Prenosimo
komentar jednoga čitatelja na propovijed koju je održao provincijal
dominikanske provincije u Hrvatskoj, p. Slavko Slišković, na
blagdan sv. Jeronima u Rijeci. Transkript propovijedi je prenesen
tekstom uobičajene boje, a komentar plavom bojom.
Drage
sestre i braćo! U središtu naše vjere je Presveto Trojstvo. Mi
vjerujemo u jednoga Boga u tri osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga.
Vjerujemo u Boga Stvoritelja koji nas je na svoju sliku stvorio, a tu
sliku grijeh je narušio, pa čovjek onda nažalost češće izgleda
kao karikatura, nego stvarna slika Božja. Grijeh je također udaljio
čovjeka od Boga.
Vjerujemo
u Isusa Krista jer je Spasitelj, jer je radi nas ljudi radi našega
spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Kako bi premostio tu
udaljenost između Boga i čovjeka. Jer su se u njemu i Bog i čovjek
susreli. On je u isto vrijeme i pravi Bog i pravi čovjek. Bog je u
Isusu sišao na zemlju, u Isusu Kristu čovjek je uzišao na nebo.
Njega slijedeći i mi možemo do Boga. On nam je ujedno kao trajni
lik Božji došao pokazati kako onu grijehom nagrčenu sliku možemo
obnoviti, restaurirati. Da bi iznova u svakomu od nas zabljesnula ona
ljepota Božjega stvaranja. Prave slike Božje.
Vjerujemo
i u Duha Svetoga životvorca koji daje životnu snagu u procesu
obnove i putu zajedništva, darujući nam one svoje darove kako bismo
mogli božanski život u sebi obnavljati i u skladu s njim živjeti.
Stoga
je i svako naše čašćenje svetaca opravdano moguće i razumljivo
samo ako u njima slavimo Presveto Trojstvo. I doista u svakom svecu
mi častimo trojedinog Boga, u smislu da u svetoj osobi vidimo
istinsku sliku Božju, vidimo biće koje je ususret prema Bogu i
ostvarenju zajedništva s Bogom išlo putem nasljedovanja Isusa
Krista. Vidimo osobu koja je živjela vođena onim Duhom Božjim.
Stoga je i naše slavlje svetaca dvostruke naravi. S jedne strane ih
slavimo i želimo nasljedovati njihov način života na zemlji, a s
druge strane častimo već njihovo postignuto zajedništvo s Bogom.
Tako
su nam sveci i uzor u življenju jer želimo kao i oni postići taj
cilj obnove slike Božje i postizanja zajedništva s Bogom, a s druge
strane su nam zagovornici jer vjerujemo da su već u zajedništvu s
Bogom i mogu nas iz te blizine Bogu preporučiti. Mogu nas kod Boga
zagovarati. A to će biti više tim što ih više nasljedujemo, što
idemo njihovim putem, jer onda nas mogu lakše razumjeti, jer su i
sami prolazili put kojim mi prolazimo, pa znaju gdje nam je teško,
gdje padamo, gdje smo slabi i nemoćni i gdje nam je pomoć
najpotrebnija.
Mi
danas slavimo svetoga Jeronima. Stoga i ovo slavlje ima dvostruki
karakter. S jedne strane želimo vidjeti u čemu nam sveti Jeronim
može biti uzor življenja, a s druge strane želimo moliti njegov
zagovor na tom putu. Vjerujem da je svima nama životopis svetog
Jeronima barem donekle poznat, pa neću isticati previše njegovih
biografskih podataka. Svakako, rođen je 340. u Stridonu u Dalmaciji,
tadašnjoj. Mjesto koje je danas enigma. Ne zna se točno gdje je.
Neki ga čak smještaju ovdje u Riječko zaleđe. Školu je pohađao
u Rimu. Iako potječe od kršćanskih
roditelja, kršten je tek u Rimu. Tamo je rado zalazio i u zajednicu
kršćana, ali jednako tako i u mondeno i poprilično grešno društvo
onoga vremena. A svoje krštenje shvatio je kao istinski početak
jednog novog života pa je započeo pokornički, asketski život.
Obišao je i kršćanski zapad i kršćanski istok, tražeći pravi
način življenja.
