Judeoprotestantizam Elvisa Duspare (II.)

Nakon objavljenoga teksta u kome smo dali osvrt na video Elvisa Duspare u kome promiče judeo-protestantsku zabludu da još uvijek na neki način vrijede propisi o čistim i nečistim jelima, Duspara je na svom Facebook profilu uzeo na znanje iznesene primjedbe, no pritom ih (očekivano) nijednim argumentom nije pokušao opovrgnuti. Njegov odgovor sastojao se u tome da je poruka njegova video uratka krivo shvaćena i da bi to bio samo jedan daljnji pokazatelj nepouzdanosti Tradicije – jer ako 'tradicionalisti' ne mogu razumjeti njegove riječi, tada će se puno lakše iskriviti nešto što je bilo napisano ili izgovoreno prije više stotina godina. Prvi je argument, kao što se svatko tko je pogledao videozapis može uvjeriti, posve apsurdan jer je iz Dusparinoga video uratka razvidno da je nekoliko puta dao do znanja da se ne drži propisa o čistoj i nečistoj hrani samo iz zdravstvenih, nego zbog teoloških razloga – zbog stava da su kultni propisi na neki način još uvijek na snazi i da ih Isus nije dokinuo.

To Duspara sasvim jasno očituje kada tumači Isusove riječi iz evanđelja da je Bog očistio sva jela – da se te riječi ne bi odnosile na doslovno sva jela, nego samo na ona koja su bila čista u SZ-u. Pokazali smo u prošlom članku da je to protivno vjekovnom katoličkom vjerovanju da su ceremonijalni propisi SZ-a dokinuti te se ovdje radi o jednome od brojnih izraza protestantskoga duha po kome si Duspara uzima za pravo tumačiti sv. Pismo protivno vjekovnom tumačenju Katoličke Crkve koje obvezuje svakoga kršćanina. Ovo je također jedan od brojnih izraza licemjerja konzervativnih protestanata (čiji je duh Duspara gotovo posve usvojio) koji inzistiraju na doslovnom tumačenju biblijskih odlomaka u onim pojedinostima koji se po sebi nameću kao literarne figure, a s druge strane odbacuju doslovno tumačenje tamo gdje je to nužno i gdje Katolička Crkva na tome inzistira.

Duspara isto tako odbacuje doslovno tumačenje kod vizije s čistim i nečistim jelima koju je primio sv. Petar. Ondje doslovce čitamo da je ono što je Petar vidio Bog proglasio čistim, iako je u SZ-u bilo nečisto. No dok se inače kune u doslovno tumačenje svake riječi i odlomka, ovdje Duspara to viđenje proglašava samo alegorijom koja upućuje na istinu da pogani postaju dionicima Božjega naroda. To je svakako poruka koja proizlazi iz ovoga viđenja, no ono nam isto tako govori ono što je Bog doslovce rekao o čistim i nečistim jelima pa Katolička Crkva te riječi i uzima točno onako kako piše. Kao treće, Duspara u zaključcima Jeruzalemskoga sabora ne vidi samo disciplinske propise – kako je to ona Crkva koja je te propise donijela uvijek shvaćala – nego svojom interpretativnom akrobacijom izvodi zaključak da ti propisi kršćane koji su se obratili s poganstva zapravo trebaju voditi prema tome da spoznaju istinu da se trebaju držati propisa o čistim i nečistim jelima kada dovoljno 'sazriju'!

Protestantski antiintelektualizam i iracionalnost

Tvrditi nakon svega toga da ga se krivo shvatilo i da se ne razumije sva dubina njegove teološke misli značilo bi potcjenjivati inteligenciju sugovornika, što bi se u ovom slučaju moglo protumačiti i kao nadomjestak za nedostatak vlastite uviđavnosti, a što je također jedna od bitnih zasada protestantizma. Podsjetimo se, protestantski nauci 'sola fide' i 'sola Scriptura' temelje se na njihovoj antropološkoj zabludi u kojoj se čovjekova volja promatra kao mrtva, potpuno iskvarena i nesposobna sudjelovati u spasenju koje Bog čovjeku želi dati. Odatle protestantski nauk o spasenju da se čovjek opravdava samo nominalno vjerom, gdje Bog čovjeka samo proglašava pravednim, dok on u svojoj nutrini ostaje grešnikom, dok katolički nauk govori da Bog čovjeka stvarno čini svetim u njegovoj nutrini, darujući mu svoj božanski život, gdje ona sva dobra djela koja čovjek čini postaju stvarno zaslužna jer su učinjena u stanju milosti, u samom božanskom životu (što protestanti odbacuju zbog pretpostavke da je čovjek u nutrini ostao grešnik kao prije). Odatle onda i odbacivanje Tradicije kao procesa prenošenja vjere koji počiva na ljudskoj naravi te postavka da čovjek dolazi do izravnoga, ulivenoga razumijevanja sv. Pisma koje dolazi direktno od Boga i zaobilazi svaku ljudsku ulogu. Tu smo zabludu razotkrili u prošlome članku i sama stvarnost nam jasno pokazuje da sv. Pismo nije direktna objava koja se ulijeva u čovjekovo shvaćanje kada Bibliju uzmemo u ruke, nego Božja Riječ zaodjenuta u ljudsko ruho kojemu treba ispravno tumačenje te je zato Bog ustanovio autoritet kome je dao vlast i božansku pomoć da ga tumači, a to je Učiteljstvo Crkve.

