Nakon osvrta na tekstove Ivana Zelića objavljene na portalu Bitno.net, prelazimo na sljedeći uradak na koji se neokonzervativci znaju pozivati u svojim kritikama protiv Bratstva sv. Pija X. Radi se o svjedočanstvu vjernika Briana Sudlowa koji je prestao podržavati FSSPX i prešao na indultističke ili neokonzervativne stavove. Tekst je objavljen na blogu koji je vodio jedan od urednika prethodno spomenutoga portala, a koji je kao i Zelić žestoki pobornik neokonzervativne ideologije i protivnik Svećeničkoga bratstva.
Svjedočanstvo
je po definiciji opis osobnih iskustava o otkriću neke spoznaje ili
promjene temeljnih životnih stavova. Ono sadrži subjektivnu crtu
doživljaja koji žele uvjeriti druge da pođu istim putem, no u
pozadini sadrži argumente koje valja objektivno vrednovati. Jasno je
da nije svako iskustvo utemeljeno na objektivnoj istini jer postoje
najraznolikija i oprečna svjedočanstva – među ostalim i o
otpadima od katoličke vjere. O pogrešnosti
neokonzervativnoga ili indultističkoga
stava u koji autor svjedočanstva želi uvjeriti čitatelja dali
smo na ovome blogu već jedan temeljni osvrt. A u tekstu
svjedočanstva daju se pojedinačni argumenti koji su znatno
ozbiljniji od Zelićevih te ćemo ih ovdje iscrpnije obraditi. Citate
iz teksta donosimo prema ispravljenoj i prilagođenoj varijanti
objavljenoga hrvatskoga prijevoda (izvorni
engleski tekst je u međuvremenu uklonjen i nije online dostupan).
U uvodu Sudlow iznosi neke pojedinosti iz svojih osobnih doživljaja i u njemu odmah otkrivamo logiku razmišljanja koja će ga voditi kroz nastavak teksta. On se poziva na p. Paula Aulagniera, jednog od osnivača Instituta Dobroga Pastira (IBP), zajednice nastale 2006. godine od svećenika koji su napustili FSSPX ili bili iz njega isključeni zbog napadnog inzistiranja da za pontifikata pape Benedikta Bratstvo treba prihvatiti ponude za kanonsko priznanje. Sudlow prenosi njegovu izjavu: ,,Rekao je da je staza kojom FSSPX ide ili kojom riskira ići, raskolnička putanja“. Pojašnjenje te izjave autor sam donosi u nastavku:
,,Nakon što je došao i prošao trenutak mogućega pomirenja 2001., promijenio sam svoj stav i počeo zamišljati da bi buduća reforma Crkve mogla više biti postupna, a sigurno ne tako slavna poput potpunog opravdanja nadbiskupa Lefebvrea. U svjetlu Aulagnierovih primjedbi mi je ipak jedna misao postala upečatljivom: kako će završiti ta priča sa FSSPX-om? Kojom logikom će zapravo doći do konačnoga zaključka? Vjerojatno kada Crkva ispravi sve svoje zablude? Nije li moguće, pitao sam se, da se FSSPX – budući da nikad nije išao ususret Rimu, ne nužno do pola puta nego barem mali dio – nikad ne pomiri?“.
Sudlow
se bavi pitanjem kako će se nadvladati kriza kroz koju Crkva prolazi
i kako će doći do regularizacije Bratstva. Nadbiskup Lefebvre i
FSSPX nisu naravno nikada rekli da bi se ta obnova Crkve morala
dogoditi trenutno – da se npr. papa koji provodi modernističko
usmjerenje čudesno obrati ili da bude izabran papa koji će odmah
provesti sve potrebne reforme (proglasiti zaključke Drugoga
vatikanskoga irelevantnima, afirmirati u svemu tradicionalni nauk,
ukinuti novi obred Mise, donijeti novi tradicionalni kanonski
zakonik...). Sasvim je
moguće da ta obnova bude postupna.
Uzmimo primjer da kao sljedeći papa bude izabran neki od
konzervativnijih kardinala poput Saraha, Burkea ili Ranjitha koji će
ispraviti neke stvari i koji će težiti obnovi Crkve vidljivim
pomakom prema Tradiciji. Lako je zamislivo da bi takav papa posegnuo
za pomoći Bratstva te bi ispravio nanesenu mu nepravdu – proglasio
izrečene zabrane nevaljanima i omogućio mu da nesmetano djeluje za
obnovu Crkve onako kako je to nadb. Lefebvre želio. Taj papa ne bi
možda riješio sve probleme, ali bi riješio problem nepravednoga
progona Tradicije koji je tema naše rasprave pa bi sljedeći papa
mogao ići korak dalje i vratiti Crkvu potpuno na liniju Tradicije.
Takav scenarij nije nimalo nevjerojatan i time se daje vrlo
jednostavan odgovor koji je Sudlowu
očito promaknuo.
Sljedeća
točka koja se problematizira je pitanje koliko smije trajati krizno
stanje da se ne bi dogodilo otuđenje od crkvenoga duha. U primjeru
francuskih rojalista koji donosi kao usporedbu autor pretpostavlja da
bi kriza mogla trajati do
u nedogled
i da se protekom vremena Bratstvo sve više autonomizira i otuđuje
od Crkve te izlaže opasnosti da upadne u raskol. No kako govori
izreka, nekada je važnije jesmo li postavili ispravno pitanje od
toga koji smo dobili odgovor. A pravo pitanje je tko
se zapravo udaljio od onoga što određuje Crkvu,
a to su njezin nauk, sakramenti i pastirsko vodstvo? Je li se
Bratstvo udaljilo od pravoga katoličkoga nauka, od tradicionalnih
sakramentalnih i bogoslužnih obreda i od ispravnoga pojma i
izvršavanja vlasti? Bratstvo sva ta tri elementa besprijekorno čuva,
dok su upravo pobornici modernizma i usmjerenja Drugoga vatikanskoga
oni koji kompromitiraju i ugrožavaju katolički nauk, koji su uveli
nove obrede koji radikalno odstupaju od tradicionalnih i koji načelom
kolegijalnosti potkopavaju autoritet na svim razinama. Zato se
Bratstvo dok slijedi Tradiciju nikako ne može udaljiti od Crkve,
nego to čine upravo modernisti, što s vremenom kako pokoncilska
revolucija sve više napreduje, postaje sve očitijim. Stoga je
sasvim apsurdno tvrditi da se Bratstvo time što se suprotstavlja sve
većim novotarijama i zabludama, sve više udaljuje od Crkve, nego to
čine naprotiv modernisti koji provode revoluciju.
