Nakon objavljenoga
teksta u kome smo dali osvrt na video Elvisa Duspare u kome
promiče judeo-protestantsku zabludu da još uvijek na neki način
vrijede propisi o čistim i nečistim jelima, Duspara je na svom
Facebook profilu uzeo na znanje iznesene primjedbe, no pritom ih
(očekivano) nijednim argumentom nije pokušao opovrgnuti. Njegov
odgovor sastojao se u tome da je poruka njegova video uratka krivo
shvaćena i da bi to bio samo jedan daljnji pokazatelj nepouzdanosti
Tradicije – jer ako 'tradicionalisti' ne mogu razumjeti njegove
riječi, tada će se puno lakše iskriviti nešto što je bilo
napisano ili izgovoreno prije više stotina godina. Prvi je argument,
kao što se svatko tko je pogledao videozapis može uvjeriti, posve
apsurdan jer je iz Dusparinoga video uratka razvidno da je nekoliko
puta dao do znanja da se ne drži propisa o čistoj i nečistoj hrani
samo iz zdravstvenih, nego zbog teoloških razloga – zbog stava da
su kultni propisi na neki način još uvijek na snazi i da ih Isus
nije dokinuo.
To
Duspara sasvim jasno očituje kada tumači Isusove riječi iz
evanđelja da je Bog očistio sva jela – da se te riječi ne bi
odnosile na doslovno sva jela, nego samo na ona koja su bila
čista u SZ-u. Pokazali smo u prošlom članku da je to protivno
vjekovnom katoličkom vjerovanju da su ceremonijalni propisi SZ-a
dokinuti te se ovdje radi o jednome od brojnih izraza protestantskoga
duha po kome si Duspara uzima za pravo tumačiti sv. Pismo protivno
vjekovnom tumačenju Katoličke Crkve koje obvezuje svakoga
kršćanina. Ovo je također jedan od brojnih izraza licemjerja
konzervativnih protestanata (čiji
je duh Duspara gotovo posve usvojio) koji inzistiraju na doslovnom
tumačenju biblijskih odlomaka u onim pojedinostima koji se po sebi
nameću kao literarne figure, a s druge strane odbacuju doslovno
tumačenje tamo gdje je to nužno i gdje Katolička Crkva na tome
inzistira.
Duspara
isto tako odbacuje doslovno tumačenje kod vizije s čistim i
nečistim jelima koju je primio sv. Petar. Ondje doslovce čitamo da
je ono što je Petar vidio Bog proglasio čistim, iako je u SZ-u bilo
nečisto. No dok se inače kune u doslovno tumačenje svake riječi i
odlomka, ovdje Duspara to viđenje proglašava samo alegorijom koja
upućuje na istinu da pogani postaju dionicima Božjega naroda. To je
svakako poruka koja proizlazi iz ovoga viđenja, no ono nam isto tako
govori ono što je Bog doslovce rekao o čistim i nečistim jelima pa
Katolička Crkva te riječi i uzima točno onako kako piše. Kao
treće, Duspara u zaključcima Jeruzalemskoga sabora ne vidi samo
disciplinske propise – kako je to ona Crkva koja je te propise
donijela uvijek shvaćala – nego svojom interpretativnom
akrobacijom izvodi zaključak da ti propisi kršćane koji su se
obratili s poganstva zapravo trebaju voditi prema tome da spoznaju istinu da se trebaju držati propisa o čistim i nečistim jelima kada dovoljno 'sazriju'!
Protestantski
antiintelektualizam i iracionalnost
Tvrditi
nakon svega toga da ga se krivo shvatilo i da se ne razumije sva
dubina njegove teološke misli značilo
bi
potcjenjivati inteligenciju sugovornika, što bi se u ovom slučaju
moglo protumačiti i kao nadomjestak za nedostatak vlastite
uviđavnosti,
a što je također jedna od bitnih zasada protestantizma.
Podsjetimo se, protestantski nauci 'sola fide' i 'sola Scriptura'
temelje se na njihovoj antropološkoj zabludi u kojoj se čovjekova
volja promatra kao mrtva, potpuno iskvarena i nesposobna sudjelovati
u spasenju koje Bog čovjeku želi dati. Odatle protestantski nauk o
spasenju da se čovjek opravdava samo nominalno vjerom, gdje Bog
čovjeka samo proglašava pravednim, dok on u svojoj nutrini ostaje
grešnikom, dok katolički nauk govori da Bog čovjeka stvarno čini
svetim u njegovoj nutrini, darujući mu svoj božanski život, gdje
ona sva dobra djela koja čovjek čini postaju stvarno zaslužna jer
su učinjena u stanju milosti, u samom božanskom životu (što
protestanti odbacuju zbog pretpostavke da je čovjek u nutrini ostao
grešnik kao prije).