Daljnje posljedice ovih zabluda dolaze do izražaja u protestantskom odbacivanju teologije kao znanosti, a zatim i filozofije i logike kao razumskoga oruđa koje trebaju poslužiti ispravnom teološkom razmišljanju. Taj se duh kod radikalnih protestanata koji su usvojili sve njegove posljedice (a koje stoga i kod Duspare dolaze itekako do izražaja) očituje u posve iracionalnim, diletantskim, banalnim prosudbama kojima nedostaje ikakve promućurnosti i elementarnog pojmovnog razlikovanja. To nam je očito ako pogledamo one tipične antikatoličke napade protestanata, gdje oni ne razlikuju vrhovno štovanje koje se iskazuje Bogu i relativno ili ograničeno koje iskazujemo svecima i ikonama, zatim primarno posredništvo kao izvor spasenja koje pripada samo Kristu i sekundarno ili relativno posredništvo u primjeni milosti koje može pripadati bilo kojemu stvorenju. Zato radikalni ili fundamentalistički protestanti iracionalno ponavljaju apsurdne fraze da su katolici idolopoklonici jer časte svece, ikone i relikvije jer se samo Bogu smijemo klanjati ili pak poznatu rečenicu sv. Pavla da je samo jedan posrednik (1 Tim 2,5), a da su za katolike to osim Krista i Djevica Marija i sveci; bez da uopće pokušaju razmotriti pravi katolički nauk i proučiti osnovne logičke i teološke pojmove.

U kojoj mjeri ta ograničena iracionalnost dolazi do izražaja u Dusparinim zaključcima vidjet ćemo u nastavku, a usput spomenimo jedan takav primjer koji se javio kao reakcija na naš članak, a odnosi se na nepoznavanje elementarne znanstvene pismenosti. Naime svakome tko je pročitao ikoji stručni članak poznato je da se autori ne služe formom pisanja u svoje osobno ime u prvom licu, nego u prvom licu množine da bi se tekstu dala oznaka subjektivne neutralnosti i nastojanja da se iznesu zaključci objektivnoga znanstvenoga istraživanja. Pobornicima Dusparinih ideja to očito nije poznato pa smo mogli susresti ovakav plitki i ograničeni komentar koji je naveden gore, a koji samo govori o visini na kojoj se nalaze i sve druge ideje koje dolaze iz takvih krugova.

Klevetnik sv. Ignacija i Crkve Božje

Sada prelazimo na glavnu temu ovoga drugoga nastavka analize Dusparinih zastranjenja, a to su njegovi video uratci u kojima se obrušio na jedno od remek djela katoličke duhovnosti – duhovne vježbe sv. Ignacija čiji blagdan danas slavimo. Navikli smo da Dusparine ideje zalaze u ekscentrične stranputice koje neprestano iznenađuju, no da će ipak toliko zastraniti da će jedno od glavnih djela katoličke duhovnosti izjednačiti s istočnjačkom, panteističkom religijskom tehnikom, zasigurno je iznenadilo i one koji su prozreli dubinu njegovih judeo-protestantskih zabluda.

Čak dva videa posvetio je Duspara toj nakani da pokaže da su duhovne vježbe sv. Ignacija – kojima je Crkva izdala najviše pohvale i koje je naročito pohvalio papa Pio XI. u svojoj enciklici Mens nostra – zapravo panteistička religijska tehnika koja je protivna kršćanstvu. Da bismo odgovorili na tu podlu i odvratnu laž, ne trebamo pisati nikakvu posebnu apologiju, nego je dovoljno samo citirati relevantne odlomke (br. 6 i 16) iz spomenute enciklike Pija XI. koja je posvećena upravo temi duhovnih vježbi u Crkvi. Vrijedi navesti cijeli tekst izvadaka u kojima papa izdaje najviše moguće priznanje ovoj vrsti duhovnosti te joj također daje primat pred drugim metodama duhovnih vježbi.