U
vrijeme sv. Jeronima Zapad kako i Istok bijahu jedno, kršćanski. I
jedni kao i drugi kršćani bijahu pripadnici jedine iste prave
Katoličke Crkve Kristove. (Ovo je potrebno navesti kako se ne bi
mislilo da je sv. Jeronim išao po istoku, a sa predodžbom
šizmatičkog Istoka koji je tek od početka 11. stoljeća postao
takvim.)
Tamo
je na istoku zaređen i za svećenika da bi se vratio u Rim, bio
papinski tajnik te ponovno otišao u svetu Zemlju i tamo provodio
redovnički monaški život. I umro je u Betlehemu 420. g. Većinu
života posvetio je prevođenju Svetoga Pisma, s izvornika Hebrejskog
i Grčkog na Latinski, odnosno, govorni, popularni, pučki, vulgarni
jezik, pa se taj prijevod i zove Vulgata.
Biblija,
Latinska Vulgata nije "Biblija na vulgarnom jeziku", nego
je značenje riječi vulgata:- "uobičajeni govor". I nije
sveti Jeronim samoinicijativno radio na prijevodu nego po nalogu
svete Crkve. Papa Damasus I dao je 382.g. svetom Jeronimu u zadatak
da revidira Vetus Latina (Stari Latinski) prijevod Evanđelja koji je
tada Katolička Crkva koristila. Sv. Jeronim je po nadahnuću
proširio rad prijevođenja, te je nakon Evanđelja preveo i većinu
ostalih knjiga Svetog Pisma. Katolička Crkva je potvrdila Latinsku
Vulgatu za službenu Bibliju Crkve, na Tridentinskom Koncilu
(1545-1563). Sixto-Clementine Vulgata, ili Clementine Vulgata iz
1592, pripravljena od Pape Klementa VIII je druga verzija Latinske
Vulgate. Autorizirana je od Katoličke Crkve kao službena verzija
Svetog Pisma za cijelu Katoličku Crkvu. Što je to i danas.
Pojavkom, razvodnjene, tj. u skladu s 'modernim vremenom adaptirane'
tzv. Neo-Vulgate, koju je 1979. odobrio papa IPII, promiče se i ova
neslužbena ali dozvoljena verzija, koja je postala kamenom temeljcem
protestantiziranih katoličkih biblija na svjetskim jezicima. Što je
dovelo do toga da danas gotovo da nema dvije Katoličke Biblije sa
istim ispravnim a na izvornoj Jeronimovoj Vulgati baziranoj Bibliji,
nego su prijevodi pisani od raznih modernista inspiriranih poglavito
modernističkim Zeitgeistom, te se tako u jako bitnim stvarima
izvorni Biblijski tekstovi znaju diametralno suprotno razlikovati.
Dakle, nije sv. Jeromu niti svetoj Crkvi Katoličkoj za cilj bilo
prevesti Sveto Pismo na vulgarni jezik, nego na jezik koji je
rasprostranjen i razumljiv diljem svijeta, mnogima. Osim toga,
Kristova je sveta Crkva jedna, Katolička, univerzalna, te je sasvim
logično da ta ista univerzalna Katolička Crkva ima i svoj jedan,
univerzalni jezik.
Što
nam ovaj sumarni prikaz njegova života može kazati? Na što nas
može potaknuti, nas koji živimo tisuću i pol godina poslije njega?
Ponajprije onu poruku koju je sam sveti Jeronim
definirao, kad je kazao: "Kršćanin se ne rađa, nego postaje".
On još dodaje: "Važnije je biti, nego izgledati kršćaninom".
Naše krštenje nije jamstvo ni našega spasenja, niti ispravnog
načina življenja. Potrebno je poput svetog Jeronima biti spreman
ono što vjeruješ i svjedočiti. Po našim djelima i po našem
življenju, a ne po našim riječima treba se vidjeti naše kršćansko
opredjeljenje.
Kako
ovo "...a ne po našim riječima" protumačiti? Ne zovu li
se naime riječi pisane u svescima, upravo tako - djela? Nije
li možda bolje reći "ne samo riječima, nego i djelima"?
Nije li apsurdno uostalom boriti se tako žestoko protiv (korištenja)
riječi, rabeći upravo iste protiv njih samih? Nije li čudno da
netko iz Crkve Božje, pa još iz Reda propovjednika odbacuje riječi
a priori, kao nešto što je nedostatno pa i nedostojno korišćenja
a u svrhu izražavanja kršćanskog opredjeljenja? Čime su to veliki
propovjednici poput sv. Dominika, sv. Vincenta Ferrerskog, sv.