Odatle onda i odbacivanje Tradicije kao procesa prenošenja vjere
koji počiva na ljudskoj naravi te postavka da čovjek dolazi do
izravnoga, ulivenoga razumijevanja sv. Pisma koje dolazi direktno od
Boga i zaobilazi svaku ljudsku ulogu. Tu smo zabludu razotkrili u
prošlome članku i sama stvarnost nam jasno pokazuje da sv. Pismo
nije direktna objava koja se ulijeva u čovjekovo shvaćanje kada
Bibliju uzmemo u ruke, nego Božja Riječ zaodjenuta u ljudsko ruho
kojemu treba ispravno tumačenje te je zato Bog ustanovio autoritet
kome je dao vlast i božansku pomoć da ga tumači, a to je
Učiteljstvo Crkve.
Daljnje
posljedice ovih zabluda dolaze do izražaja u protestantskom
odbacivanju teologije kao znanosti, a zatim i filozofije i logike kao
razumskoga oruđa koje trebaju poslužiti ispravnom teološkom
razmišljanju. Taj se duh kod radikalnih protestanata koji su
usvojili sve njegove posljedice (a koje stoga i kod Duspare dolaze
itekako do izražaja) očituje u posve iracionalnim, diletantskim,
banalnim prosudbama kojima nedostaje ikakve promućurnosti i
elementarnog pojmovnog razlikovanja. To nam je očito ako pogledamo
one tipične antikatoličke napade protestanata, gdje oni ne
razlikuju vrhovno štovanje koje se iskazuje Bogu i relativno ili
ograničeno koje iskazujemo svecima i ikonama, zatim primarno
posredništvo kao izvor spasenja koje pripada samo Kristu i
sekundarno ili relativno posredništvo u primjeni milosti koje može
pripadati bilo kojemu stvorenju. Zato radikalni ili
fundamentalistički protestanti iracionalno ponavljaju apsurdne fraze
da su katolici idolopoklonici jer časte svece, ikone i relikvije jer
se samo Bogu smijemo klanjati ili pak poznatu rečenicu sv. Pavla da
je samo jedan posrednik (1
Tim 2,5), a da su
za katolike to osim Krista i Djevica Marija i sveci; bez da uopće
pokušaju razmotriti pravi katolički nauk i proučiti osnovne
logičke i teološke pojmove.
U
kojoj mjeri ta ograničena iracionalnost dolazi do izražaja u
Dusparinim zaključcima vidjet ćemo u nastavku, a usput spomenimo
jedan takav primjer koji se javio kao reakcija na naš članak, a
odnosi se na nepoznavanje elementarne znanstvene pismenosti. Naime
svakome tko je pročitao ikoji stručni članak poznato je da se
autori ne služe formom pisanja u svoje osobno ime u prvom licu, nego
u prvom licu množine da bi se tekstu dala oznaka subjektivne
neutralnosti i nastojanja da se iznesu zaključci objektivnoga
znanstvenoga istraživanja. Pobornicima Dusparinih ideja to očito
nije poznato pa smo mogli susresti ovakav plitki i ograničeni
komentar koji je naveden gore, a koji samo govori o visini na kojoj
se nalaze i sve druge ideje koje dolaze iz takvih krugova.
Klevetnik
sv. Ignacija i Crkve Božje
Sada
prelazimo na glavnu temu ovoga drugoga nastavka analize Dusparinih
zastranjenja, a to su njegovi video uratci u kojima se obrušio na
jedno od remek djela katoličke duhovnosti – duhovne vježbe sv.
Ignacija čiji blagdan danas slavimo. Navikli smo da Dusparine ideje
zalaze u ekscentrične stranputice koje neprestano iznenađuju, no da
će ipak toliko zastraniti da će jedno od glavnih djela katoličke
duhovnosti izjednačiti s istočnjačkom, panteističkom religijskom
tehnikom, zasigurno je iznenadilo i one koji su prozreli dubinu
njegovih judeo-protestantskih zabluda.
Čak
dva videa posvetio je Duspara toj nakani da pokaže da su duhovne
vježbe sv. Ignacija – kojima je Crkva izdala najviše pohvale i
koje je naročito pohvalio papa
Pio XI. u svojoj enciklici Mens nostra
– zapravo panteistička religijska tehnika koja je protivna
kršćanstvu. Da bismo odgovorili na tu podlu i odvratnu laž, ne
trebamo pisati nikakvu posebnu apologiju, nego je dovoljno samo
citirati relevantne odlomke (br. 6 i 16) iz spomenute enciklike Pija XI. koja je
posvećena upravo temi duhovnih vježbi u Crkvi. Vrijedi navesti
cijeli tekst izvadaka u kojima papa izdaje najviše moguće priznanje
ovoj vrsti duhovnosti te joj također daje primat pred drugim
metodama duhovnih vježbi.
