Teško je pratiti sve različite trke koje su pokrenute u raspravi o dopuštenosti cjepiva protiv COVID-19 i ovo nije pokušaj da se to učini. Ovo je specifičan odgovor na dva kratka tretmana problema cjepiva razvijenih, testiranih ili proizvedenih pomoću stanica uzetih od (ili poteklih od onih koje su tako uzete) dojenčeta koje je ubijeno pobačajem.
Argument
Oba svećenika svoje argumente temelje na dužnosti vraćanja ukradene imovine. Stanice pobačenog djeteta očito nisu u zakonitom vlasništvu institucija ili istraživača koji ih koriste. Kao što je ovdje napomenuto, stupanj uporabe ovih stanica u proizvodnom procesu varira, a čini se da se ovi autori uglavnom bave slučajem u kojem se one koriste najopsežnije; argumentacije radi neka to bude slučaj testiranja. Njihova tvrdnja je dakle da, budući da je pogrešno stjecati, koristiti ili imati koristi od ukradene imovine, onda je pogrešno uzimati cjepivo; ozbiljnost prekršaja dodatno je otežana vrstom krađe o kojoj je riječ, koja uključuje ubojstvo žrtve i nedostatak poštovanja prema njegovim posmrtnim ostacima.
O. Copenhagen:
Primatelj je neposredni sudionik u počinjenju kontinuirane krađe ljudskih ostataka stečenih namjernim ubijanjem, njihovog skrnavljenja iskorištavanjem i trgovinom, kao i krajnjeg propusta da se oni s poštovanjem pokopaju.
O. Wolfe:
Ljudsko tkivo dobiveno na takav način nije predmet posjedovanja i nikada ne može biti predmet posjedovanja, bez obzira proizvode li se cjepiva za svaku bolest na zemlji. Zlo korištenje fetalnog tkiva za nečije dobro ne može opravdati situaciju: to je vapijuće kršenje pravde.
Odgovor na argument
1. Je li ovo načelo restitucije stvarno u pitanju? Ne.
Primjena obveze povrata na ovaj problem je iznenađujuća. Moglo bi se pomisliti da je, ako je pobačaj moralno jednak ubojstvu nevinih, posjedovanje posmrtnih ostataka žrtve najmanji problem s kojim se čovjek suočava. Svakako je točno da te posmrtne ostatke treba pokopati s poštovanjem, ali se pitanje restitucije kao takve zapravo ne postavlja, jer se čini krajnje malo vjerojatnim da postoje bliski rođaci koji bi bili voljni primiti ukradenu imovinu.
Ako, opet, kako bih radije rekao u skladu s pravnom tradicijom Engleske i Walesa, ljudsko tkivo nikada nije 'predmet posjeda' i ne može se kupiti ili prodati, onda se zapravo ne radi o krađi, već jednostavno o nepoštovanju uzimanja i korištenja ljudskog tkiva. Ovo je moralno pitanje, ali ako se odvoji od pitanja ubojstva, ono nije jako ozbiljno.
Pretpostavimo da je lopov ušao u moju kuću i uzeo neke moje žive stanice iz zavoja koji sam koristio ili folikula dlake u mom češlju ili stanica obraza na mojoj četkici za zube i pobjegao s njima kako bi razvio liniju stanica u kojoj će uzgajati viruse u istraživačke svrhe. Trebao bih imati pravo žaliti se, svakako, ali što se tiče povreda mog tjelesnog integriteta, one su na donjem kraju ljestvice.
2. Je li dužnost neostvarivanja koristi od ukradene imovine apsolutna? Ne.
Pretpostavimo da smo Copenhagenu i Wolfeu priznali da problem jest u ukradenoj imovini, onda je pitanje je li dužnost da se ne smije koristiti ukradena imovina apsolutna. Osobito u svjetlu činjenice da je u praktične svrhe nemoguće pronaći bilo koga kome bi se u ovom slučaju restitucija mogla izvršiti, znači li činjenica da je predmet ukraden u nekom trenutku u prošlosti da je zabranjeno njegovo korištenje danas?
Odgovor je jasno 'ne'. Sasvim je točno da se ukradena roba, čak i kada je kupljena u dobroj vjeri, mora vratiti svom pravom vlasniku, ali očito je da ovo načelo nije namijenjeno da se primjenjuje preko određene praktične granice. Vlasnik zemlje koji pronađe blago koje je zakopao razbojnik prije dvije stotine godina nije dužan ući u trag potomcima prvobitnih vlasnika i vratiti im ga. (U još jednom čudu zakona Engleske i Walesa, ono zapravo pripada Kruni: iako ne zato što je ukradeno, nego samo zato što je zakopano s namjerom da se otkopa.)
Sugestija da bi, ako je očito nemoguće ući u trag izvornim vlasnicima, bilo moralno nedopustivo da itko na ikoji način ima koristi od blaga je, žao mi je što moram reći, šašava.
Dogodilo se da sam nedavno otkrio da je kuća koju posjedujem više od desetljeća izgrađena na zemljištu preuzetom u privatno vlasništvo prema Zakonu o ograđenim prostorima Ujedinjenog Kraljevstva iz 1773. Smatram da je ovaj Zakon, a još više način na koji se primjenjivao, temeljito nepravedan. Znači li to da ne bih trebao živjeti u njoj? Što da učinim? Da ju spalim? Mislim da mnogi Amerikanci i Kanađani imaju još drastičniji problem, s okupiranom zemljom koja je nekada pripadala domorodačkim starosjediocima.