A
nema
po sebi nikakvoga
ograničenja koliko bi
ovo krizno
stanje smjelo trajati.
Po Božjemu dopuštenju ono može trajati duže ili kraće, a sve i
da će ono trajati još toliko koliko do sada, to ne dovodi u pitanje
bit Crkve jer su njezina bitna obilježja u svemu sačuvana. Crkvenu
krizu možemo usporediti s čovjekovom bolešću – ona može
trajati duže ili kraće, no za vrijeme trajanja bolesti čovjek ne
gubi svoja bitna obilježja koja ga određuju kao čovjeka. Tako je i
s Crkvom za vrijeme zloporabe pastirskoga poslanja koja se provodi
danas nažalost na svim njezinim razinama.
Tekst je nakon uvoda podijeljen na tri dijela u kojima Sudlow obrađuje po redu kanonske, teološke i liturgijske argumente u prilog svoga stajališta. Mi ćemo se na sve njih osvrnuti, ali ćemo to ipak učiniti drukčijim redoslijedom. Upravo ovaj poredak koji autor usvaja određuje bitno njegov način razmišljanja. On polazi iz legalističke perspektive te ne promatra zakon u njegovom nutarnjem smislu, nego više ili isključivo kao pozitivnu odredbu koju je izdala crkvena vlast, dok ćemo mi krenuti iz teološke perspektive i pokušati vidjeti prava obilježja današnjega stanja u kojemu se Crkva nalazi, zatim promotriti kako se ono odražava u liturgiji koja je izraz vjere, odnosno nauka, a tek na kraju ćemo usmjeriti pogled na kanonsku regulativu koja mora sve to primijeniti na pravnu i životnu stvarnost. Tako ćemo moći dobiti ispravnu sliku i dati iscrpan odgovor na argumente iz svjedočanstva.
I.
dio: teološki razlozi
Glavni
argument koji Sudlow
iznosi je tipičan i prvi razlog kojim neokonzervativni katolici ili
oni privrženi Ecclesia Dei zajednicama opravdavaju svoj stav, a to
je poslušnost
redovnom učiteljstvu Crkve.
Iako je jasno da su papa i crkveni sabori nezabludivi samo kada
ispunjavaju za to određene uvjete (kada konačnim činom
proglašavaju vjersku istinu u koju treba vjerovati cijela Crkva) –
govore oni – ipak smo u onim redovnim stvarima kada izvršavaju
službu naučavanja dužni poslušno prihvatiti nauk koji iznose,
odnosno da ga u svakom slučaju nemamo pravo jednostavno odbaciti ili
se na njega oglušiti. Oni doduše priznaju mogućnost da u tim
izjavama postoje određene nejasnoće, ali ne više od toga – ne
dopušta se mogućnost da se izričito provuče određena zabluda, a
tim više da bi se to dogodilo u nekom većem razmjeru.
U
prilog svome stavu autor donosi citat iz dekreta Lumen gentium
Drugoga vatikanskoga sabora. Mogli bismo u tom smislu navesti i
odlomak iz Humani generis (br. 20) Pija XII. na koji se
neokonzervativci često vole pozivati u ovim raspravama:
,,Jednako
se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz
enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskoga
najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog
učiteljstva za koje također vrijedi: »Tko vas sluša, mene sluša«
(Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju na srce
već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako nadalje
vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom
spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to
pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi
teolozi mogli slobodno raspravljati.’’
Svakako
je katolički nauk da smo dužni crkvenom Učiteljstvu iskazivati
poslušnosti u njegovom redovnom naučavanju, no postavlja se uz to
pitanje što ako ipak nastupi izvanredni slučaj da se te izjave
pokažu u suprotnosti s prethodnim naukom Crkve? A da je taj
slučaj
moguć,
proizlazi iz same oznake naučavanja koje nije nezabludivo. Ako
nedostaje oznaka nezabludivosti, svakako je moguće da se provuče
određena greška ili zabluda, iako to ne bi trebalo biti često ili
izgledno. No Bog opet u svojoj providnosti može dopustiti i takav
scenarij da Crkvu pogodi kriza većih razmjera. Da to nije nešto
nezabilježeno u crkvenoj povijesti govori nam primjer
velike arijanske krize
gdje je većina biskupa pristala na arijansko krivovjerje ili se
njime kompromitirala te mu je pogodovao sam papa Liberije koji je
izopćio sv. Atanazija koji nije htio prihvatiti dvoznačnu
ispovijest koju je papa htio nametnuti. I ako je moguće da se takva
opća kriza koja je trajala nekoliko desetljeća dogodila tada, onda
je to svakako moguće i u našem dobu.
No
autor ovdje ipak ulazi s jednom distinkcijom kojom želi opravdati
obvezu prihvaćanja (barem onoga pasivnoga u kome ćemo suspendirati
svoj sud i pretpostaviti da je te izjave moguće uskladiti s
Tradicijom) spornih zaključaka Drugoga vatikanskoga ili pokoncilskih
izjava tvrdnjom da su kritike koje tim izjavama upućuju nadbiskup
Lefebvre i Bratstvo samo osobna
teološka mišljenja.
A ako je to tako, tada smo obvezni ipak prihvatiti alternativno
mišljenje koje govori da u tim spornim izjavama nema suprotnosti
crkvenome nauku i u tom duhu pričekati budući službeni sud Crkve.
