Dragi
vjernici!
Jednoga
dana, kako izvješćuje sveti Matej evanđelist, nalazio se Spasitelj naš sa
svojim apostolima u Cezareji Filipovoj. Tu je sveti Petar, od Boga
prosvijetljen, ispovijedio svoju vjeru u Krista, Sina Božjega, i primio ono
veliko obećanje od Spasitelja, da će postati vrhovnim glavarom Crkve. „Otada“,
veli sveti Matej,“poče Isus objašnjavati učenicima svojim, da mora ići u
Jeruzalem, da će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika
i da će biti ubijen, ali treći dan da će uskrsnuti“ (Mt 16,2). Ali kako je Isus
znao, da pojam žrtve ide teško u ljudsko shvaćanje, On se opet vratio na istu
temu i dok su hodali naokolo po Galileji, reče im Isus: „ Sin čovječji predat
će se u ruke ljudima. Ubit će Ga, ali će On treći dan uskrsnuti.“ „Tada se oni
vrlo ražalostiše“ (Mt 17,22-23). A jer je predmet muke Gospodnje bio od najveće
važnosti, zato se Spasitelj i po treći put vraća na istu temu, kad je pošao u
Jeruzalem. „Tada uze“, veli sveti Matej,“nasamo dvanaestoricu i reče im putem:
Idemo gore u Jeruzalem. Ondje će biti Sin čovječji predan glavarima svećeničkim
i književnicima. Oni će Ga osuditi na smrt. I onda će Ga predati neznabošcima,
da bude naružen, bičevan i propet. Ali će on treći dan uskrsnuti.“ (Mt
20,17-19)
Što
je zapravo navijestio time Spasitelj naš? Navijestio je kroz svoju strašnu muku
i smrt divno ispunjenje veličanstvenoga plana Božjega još iz raja zemaljskoga.
Praroditelji naši Adam i Eva bili su sagriješili. Zbog toga pada izgubili su
milost posvećujuću. Zbog toga pada potamnio je njihov razum. Zbog toga pada
oslabila je njihova volja. Zbog toga pada postali su podložni smrti. Zbog toga
pada izgubili su pravo na život u nebu. Sve je to dragi Bog u svom beskrajnom
milosrđu odlučio popraviti i odmah nakon pada, kad je izricao kletvu nad Adamom
i Evom radi prestupka zapovijedi Njegove, dao i divno obećanje, kad rekao zmiji
zavodnici: „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, potomstva tvojega i
potomstva njezina. Ona će ti satrti glavu, a ti ćeš vrebati petu njezinu.“
(Post 3,15)
Isus
dakle naš nagoviještanjem svoje gorke muke nagoviješta, da je blizu čas
oslobođenja čovjek a iz ropstva sotonina i svega, što je s tim u vezi. Nikada
više ne bismo mi bili u stanju svojim silama priskrbiti sebi prijašnju svetost
i pravednost i s tim skopčana velika dobra, koja je Bog dao prvim ljudima kao
nezaslužen dar. Jer ako se tjelesni mrtvac ne može sam uskrisiti, još manje se
može uskrisiti na novi duhovni život duševni mrtvac. Zato je bio potrebit sam
Sin Božji, da nas, kukavne ljude, na smrt izranjene od paklenog razbojnika,
podigne kao milosrdni Samaritanac na svoja ramena i unese nas u očinski dom,
koji smo svojom krivnjom ostavili i izgubili.
Spasitelj
dakle naš, nagoviještajući svoju strašnu muku i smrt, nagoviješta u isti mah
oslobođenje naše od duhovnih posljedica istočnoga grijeha. Razum je čovječji
oslabljen. Čovjek je bio sličan onome koji se nalazi u sobi punoj dima, pa ne
vidi ni ono što je unutra, ni ono što je vani. I tako je bijedni čovjek prionuo
uz zemaljštinu zaboravio Stvoritelja svoga, i kralj svega vidljivog stvorenja
postade robom stvorenja. Spasitelj naš, to pravo i divno svjetlo svijeta,
prosvijetlio je svojim divnim naukom tmine našega razuma, stavljajući nagoviještanjem
svoje muke i smrti kao pečat na sve, što je učinio za života.
Nagoviještanjem
svoje gorke muke i smrti, nagoviješta ujedno i rijeke milosti, koje će poteći
iz svetoga križa, da jačaju našu volju u dobru, i da ta volja, koja je prije
bila igračka strasti, bude u stanju oprijeti se grijehu i tako čovjeku
omogućiti, da se opet vrati u nebo, za koje je bio određen, a grijeh ga je
praroditelja bio isključio iz neba.