Leonarda di Porto Mauricija, sv. Antuna Padovanskog, i mnoštva
drugih Božjih Svetaca, dokazivali svoje kršćansko opredjeljenje, i
navještali Božju Riječ, ako ne upravo i baš riječima?! Nisu li
sveci upravo riječima stvarali Božja djela. Je li ovo
sad znači da ovaj i ovakav, novi pristup riječima, tj. govorništvu,
tj. propovjedanju - navještanju Evanđelja, treba biti neki novi
Zeitgest dominikanskoga Reda? Od Reda propovjednika do Reda
djelatnika, ili što već?
Čuli
smo da je sveti Jeronim preveo Sveto Pismo na pučki jezik. I to je
snažna poruka. Svetost ne smije ostati nešto strano, nešto
nerazumljivo i daleko. Svetost se živi i svjedoči u svakodnevici. U
svakodnevnim stvarima našeg odnosa i prema sebi i prema bližnjima,
i prema Bogu svjedočimo jesmo li ili nismo kršćani, i opravdavamo
svoje kršćansko ime. Opet nam sveti Jeronim može biti uzorom. Za
njega suvremenici, a i sam je to priznavao, kažu da je imao najgori
karakter među svim svecima. S jedne je strane bio vrlo talentiran,
živahne inteligencije, dobrog pamćenja. A s druge strane izrazito
strastven, osjetljiv, pa ljubomoran, čak i nepovjerljiv. On je to
pripisivao podneblju iz kojeg dolazi, u kojem je rođen, pa je često
znao vapiti: "Oprosti mi Bože, dalmatinac sam." To nam je
također pouka. Potrebna je svijest o sebi, o svojoj snazi ali i o
svojim slabostima. Treba biti spreman talente koje nam je Bog darovao
iskoristiti a ne zakopati. Uložiti za dobro svijeta. Jeronim je to
učinio na veličanstven način pokazujući da znanje i pobožnost
idu skupa.
I
sve je to dakako, potvrdio riječima. Mnoštvom riječi, zar ne?
Njegovo
pisano djelo temelj je Europske kulture, jer je omogućio uporabu
Latinskoga
jezika
kao jezika zapadne integracije.
A
evo nam ovdje i potvrde kako su prave riječi u pravom kršćanskom
smislu zapravo ipak i itekako – djela!
Zaslužan
je za povezivanje antičke kulture sa zapadno-europskom
civilizacijom.
Jeronimovo
djelo je u biti tek prijevod. Koji i kao takav, ipak je više Božje
djelo nego njegovo osobno jer je sv. Jeronim u ovom vrlo važnom
poslu za Svetu crkvu bio nedvojbeno i nadahnut i vođen od Duha
Svetoga. A drugo, kako sada govoriti o povezivanju jedne kulture i
jedne civilizacije ako je to učinjeno prevođenjem knjiga iz Svetog
Pisma na neki "vulgarni jezik"? Kako je latinski službeni
jezik i govor na polju ljekarništva i medicine uopće - što je za
svrhu zdravlja čovjekova tijela, tako je još logičnije da upravo
latinski jezik bude i jeste jedinstveni jezik na ovom drugom,
kudikamo bitnijem polju, u kojem Katolička Crkva skrbi za duše
kršćana, koje su stvorene za vječnost.
Kao
i približavanje riječi Božje svim narodima. Da svatko može
razumjeti riječ Božju. Nije li onda apsurdno da upravo u naše
vrijeme pokušaji vizionara poput svetog Jeronima da bogatstvo
Kristove poruke pretoče u drukčiji jezični, disciplinski,
liturgijski, institucionalni izričaj, samoprozvani čuvari Predaje
proglase odstupanjem od katoličke
Tradicije
ili čak od katoličke
vjere.
Što
se to ovdje želi poručiti riječima "drugačiji izričaj"?
A napose u kombinaciji sa riječju "liturgijski"? Sv.
Jeronim se uopće nije zalagao za „drukčije jezične (čitaj
višejezične), disciplinske, liturgijske i institucionalne
izričaje”, nego je upravo suprotno tomu radio na tome da se
mnogobrojni drukčiji jezični i ini izričaji pretoče u
jedan, te je s time upravo on, sveti Jeronim doprinio na uvođenju
jednog univerzalnog jezika za jednu univerzalnu Crkvu.