To mišljenje bi bilo više u duhu crkvenosti jer bi tada
svakako vrijedila obveza prihvaćanja izjava redovnoga Učiteljstva,
budući da je suprotni stav samo privatno teološko mišljenje. No
kako je to već istaknuto u odgovoru Zeliću, tradicionalistički
stav ne oslanja se na osobna teološka mišljenja, nego se radi o
jednostavnoj primjeni
odluka prošloga Učiteljstva
koje danas jednako obvezuju
svakoga katolika.
Ako je, primjerice, crkveno Učiteljstvo jasno i nedvosmisleno, više
puta i s ozbiljnim autoritetom naučavanja osudilo
vjersku slobodu
i ekumenizam,
onda nas ništa ne može primorati da prihvatimo suprotni nauk, pa
dogodilo se da ga naučavaju i najviši autoriteti. Ako je crkveno
Učiteljstvo svečano
osudilo liturgijske promjene
koje čine samu srž novoga reda Mise (opće napuštanje latinskoga
jezika i njegova zamjena s narodnime, sveopće uvođenje oltara prema
puku i općenito prilagođavanje obreda reformama krivovjernika),
onda sve i da se dogodi da takav obred crkvene vlasti uvedu, mi na
njega ne možemo i ne smijemo pristati jer nas na to obvezuje Crkva
svih vjekova. Upravo to činio je sv. Atanazije kojega autor spominje
– svoje suprotstavljanje arijanskim biskupima i samome papi, koji je
potpisao kompromisnu ispovijest vjere, temeljio je na obvezujućem
nauku Crkve, isto kao što čine danas tradicionalni katolici usred
aktualne modernističke krize.
Autor
se, kako je obično slučaj u neokonzervativnim izlaganjima, uopće
ne upušta u pokušaje da opravda spojivost novih nauka s
tradicionalnim naukom, nego je on jednostavno postulira – da ona
mora postojati, iako dosada nitko nije objasnio kako. Uzmemo li za
primjer nauk o vjerskoj slobodi, valja reći da su ga pojedini
neokonzervativni ili indultistički autori ipak pokušali uskladiti s
tradicionalnim naukom, no njihove vrlo opsežne i mučne analize
moguće je opovrgnuti vrlo
jednostavnim odgovorima.
No povrh svega treba reći da su sami pokoncilski pape i biskupi
svojim
djelima i praksom pokazali koje je pravo tumačenje tih spornih
nauka.
Kada pogledamo kako se u djelo provodi nauk o vjerskoj slobodi,
vidjet ćemo da je to bilo na način da se inzistiralo da se iz
ustava službeno katoličkih država (npr. Italija,
Kolumbija, Španjolska)
ukloni katoličko ime – dakle da je ispravno shvaćanje koje donose
nositelji autoriteta apsolutno na liberalnoj i modernističkoj
liniji, a nikako tradicionalnoj. Isto vrijedi i za ekumenizam čija
je primjena dobro vidljiva u međureligijskim susretima koji izravno
promiču indiferentizam i herezu da sve religije vode prema spasenju,
kao i kolegijalizam
koji je prouzročio stvaranje kolegijalnih tijela na svim
razinama (župa, biskupija, konačno papinske kurije) koji
ograničavaju i potkopavaju izvršavanje autoriteta. Donositelj
pojedinoga zakona je onaj koji ga tumači, a ne podložnici
(poglavito ne njihove ograničene skupine), a primjena pokoncilskih
reformi je više nego jasna te ona definitivno pobija
neokonzervativna tumačenja crkvene stvarnosti.
2.
dio: liturgijski razlozi
Iz
svega prethodno rečenoga proizlaze Sudlowljevi
argumenti i dobivaju svoju primjenu u
liturgijskim pitanjima da bi se njima
pokušalo
opravdati novi obred Mise. Kao što na teološkom području postulira
da smo dužni prihvatiti koncilske reforme kao izraz poslušnosti
redovnome Učiteljstvu, tako i na liturgijskome planu – da ne može
postojati opravdan razlog da odbacimo novi obred Mise. U prilog tome
Sudlow
se poziva na velikoga tradicionalnoga autora Michaela
Daviesa
koji ima velike zasluge za širenje tradicionalnoga pokreta. Iako je
Davies u svojim djelima dokazao u kojoj zapanjujućoj mjeri je novi
obred identičan
reformama protestantskih krivovjernika
i da je cijela reforma bila prožeta ekumenskim motivima
približavanja protestantima, on ipak na pitanje konačne prosudbe
Novus orda daje jedan neobičan odgovor. Iako priznaje da su izdanja
novoga obreda na narodnim jezicima prožeta brojnim defektima i da se
na
novim Misama koje se služe u redovnim župnim uvjetima ne može
prisustvovati bez opasnosti da se našteti vlastitoj vjeri, u pogledu
načelne prosudbe Novus orda Davies donosi sljedeći sud. On polazi
od načela neuništivosti Crkve koje pretpostavlja da ona ne
može proglasiti obrede
koji bi bili na
štetu dušama i vodili ih u zabludu.
Zato po
njemu trebamo pretpostaviti da tipsko izdanje novoga misala na
latinskome ispunjava te uvjete.
Prenosimo ovdje Sudlowljeve
riječi:
,,Daviesov
argument govori da koje god promjene bile učinjene u obredima Crkve,
moramo držati same liturgijske knjige integralnima, inače bi se
moglo reći da Crkva truje svoju djecu“.
Kakav
odgovor na ove
prosudbe daju nadbiskup Lefebvre i Bratstvo? Oni zapravo prenose sud
znamenitoga Breve
esame critico koji su potpisali kardinali Ottaviani i Bacci koji
donosi sljedeće: ,,Novus
Ordo Missae, s obzirom na nove elemente za koje izgleda da su ondje
uklopljeni i implicirani (premda ih se može različito vrjednovati),
predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće
udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je
formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora“.