Nagoviještanjem
svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš ujedno oslobođenje
čovjekovo od tjelesnih posljedica istočnog grijeha. Kletva Božja nad prvim
ljudima – prah si i u prah ćeš se pretvoriti – oborila je čovjeka u grob. Smrt
Spasiteljeva, koju nagoviješta i slavno uskrsnuće Njegovo, daje našemu tijelu u
grobu snagu, da na koncu svijeta opet ustane iz groba, kao što je ustalo i
proslavljeno tijelo Krista Gospodina. Zato govori sveti Pavao apostol: „Po
jednom čovjeku smrt, po jednom čovjeku i uskrsnuće od mrtvih.“ (1 Kor 15, 21)
Nagoviještanjem
svoje gorke muke i smrti, nagoviješta Spasitelj naš našu sreću već na ovome
sivjetu. Jer iako je naše kukavno tijelo podložno strastima i svakojakim
nevoljama u vezi s time, ono ipak može imati raj svoje vrste na zemlji, ako se
čovjek služi sredstvima milosti i ako se vježba u kršćanskim krepostima. Tko je
bio sretniji od prosjaka Benedikta Labre, od pustinjaka Pavla i Antuna, od
pokornika Simeona Stilite, pokornice Margarite Kortonske i tolikih drugih,
usprkos svih boli, što su ih podnosili u svom smrtnom tijelu? Sve je zasladila
milost Kristova, koja izvire iz muke Kristove, naviještene od Spasitelja
apostolima nekoliko puta prije same muke, da ne klonu duhom, nego prije kliču
od veselja, kao što je i sveti Augustin, govoreći: „O sretne krivnje, koja nam
je priskrbila takvog Otkupitelja!“
Bolna
je međutim činjenica, da mi ljudi tkao malo mislimo, kakva se dubina i milina
skriva u riječima Isusa našega, kad On naviješta svoju gorku muku i smrt, svoje
otkupiteljsko djelo. S pravom bi se na mnoge od nas mogle primijeniti riječi
Izaije proroka: „Pravednik gine, nitko ne mari za to.“ (Iz 57, 1)
Koncem
četvrtoga stoljeća provalili su divlji Vandali u južnu Italiju i nemilosrdno,
vandalski baš, opljačkali, do čega su došli, i odveli u ropstvo mnoštvo ljudi.
Tada je bio u Noli biskup sveti Paulin. Već je bio razdijelio ubogima sve što
je imao, kad li dođe do njega neka sirota udovica, da joj pomogne izbaviti iz
ropstva sina jedinca, kojega su Vandali bili odveli u Afriku. Svetac nije više
imao, što bi joj dao. Ali da ne odbije i ne rastuži sirotice još više, učinio
je zadnje što je mogao. Sam je osobno pošao u Afriku. Ponudio je sama sebe za
roba, da se uzmogne vratiti kući majci udovici njezin sin. Taj plemeniti čin
tako je ganuo srce divljeg vandalskog vladara, da je ne samo vratio slobodu
Paulinu, nego mu je stavio na volju, da isprosi od njega dar, kakav hoće.
Svetac je zamolio, da smije sobom povesti zarobljene svoje vjernike. I to se
dogodilo. Na čelu mnogih kršćana vratio se u grad Nolu. Tko da opiše zahvalnost
i sreću one udovice majke, kad je mogla zagrliti svoga sina? Tko da opiše
radost i sreću tolikih drugih majki i očeva, kad su mogli opet zagrliti svoju
djecu? Tko da opiše radost mnogih žena, kad su im se opet vratili njihovi
muževi i hranitelji?
Kako
god je primjer svetoga Paulina biskupa dirljiv, on je samo sitna, blijeda slika
onoga, što je za nas učinio Sin Božji Isus Krist.
Kolika
radost i zahvalnost mora obuzeti nas, kad slušamo iz Njegovih usta, da je naše
otkupljenje blizu? Kolika radost i zahvalnost mora obuzeti naše duše, kad iz
Njegovih božanskih usta čujemo, da je došao kraj smrti naše duše i tijela po
muci i smrti Otkupitelja našega. Kolika radost i zahvalnost mora obuzeti naše duše, kad iz Njegovih
božanskih usta saznajemo, da je otvoren put u nebo svima, koji vjeruju u Otkupitelja
svoga.
U
onoj tijelovskoj sekvenciji govori sveta Crkva o Spasitelju zbog Njegova divnog
dara: „Uzdiži Ga iznad svega, nećeš preveć hvaliti Njega niti kojom pohvalom.“
To vrijedi i za nagoviještanje otkupiteljskog djela sa strane Isusa našega. Samo
Bog znade, s kolikom su čežnjom čekali taj čas Adam i Eva nakon svoga pada.
Samo Bog znade, s kolikom su čežnjom čekali taj čas sveti oni patrijarsi Set,
Abel, Noa, Abraham, Izak, Jakon, Mojsije, David. Samo Bog znade, s koliko su
čežnjom čekali taj čas sveti oni proroci Staroga Zavjeta. Samo Bog znade, s
kolikom su čežnjom čekali taj čas jadni pogani širom svijeta. Ali da je ta
čežnja bila golema, pokazuje lijepo i ona, tri tisuće godina stara, indijska
pokornička molitva Varuni, najvišem Gospodaru neba: „O smiluj se, Moćni, smiluj
se! Oprosti nam, što su oci naši sagriješili nevjerom i što smo mi sami
počinili.“
I
taj se Gospodar neba smilovao konačno, kad je iz usta samog Sina Božjega
naviješteno, da je čas otkupljenja našega tu. Neka mu je vječna hvala od
svakoga ljudskog stvora.
„Katehetske
propovijedi“ – str. 327. – 331.
Primjedbe
Objavi komentar