Engleska aristokratkinja koja je naslijedila imovinu koja je bila u vlasništvu redovničke zajednice sve do ukinuća samostana, prije nego što je postala katolkinja doista je zbog nemirne savjesti iznijela svoj problem tadašnjem papi. A imovina ne samo da je bila pokradena, nego je pokradena svetogrdno i uz sve moguće nepravde. Papa (mislim da Lav XIII.) joj je rekao ono što bi joj rekao tko god obdaren zdravim razumom: smiri se! Bilo je to davno. [Vjerujem da sam pročitao ovu anegdotu u Faith and Fortune od Madeleine Beard, ali trenutno ne mogu doći do svojeg primjerka knjige.]
Problem s okaljanim cjepivima
U prethodnim opažanjima nije mi bila želja umanjiti ozbiljnost pobačaja. Naprotiv, mislim da je problem s argumentom koji su iznijeli Copenhagen i Wolfe upravo u tome što on odvlači našu pozornost od pravog problema, neizrecivog zločina pobačaja, te je umjesto toga usredotočuje na relativno manje pitanje povijesne krađe.
Vrlo je iznenađujuće da se Copenhagen i Wolfe ne usredotočuju konvencionalnim načinom na stupanj suradnje potencijalnih korisnika cjepiva u pobačaju, alternativne mogućnosti koje su im otvorene i stupanj neugodnosti u odbijanju cjepiva koja su tako kompromitirana. Mogu samo pretpostaviti da je njihov alternativni pristup pokušaj da se zaobiđe iznimno dobro utabani put kojim se manualistička tradicija vodi u rješavanju takvih slučajeva i pokušava stvoriti izravan put za povezivanje krajnjeg korisnika cjepiva s nečim intrinzično zlim.
Budući da ovaj pokušaj, po mom mišljenju, propada, prisiljeni smo se vratiti na tradicionalni način analize problema. Jasno je da savjestan krajnji korisnik prihvaćanjem cjepiva ne mora imati namjeru da pobačaju pruži bilo kakav iskaz podrške, a jednako je jasno da je cijepljenje samo udaljeno povezano s izvornim pobačajem. Nije, dakle, pitanje crno-bijele stvari intrinzičnoga zla, radnji koje se nikada ne mogu učiniti bez obzira na posljedice, već je pitanje u bliskost veze, ozbiljnosti izvornog zločina i 'neugodnost' (u tradicionalnoj terminologiji) neupotrebe cjepiva. Udaljena materijalna suradnja sa zlom može biti dopuštena ako je izbjegavanje zla ozbiljno teško.
Naši prethodnici u vjeri nisu prihvatili ovaj zaključak zbog mekoputnosti ili nedostatka revnosti. To je jedini mogući zaključak koji se može izvući. Odbiti činiti intrinzično zle radnje povremeno će zahtijevati herojstvo, ali ono je uvijek moguće. Izbjegavati svaku suradnju sa zlom, čak i udaljenu materijalnu suradnju, jednostavno je nemoguće. Ne mogu glasovati, plaćati poreze, koristiti internet, otvarati bankovni račun ili nadzirati trgovački lanac, bez udaljene materijalne suradnje sa zlom: pobačajima, lihvarstvom, nepravednim ratovima, pornografijom, ropskim radom i tako dalje. Naravno da moramo prosvjedovati, ali i naši prosvjedi mogu izgubiti na snazi ako prosvjedujemo zbog svačega.
Ako samo promotrimo svijet medicine, često se postavlja pitanje koristi od nacističkih eksperimenata. No, nama predmetno puno bliže, a možda i primjenjivije na Copenhagena i Wolfea, mogli bismo se zapitati o djelovanju 'uskrisitelja' (ljudi koji su iskopavali pokojnike iz grobova u svrhu medicinskih istraživanja nad njihovim tijelima, op.) koji su nekoliko stoljeća opskrbljivali studente medicine spornim subjektima iz svježe iskopanih grobova, a posebno ako je krvnik bio aljkav u svom poslu. Cijela moderna medicina temelji se na spoznajama dobivenim na temelju proučavanja ovih nesretnika. Međutim, sama raširenost problema donosi svoje nesretno rješenje. Ne imati koristi od toga rada je nemoguće, a mi nismo dužni činiti nemoguće.
Stupanj suradnje s pobačajem koji je uključen u korištenju okaljanih cjepiva veći je, a izvorni zločin ozbiljniji od stupnja suradnje s pljačkom grobova koja je uključena u angažmanu liječnika, čije se obrazovanje osniva na znanju koje je utemeljeno na tom zločinu. Nadalje, izbjeći tu suradnju nije tako sveobuhvatno nemoguće. To je istina i pozivam čitatelje da ozbiljno shvate problem. Ipak, očito nije slučaj da je uzimanje cjepiva suštinski zlo te će njegova dopuštenost varirati ovisno o okolnostima krajnjeg korisnika.
Primjedbe
Objavi komentar