,,A
nakon što je Bog u svojoj vrhovnoj Providnosti podigao mnoge ljude u
svojoj Crkvi, obilno obdarene višnjim darovima i istaknute kao
učitelje nadnaravnog života koji su ustanovili mudra pravila,
odobrili asketske metode bilo božanskom objavom, bilo iz vlastite
prakse ili iz iskustva prijašnjih vremena; raspoloživošću
Božanske Providnosti su na sličan način svijetu dane Duhovne
vježbe – koje s pravom nose taj naziv – djelo znamenitoga
Božjega sluge sv. Ignacija Lojolskoga – ,,blago“,
kako ga naziva Louis Blois, onaj časni čovjek iz Reda sv.
Benedikta, čije mišljenje citira sv.
Alfonz
Liguori u prekrasnom
pismu ,,Obaviti duhovne
vježbe
u samoći“
– ,,Blago koje je Bog otvorio svojoj Crkvi u ovim posljednjim
vremenima, za koje mu trebamo iskazati obilnu zahvalnost“. (...)
A
priznato je da je među svim metodama duhovnih vježbi koje se vrlo
pohvalno pridržavaju načela zdravog katoličkog asketizma, samo
jedna imala prvo mjesto te bila urešena punim i opetovanim
odobrenjima Svete Stolice, odlikovana ljudskim hvalospjevima,
istaknuta duhovnim naukom i svetošću, te je rodila obilne plodove
svetosti tokom razdoblja od gotovo četiri stotine godina. Mislimo na
metodu koju je uveo sv. Ignacije Lojolski kojega smo sa zadovoljstvom
nazvali glavnim i osobitim učiteljem duhovnih vježbi čija „divna
knjiga duhovnih vježbi“, otkad ju je svečano odobrio, pohvalio i
naš prethodnik blage uspomene, Pavao III., i za koju ponavljamo
riječi koje smo nekada izrekli, prije uspona na Petrovu stolicu:
„Istaknula se i odlikovala kao najmudriji i sveopći pravilnik
zakona za vodstvo duša na putu spasenja i savršenstva; neiscrpni
izvor najizvrsnije i najčvršće pobožnosti; kao najoštriji
poticaj i dobro utvrđeni vodič koji pokazuje način kako osigurati
popravak morala i postizanje vrhunca duhovnoga života“. I kada smo
na početku našega pontifikata udovoljili veoma žarkim željama i
molbama svetih prelata gotovo cijeloga katoličkoga svijeta iz obaju
obreda u apostolskoj konstituciji Summorum Pontificum dana 22. srpnja
1922., proglasili smo i podigli sv. Ignacija Lojolskog kao
,,nebeskoga zaštitnika svih duhovnih vježbi, a time i ustanova,
udruga i tijela svake vrste koje pomažu onima koji sudjeluju na
duhovnim vježbama“, nismo učinili ništa drugo nego potvrdili
našom vrhovnom vlašću ono što je već bilo proglašeno
zajedničkim osjećajem pastira i vjernika. Kao što su zajedno s
gore spomenutim Pavlom III. naši slavni prethodnici Aleksandar VII.,
Benedikt XIV., Lav XIII., često implicitnim govorom hvalili
ignacijanska razmatranja (meditacije), tako su svi oni koji su, prema
riječima Lava XIII., bili najistaknutiji ,,u stezi asketike,
svetosti ili moralu“, tijekom posljednjih četiristo godina,
izrekli svojim hvalospjevima, a još više primjerom kreposti koje su
stekli u tom borilištu. I doista, izvrsnost duhovnog nauka
potpuno oslobođena opasnosti i zabluda lažnoga
misticizma, zadivljujuća lakoća prilagodbe vježbi svakom
čovjekovom redu ili staležu, bilo da se posvećuje razmatranju u
samostanima ili vodi aktivan život u svjetskim poslovima, primjerena
usklađenost različitih dijelova, izvrstan i jasan poredak u
razmatranju istina za koje se čini kao da prirodno slijede jedna iz
druge; i konačno duhovne pouke koje nakon odbacivanja jarma grijeha
i ispiranja bolesti svojstvenih njegovom moralu vode čovjeka
sigurnim putovima odricanja od zlih navika i njihova uklanjanja, do
vrhunaca molitve i božanske ljubavi; sve su to nesumnjivo stvari
koje dovoljno pokazuju djelotvornu narav ignacijanske metode i obilno
preporučuju ignacijanska razmatranja.“
Ovim
riječima Pija XI. doista ne treba ništa dodati, osim naglasiti da
to nije samo mišljenje ovoga pape, nego i svih spomenutih papa te
time cjelokupne Tradicije Crkve, potvrđene autoritativnim
odobrenjima crkvenoga Učiteljstva. Zato ova prosudba nije samo
privatno mišljenje jednoga ili nekoliko papa, nego se po snazi
njihovih izričaja radi o autoritativnom sudu o pitanju crkvenoga
uređenja i kršćanske duhovnosti kao sredstva posvećenja, kojemu je svaki katolik dužan
iskazati pristanak uma i volje te kao takav zasigurno nosi oznaku
nezabludivosti. Kada tu činjenicu stavimo u kontrast s Dusparinim
ispadima, neće nam biti teško izvući određene sasvim jasne
zaključke. Dok Katolička Crkva ignacijanske duhovne vježbe uzdiže
na prijestolje kršćanske duhovnosti i obasiplje ih najvišim
pohvalama, Duspara ih proglašava panteističkom, poganskom
religioznom tehnikom koja može samo voditi prizivanju demona i otpadu
od kršćanstva.