,,A nakon što je Bog u svojoj vrhovnoj Providnosti podigao mnoge ljude u svojoj Crkvi, obilno obdarene višnjim darovima i istaknute kao učitelje nadnaravnog života koji su ustanovili mudra pravila, odobrili asketske metode bilo božanskom objavom, bilo iz vlastite prakse ili iz iskustva prijašnjih vremena; raspoloživošću Božanske Providnosti su na sličan način svijetu dane Duhovne vježbe – koje s pravom nose taj naziv – djelo znamenitoga Božjega sluge sv. Ignacija Lojolskoga – ,,blago“, kako ga naziva Louis Blois, onaj časni čovjek iz Reda sv. Benedikta, čije mišljenje citira sv. Alfonz Liguori u prekrasnom pismu ,,Obaviti duhovne vježbe u samoći“ – ,,Blago koje je Bog otvorio svojoj Crkvi u ovim posljednjim vremenima, za koje mu trebamo iskazati obilnu zahvalnost“. (...)

A priznato je da je među svim metodama duhovnih vježbi koje se vrlo pohvalno pridržavaju načela zdravog katoličkog asketizma, samo jedna imala prvo mjesto te bila urešena punim i opetovanim odobrenjima Svete Stolice, odlikovana ljudskim hvalospjevima, istaknuta duhovnim naukom i svetošću, te je rodila obilne plodove svetosti tokom razdoblja od gotovo četiri stotine godina. Mislimo na metodu koju je uveo sv. Ignacije Lojolski kojega smo sa zadovoljstvom nazvali glavnim i osobitim učiteljem duhovnih vježbi čija „divna knjiga duhovnih vježbi“, otkad ju je svečano odobrio, pohvalio i naš prethodnik blage uspomene, Pavao III., i za koju ponavljamo riječi koje smo nekada izrekli, prije uspona na Petrovu stolicu: „Istaknula se i odlikovala kao najmudriji i sveopći pravilnik zakona za vodstvo duša na putu spasenja i savršenstva; neiscrpni izvor najizvrsnije i najčvršće pobožnosti; kao najoštriji poticaj i dobro utvrđeni vodič koji pokazuje način kako osigurati popravak morala i postizanje vrhunca duhovnoga života“. I kada smo na početku našega pontifikata udovoljili veoma žarkim željama i molbama svetih prelata gotovo cijeloga katoličkoga svijeta iz obaju obreda u apostolskoj konstituciji Summorum Pontificum dana 22. srpnja 1922., proglasili smo i podigli sv. Ignacija Lojolskog kao ,,nebeskoga zaštitnika svih duhovnih vježbi, a time i ustanova, udruga i tijela svake vrste koje pomažu onima koji sudjeluju na duhovnim vježbama“, nismo učinili ništa drugo nego potvrdili našom vrhovnom vlašću ono što je već bilo proglašeno zajedničkim osjećajem pastira i vjernika. Kao što su zajedno s gore spomenutim Pavlom III. naši slavni prethodnici Aleksandar VII., Benedikt XIV., Lav XIII., često implicitnim govorom hvalili ignacijanska razmatranja (meditacije), tako su svi oni koji su, prema riječima Lava XIII., bili najistaknutiji ,,u stezi asketike, svetosti ili moralu“, tijekom posljednjih četiristo godina, izrekli svojim hvalospjevima, a još više primjerom kreposti koje su stekli u tom borilištu. I doista, izvrsnost duhovnog nauka potpuno oslobođena opasnosti i zabluda lažnoga misticizma, zadivljujuća lakoća prilagodbe vježbi svakom čovjekovom redu ili staležu, bilo da se posvećuje razmatranju u samostanima ili vodi aktivan život u svjetskim poslovima, primjerena usklađenost različitih dijelova, izvrstan i jasan poredak u razmatranju istina za koje se čini kao da prirodno slijede jedna iz druge; i konačno duhovne pouke koje nakon odbacivanja jarma grijeha i ispiranja bolesti svojstvenih njegovom moralu vode čovjeka sigurnim putovima odricanja od zlih navika i njihova uklanjanja, do vrhunaca molitve i božanske ljubavi; sve su to nesumnjivo stvari koje dovoljno pokazuju djelotvornu narav ignacijanske metode i obilno preporučuju ignacijanska razmatranja.“