Valja istaknuti da se Breve
esame critico
ne bavi izdanjima novoga obreda na narodnim jezicima koji tada još
nisu bili izdani kao ni zastranjenjima koja su nastupila tek kasnije
(npr. pričest
na ruku ili laici djelitelji pričesti), nego čistim izdanjem
Novus orda na latinskome. Zato na njega treba primijeniti gornju
prosudbu koja stoji kao činjenično stanje i koja nas samo može
potaknuti da odgovorimo na daljnje pitanje, a ona glasi: kako tu
činjenicu uskladiti s istinom o nepropadljivosti Crkve koja ne može
proglasiti štetne obrede? Realni odgovor nalazimo u samoj činjenici
da Novus
ordo nikada nije proglašen službenim rimskim obredom.
Da bi se to dogodilo, papa je trebao izričito ukinuti tradicionalni
obred i svojom
apostolskom
vlašću
izjaviti da novi obred sada preuzima mjesto tradicionalnoga. To se
međutim nije dogodilo jer bi takva stvar doista uništila samu bit
Crkve koja je po
božanski objavljenome nauku obvezna čuvati tradicionalne obrede i
koja ih ne može ukinuti i zamijeniti novima, prilagođenima obredima
krivovjernika.
Možemo s pravom reći da je taj ishod spriječio sam Duh Sveti koji
će do konca vremena čuvati Crkvu kao neokaljanu Kristovu Zaručnicu
u njezinoj biti.
No
u Crkvu se zbog ljudskoga čimbenika mogu uvesti zablude i pomutnja o
čemu nam svjedoči njezina povijest, a upravo se to odvilo uvođenjem
novoga obreda. Kako je nemoguće da Crkva formalno
ukine vjekovni rimski obred koji je kodificirao papa sv. Pio V.,
moguće je ipak da se u
praksi
nametnu zloporabe koje
će tradicionalni obred potisnuti,
a to se
upravo zbilo uvođenjem novoga obreda. On nije nametnut kao
formalno-pravna zamjena tradicionalnom obredu, nego više praktična,
gdje se u stvarnosti nametnula obmana da je svaki svećenik dužan
služiti novi obred, premda to nije bilo
pravno proglašeno. Pavao VI. uveo je naime novi misal s
nedefiniranim
stupnjem pravne obvezatnosti.
Naravno je pravno načelo da svaki zakon da bi stupio na snagu mora
biti proglašen od mjerodavne vlasti te mora sadržavati točnu
odredbu koga i u čemu obvezuje, kada stupa na snagu te propisivati
sankcije za njegovo kršenje. Pogledajmo to na primjeru bule
Quo primum
kojom je sv. Pio V. proglasio tradicionalni misal:
,,Zapovijedamo
i određujemo, snagom ove naše konstitucije koja će trajno
vrijediti (...) da se ovome Misalu koji smo netom izdali nikada ništa
ne dodaje, oduzima ili mijenja, pod prijetnjom kazne naše srdžbe.
Zapovijedamo i snagom
svete poslušnosti naređujemo svima napose (...)
neka se ne usude u slavljenju Mise dodati ili recitirati drukčije
ceremonije ili molitve od onih koje se nalaze u ovome Misalu. Također
im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove
odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili
recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti
i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime
mogu i smiju slobodno i zakonito služiti.
Jednako
tako određujemo i izjavljujemo da (...) svećenici bilo kojega
naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju
slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera
ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u
koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek
čvrsto i valjano ostane na snazi — bez obzira na prethodne
apostolske konstitucije i uredbe. (...)
Ovom
istom vlašću određujemo da poslije izdavanja ove Naše
konstitucije i Misala, svećenici koji se nalaze u Rimskoj Kuriji
budu obvezani po njemu pjevati ili čitati Misu nakon mjesec dana;
oni koji se nalaze do planina [južno od Alpi] nakon tri mjeseca; a
koji stanuju preko planina nakon šest mjeseci, ili čim kod njih
ovaj Misal bude u prodaji. (...)
Neka,
dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu
Našega odobrenja, odredbe, uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole,
dopuštenja, izjave, volje, odluke i zabrane, niti joj se
nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to
pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i
blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla.“
Nasuprot
tome, apostolska uredba Missale Romanum Pavla VI. kojom se
uvodi novi misal nema nijedne jedine pravne odredbe.
Ona je formulirana samo kao predgovor običnoj knjizi i zato je jasno
da nikako nije mogla ukinuti bulu Quo primum kojom je kodificiran
tradicionalni rimski obred. Tu je činjenicu uostalom priznao papa
Benedikt XVI. u svome motupropriju Summorum pontificum. Zato je
jedini logičan i mogući zaključak da je novi misal uveden samo
kao opcija koja samim time nikoga ne obvezuje,
unatoč tome što se obmanom
posvuda nametnuo kao da stvarno obvezuje. Odatle nam je jasno
da za njega ne vrijedi oznaka nezabludivosti i da može sadržavati
ozbiljne defekte, što opovrgava Daviesovu teoriju.
Daljnji
argument kojim Sudlow
nastoji opravdati prihvatljivost Novus orda je da ga
trebamo promatrati
ne prema pojedinačnim shvaćanjima, nego jednostavno u skladu s
naukom Crkve. ,,Zar
ne bih trebao pokušati razumjeti obred u svjetlu nauka Crkve, a ne u
svjetlu bilo kojih tumačenja koja bi se mogla primijeniti na te
obrede, bilo sa strane liberala na ljevici ili tradicionalista na
desnici?“
No kao
što smo upravo pokazali, novi
obred ne sadrži nikakvo jamstvo čistoće nauka koje vrijedi za
tradicionalne, formalno službene obrede Crkve.