Kako
jedna strana u ovoj raspravi mora biti u pravu, a druga radikalno u
krivu, vjernome katoliku neće biti teško prosuditi tko je na kojoj
strani. Kriterij prosudbe su naravno same Kristove riječi, a
Gospodin je upravo Crkvi, koju vode njezini zakoniti pastiri, dao
vlast da na obvezujući način razlikuju dobro od zla, da snagom
svoje vlasti veže i odrješuje. Gospodin tu vlast nije dao
pojedincima poput Duspare, koji su kroz povijest nebrojeno puta
otpali od Kristova nauka, unatoč tome što su se na njega
prijetvorno pozivali. Zato ove Dusparine optužbe po tom jasnom
kriteriju moramo prosuditi kao tešku klevetu protiv sv. Ignacija
Lojolskog kao najvećeg učitelja duhovnosti u Crkvi, a time i
klevetu protiv same Crkve kao Kristove Zaručnice koja za tu
svetost jamči. Optužba po kojoj se vrhunska duhovnost koja je
donijela tolike plodove svetosti izjednačava s poganstvom i
prizivanjem demona doista se ne može drukčije označiti. Utoliko
što je ta optužba napad protiv same Crkve kao Kristove božanske
Zaručnice koja je stup i uporište istine (1 Tim 3,15) i koju vrata
paklena neće nadvladati (Mt 16,18), ona je ujedno i hula protiv Kristove
Zaručnice koju se de facto proglašava bludnicom koja truje i vodi u
propast svoju djecu.
Duspara
bi se ovdje vjerojatno javio s opravdanjem pozivajući se na sadašnju
situaciju u Crkvi i kako tradicionalisti kritiziraju postkoncilske
pape zbog njihovih skandaloznih izjava i postupaka te da on zapravo
radi isto. Takve smo argumente od njega doista već mogli čuti. No
on ni ovdje ne razlikuje neke osnovne pojmove i ostaje na čistoj
površini problema – ne uvažava osnovnu razliku u stupnjevima
izričaja pojedinih nositelja autoriteta. Duspara naime stavlja na
istu razinu privatne izjave i postupke koje su iznijeli pojedini
pastiri i koje ne nose višu snagu obvezatnosti od eventualno
primjera ili poticaja, s onim izričajima koji nose u sebi obvezatnu
doktrinarnu snagu. Svatko tko želi išta govoriti o vjeri morao bi
vidjeti razliku između izjave pape Franje u intervjuu u zrakoplovu
ili u propovijedi, naspram papinskih enciklika i konstitucija u
kojima se utvrđuje određeni nauk pozivanjem na papinski autoritet.
U
čemu je dakle točna razlika između tradicionalista i Duspare? U
tome što se ovi prvi pozivaju na jasne i nedvosmislene izjave
crkvenoga Učiteljstva koje ne ostavljaju nikakvoga prostora dvojbi
oko točnoga značenje izjava (te su i same donesene kao tumačenje
određenih nejasnih točaka u tumačenju izvora objave – sv. Pisma i
krivih shvaćanja vjerskih istina), dok se Duspara poziva na vlastita
tumačenja sv. Pisma i vjerskih stvarnosti u onim stvarima u kojim
je Crkva sud o tim stvarnostima već donijela i to na obvezujući
način. Vidjeli smo to sasvim jasno u slučaju nauka o čistim i
nečistim jelima, a sada vidimo i u ovom pitanju koje je Crkva svojim
božanskim autoritetom jasno utvrdila. Duspara se dakle
protivi utvrđenom katoličkom nauku, dok se tradicionalni
katolici upravo na taj nauk pozivaju nasuprot odstupanjima koje
se događaju u današnjoj Crkvi, pa i od strane biskupa i samih
postkoncilskih papa. Tradicionalni katolici suprotstavljaju se
iskrivljivanju obvezujućega nauka koji se događa na nižim
razinama (u izjavama i postupcima pastira – svećenika, biskupa
i papa – koji nemaju snagu obvezatnosti) pozivajući se na
definirani katolički nauk, dok Duspara napada sam katolički nauk
pozivajući se na svoja osobna, iskrivljena shvaćanja.