Ovim riječima Pija XI. doista ne treba ništa dodati, osim naglasiti da to nije samo mišljenje ovoga pape, nego i svih spomenutih papa te time cjelokupne Tradicije Crkve, potvrđene autoritativnim odobrenjima crkvenoga Učiteljstva. Zato ova prosudba nije samo privatno mišljenje jednoga ili nekoliko papa, nego se po snazi njihovih izričaja radi o autoritativnom sudu o pitanju crkvenoga uređenja i kršćanske duhovnosti kao sredstva posvećenja, kojemu je svaki katolik dužan iskazati pristanak uma i volje te kao takav zasigurno nosi oznaku nezabludivosti. Kada tu činjenicu stavimo u kontrast s Dusparinim ispadima, neće nam biti teško izvući određene sasvim jasne zaključke. Dok Katolička Crkva ignacijanske duhovne vježbe uzdiže na prijestolje kršćanske duhovnosti i obasiplje ih najvišim pohvalama, Duspara ih proglašava panteističkom, poganskom religioznom tehnikom koja može samo voditi prizivanju demona i otpadu od kršćanstva.

Kako jedna strana u ovoj raspravi mora biti u pravu, a druga radikalno u krivu, vjernome katoliku neće biti teško prosuditi tko je na kojoj strani. Kriterij prosudbe su naravno same Kristove riječi, a Gospodin je upravo Crkvi, koju vode njezini zakoniti pastiri, dao vlast da na obvezujući način razlikuju dobro od zla, da snagom svoje vlasti veže i odrješuje. Gospodin tu vlast nije dao pojedincima poput Duspare, koji su kroz povijest nebrojeno puta otpali od Kristova nauka, unatoč tome što su se na njega prijetvorno pozivali. Zato ove Dusparine optužbe po tom jasnom kriteriju moramo prosuditi kao tešku klevetu protiv sv. Ignacija Lojolskog kao najvećeg učitelja duhovnosti u Crkvi, a time i klevetu protiv same Crkve kao Kristove Zaručnice koja za tu svetost jamči. Optužba po kojoj se vrhunska duhovnost koja je donijela tolike plodove svetosti izjednačava s poganstvom i prizivanjem demona doista se ne može drukčije označiti. Utoliko što je ta optužba napad protiv same Crkve kao Kristove božanske Zaručnice koja je stup i uporište istine (1 Tim 3,15) i koju vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18), ona je ujedno i hula protiv Kristove Zaručnice koju se de facto proglašava bludnicom koja truje i vodi u propast svoju djecu.

Duspara bi se ovdje vjerojatno javio s opravdanjem pozivajući se na sadašnju situaciju u Crkvi i kako tradicionalisti kritiziraju postkoncilske pape zbog njihovih skandaloznih izjava i postupaka te da on zapravo radi isto. Takve smo argumente od njega doista već mogli čuti. No on ni ovdje ne razlikuje neke osnovne pojmove i ostaje na čistoj površini problema – ne uvažava osnovnu razliku u stupnjevima izričaja pojedinih nositelja autoriteta. Duspara naime stavlja na istu razinu privatne izjave i postupke koje su iznijeli pojedini pastiri i koje ne nose višu snagu obvezatnosti od eventualno primjera ili poticaja, s onim izričajima koji nose u sebi obvezatnu doktrinarnu snagu. Svatko tko želi išta govoriti o vjeri morao bi vidjeti razliku između izjave pape Franje u intervjuu u zrakoplovu ili u propovijedi, naspram papinskih enciklika i konstitucija u kojima se utvrđuje određeni nauk pozivanjem na papinski autoritet.

U čemu je dakle točna razlika između tradicionalista i Duspare? U tome što se ovi prvi pozivaju na jasne i nedvosmislene izjave crkvenoga Učiteljstva koje ne ostavljaju nikakvoga prostora dvojbi oko točnoga značenje izjava (te su i same donesene kao tumačenje određenih nejasnih točaka u tumačenju izvora objave – sv. Pisma i krivih shvaćanja vjerskih istina), dok se Duspara poziva na vlastita tumačenja sv. Pisma i vjerskih stvarnosti u onim stvarima u kojim je Crkva sud o tim stvarnostima već donijela i to na obvezujući način. Vidjeli smo to sasvim jasno u slučaju nauka o čistim i nečistim jelima, a sada vidimo i u ovom pitanju koje je Crkva svojim božanskim autoritetom jasno utvrdila. Duspara se dakle protivi utvrđenom katoličkom nauku, dok se tradicionalni katolici upravo na taj nauk pozivaju nasuprot odstupanjima koje se događaju u današnjoj Crkvi, pa i od strane biskupa i samih postkoncilskih papa. Tradicionalni katolici suprotstavljaju se iskrivljivanju obvezujućega nauka koji se događa na nižim razinama (u izjavama i postupcima pastira – svećenika, biskupa i papa – koji nemaju snagu obvezatnosti) pozivajući se na definirani katolički nauk, dok Duspara napada sam katolički nauk pozivajući se na svoja osobna, iskrivljena shvaćanja.

