Je li kanonizacija Pavla VI. nezabludiva?

Kanonizacije koncilskih i postkoncilskih papa (Ivana XXIII., Pavla VI. i Ivana Pavla II.) zasigurno su čini koji spadaju u vrhunac sablazni od svih zloporaba u postkoncilskoj Crkvi. Posebno to vrijedi za nedavnu kanonizaciju Pavla VI. koju je izvršio papa Franjo prije dvije nedjelje, 14. listopada 2018. Što reći na činjenicu da se proglašava svetim papu koji je pokrenuo najveću revoluciju u povijesti Crkve, koji je uveo novi obred Mise i tako u praksi ukinuo tradicionalni obred, koji je potaknuo progone svećenika vjernih Tradiciji pod vodstvom nadbiskupa Lefebvrea, a uzrokovao da se promiču modernisti i heretici? Možemo ostati samo pred nevjericom kako se to moglo dogoditi i čini nam se da je odgovor na to pitanje jedna velika zagonetka. Ipak, Bog je u svojoj providnosti dopustio da Njegovu Crkvu pogode i takva poniženja, a možemo ih razumjeti ako uzmemo u obzir nekoliko sljedećih promišljanja.

Za moderniste je ova kanonizacija (kao i nedavna kanonizacija Oscara Romera koji je bio promicatelj ljevičarske teologije oslobođenja) trijumf njihovih ideja. Kao što je svaka ideologija (bila ona i bezbožna poput komunizma) trebala svoje idole kojima će iskazivati štovanje, tako je i s modernističkim krivovjerjem. Iako modernisti odbacuju i svugdje potkopavaju vjeru u nadnaravno – primjerice kada govorimo o Isusovim čudesima koja se proglašavaju samo literarnim konstrukcijama i izrazom vjere Njegovih učenika – ipak su im potrebne ikone kojima će iskazivati svoje štovanje. Jer duboko u čovjekovom biću je težnja za religioznošću pa ako je ne očituje na ispravan način – u kultu koji je u skladu s božanski objavljenom istinom vjere, onda će je oblikovati u skladu s obmanom na koju je pristao. Ako neće štovati pravoga Boga u skladu s njegovom objavom, onda će si stvoriti idole. Tako je komunistima bio potreban Tito kao veliki vođa i učitelj umjesto Božanskoga Spasitelja kojemu će polagati zakletvu umjesto obnove krsnih zavjeta, održavati Dan mladosti umjesto procesija, pioniri umjesto prve pričesti, sletovi umjesto nedjelja i blagdana, proslave nove godine umjesto Božića. Jer ako čovjek ne vjeruje u nadnaravno, počet će vjerovati u bilo što, kako bi rekao Chesterton. Tako je i današnji konzumeristički čovjek umjesto kulta pravoga Boga stvorio sebi humanističke idole. Zamjena svetkovanju nedjelje je u religiji modernoga doba šoping ili kult tijela vidljiv u neumjerenoj rekreaciji, umjesto ljubavi prema životu koja se izražava u potomstvu imamo bolesnu privrženost kućnim ljubimcima, sakramenti se pretvaraju samo u proslave i obiteljske svečanosti, umjesto molitve i obiteljskoga zajedništva središnje mjesto u obiteljskom domu danas zauzimaju televizija i druge elektroničke naprave.

Isto tako i modernisti trebaju svoju religiju. Zato je bilo potrebno da se uvede novi obred Mise koji će izražavati novu vjeru – koji neće više izražavati objektivne istine katoličke vjere, nego će biti ekumenski i subjektistički koncipiran. Modernisti su zato stvorili novu Crkvu koja će biti premrežena vijećima na svim razinama te tako horizontalno, a ne vertikalno ustrojena; gdje će vlast proizlaziti ne od božanski ustanovljene hijerarhije, nego odozdo, iz puka. A trebaju im konačno i sveci koji će im biti uzor i oličenje njihove religije. Zato je bilo potrebno kanonizirati sve pokoncilske pape na način kako se to radi u pravoslavnim (tj. istočno-raskolničkim) crkvama – bez ikakvog ozbiljnijeg postupka i vođeno ideološkim motivima, da bi se dalo potvrdu novim idejama koje su ti njihovi sveci u svojim likovima utjelovili. Time se želi dati konačna potvrda i onim slijepo poslušnim katolicima koji ne razlikuju autoritet od njegova nositelja, da su novotarije koje su službeno uvedene djelo Duha Svetoga i da ih treba bezrezervno slijediti.