Zato
kod njega itekako treba uzeti u obzir
da
nije nastao izvan vremena i prostora, nego da su reforme poduzete s
određenom nakanom i na temelju određenih teoloških pojmova. Kao
što je sam Drugi
vatikanski sabor nastao na temelju određenih
nakana i shvaćanja – a to je bila želja da se približi svijetu i
drugim religijama kroz dijalog i ekumenizam, tako je i ovdje. Novi
obred proizlazi iz tih istih načela, što nam postaje jasno ako
pogledamo izjave onih koji su imali glavnu ulogu u njihovom
stvaranju. To je bio ponajprije zloglasni Annibale Bugnini kao
predstojnik vijeća za provedbu liturgijske reforme koji nam svjedoči
sljedeće (L'Osservatore Romano, 17. ožujka 1965.):
,,Crkvu
je vodila ljubav prema dušama i želja da se učini sve kako bi se
olakšao put do sjedinjenja, da se ukloni svaki kamen koji bi mogao
predstavljati čak i sjenu opasnosti od kamena spoticanja ili nekog
nezadovoljstva za našu odijeljenu braću“
Sam
papa Pavao VI. bio je toga vrlo dobro svjestan, što nam svjedoči
njegov pouzdanik Jean Guitton (izjava od 19. prosinca 1993. na radiju
Courtoisie):
,,Prije
svega, Misa Pavla VI. je predstavljena kao gozba i ističe puno više
sudionički vidik gozbe, a mnogo manje pojam žrtve, ritualne žrtve
pred Bogom sa svećenikom koji pokazuje samo svoja leđa. Dakle, ne
mislim da sam pogriješio u tvrdnji da je namjera Pavla VI. i nove
liturgije koja nosi njegovo ime bila tražiti od vjernika veće
sudjelovanje na Misi, više prostora za Sveto pismo i manje mjesta za
sve ono... neki bi rekli magiju, drugi za transupstancijaciju,
odnosno za ono što proizlazi iz katoličke vjere. Drugim riječima,
Pavao VI. je pokazivao ekumensku namjeru izbrisati ili barem
ispraviti ili oslabiti ono što je previše katoličko, u
tradicionalnome smislu, u Misi, i približiti Misu, ponavljam,
kalvinističkoj večeri“.
Zato
nije čudno da su kao promatrači u
izradi novoga obreda sudjelovali
šestorica protestantskih pastora,
koji ipak nisu imali samo pasivnu ulogu, nego ih se u cijelom
postupku ozbiljno konzultiralo, kao što je to dokazao sam M. Davies.
Sve nam to posve razjašnjava činjenicu da je novi obred gotovo
sasvim
identičan protestantskim obredima i da ta podudarnost nije nimalo
slučajna, nego da je bila pomno planirana. Zato interpretativni
ključ
za ispravno shvaćanje novoga obreda nije shvaćanje pojedinih
konzervativnih svećenika ili vjernika koji sudjeluju u novom obredu,
a žele ga tumačiti u tradicionalnom duhu, nego upravo onih
koji su sam obred stvorili.
Kao i u pitanju koncila i kasnijih reformi, tumač
obreda je onaj koji je taj obred proglasio
i uobličio
u određenom duhu, a nisu to podložnici obreda, a
još manje njihove
vrlo ograničene skupine.
To
vrlo jasno pokazuje i sama stvarnost u kojoj se novi obred
upriličuje.
Da
se novi obred posvuda,
u praktički 99% slučajeva služi
na liberalan način
– na
narodnom jeziku umjesto latinskoga,
da
je
svećenik okrenut prema narodu, da
se podjeljuje pričest
na ruku, da se uzima najkraća i najbanalnija Druga euharistijska
molitva, s
laicima čitačima a vrlo često i djeliteljima pričesti, nije
i ne može biti slučajno.
Upravo to je izraz pravoga duha novoga obreda, a ne vrlo rijetke i
iznimne situacije (praktički manje od 1%) gdje se želi novi obred
služiti u tradicionalnom duhu – na latinskom jeziku, s usmjerenjem
prema velikome oltaru, s podjeljivanjem pričesti klečeći itd.
Prava narav jedne stvari očituje se u tome kako se ta stvar ponaša
u velikoj većini slučajeva, a ne u rijetkim i iznimnim situacijama.
Konačni
Sudlowljev argument koji možemo navesti je da ipak ima mnogo vjernih
katolika koji se posvećuju sudjelujući na novome obredu: ,,Bilo
je puno vjernih katolika koji su pohađali novu liturgiju i time
posvećivali svoje živote. Činilo se da prevladavaju isti uvjeti:
gdje god se vjera propovijedala na potpuni način, gdje god se
liturgija slavila s dostojanstvom i poštovanjem i gdje je bilo djela
milosrđa, onda je tu bio katolički život, iako su obredi bili oni
Pavla VI.“ Svakako je točno
da novi obred može prenositi određene milosti i u tom smislu
služiti nečijemu posvećenju. No to se događa ne zbog, nego
više unatoč samome obredu koji sadrži brojne defekte te tako
sprječava protok milosti. Zasigurno ima određenih sredina gdje
se novi obred služi na još koliko-toliko konzervativan način. No
to je prije zato što još nije došla do izražaja prava narav toga
obreda i duha kojim je on prožet, nego zbog nekih pozitivnih razloga
– da je još u nekoj mjeri zadržan duh tradicionalnoga obreda.
U
to ćemo se najbolje uvjeriti ako pogledamo crkvenu stvarnost u našoj
domovini. Svatko se od nas sjeća ili su mu poznati određeni
svećenici koji su živjeli u pretkoncilskome, tradicionalnome duhu u
kome su bili formirani te da su na taj način služili i novi obred.
Tu su zaživjele samo one novotarije koje su bile neizbježne –
primjerice uvođenje oltara prema puku i narodnoga jezika, dok nije
bilo pričesti na ruku i banalnih pjesmuljaka (tzv. Misa za mlade i
djecu), propovijedi i vjeronaučna pouka, moral, disciplina i
autoritet bili su posve tradicionalni. No sa sljedećim naraštajima
svećenika koji su bili formirani u novome duhu već su stupile na
snagu daljnje novotarije. Uvedena je pričest na ruku, disciplina je
popustila, nauk se počeo razvodnjavati, a s posljednjim naraštajima
već polako dolazi na udar i moral i slijedi rastakanje nauka koje
seže do bitnih vjerskih istina. Sve nam to govori da je posrijedi
sveobuhvatna revolucija koja je sastavni dio novoga obreda i
da je upravo to njegovo bitno obilježje, dok one
tradicionalne elemente imamo zahvaliti nasljeđu iz staroga obreda.