Da se ta iskrivljivanja na nižim razinama mogu dogoditi, posve je jasno jer su crkveni pastiri ljudi koji u osobnim postupcima nisu bezgrešni ni nepogrešivi. Iz istoga je razloga sv. Pavao s pravom opomenuo sv. Petra kao svoga poglavara kada je krivo postupio (Gal 2,11). No u svom obvezujućem nauku Crkva ne može otpasti od vjere – ne može dogmatski naučavati neku istinu koja bi bila pogrešna i ne može zabludjeti kada konstantno i univerzalno naučava određenu istinu koja se tiče vjere, morala, kršćanskoga života i uređenja Crkve. Zato je prosudba Crkve o duhovnosti sv. Ignacija obvezujuća i sigurna i nazivati ono što je Crkva utvrdila po kriterijima nezabludivosti stalno i svugdje naučavala, znači napadati samu božansku bit i poslanje Kristove Zaručnice. Optuživati za poganstvo i zazivanje demona sveca koji je proglašen za najvećega učitelja i uzora duhovnosti, znači nabacivati se na njega teškim klevetama kojima se kleveće i sama Crkva koja je njegov nauk i duhovnost usvojila kao vlastitu.

Time smo formalno utvrdili stanje stvari – donijeli prosudbu o Dusparinim optužbama sa strane katoličkoga nauka pozivanjem na Kristov božanski autoritet koji je on povjerio Crkvi. No da ne bismo ostavili neodgovorenim primjedbu da se time nisu opovrgli konkretni Dusparini argumenti, želimo pogledati koje su to njegove tvrdnje što ga vodi do navedenih zaključaka. Njih ćemo lako opovrgnuti uzevši u obzir temeljno obilježje protestantizma koje smo prokazali u prvome dijelu teksta, a u koje je Duspara posve uronio – a to je logička i pojmovna iracionalnost i plitkost koja ne razlikuje osnovne pojmovne kategorije. Pogledajmo zato prvi video Dusparinih napada koji je on objavio.

Ovaj uradak koji će vjerni katolik teško uspjeti pogledati bez sablazni i odvratnosti pred ovakvim bezočnim napadima na katoličke svetinje svodi se na prigovor da postoji sličnost u formi ili izvanjskim metodama između razmatranja (meditacija) ignacijanskih duhovnih vježbi i meditacije koja se obavlja u jogi. Duspara zato ekspresno zaključuje: postoji podudarnost i u sadržaju i svrsi pa tako razmatranja prema metodi sv. Ignacija vode prema istome cilju kome teži joga – stapanju s panteističkim božanstvom koje bi se (prema panteističkim vjerovanjima) nalazilo u svakome čovjeku, odnosno u stvarnosti svijetu demonskoga kome se tim pojmom otvara prostor. Tako da kada katolik želi razmatrati prema savjetima sv. Ignacija, on iako razmišlja o riječima Molitve Gospodnje, molitve Zdravo Marijo, o pojedinim istinama vjere, evanđeoskim događajima ili božanskim atributima; on iako razmišlja o tim sadržajima, po Dusparinom tumačenju zapravo usmjeruje svoje misli i molitve zlodusima, samo zato što drži određeni položaj tijela, što o svakoj riječi molitve razmišlja određeno vrijeme ili što prati određeni ritam svojih tjelesnih funkcija.