S druge strane u ovom tragičnom događaju likuju i sedevakantisti. Njima je to još jedan daljnji i konačni dokaz u prilog njihove teze – da pokoncilski pape nisu pravi pape jer bi takvi čini bili nespojivi sa svetošću Crkve. U Crkvi se ne bi mogla službeno dogoditi takva sablazan da se proglase svetim oni koji su pokrenuli ovu cijelu revoluciju u vjeri, govore oni, jer Crkva ne može zavoditi svoju djecu na krivi put. Zato je po njima dosljedno cijela postkoncilska hijerarhija otpala od vjere i nema nikakvoga autoriteta (premda svi sedevakantisti to ne govore, ali ipak čini većina njih, a to je svakako logična posljedica njihovih teza). Drugim riječima, po dosljednim sedevakantistima danas u Crkvi više nema pravih biskupa (osim nekoliko tradicionalnih) i nema uopće hijerarhije te je u skladu s time – što oni ne žele priznati – nemoguće izabrati novoga papu, čime je Crkva otpala od svoje biti. A znamo da je to nemoguće i da je takva tvrdnja heretična. Prethodno smo se osvrnuli na pozadinutakvoga načina razmišljanja i vidjeli da se temelji na banalizirajućim prosudbama koje zanemaruju važne distinkcije te se tako stvaraju rigorističke zablude koje su u svojoj osnovi subjektivistički koncipirane.

No koji odgovor tada trebamo dati na ova mučna pitanja i kako objasniti cjelokupnu situaciju? Jedan mogući odgovor predlaže John Salza u svome članku o prethodnim kanonizacijama Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. On koristi usporedbu s pitanjem valjanosti sakramenata čiji su sastavni dijelovi materija, forma i nakana. Nedostaje li štogod od tih bitnih elemenata, sakrament kao što znamo nije valjan. To bismo načelo mogli primijeniti na kanonizacije – da bi bilo koji od tih bitnih defekata osporio njihovu valjanost. U slučaju kanonizacije Pavla VI. vidimo da je element forme ispravan. Papa Franjo upotrijebio je formulu koja je u skladu s tradicionalnom i koja bi jamačno utvrdila definitivnu valjanost kanonizacije. Vjeruje li papa osobno u nezabludivi karakter kanonizacije u ovom slučaju ne bi bilo bitno. Iz dostupnih saznanja je vjerojatno da on to ne vjeruje, no nezabludivost kanonizacije ni nije definirani predmet vjere koji bi papa trebao držati kao uvjet za njihovu valjanost. Ta tradicionalna formula po sebi izražava i nakanu da se čini ono što je činila Crkva prethodno u tim činima pa ni tu ne bi bilo spora. No ono što se svakako može i treba dovesti u pitanje je valjanost materije. Jesu li život i lik Pavla VI. bili prikladna materija za kanonizaciju? Možemo s potpunom sigurnošću reći da po kriterijima tradicionalnog postupka, kao što to ističe Salza u svome članku, zbog prethodno navedenih postupaka iz njegova života on ne bi prošao ni preliminarno ispitivanje te imamo svakoga razloga postaviti kritičko pitanje postoji li ovdje defekt sa strane materije. Objektivni pogled na stvarnost upućuje da je tako i zato bi prvi način kako riješiti ovaj problem bio pretpostavka da će budući tradicionalni papa ispitati postkoncilske kanonizacije te utvrditi da se u ovom slučaju radilo o nevaljanom proglasu zbog očitog defekta materije.

