de Mallerais le 29 juin 2016 à Ecône: qu’en est-il de la validité du nouveau rite d’ordination?”

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mons. Tissier u ovoj propovijedi (koja nije u strogom smislu teološki traktat) zapravo govori o obredu svećeničkih ređenja koji je, istina, u brojnim važnim elementima razvodnjen, ali nitko ne dovodi u pitanje valjanost same forme koja je identična kao u tradicionalnom obredu (razlika je samo u jednoj riječi koja ne mijenja bit stvari). Molitve koje su uklonjene mogu otvoriti prostora da biskup zbog svojih krivih shvaćanja pristupi obredu s krivom nakanom, iako sam obred zapravo na nekoliko mjesto izriče katolički pojam svećeništva. FSSPX zato kod svećenika koji to traže ispituje pojedini slučaj te se uvjetnom ređenju pristupa samo ako postoji utemeljena pozitivna sumnja, dok negativnu sumnju treba zanemariti. Više o tome u ovom tekstu:
      https://sspx.org/en/must-priests-who-come-tradition-be-re-ordained

      Pio XII. je definirao formu biskupskih posvećenja samo za tradicionalni rimski obred. U istočnim tradicionalnim obredima ona je drukčija. Za valjanost je bitno da se izrazi pojam i svrha sakramenta, što je u novome obredu (unatoč prisutnim nedostacima) ipak ispunjeno. O tome se također govoru gornjem članku i priloženim poveznicama.

      Izbriši

Objavi komentar