Da
se ta iskrivljivanja na nižim razinama mogu dogoditi, posve je jasno
jer su crkveni pastiri ljudi koji u osobnim postupcima nisu bezgrešni
ni nepogrešivi.
Iz istoga je razloga sv. Pavao s pravom opomenuo sv. Petra kao svoga
poglavara kada je krivo postupio (Gal
2,11).
No u
svom
obvezujućem nauku Crkva ne može otpasti od vjere
– ne može dogmatski naučavati neku istinu koja bi bila pogrešna
i ne može zabludjeti kada konstantno i univerzalno naučava određenu
istinu koja se tiče vjere, morala, kršćanskoga života i uređenja
Crkve. Zato je prosudba Crkve o duhovnosti sv. Ignacija obvezujuća i
sigurna i nazivati
ono što je Crkva utvrdila
po kriterijima nezabludivosti stalno i svugdje naučavala, znači
napadati samu božansku bit i poslanje Kristove Zaručnice.
Optuživati za poganstvo i zazivanje demona sveca koji je
proglašen za najvećega učitelja i uzora duhovnosti, znači
nabacivati se na njega teškim klevetama kojima se kleveće i sama
Crkva koja je njegov nauk i duhovnost usvojila kao vlastitu.
Time
smo formalno utvrdili stanje stvari – donijeli prosudbu o
Dusparinim optužbama sa strane katoličkoga nauka pozivanjem na
Kristov božanski autoritet koji je on povjerio Crkvi. No da ne bismo
ostavili neodgovorenim primjedbu da se time nisu opovrgli konkretni Dusparini argumenti, želimo pogledati koje su to njegove tvrdnje što
ga vodi do navedenih zaključaka. Njih ćemo lako opovrgnuti uzevši
u obzir temeljno obilježje protestantizma koje smo prokazali u
prvome dijelu teksta, a u koje je Duspara posve uronio – a to je
logička i pojmovna iracionalnost i plitkost koja ne razlikuje
osnovne pojmovne kategorije. Pogledajmo
zato prvi video Dusparinih napada koji je on objavio.
Ovaj
uradak koji će vjerni katolik teško uspjeti pogledati bez sablazni
i odvratnosti pred ovakvim bezočnim napadima na katoličke svetinje
svodi se na prigovor da postoji sličnost u formi ili izvanjskim
metodama između razmatranja (meditacija) ignacijanskih duhovnih
vježbi i meditacije koja se obavlja u jogi. Duspara zato ekspresno
zaključuje: postoji podudarnost i u sadržaju i
svrsi pa tako razmatranja prema metodi sv. Ignacija vode prema istome
cilju kome teži joga – stapanju
s panteističkim božanstvom koje bi se (prema
panteističkim vjerovanjima)
nalazilo u svakome čovjeku, odnosno u stvarnosti svijetu demonskoga
kome se tim pojmom otvara prostor. Tako da kada katolik želi
razmatrati prema savjetima sv. Ignacija, on iako razmišlja o
riječima Molitve Gospodnje, molitve Zdravo Marijo, o pojedinim
istinama vjere, evanđeoskim događajima ili božanskim atributima;
on iako razmišlja o tim sadržajima, po Dusparinom tumačenju zapravo usmjeruje svoje misli i
molitve zlodusima, samo zato što drži određeni položaj tijela,
što o svakoj riječi molitve razmišlja određeno vrijeme ili što
prati određeni ritam svojih tjelesnih funkcija.
Svakome
iole razboritome čovjeku moralo
bi odmah biti razvidno koliko je apsurdno i intelektualno ograničeno
ovo razmišljanje. Ono upravo proizlazi iz spomenutoga
protestantskoga antiintelektualizma koji na krajnje banalizirajući
način izjednačuje neku sličnost u formi uz potpuno
zanemarivanje sadržaja.
