Kardinal Sarah: trebaju li tradicionalni katolici 'izaći iz geta' i koji je smisao 'reforme reforme'?
Nedavno
je predstojnik Zbora za bogoštovlje, kardinal Robert Sarah, na
predavanju povezanom s ovogodišnjom obljetnicom motuproprija
Summorum Pontificum, dao zanimljiva razmišljanja o položaju tradicionalnih katolika u današnjoj crkvenoj situaciji, koja bi
vrijedilo pomnije razmotriti. Prije svega valja istaknuti doprinos
kardinala za poboljšanje klime naspram tradicionalnog obreda i
vjernika koji su mu privrženi. Pozitivni stav prvoga čovjeka
odgovornoga za bogoslužje prema tradicionalnom obredu svakako je
vjetar u leđa za nastojanja svih tradicionalista oko promicanja
drevnog rimskog obreda. No s druge strane treba ipak ući u dubinu
stvari i vidjeti koji je točno stav kardinala Saraha prema
tradicionalnom obredu. Budemo li iskreni, morat ćemo priznati da se
tu ipak ne radi o onom isključivom opredjeljenju za tradicionalni
obred gdje bi se njega smatralo superiornijim od nove Mise, a ovu
defektnom. Naprotiv, kardinal Sarah je – kao što se jasno vidi iz
dotičnog teksta – pobornik stava pape Benedikta izraženog u samome dokumentu Summorum pontificum, da su tradicionalni i novi obred dva
oblika istoga obreda koji imaju istu doktrinarnu snagu. Već sama
terminologija u kojoj se novu Misu naziva 'usus recentior'
(suvremeniji oblik) rimskoga obreda upućuje na to. S tim se stavom
svaki dosljedni i iskreni tradicionalist ne može složiti. U tom
razmišljanju tradicionalnom obredu pripada samo vrijednost jedne
karizme ili preferencije zbog kulturnih, estetskih ili duhovnih
vrijednosti, a ne prvenstveno doktrinarnih razloga. Jer ako novoj
Misi u doktrinarnom pogledu ništa ne nedostaje, onda ni nema pravoga
razloga zašto bismo je trebali izbjegavati i pristajati isključivo
na tradicionalnu Misu. U tom smislu su jasni i kardinalovi stavovi o
novome obredu kojemu treba pristupiti u duhu 'reforme reforme' –
učiniti ga što sličnijim tradicionalnoj Misi, u skladu s tezom
pape Benedikta o 'međusobnom obogaćivanju' dvaju obreda.
Te
pretpostavke moramo nužno imati na umu želimo li razmotriti poruke
koje su istaknute kao glavne u dotičnom članku. Tada ćemo moći
razumjeti kako kardinal zapravo promatra ulogu tradicionalnih
katolika. Treba bez daljnjega istaknuti da tradicionalni katolici
nisu neka 'podvrsta' katolika unutar različitih karizmi i duhovnosti
(često devijantnih) unutar sustava suvremene, koncilske Crkve.
Tradicionalni su katolici oni koji vjeruju i žive naprosto
katolički, kao što su vjerovali i živjeli naši preci sve do
Drugoga vatikanskoga sabora. Ipak, ovaj izraz upotrebljavamo – s
pravom – iz dvaju razloga. Prvi je semantički, da bismo
razlikovali katolike koji pristaju isključivo uz tradicionalni obred
od onih koji pristaju uz novi obred Mise. A drugi je argumentativni,
da bismo istaknuli superiornost tradicionalnog nauka i obreda nad
novime i njegovu ekskluzivnost. Dok s jedne strane želimo izbjeći
stavljanje znaka jednakosti između katolika privrženih
tradicionalnome obredu i katolika privrženih novome, opet –
razumije se – ne želimo ni tradicionalne katolike osobno uzdizati
iznad drugih i katolike privržene novome obredu smatrati
drugorazrednima. Naprotiv, i među tradicionalnim katolicima može
biti – i ima – pojedinaca koji ne odgovaraju na Božji milosni
poziv onako kako bi trebali i u tom smislu ne predstavljaju primjer i
ne svjedoče vjeru kako bi trebali. Dok s druge strane, ima među
katolicima koji pohađaju novi obred – što zbog nemogućnosti da
imaju tradicionalni, što zbog toga da nisu imali mogućnosti doći
do spoznaje o pravom stanju u Crkvi – onih koji doista uzorno žive
i svjedoče svoju vjeru. No ključ je u načelnim razlozima, da je
cijeli pristup i sustav utemeljen na Drugome vatikanskom saboru
problematičan i defektan, te da su zbog njega mnogi vjernici u
opasnosti da kompromitiraju svoju vjeru. Dok je tradicionalni obred
moćno sredstvo za jačanje naše vjere i sigurna duhovna hrana. Iz
toga razloga – ne omalovažavajući nikoga osobno, nego
promatrajući isključivo doktrinarne razloge – ne možemo pristati
na retoriku da se tradicionalne i moderne katolike 'trpa u isti koš'.