Sedevakantisti tu ipak odgovaraju da takvo ispitivanje ne bi bilo moguće jer bi sam čin kanonizacije nosio u sebi oznaku nezabludivosti ili barem bio odredba koja ne može štetiti Crkvi, odnosno da bi taj čin sam po sebi bio prosudba o kanonizaciji. Na to trebamo odgovoriti najprije s lakonskim 'ako' – to bi bilo tako ako bi kanonizacija bila valjana te da u iznimnom slučaju može biti prisutan defekt koji bi osporio valjanost, odnosno da čin kanonizacije ne može po sebi biti istovremeno prosudba o njegovoj valjanosti jer je takva tvrdnja logički nekonzistentna. Možemo to ponovno razjasniti usporedbom s pitanjem valjanosti sakramenata. Sakrament koji je proveden prema svim propisanim uvjetima je valjano izvršen, tj. dogodio se u stvarnosti. Krštenje kod kojega je bilo koja osoba učinila polijevanje vodom uz formulu krštenja s nakanom da čini ono što čini Crkva je valjano. Isto tako je valjana sv. Misa na kojoj svećenik izgovori riječi posvete nad kruhom i vinom. Valjana je i ženidba u kojoj muškarac i žena izreknu ženidbenu privolu s nakanom da predaju jedno drugome isključivo i doživotno pravo na svoje tijelo. Dužni smo bezuvjetno vjerovati da su ti sakramenti valjano sklopljeni ako su ispunjeni ti uvjeti. No ako se naknadno ustanovi da je nešto od bitnih elemenata nedostajalo, sakrament će biti proglašen nevaljanim te će se morati ponovno izvršiti. Ako kod krštenja svećenik naknadno utvrdi da nije upotrijebio vodu ili neku drugu tekućinu, ako kod svoje pričesti ustanovi da nije ulio u kalež vino, nego sok ili ako se ustanovi da je jedan od mladenaca imao ženidbenu zapreku, ustanovit će se da je sakrament bio nevaljan te će ga se morati ponoviti ili će u slučaju ženidbe stranke biti proglašene slobodnima. Time naravno neće biti osporena bezuvjetna valjanost tih sakramenata ako su oni propisno izvršeni, nego će biti utvrđeno da nisu ni stupili na snagu jer je nedostajao jedan od bitnih uvjeta. Isto vrijedi i za pitanje kanonizacija. Iako se u očima većine – prije svega neokonzervativnih katolika i modernista – čini da je sve propisno izvršeno, kasniji papa može utvrditi da zbog nedostatka materije određeni čin kanonizacije nije bio valjan. Time se naravno ne bi ulazilo u pitanje načelne valjanosti kanonizacija koje su propisno izvršene, nego utvrdilo da konkretna kanonizacija nije propisno izvršena te zato nije bila ni valjana.

Pored ove možemo navesti i drugu pretpostavku kako riješiti problem, a to je specifičnom usporedbom onoga što se dogodilo nakon koncila, kada je dokinut službeni kult nekih svetaca zbog njihove navodno sporne povijesne autentičnosti. Najpoznatiji primjeri su sv. Kristofor ili sv. Wilgefortis čiji su likovi proglašeni plodom legendi, njihova imena su uklonjena iz martirologija te je praktički dokinut njihov službeni kult. Ovom referencom ne želimo nikako sugerirati da je taj čin bio opravdan (jer se ovi sveci u tradicionalnim zajednicama bez daljnjega štuju kao autentični), nego samo navesti načelni presedan koji bi mogao biti primjenjiv za analogiju kako bi se mogao riješiti problem spornih postkoncilskih svetaca. Po tom uzoru bi budući papa mogao jednostavno zabraniti kult spornih svetaca, a da ne ulazi u pitanje valjanosti njihove kanonizacije.