Druge vrste takvih napada
na razna katolička vjerovanja dobro su nam poznate: tvrdnje da
kršćani kada slave Božić zapravo časte pogansko božansko Sunce
koje se nekada slavilo na isti dan (teza koja ni Duspari nije strana,
a kojom ćemo se pozabaviti u jednome od budućih članaka), zatim da
postoji navodna sličnost između predmeta koji se upotrebljavaju u
liturgiji s onima koji su se rabili u poganskim kultovima pa se time
zapravo časte poganska božanstva itd. No kao što bi svakome kome
je imalo stalo do racionalne vjerodostojnosti trebalo biti jasno, bit
predmeta ne određuje njegov vanjski izgled, nego njegova narav
i svrha. Samo
će umno oboljela osoba kada vidi crnu knjigu i crni stol reći da su
to iste stvari ili da su dva čovjeka samo zato što su obojica
obučeni u crno odijelo ista osoba. Tako i Duspari u njegovom
fideističkom protestantskom načinu razmišljanja u kome čovjekov
razum i narav u stvarnosti ne igraju nikakvu ulogu (jer on dobiva
izravnu spoznaju od Boga kada čita sv. Pismo i ne treba mu
tumačenje), ništa ne znači što se u meditacijama sv. Ignacija
intelektualno razmatra o Bogu i kršćanskim istinama, a u jogi bez
primjene razuma želi doći do sjedinjenja s panteističkim
božanstvom. Za Dusparu je važno samo to da se u oba slučaju
primjenjuju određene tehnike mirovanja, položaja tijela ili
praćenja određenoga ritma, koje
na koncu ni nisu identične.
Da
je za molitvu potrebna sabranost, vjerojatno će priznati i
protestanti, pa i 'čitač
Pisma' Elvis Duspara. Da
su za sabranost potrebni određeni izvanjski uvjeti, vjerojatno će
također moći shvatiti. A koji to izvanjski uvjeti mogu biti? Može
li to biti položaj tijela, mogu li nam u tome pomoći određeni
prirodni uvjeti, kao što je prirodni ritam tjelesnih funkcija?
Naravno da mogu i upravo tome služe ovi naravni uvjeti – kao
sredstva koja ćemo u razmatranju upotrijebiti da dođemo do cilja, a
to je da svim dijelovima našega bića uronimo u Božja otajstva –
da Ga što bolje spoznamo, da u svjetlu Božjemu spoznamo sami sebe i
Božju volju za nas te da potaknemo našu volju da bismo uz Boga što
više prionuli i što vjernije mu služili. To će moći lako
spoznati svatko tko s imalo iskrenosti i intelektualnoga napora
pristupi ovoj temi i uzme u ruke djela koja govore o ignacijanskoj
duhovnosti.
Kad
bolje pogledamo, nije toliko iznenađujuće da Duspara dolazi do
ovako apsurdnih i pogubnih zaključaka jer do toga vode pretpostavke
koje je usvojio. Tako nas neće ni začuditi da iz cijeloga načina
razmišljanja logično
proizlazi i
jedan ograničeni i banalni pojam molitve. Poznato je da protestanti
generalno odbacuju standardizirane molitve smatrajući da bi to bilo
protivno Isusovim riječima da kada molimo, ne 'blebećemo kao pogani' (Mt 6,7). Po njihovome bi prihvatljiva molitva bila jedino ona koju
svaki puta sami stvorimo svojim riječima. No time opet ne vide svu
apsurdnost u koju se zapliću jer je, s obzirom na način
razmišljanja koji smo ustanovili, vrlo lako predvidljivo da će se
uza sve silne molitve koje će pokušati izgovoriti svojim spontanim
riječima, možda jednom ili više puta ponoviti ista molitva. Nismo
li onda došli do istog zaključka da ponavljamo iste obrasce, iako
oni nisu zapisani? Nije doduše Duspara izričito formulirao ovaj
način razmišljanja, ali je iz svih postavki vrlo lako predvidljivo
da njegova molitva izgleda onako kako ju je formulirao na kraju videa
– da ona uvijek mora biti 'kreativna i spontana'.
Razgovor s Bogom
u nutrini naših duša je upravo vrsta molitve koju nas želi naučiti
sv. Ignacije, a ona se ne sastoji samo od kreativnoga izgovaranja
molitava, nego prije svega u mentalnom razmatranju i osluškivanju Božjega
glasa. Tu vrstu molitve protestanti zajedno s Dusparom ne poznaju, a
dokle ustraju u svojim krivovjerjima, njihove molitve na pravi način
neće biti uslišane, osim u ograničenom i materijalnom pogledu jer
se krivovjerjem gubi vjera i pravo na dioništvo u nebeskim dobrima
pa tu vrstu molitve Bog neće uslišati dokle god čovjek okorjelo
ustraje u herezi. Nadamo se da će Duspara to spoznati, pokajati se,
odreći svojih kleveta koje je izgovorio protiv prvoga učitelja
duhovnoga života u Katoličkoj Crkvi i činiti zadovoljštinu za
ogromnu sablazan koju je svojim klevetama izazvao.
Tko
zapravo psuje protiv svetaca?