I
svakomu od nas sveti Jeronim darovao je neki talent. Pozvani smo
primati Božju milost u ove naše glinene posude. A Bog običnu vodu
naših darova može pretvoriti u vrhunsko vino svoje milosti, te
njime napojiti ljude s kojima živimo, dobrotom, pravednošću,
ljubavlju, suosjećanjem i svim onim za čim čezne i žeđa današnji
svijet. S druge strane, svijest o slabosti čovjeka čini poniznim pa
lakše prihvaća i tuđu slabost. Ne sudi joj nego nastoji pomoći. I
mi trebamo biti svjesni i svoje slabosti i svoje grešnosti i svoje
nedostatnosti, pa ćemo onda lakše prihvaćati druge. Nećemo ih
osuđivati. Drugima ćemo pomagati, a i sami ćemo lakše pomoć
prihvatiti. Postoji lijepa jedna legenda za koju sam siguran da ste
je čuli, o svetom Jeronimu i lavu koji je ušao u špilju dok je on
radio. Lav je naime imao trn u šapi, a sveti Jeronim se odvažio i
bez straha izvadio taj trn. Lav bi izlazio noću da bi se hranio a
potom bi se vraćao svetom Jeronimu. Kako krasna slika koja nam
poručuje kako nema na svijetu onoga tko je toliko snažan i moćan
da mu nikad ne treba pomoć drugoga. Ali jednako tako i poruka da
nema naravi koja bi bila tako opasna i opaka da je dobrota i ljubav
ne može nadvladati.
Iz
Jeronimove molitve da mu Bog oprosti jer je Dalmatinac možemo još
nešto naučiti, a to je svijest o pripadnosti određenom narodu,
podneblju i kraju. One nas oblikuju. Sveto Pismo slikovito govori da
je čovjek sazdan od zemlje, ali ne bilo koje zemlje, nego one na
kojoj je rođen. Na to treba biti ponosan, ne skrivati to ili
podcjenjivati,
smatrajući kako je kod drugih sve bolje ljepše i plemenitije, nego
se truditi da upravo taj prostor i tu zemlju od koje si stvoren
oplemeniš kršćanskim vrijednostima. U tom smislu je i ovaj pisac
neupitnog autoriteta, sveti Jeronim i pravovjerni promicatelj
katoličkog
nauka, postao zaštitnik i hrvatskog
identiteta. Naime, naši su preci, istina povijesno neodrživo ali za
nacionalno održanje tijekom povijesti jako bitno, svetog Jeronima
proglasili i tvorcem glagoljice
i tako uspjeli sačuvati i oduprijeti se pokušajima Svete Stolice
da svima nametne jedinstvenu latinsku
liturgiju. Upravo pozivajući se na Jeronimov autoritet, te smo
tijekom stoljeća bili jedini narod zapadne Crkve koji je Boga slavio
na svome vlastitom jeziku. Zato smo
Jeronima držali svojim. Jedan anonimni pisac glagoljaš iz 16.
stoljeća piše: "Jerolim je naš
Dalmatin, on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga
jazika."
Klasična
je modernistička podvala predstavljati kod nas crkvenoslavenski
jezik (pisan glagoljicom) kao 'narodni jezik', što on u stvarnosti
nije bio, nego se radilo o posebnom liturgijskom jeziku koji se u
govornoj praksi nije primjenjivao:
O
kolikom se licemjerju tu radi pokazuje najbolje činjenica da je
tradicionalna liturgija na crkvenoslavenskom jeziku odmah nakon
liturgijskih reformi u praksi ukinuta te se prestala služiti. Dakle
ako su Hrvati bili 'jedini narod zapadne Crkve koji je Boga slavio na
svome vlastitom jeziku', zašto se onda taj isti 'vlastiti jezik'
išao ekspresno ukidati, mijenjajući pritom cjelokupni rimski obred
koji se služio na tom jeziku?! Uz to na stranu što sama ta tvrdnja
nije točna jer je crkvenoslavenski bio u primjeni samo u određenim
područjima (jadranska obala, otoci, Lika) i određenim župama
(dakle nije točno da su Hrvati kao narod imali tu praksu!) te
da se ovaj liturgijski jezik upotrebljavao i izvan Hrvatske (npr. u
Sloveniji, Češkoj i Slovačkoj). A ako već toliko cijeni
liturgijske posebnosti kao što tvrdi, trebao bi nam p. Slišković
objasniti zašto njegov dominikanski red više ne upotrebljava svoju
vlastitu varijantu rimskoga obreda koja je bila u uporabi prije
Koncila, a koji je privatno služio i sam papa sv. Pio V. koji je
kodificirao Rimski misal? Odgovor je jasan – zato što se ovdje ne
radi o pitanjima zakonitih raznolikosti u obredu kojih je uvijek bilo
(i koje doista predstavljaju bogatstvo), nego o doktrinarnim
razlozima – o modernističkom duhu koji je vodio cjelokupnu
promjenu liturgije i koji ne podnosi tradicionalni obred jer taj
obred svjedoči protiv modernističkih zabluda.