Na tu pretpostavku netko bi mogao prigovoriti da to ipak nije potpuno identičan primjer jer je u slučaju dokidanja kulta pojedinih svetaca nakon koncila razlog bio njihova povijesna autentičnost, a ne moralni defekti zbog kojih oni ne bi bili dostojni čašćenja. Još mučnije pitanje bilo bi kako uopće opravdati valjanost kanonizacije osobe koja ima ozbiljne moralne ili doktrinarne defekte i ne bi li to zapravo bilo nespojivo sa samim pojmom proglašenja svetim – čime se ne proglašava samo da je neka osoba u nebu, nego i postavlja njezin primjer kao uzoran nasljedovanja? Mogu li se doista pokoncilski pape s obzirom na njihovu revolucionarnu agendu postaviti kao uzorni da ih se nasljeduje? Na te primjedbe mogli bismo odgovoriti pitanjem što spada u nezabludivost proglasa Crkve o nečijoj kanonizaciji (ako možemo sa sigurnošću govoriti o nezabludivosti)? Spadaju li tu sve pojedinosti iz njegova života? Znamo da ima svetaca koji su imali svojih pogrešaka, pa i u doktrinarnim pitanjima. Uzmimo kao primjer sporne izjave sv. Tome Akvinskoga o Bezgrješnom Začeću, sv. Ivana Kasijana kojemu neki autoriteti pripisuju sklonosti semipelagijanizmu ili ostavku pape sv. Celestina V. za koju povjesničari govore da je bila jedan od uzroka kasnije crkvene krize. No Crkva nas očito ne može obvezivati da nasljedujemo takve defekte ako je ona sama donijela suprotne prosudbe. Takvu bismo ocjenu mogli u tom slučaju donijeti i za postkoncilske pape – da bi se u slučaju valjanosti njihove kanonizacije radilo samo o strogom proglasu da su oni u nebu i da bi se u nasljedovanju njihova primjera trebalo ograničiti na one kreposti koje su oni zasigurno imali, dok bi trebalo zanemariti sve ono što su poduzeli u smislu promicanja postkoncilske revolucije. To bi nam tada mogao poslužiti kao primjer ljudskoga obilježja Crkve koja nije sastavljena samo od savršenih, nego i grešnih ljudi i da sama Crkva nije monofizitistička – sastavljena samo od božanske naravi, kao što sugeriraju sedevakantisti – nego da ima u sebi oba obilježja, i svetost u onome što dolazi od Njezina božanskoga Utemeljitelja, kao i pogrešivost u postupcima njihovih članova, uključujući i najviše pastire.

Treća moguća pretpostavka bila bi ona najsmionija koju neki predlažu, a to je da kanonizacije ne bi bile valjane zbog defekta autoriteta, tj. da ne bi bile proglašene od pravoga pape. Nadbiskup Lefebvre je svakako dopustio tu mogućnost da se jednom utvrdi da pokoncilski pape nisu bili pravi pape, međutim dao je do znanja tko može donijeti tu prosudbu, a to je budući papa koji bi imao taj autoritet, dok mi osobno taj autoritet nemamo. Zato u ovom trenutku nije razborito ulaziti u takve kalkulacije jer one ne bi bile plodonosne, nego upravo suprotno. One bi mogle nepostojane duše navesti na zabludu sedevakantista koja vodi u zastranjenje koje se približava krivovjerju i raskolu te smo se dužni od te zablude zaštititi.

Sve u svemu, gornji argumenti pokazuju da postoji odgovor i na ovaj postkoncilski problem i da rješenja nikako nisu ni u jednom ni u drugom ekstremu – ni u slijepoj poslušnosti prema postkoncilskoj revoluciji, ni u tome da zbog krize koja Crkvu pogađa odbacimo njezina bitna svojstva. Konačni odgovor koje bi od ova tri rješenja bilo ispravnije i koje će jednoga dana Crkva prihvatiti ne možemo sa sigurnošću donijeti, ali jednu drugu sigurnost ipak imamo – a to je da Crkva unatoč tome što prolazi strašnu krizu i dalje živi u svojoj biti onakva kakvu ju je naš Gospodin ustanovio te smo dužni danas jače nego ikada moliti za njezinu obnovu da bi ona ponovno mogla zasjati u onom sjaju koji ju je krasio prije izbijanja koncilske revolucije.