Time
nismo došli do kraja Dusparinih objeda, nego se želimo osvrnuti i
na drugi video koji je priredio o ovoj temi, a on je posvećen nekim
daljnjim ekstravagantnim optužbama na račun duhovnih vježbi. U
početnome dijelu Duspara tvrdi da mu nitko nije odgovorio na njegovu
kritiku, nego da je kao reakciju samo doživio napade ad hominem.
Nadamo se zato da će možda uvidjeti da je u ovome članku
odgovoreno na sve njegove napade i to iz autentičnih katoličkih
pozicija koje su definirane od crkvenoga Učiteljstva, a koje
Dusparinu rabotu prokazuju kao tešku klevetu koja ne može nastati
drukčije nego nagovorom ili nadahnućem od Zloga. A u nastavku
iznosi daljnju optužbu gdje se osvrće na vježbu o paklu. Kao što
svaki osviješteni katolik zna, Crkva je opomene o paklu uvijek
smatrala korisnim sredstvom da bismo spoznali težinu grijeha kao
uvrede protiv Boga te iz straha od toga da ne bismo Boga uvrijedili i
vječne kazne – koji je jedan od darova Duha Svetoga – stvorili
čvrstu odluku da se klonimo svakoga grijeha. Duspara govori da ne
može shvatiti tu duhovnost koja se temelji na predodžbi paklenih
muka. Iz duha koji on slijedi i koji smo prokazali, nije čudno da je
to tako je se radi o
logičnoj posljedici protestantskoga vjerovanja 'sola fide' kojim se
razvodnjuje pojam težine grijeha (jer protestanti ne prave razliku
između lakoga i teškoga grijeha), a time i posljedica grijeha –
vječne i vremenite kazne.
No
ona glavna optužba koju Duspara sada iznosi je podjednako teška i
Bogu uvredljiva kao ona iz prvoga videa, ako ne još i gora. On naime
uputu o promatranju paklenih muka gdje se govori o zamišljanju psovki
osuđenika tumači na način da onaj tko radi vježbu sam u svojemu
umu mora izgovarati psovke. Da se radi o plitkom i ograničenom
tumačenju, jasno je svakome tko želi imalo smisleno uzeti upute
duhovnih vježbi. Duspara dakle pretpostavlja da su svi koji su
obavili ignacijanske duhovne vježbe u ovome dijelu psovali protiv
Boga i svetaca i da je očito svima to bilo prihvatljivo – prije
svega svim isusovcima u povijesti koji su obavezno obavili duhovne
vježbe, a onda i nebrojenim svećenicima, biskupima, papama... Svi
isusovački sveci: počevši naravno od sv. Ignacija, pa sv. Alojzije
Gonzaga, Petar Kanizije, Robert Bellarmin, naš sv. Marko Križevčanin
– za sve njih Duspara uzima da su u ovome djelu mentalno psovali. A
nije mu možda palo na pamet da bi se ovaj odlomak moglo shvatiti u
nekom logičkom kontekstu samo u intuitivnom smislu – da si samo
predočimo nutarnju žalost, odbojnost i užas prema situaciji u
kojoj bismo se našli da netko psuje, a bez da pritom stvarno sami
izgovaramo psovke? Za Dusparu je takvo nešto vjerojatno
nepojmljivo jer njemu očito nije u interesu braniti katolički nauk,
nego prije pronaći razlog da bi ga mogao napasti. Ali
zato nije bilo nepojmljivo brojnim katolicima – među njima svecima
i blaženicima koji su obavili duhovne vježbe, teolozima koji u
njima nisu mogli pronaći nikakve primjedbe, nego samo neiscrpnu
hranu za svoj duhovni život.
Tako
se ovdje ponovno susrećemo s nedosljednim i dvoličnim mjerilima
gdje Duspara inzistira na najdoslovnijem tumačenju iako je ono
apsurdno, a ne želi razmotriti mogućnost da bi se dotična izjava
mogla shvatiti u nekom drukčijem ili prenesenom smislu. Ali to ipak
ne čini uvijek, nego samo ondje gdje to odgovara njegovom
protestantskom mentalitetu. Vidjeli smo kako to pravilo ne poštuje u
pitanju čistih i nečistih jela, a možemo dodati i još jedan
slučaj gdje on zanemaruje doslovno tumačenje sv. Pisma. Duspara
naime često voli citirati sv. Pismo, što bi bilo veoma pohvalno da
to čini na ispravan način i da se služi pravim izdanjem sv. Pisma.