I u tom smislu možemo reći da nije svejedno da se tradicionalni
katolici 'pomiješaju' s modernima, kao što to kardinal sugerira.
Svakako
– neupitno je – svi smo pozvani otvoriti se drugome i naviještati
svoju vjeru svakome. Ne smijemo se 'getoizirati' i misliti da smo po
automatizmu bolji od drugih samo ako pohađamo tradicionalnu Misu.
Svatko se od nas treba osloboditi introvertiranosti i pokušati što
je više približiti katoličku poruku svome bližnjemu. U tome
moramo kardinalu dati potpuno pravo. No pritom ne možemo nimalo
odstupati od cjelovitosti i ispravnosti sadržaja te poruke – što
je sama temeljna postavka koncilskog, modernističkog pristupa –
nego moramo vjeru prenositi cjelovitu i neokrnjenu, bez kompromisa.
Osvrnimo
se i na neke kardinalove opaske o mogućoj i – prema njegovim
riječima – poželjnoj reformi novog obreda Mise. Kardinal je već
prije sugerirao da bi svećenici trebali služiti sv. Misu ad
orientem – prema oltaru, te da bi umjesto novih molitava prikazanja
(ofertorija), mogli u novom obredu uzeti tradicionalni ofertorij. To
bi svakako bio jedan ogroman korak naprijed za popravljanje novoga
obreda. Ovdje je kardinal otišao još dalje i sugerirao da bi
svećenici mogli kanon (euharistijsku molitvu) moliti tihim glasom,
kao što je to slučaj u tradicionalnomu obredu. Provede li se to u
djelo, doći ćemo do jednoga neospornoga zaključka: radit će se o
radikalnoj reformi novoga obreda, koji bi samim time izgubio svoj
smisao. Tada će novi obred postati toliko sličan tradicionalnome da
više neće postojati nikakav racionalni razlog zašto bi netko
služio takvu inačicu novoga obreda, a ne tradicionalni obred.
Dapače, to bi bila nužna reforma i jedini put ako bismo htjeli
polaganim putem, korak po korak, de facto izbaciti iz uporabe novi
obred i prijeći na tradicionalni. Jer novi obred može samo imati
svoj smisao uza sve novotarije koje su u njega ugrađene – uza stol
prema narodu, nove, protestantizirane i banalne euharistijske molitve
i molitve ofertorija, narodni jezik koji otvara put brojnim
improvizacijama, ukidanje tihoga kanona. Takve revolucionarne reforme
bile su misao vodilja za stvaranje novoga obreda i one predstavljaju
samu bit novoga obreda. Ukloni li se sve to, više neće biti
nikakvih bitnih razloga za njegovo postojanje i svatko će morati
zaključiti da nema nikakvoga razloga zašto služiti takvu
'reformiranu' inačicu novoga obreda, a ne prijeći na tradicionalni
obred, u kojemu je sadržano još više tradicionalnih elemenata koji
su sada ubačeni u novi obred. To bi bio program budućega,
tradicionalnoga pape, koji će imati jasan cilj postupnog ukidanja
novoga obreda i prijelaza na isključivo tradicionalni obred i molimo
da taj plan što prije zaživi i ostvari se – jer samo je papa onaj
koji će moći pokrenuti i provesti u djelo taj proces.
Primjedbe
Objavi komentar