Svakome iole razboritome čovjeku moralo bi odmah biti razvidno koliko je apsurdno i intelektualno ograničeno ovo razmišljanje. Ono upravo proizlazi iz spomenutoga protestantskoga antiintelektualizma koji na krajnje banalizirajući način izjednačuje neku sličnost u formi uz potpuno zanemarivanje sadržaja. Druge vrste takvih napada na razna katolička vjerovanja dobro su nam poznate: tvrdnje da kršćani kada slave Božić zapravo časte pogansko božansko Sunce koje se nekada slavilo na isti dan (teza koja ni Duspari nije strana, a kojom ćemo se pozabaviti u jednome od budućih članaka), zatim da postoji navodna sličnost između predmeta koji se upotrebljavaju u liturgiji s onima koji su se rabili u poganskim kultovima pa se time zapravo časte poganska božanstva itd. No kao što bi svakome kome je imalo stalo do racionalne vjerodostojnosti trebalo biti jasno, bit predmeta ne određuje njegov vanjski izgled, nego njegova narav i svrha. Samo će umno oboljela osoba kada vidi crnu knjigu i crni stol reći da su to iste stvari ili da su dva čovjeka samo zato što su obojica obučeni u crno odijelo ista osoba. Tako i Duspari u njegovom fideističkom protestantskom načinu razmišljanja u kome čovjekov razum i narav u stvarnosti ne igraju nikakvu ulogu (jer on dobiva izravnu spoznaju od Boga kada čita sv. Pismo i ne treba mu tumačenje), ništa ne znači što se u meditacijama sv. Ignacija intelektualno razmatra o Bogu i kršćanskim istinama, a u jogi bez primjene razuma želi doći do sjedinjenja s panteističkim božanstvom. Za Dusparu je važno samo to da se u oba slučaju primjenjuju određene tehnike mirovanja, položaja tijela ili praćenja određenoga ritma, koje na koncu ni nisu identične.

Da je za molitvu potrebna sabranost, vjerojatno će priznati i protestanti, pa i 'čitač Pisma' Elvis Duspara. Da su za sabranost potrebni određeni izvanjski uvjeti, vjerojatno će također moći shvatiti. A koji to izvanjski uvjeti mogu biti? Može li to biti položaj tijela, mogu li nam u tome pomoći određeni prirodni uvjeti, kao što je prirodni ritam tjelesnih funkcija? Naravno da mogu i upravo tome služe ovi naravni uvjeti – kao sredstva koja ćemo u razmatranju upotrijebiti da dođemo do cilja, a to je da svim dijelovima našega bića uronimo u Božja otajstva – da Ga što bolje spoznamo, da u svjetlu Božjemu spoznamo sami sebe i Božju volju za nas te da potaknemo našu volju da bismo uz Boga što više prionuli i što vjernije mu služili. To će moći lako spoznati svatko tko s imalo iskrenosti i intelektualnoga napora pristupi ovoj temi i uzme u ruke djela koja govore o ignacijanskoj duhovnosti.

Kad bolje pogledamo, nije toliko iznenađujuće da Duspara dolazi do ovako apsurdnih i pogubnih zaključaka jer do toga vode pretpostavke koje je usvojio. Tako nas neće ni začuditi da iz cijeloga načina razmišljanja logično proizlazi i jedan ograničeni i banalni pojam molitve. Poznato je da protestanti generalno odbacuju standardizirane molitve smatrajući da bi to bilo protivno Isusovim riječima da kada molimo, ne 'blebećemo kao pogani' (Mt 6,7). Po njihovome bi prihvatljiva molitva bila jedino ona koju svaki puta sami stvorimo svojim riječima. No time opet ne vide svu apsurdnost u koju se zapliću jer je, s obzirom na način razmišljanja koji smo ustanovili, vrlo lako predvidljivo da će se uza sve silne molitve koje će pokušati izgovoriti svojim spontanim riječima, možda jednom ili više puta ponoviti ista molitva. Nismo li onda došli do istog zaključka da ponavljamo iste obrasce, iako oni nisu zapisani? Nije doduše Duspara izričito formulirao ovaj način razmišljanja, ali je iz svih postavki vrlo lako predvidljivo da njegova molitva izgleda onako kako ju je formulirao na kraju videa – da ona uvijek mora biti 'kreativna i spontana'.

Razgovor s Bogom u nutrini naših duša je upravo vrsta molitve koju nas želi naučiti sv. Ignacije, a ona se ne sastoji samo od kreativnoga izgovaranja molitava, nego prije svega u mentalnom razmatranju i osluškivanju Božjega glasa. Tu vrstu molitve protestanti zajedno s Dusparom ne poznaju, a dokle ustraju u svojim krivovjerjima, njihove molitve na pravi način neće biti uslišane, osim u ograničenom i materijalnom pogledu jer se krivovjerjem gubi vjera i pravo na dioništvo u nebeskim dobrima pa tu vrstu molitve Bog neće uslišati dokle god čovjek okorjelo ustraje u herezi. Nadamo se da će Duspara to spoznati, pokajati se, odreći svojih kleveta koje je izgovorio protiv prvoga učitelja duhovnoga života u Katoličkoj Crkvi i činiti zadovoljštinu za ogromnu sablazan koju je svojim klevetama izazvao.

Tko zapravo psuje protiv svetaca?