Jasno
je da novi obred sadrži te tradicionalne elemente – u protivnom ga
se ne bi moglo ni uvesti, no njegovu specifičnost određuju upravo
uvedene novotarije koje su opasne po vjeru i to je razlog našega
odbijanja da u njemu sudjelujemo. Te se novotarije sve više
razvijaju i truju kršćanski život onih koji sudjeluju u novom
obredu. Da dobivamo hranu koja sadrži radioaktivne ili otrovne
sastojke, ne bismo se zadovoljili time što je ona trenutno dobra,
nego bismo gledali u budućnost vidjevši da će nam ona teško
naštetiti zdravlju te bismo je prestali uzimati. Tako je i s novim
obredom
– nije
odlučno to što u njemu ima
manje ili više dobra, nego upravo ono što može naštetiti našoj
vjeri
i to je presudni razlog zašto ga ne
možemo prihvatiti i ne možemo u njemu sudjelovati.
3.
dio: kanonsko-pravni razlozi
Nakon
što smo analizirali teološke i liturgijske argumente u prilog
autorovih stajališta i dali na njih odgovore, prelazimo konačno na
kanonsko-pravne razloge koje navodi u prilog svojoj tezi. Sada možemo
bolje razumjeti zašto ih autor umjesto na treće stavlja na prvo
mjesto i od njih polazi. Razlog je njegovo pogrešno poimanje
autoriteta i poslušnosti po kojoj izvlači zaključak da su sve
postkoncilske reforme neupitne, da se u njih ne mogu uvući zablude i
da smo ih dužni prihvatiti. Zato on dolazi do legalističkog
shvaćanja autoriteta čija će svaka pravna odredba biti neupitna te
je moramo uzeti zdravo za gotovo. No mi smo u tijeku odgovora
dokazali da nije tako i da je moguće da se u odluke crkvenih
autoriteta provuku zablude. Ne možemo takav sud donositi olako, ali
je takva mogućnost svakako otvorena, a kao temelj za prosudbu moramo
uzeti odluke prijašnjega crkvenoga Učiteljstva. Ono je mjerodavna
instanca koja obvezuje svakoga od nas danas te po svome jasnom i
nedvoznačnom nauku daje prosudbu o naucima i praksama koje je
unaprijed osudilo.
S
tim u vidu prelazimo na praktičnu prosudbu na temelju prethodno
utvrđenih načela. Ako smo utvrdili da je zloporaba autoriteta, koji
nameće nauke osuđene od Crkve, ne samo mogućnost nego i stvarnost,
to donosi sa sobom određene posljedice. Takvo stanje onda daje pravo
i obvezu podložniku (vjernicima, svećenicima i biskupima prema
nadređenim vlastima) suprotstaviti se višim vlastima radi očuvanja
vlastite vjere i dobra Crkve. Presedane za takve slučajeve već smo
naveli u primjeru
sv. Atanazija, a možemo navesti i sv. Pavla koji se suprotstavio
sv. Petru koji je svojim postupkom izazvao sablazan (Gal
2,11).
U tom slučaju kada autoriteti žele nametnuti sankcije podložniku
koji se suprotstavio njihovoj zloporabi
vlasti,
jasno je da izrečene
kazne nemaju nikakvu snagu i da su nevaljane.
Naravno je pravno načelo da se ne može nikoga kazniti ako nema
krivnje. Kao što policija ne može nekoga kazniti zato što je
prošao kroz zeleno svjetlo ili zato što vozi 75 km/h na cesti na
kojoj je dopušteno 80, tako ne mogu ni crkvene vlasti kazniti nekoga
zato što čuva katolički nauk i želi sudjelovati u katoličkom
bogoslužju. Isto vrijedi i za drugu relevantnu usporedbu u slučaju
nužde kada treba poduzeti čin koji bi u normalnim uvjetima bio
zabranjen. Policija neće kazniti vatrogasno vozilo ili hitnu pomoć
zato što vozi iznad dopuštene brzine kada ide na hitnu
intervenciju. U
skladu s time je u stanju nužde u Crkvi jednako opravdan čin koji
bi u normalnim uvjetima bio zabranjen.
No
autor u svojoj argumentaciji najprije osporava da se danas u Crkvi
doista radi o stanju nužde. Kao razlog uzima istu logiku koje smo se
dotakli u posljednjem dijelu liturgijskih pitanja. On najprije sažima
kako na to stanje iz njegovoga kuta gleda Bratstvo: ,,Prema
FSSPX-u se Ivana Pavla II. nije moglo konzultirati oko predloženih
biskupskih posvećenja, ne zato što je bio fizički nepristupačan,
nego moralno nepristupačan, tj. prema FSSPX-u je on toliko malo
shvaćao katoličku vjeru, um mu je bio toliko ispunjen zabludom
sveopćega spasenja, toliko je bio zaljubljen u svoje sugovornike u
Asizu lubanjodršce iz Istočnog Timora da nije bio sposoban
ispunjavati svoje dužnosti koje se tiču vjernika koji su ovisili o
Lefebvreu za pravovjerne svećenike, sakramente po obredu iz 1962.,
tradicionalne škole i ispravnu katehezu”.
Potom
prelazi na sljedeću tvrdnju: ,,Ono
što sam pročitao o Ivanu Pavlu II. u životopisu Georgea Wiegela i
drugim izvorima uvjerilo me kako je poljski papa bio daleko od nemara
za spasenje duša.“
I
konačno postavlja po njemu odlučni argument: ,,Da
bi se opravdala posvećenja, zar se ne bi moralo tvrditi da je
odbijanje Rima da odobri posvete ovih četiriju muškaraca na taj
datum... oprečno božanskom zakonu? A kako je to moguće? I kad bi
se tvrdilo da su posvećenja bila nužna za obranu vjere –
Operacija preživljavanje, kako ju je nazvao nadbiskup Lefebvre –
što je to govorilo o ostatku Crkve? Zar nitko nije mogao čuvati
vjeru osim po uvjetima zajamčenima djelovanjem nadbiskupa
Lefebvrea?”.