Pomalo je groteskno da on kao veliki 'biblijski kršćanin' ne zna za
pravilo i tradiciju staru otkako je Božje objave da se u Starome
zavjetu ne izgovara Božje ime (Jahve), nego 'Gospodin', čega su se
držali ne samo starozavjetni Židovi, nego se toga drži i Crkva već
dvije tisuće godina. A drže ga se čak i današnji nevjerni Židovi prema
kojima Duspara opetovano iskazuje toliku privrženost. Zato ako Elvis
želi biti 'fundamentalistički kršćanin' kao što se sam naziva,
treba drugu Božju zapovijed (Ne izusti imena Gospodina svoga uzalud)
uzeti najdoslovnije moguće i
ne izgovarati Božje ime (Jahve), čega se pridržavao Božji narod i
u starome i u novome savezu, a drže se toga čak i nevjerni Židovi.
No možda bi to za njega ipak bio problem jer bi se tada trebao oposlužiti starijim, tradicionalnim izdanjima sv. Pisma, a ona – kao što smo
dokumentirali u prošlome članku – u svojim komentarima
opovrgavaju njegove judeo-protestantske zablude.
Elvis
u svome videu spominje strelovite molitve – zazive koje se kao
pohvale Božjemu imenu izgovaraju kao zadovoljština za psovke. On je
uredno naveo prva dva zaziva, no htjeli bismo ga pitati bi li s
jednakim uvjerenjem mogao izgovoriti i sljedeće zazive?
Blagoslovljena
velika Bogorodica presveta Djevica Marija!
Blagoslovljeno
sveto i bezgrešno njezino začeće!
Blagoslovljeno
njezino slavno uznesenje!
Blagoslovljeno
ime Marije, Djevice i Majke!
Blagoslovljen
sveti Josip, njezin prečisti zaručnik!
Blagoslovljen
Bog u svojim anđelima i u svojim svecima!
Elvis
se doista ponekad voli pozivati na katoličke izvore – u jednom
nedavnom videu spominje čak papu Lava XIII. i njegovu osudu
masonerije. No čini nam se da ta pozivanja ipak nisu iskrena i
dosljedna, nego prije dvolična i da za njima poseže samo onda kada
treba potkrijepiti određenu tvrdnju koja se slaže s katoličkim
naukom. Kada pak bi trebali općenito svoje stavove usporediti s
katoličkim naukom, tu baš ne vidimo da toliko rado poseže
za katoličkim izvorima, nego se radije priklanja svojim vlastitim
shvaćanjima koja proizlaze iz protestantizma. Poznato je da Elvis
baš nije veliki ljubitelj čašćenja Blažene Djevice Marije i
svetaca. Možda bi bilo dobro da se primjerice izjasni priznaje
li sve marijanske dogme koje su navedene u gornjim zazivima ili
možda u skladu sa svojim 'čitanjem Pisma' ima neke drukčije
stavove? Zato mi kao katolici želimo i trebamo izgovoriti ove
zazive protiv svih pogrda koje se nanose svecima Božjim, a koje je u
ovim videzapisima obilato izgovorio Elvis Duspara na račun sv.
Ignacija Lojolskoga, jednog od najvećih svetaca novoga doba, jednoga
od najzaslužnijih za obnovu Crkve nakon Tridentskoga sabora i
suzbijanje protestantskih hereza. Tko zna, možda je Elvisa u
podsvijesti nešto ili netko baš zato potaknu(l)o da napadne ovoga
sveca?! Mi u svakom slučaju želimo činiti zadovoljštinu za ove
strašne pogrde koje je izgovorio upravo sam Duspara ne samo protiv
sv. Ignacija, nego i Kristove Zaručnice koja jamči za svetost
njegove osobe i nauka. Pozivamo vas zato da izmolite ovu molitvu sv.
Ignaciju da isprosi Elvisu Duspari pokajanje za ovaj strašan grijeh,
obraćenje od protestantskih zabluda i istinsku
privrženost katoličkoj vjeri bez koje se nitko ne može spasiti.
Molitva
sv. Ignaciju Lojolskom za obraćenje Elvisa Duspare
Gospodine
Bože, koji si pun milosrđa i koji rado praštaš raskajanim
grešnicima, molimo te po zagovoru sv. Ignacija Lojolskoga za milost
prosvjetljenja i obraćenja za Elvisa Dusparu. Daj mu uvidjeti težinu
protestantskih zabluda – da si ti osnovao jednu, svetu, katoličku
i apostolsku Crkvu, tvoju Zaručnicu koju vrata paklena neće
nadvladati, koja neokaljano čuva tvoj božanski nauk i njime nas
hrani. Molimo te to čineći zadovoljštinu za strašne klevete i
pogrde izgovorene protiv tvoga velikoga sveca, sv. Ignacija,
najizvrsnijega učitelja duhovnoga života, proseći za Tvoje
smilovanje, da se udostojiš po njegovu zagovoru privesti istini
Tvoga zalutaloga sina i
učiniti ga vjernim i odanim priznavaocem i braniteljem katoličke
vjere. Amen.
Oče
naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...
Primjedbe
Objavi komentar