Time nismo došli do kraja Dusparinih objeda, nego se želimo osvrnuti i na drugi video koji je priredio o ovoj temi, a on je posvećen nekim daljnjim ekstravagantnim optužbama na račun duhovnih vježbi. U početnome dijelu Duspara tvrdi da mu nitko nije odgovorio na njegovu kritiku, nego da je kao reakciju samo doživio napade ad hominem. Nadamo se zato da će možda uvidjeti da je u ovome članku odgovoreno na sve njegove napade i to iz autentičnih katoličkih pozicija koje su definirane od crkvenoga Učiteljstva, a koje Dusparinu rabotu prokazuju kao tešku klevetu koja ne može nastati drukčije nego nagovorom ili nadahnućem od Zloga. A u nastavku iznosi daljnju optužbu gdje se osvrće na vježbu o paklu. Kao što svaki osviješteni katolik zna, Crkva je opomene o paklu uvijek smatrala korisnim sredstvom da bismo spoznali težinu grijeha kao uvrede protiv Boga te iz straha od toga da ne bismo Boga uvrijedili i vječne kazne – koji je jedan od darova Duha Svetoga – stvorili čvrstu odluku da se klonimo svakoga grijeha. Duspara govori da ne može shvatiti tu duhovnost koja se temelji na predodžbi paklenih muka. Iz duha koji on slijedi i koji smo prokazali, nije čudno da je to tako je se radi o logičnoj posljedici protestantskoga vjerovanja 'sola fide' kojim se razvodnjuje pojam težine grijeha (jer protestanti ne prave razliku između lakoga i teškoga grijeha), a time i posljedica grijeha – vječne i vremenite kazne.

No ona glavna optužba koju Duspara sada iznosi je podjednako teška i Bogu uvredljiva kao ona iz prvoga videa, ako ne još i gora. On naime uputu o promatranju paklenih muka gdje se govori o zamišljanju psovki osuđenika tumači na način da onaj tko radi vježbu sam u svojemu umu mora izgovarati psovke. Da se radi o plitkom i ograničenom tumačenju, jasno je svakome tko želi imalo smisleno uzeti upute duhovnih vježbi. Duspara dakle pretpostavlja da su svi koji su obavili ignacijanske duhovne vježbe u ovome dijelu psovali protiv Boga i svetaca i da je očito svima to bilo prihvatljivo – prije svega svim isusovcima u povijesti koji su obavezno obavili duhovne vježbe, a onda i nebrojenim svećenicima, biskupima, papama... Svi isusovački sveci: počevši naravno od sv. Ignacija, pa sv. Alojzije Gonzaga, Petar Kanizije, Robert Bellarmin, naš sv. Marko Križevčanin – za sve njih Duspara uzima da su u ovome djelu mentalno psovali. A nije mu možda palo na pamet da bi se ovaj odlomak moglo shvatiti u nekom logičkom kontekstu samo u intuitivnom smislu – da si samo predočimo nutarnju žalost, odbojnost i užas prema situaciji u kojoj bismo se našli da netko psuje, a bez da pritom stvarno sami izgovaramo psovke? Za Dusparu je takvo nešto vjerojatno nepojmljivo jer njemu očito nije u interesu braniti katolički nauk, nego prije pronaći razlog da bi ga mogao napasti. Ali zato nije bilo nepojmljivo brojnim katolicima – među njima svecima i blaženicima koji su obavili duhovne vježbe, teolozima koji u njima nisu mogli pronaći nikakve primjedbe, nego samo neiscrpnu hranu za svoj duhovni život.

Tako se ovdje ponovno susrećemo s nedosljednim i dvoličnim mjerilima gdje Duspara inzistira na najdoslovnijem tumačenju iako je ono apsurdno, a ne želi razmotriti mogućnost da bi se dotična izjava mogla shvatiti u nekom drukčijem ili prenesenom smislu. Ali to ipak ne čini uvijek, nego samo ondje gdje to odgovara njegovom protestantskom mentalitetu. Vidjeli smo kako to pravilo ne poštuje u pitanju čistih i nečistih jela, a možemo dodati i još jedan slučaj gdje on zanemaruje doslovno tumačenje sv. Pisma. Duspara naime često voli citirati sv. Pismo, što bi bilo veoma pohvalno da to čini na ispravan način i da se služi pravim izdanjem sv. Pisma. Pomalo je groteskno da on kao veliki 'biblijski kršćanin' ne zna za pravilo i tradiciju staru otkako je Božje objave da se u Starome zavjetu ne izgovara Božje ime (Jahve), nego 'Gospodin', čega su se držali ne samo starozavjetni Židovi, nego se toga drži i Crkva već dvije tisuće godina. A drže ga se čak i današnji nevjerni Židovi prema kojima Duspara opetovano iskazuje toliku privrženost. Zato ako Elvis želi biti 'fundamentalistički kršćanin' kao što se sam naziva, treba drugu Božju zapovijed (Ne izusti imena Gospodina svoga uzalud) uzeti najdoslovnije moguće i ne izgovarati Božje ime (Jahve), čega se pridržavao Božji narod i u starome i u novome savezu, a drže se toga čak i nevjerni Židovi. No možda bi to za njega ipak bio problem jer bi se tada trebao oposlužiti starijim, tradicionalnim izdanjima sv. Pisma, a ona – kao što smo dokumentirali u prošlome članku – u svojim komentarima opovrgavaju njegove judeo-protestantske zablude.