Ovdje
dakle vidimo kako se argument o djelotvornosti Novus orda pretače u
pitanje stvarnoga stanja u Crkvi. Kao što se po autoru u okviru
novoga obreda brojne duše posvećuju pa bi samim time on bio
prihvatljiv, tako je papa Ivan Pavao II. učinio puno dobra i u
brojnim područjima branio i zastupao katolički nauk i zato je po
autoru neutemeljeno izvlačiti zaključak da možemo govoriti o
kriznome stanju. No ovdje opet nije
odlučno imamo li više pozitivnih stvari i da bismo samo to trebali
uzimati u obzir, nego postoje li negativne i kritične stvari koje
mogu ugroziti ono bitno dobro
koje želimo primiti i sačuvati. Kao što u novom obredu postoji taj
odlučni negativni faktor koji ugrožava temeljno dobro, tako isto i
u postupcima i djelovanja postkoncilskih papa – pored dobra koje su
učinili a koje je neosporno. Činjenica da se Ivan
Pavao II. zalagao za provođenje cjelokupnoga koncilskoga
programa – u promicanju vjerske slobode, ekumenizma,
kolegijalnosti, daljnjeg liberaliziranja nove Mise – kojim je
katalizirao modernističku revoluciju, odlučna je i dovoljna da
dokaže da je posrijedi krizno stanje.
Baš
iz tih razloga isti je papa nastavio provoditi ili barem održavati
stanje
progona Bratstva i tradicionalnih svećenika
koje je započeo Pavao VI. i zato nije bio spreman dopustiti
biskupska ređenja 1988. i da Bratstvo slobodno djeluje pod kanonskim
priznanjem. I zato možemo govoriti o njegovoj moralnoj nedostupnosti
koju možemo usporediti s fizičkom nedostupnošću. Kao što su se u
tadašnjim komunističkim zemljama potajno provodila biskupska
ređenja bez papinskoga odobrenja jer to odobrenje zbog progona nije
bilo fizički moguće dobiti, tako u stanju današnje doktrinarne
krize postoji moralna nedostupnost jer trenutne
crkvene vlasti ne žele dopustiti slobodno i beskompromisno
tradicionalno djelovanje
te im se u tom smislu moralno nije moguće obratiti na razboritim
temeljima. Iz toga razloga je nadbiskup Lefebvre – nakon što je
pregovarao do krajnjih mogućnosti i pokušao dobiti to dopuštenje,
bio prisiljen bez njega rediti nove biskupe da bi omogućio nastavak
djela obnove Tradicije.
Autor
tome pridodaje zaključak koji bi logično proizlazio iz njegovih
postavki, da se
naime ne može reći da nitko drugi u Crkvi nije sačuvao vjeru osim
Bratstva i tradicionalnih katolika i da zato cijela ideja o
,,operaciji preživljavanje“
pada u vodu. No tu ponovno slijedimo istu logiku – nije odlučno je
li postojalo određeno dobro u Crkvi, nego je li ono bilo bitno
ugroženo. A dokazali smo da je bilo
i jest bitno ugroženo
kako u liturgiji, tako u pitanju poslušnosti zakonitim autoritetima,
tako i
u nauku koji se danas u Crkvi posvuda širi.
Svakako je istina da ima mnogo katolika koji ne pohađaju
tradicionalnu Misu nego novi obred, a koji su sačuvali vjeru i žive
je, no isto je tako istina da su izloženi opasnosti ugroze ili
otpada od vjere zbog modernizma koji se posvuda nametnuo i truje
vjeru prosječnoga katolika putem modernističkog propovijedanja i
naučavanja vjere koje proizlazi iz usmjerenja potaknutoga
postkoncilskim reformama. Posljedice te opasnosti se ne očituju
uvijek i odmah, ali taj štetni utjecaj kao u prethodnom primjeru
kontaminirane hrane može lako doći do izražaja i biti sudbonosan.
Zato je jedino osiguranje od te opasnosti potpuni povratak
tradicionalnom nauku i bogoslužju, koje je nadbiskup Lefebvre htio
očuvati biskupskim ređenjima. Jer da bi se ono očuvalo potrebni su
svećenici, a za sveti red je opet potrebno biskupstvo koje je
nadbiskup Lefebvre trebao prenijeti odabranim kandidatima.
Time
smo opovrgli i druge pojedinačne tvrdnje koje autor spominje u ovom
poglavlju. Sasvim je jasno da nadbiskup Lefebvre nije redio nove
biskupe iz istih motiva kao što su to učinili pripadnici
raskolničke kineske Crkve. To je on sam zorno objasnio u
svojoj propovijedi
prigodom biskupskih ređenja:
,,Nužno
je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom
ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Za kineske biskupe koji su se
odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je
izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo
izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir.
Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu
i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troye u
Španjolskoj, primjerice, to su tako učinili. Imenovali su papu i
utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nikako ne dolaze u
obzir! Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se
odvojili od Rima. Naprotiv, provodimo ove obrede da bismo pokazali
svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom
svih vremena, s Papom i svima onima koji su bili prethodnici papā,
koji su pak od Drugoga vatikanskoga sabora naovamo nažalost mislili
da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti
Crkvu i uništiti katoličko svećeništvo.“
Također
je jasno da to nije
bilo zato da bi se uspostavila usporedna hijerarhija, nego samo da bi
se omogućilo da Bratstvo ima biskupe koji će moći podjeljivati
sakrament svetoga Reda. Zato si biskupi Bratstva nigdje ne prisvajaju
autoritet na teritorijalnim područjima, nego su naprotiv čak
podložni poglavaru reda kojemu pripadaju, ako je taj poglavar
svećenik (kao što je trenutno slučaj). Takav poredak (da svećenik bude poglavar reda) je nadbiskup
Lefebvre i priželjkivao da bi se jasnije pokazalo da Bratstvo ne
želi prisvajati zakoniti autoritet, nego ga ono na dopunski način
izvršava samo nad vjernicima koji mu se sami povjeravaju radi
pastirskoga vodstva.