Elvis u svome videu spominje strelovite molitve – zazive koje se kao pohvale Božjemu imenu izgovaraju kao zadovoljština za psovke. On je uredno naveo prva dva zaziva, no htjeli bismo ga pitati bi li s jednakim uvjerenjem mogao izgovoriti i sljedeće zazive?

Blagoslovljena velika Bogorodica presveta Djevica Marija!

Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino začeće!

Blagoslovljeno njezino slavno uznesenje!

Blagoslovljeno ime Marije, Djevice i Majke!

Blagoslovljen sveti Josip, njezin prečisti zaručnik!

Blagoslovljen Bog u svojim anđelima i u svojim svecima!

Elvis se doista ponekad voli pozivati na katoličke izvore – u jednom nedavnom videu spominje čak papu Lava XIII. i njegovu osudu masonerije. No čini nam se da ta pozivanja ipak nisu iskrena i dosljedna, nego prije dvolična i da za njima poseže samo onda kada treba potkrijepiti određenu tvrdnju koja se slaže s katoličkim naukom. Kada pak bi trebali općenito svoje stavove usporediti s katoličkim naukom, tu baš ne vidimo da toliko rado poseže za katoličkim izvorima, nego se radije priklanja svojim vlastitim shvaćanjima koja proizlaze iz protestantizma. Poznato je da Elvis baš nije veliki ljubitelj čašćenja Blažene Djevice Marije i svetaca. Možda bi bilo dobro da se primjerice izjasni priznaje li sve marijanske dogme koje su navedene u gornjim zazivima ili možda u skladu sa svojim 'čitanjem Pisma' ima neke drukčije stavove? Zato mi kao katolici želimo i trebamo izgovoriti ove zazive protiv svih pogrda koje se nanose svecima Božjim, a koje je u ovim videzapisima obilato izgovorio Elvis Duspara na račun sv. Ignacija Lojolskoga, jednog od najvećih svetaca novoga doba, jednoga od najzaslužnijih za obnovu Crkve nakon Tridentskoga sabora i suzbijanje protestantskih hereza. Tko zna, možda je Elvisa u podsvijesti nešto ili netko baš zato potaknu(l)o da napadne ovoga sveca?! Mi u svakom slučaju želimo činiti zadovoljštinu za ove strašne pogrde koje je izgovorio upravo sam Duspara ne samo protiv sv. Ignacija, nego i Kristove Zaručnice koja jamči za svetost njegove osobe i nauka. Pozivamo vas zato da izmolite ovu molitvu sv. Ignaciju da isprosi Elvisu Duspari pokajanje za ovaj strašan grijeh, obraćenje od protestantskih zabluda i istinsku privrženost katoličkoj vjeri bez koje se nitko ne može spasiti.

Molitva sv. Ignaciju Lojolskom za obraćenje Elvisa Duspare

Gospodine Bože, koji si pun milosrđa i koji rado praštaš raskajanim grešnicima, molimo te po zagovoru sv. Ignacija Lojolskoga za milost prosvjetljenja i obraćenja za Elvisa Dusparu. Daj mu uvidjeti težinu protestantskih zabluda – da si ti osnovao jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, tvoju Zaručnicu koju vrata paklena neće nadvladati, koja neokaljano čuva tvoj božanski nauk i njime nas hrani. Molimo te to čineći zadovoljštinu za strašne klevete i pogrde izgovorene protiv tvoga velikoga sveca, sv. Ignacija, najizvrsnijega učitelja duhovnoga života, proseći za Tvoje smilovanje, da se udostojiš po njegovu zagovoru privesti istini Tvoga zalutaloga sina i učiniti ga vjernim i odanim priznavaocem i braniteljem katoličke vjere. Amen.

Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...