Konačno
valja reći da je sasvim
neutemeljena i pogrešna autorova tvrdnja da biskupstvo
po sebi mora sadržavati vlast upravljanja nad određenim područjem
i da se ne
može ograničiti samo na podjeljivanje sakramenata.
Tako bi to trebalo biti u redovnoj situaciji, no stanje krize ipak
bitno mijenja okolnosti i uvjetuje da kada nositelji crkvene vlasti
zloporabama opstruiraju redovno i normalno djelovanje, valja pribjeći
onome što je predviđeno za izvanredne okolnosti. Tome valja dodati
da i u redovnim uvjetima ima mnogo biskupa koji ne obavljaju redovnu
pastirsku službu pa čak ni posvetiteljsku službu (podjeljivanje
sakramenata), nego određene upravne poslove npr. u Rimskoj kuriji
ili
pak kao diplomatski predstavnici (nunciji).
A to ipak ne mijenja činjenicu da su oni pravi biskupi koji su
primili biskupski red zbog određenih
razloga koji odstupaju od redovite biskupske službe (u ovom slučaju
zbog časti službe koju obavljaju), ali su ipak opravdani.
Tim
više je opravdano izvršavanje biskupske službe u kriznome stanju
koje se ograničava na podjelu sakramenata koji
su nužni za život Crkve.
Zaključak
Iz
svega što smo u tijeku ovoga dugačkoga odgovora iznijeli možemo s
pravom naći dubinski utemeljeno opravdanje pozicija FSSPX-a i
nadbiskupa Lefebvrea i njegovih zasluga za očuvanje vjere u ovim
kriznim vremenima, što je onim antologijskim riječima: ,,Merci, Monseigneur!“, izrazio kardinal Oddi na Nadbiskupovom grobu nedugo nakon
njegova preminuća. Želimo li se pak osvrnuti na završna autorova
opažanja, moramo reći da bi njegova studija bila znanstveno
korektnija i ozbiljnija da nije pribjegao lažnoj i klevetničkoj
insinuaciji koja je bila temelj članaka Ivana Zelića, naime da je
Bratstvo izvan Crkve i u raskolu. Ovdje kao i u odgovoru Zeliću je
dovoljno opovrgnuta ta
obmana te na to nemamo potrebe ništa dodavati.
Možemo
samo odgovoriti Sudlowljevu
svjedočanstva na njegovu tvrdnju: ,,Ne
čini se ni da je njihovo kanonsko, ni teološko, ni liturgijsko
razmišljanje stvoreno u crkvenom kontekstu“
da upravo njegova studija pati od tih kroničnih nedostataka jer je
utemeljena na pogrešnom pojmu autoriteta i poslušnosti. Isto tako
da njegova formulacija da se trebamo boriti ,,unutar Crkve“,
što u svjetlu objektivnih argumenata treba preformulirati u:
,,boriti se unutar modernističkoga sustava“,
nije rješenje za trenutnu krizu u kojoj se Crkva nalazi, nego je
istinsko
rješenje
borba u pravim crkvenim okvirima, pod pojmovima
koji stvarno određuju Crkvu,
a to je beskompromisno ispovijedanje katoličkoga nauka, življenje
katoličke liturgije i prava primjena i vodstvo pastirskoga
autoriteta. Samo to što izražava pravu bit Crkve će pridonijeti
njezinoj obnovi, a ne ono što tu bit iskrivljuje – a lažna
poslušnost koja rađa prihvaćanje i toleriranje pogrešnih nauka
svakako to čini. To je prava slika Crkve koju nam donosi katolički
nauk, dok je ona slika koju stvaraju
neokonzervativne i indultističke
postavke ljudska i pogrešna te se na kraju svodi samo na
individualna i ograničena nastojanja. Plodovi to najbolje pokazuju
jer je baš nadbiskup
Lefebvre uspio stvoriti djelo obnove kršćanstva na svim razinama
s kapelama, prioratima, školama,
bogoslovijama, kućama za duhovne vježbe, redovničkim zajednicama,
dok
sve one inicijative koje su utemeljene na krivom pojmu poslušnosti
to nikako ne mogu ostvariti jer same pristaju da modernisti
ograničavaju njihovo djelovanje koje će se razviti samo onoliko
koliko provoditelji revolucije budu htjeli ili trebali dopustiti.
Ova
kriza kroz koju Crkva prolazi doista ima apokaliptičke razmjere jer
je prosječnome katoliku do sredine prošloga stoljeća bila
nezamisliva. To onda znači da je potreban isto takav izvanredni i
drastičan odgovor na nju koji isključuje svaku udobnost i liniju
manjeg otpora. Da to neće privući velike mase, samo je po sebi
jasno zbog slabosti čovjekove naravi zbog čega Bog velike pothvate
nikada nije poduzimao služeći se bezimenim masama, nego odabranim
postrojbama koje će se spremno boriti za njegovu čast. A naša je
dužnost priključiti se tim postrojbama koje
neće prignuti koljena pred Baalom – duhom ovoga svijeta i
modernističkim naukom koji iz njega proizlazi, nego će hrabro
vojevati pod barjakom Krista Kralja. Zato će svakoga od nas Gospodin
pozvati na odgovornost koliko smo bili vjerni tom njegovom pozivu.
,,Na
smrtnom času, kad me Gospodin upita: „Što si učinio sa svojim
biskupstvom,
što si učinio sa svojom biskupskom i svećeničkom milošću?“,
ne želim čuti strašne riječi iz njegovih usta: „Pomagao si,
zajedno s ostalima, uništavati Crkvu.“
(nadbiskup
Lefebvre, Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, 23. pogl.).
Primjedbe
Objavi komentar