S
druge strane sveti Jeronim i njegov životni put tražitelja istine
koji je obišao i istok i zapad potiče nas da nikada ne budemo
isključivi i zatvoreni u svoje vlastite misaone, jezične, vjerske i
nacionalne okvire.
Naprotiv!
Sveti Jeronim nas upravo potiče da budemo isključivi u našoj
jedinoj pravoj Katoličkoj Vjeri, kao i u vjernosti našemu Gospodinu
Trojedinome Bogu i njegovoj jedinoj Katoličkoj i apostolskoj Crkvi!
Jeronim
nas poziva da budemo otvoreni za druge. Da čujemo njihov govor.
Koje
to druge? Nismo li mi koji smo Kristovi oni jedni, a
nisu li svi ostali koji su od ovog svijeta oni drugi? I što
to mi imamo sa onima koji su od ovoga svijeta, sinovima tame? Ne
znači li „Približiti se njihovu načinu mišljenja”
zapravo, udaljiti se od pravog Kristovog nauka? Od jedine prave
Istine? Nije li to u istom onom duhu koji navještanje Evanđelja
naziva prozelitizmom, a koji prozelitizam opet ocrnjuje kao najvećim
grijehom protiv tzv. „humanosti” i lažne slobode mnogoboštva?
Čiji to govor mi Katolici trebamo da čujemo, odnosno slušamo?
Kakav to govor? U koju svrhu? Je li se to možda odnosi i na govor
Amazonskih idolopoklonika, onih jadnih pogana, praznovjernika i
klanjatelja drvenim idolima? Do kojih eto, nažalost pa nikako da
dopru riječi istine! A ne dopiru jer ih više nema tko izgovarati, a
oni koji su zaduženi govoriti i navještati svima Istinu, to više
ne žele, nego čak pozivaju i nas kojima je Istina objavljena da mi
slušamo one koji uopće ne poznaju Istine! Ili se ipak odnosi samo
na one druge, one koji su nekada ipak čuli za Krista koji je jedina
prava Istina, ali je ne prihvatiše nego izvrnuše po svojim osobnim,
često pokvarenim željama? Na one kao što su recimo sve one silne
tisuće otpalih protestantskih sekti i njima slični apostate?
Približimo
se njihovu načinu mišljenja. Dopustimo im da se i oni nama
približe, pa da u zajedništvu tražimo istinu, mir i pravdu, te
zajedno gradimo ljudski, a onda tim što je ljudski tim je i božanski
ovaj svijet i život na zemlji. Drage sestre i braćo, danas radosno
i svečano častimo svetog Jeronima. No ovo slavlje ne smije ostati
tek jednodnevni odmak od svakodnevice. Naprotiv ono nas treba
potaknuti da vjeru živimo u svakodnevici potvrđujući svojim
djelima a ne riječima svoj kršćanski identitet. Činit
ćemo to odustajući od svojih slabosti,
a tolerirajući tuđe, tako što ćemo svojom dobrotom nadvladavati
lavovske naravi onih koje smatramo zlim i opasnim, privodeći Bogu
ljude Kristovim putem otvorenosti i razumijevanja, svjesni da je
svaka osoba slika Božja i zato gledajući u svakom čovjeku a
osobito onom patniku svoju sestru i brata. Pa ćemo znati onda s
njima dijeliti i radosti i žalosti. Ako tako budemo živjeli onda
nam neće nedostajati ni ona druga dimenzija današnjeg slavlja, a to
je zagovor svetoga Jeronima. Amen.
Kakva
je to uopće potraga u zajedništvu sa 'drugima' (krivovjercima i
nevjernicima) pa još za istinom, mirom i pravdom? Nije li nama koji
smo Kristovi, kršteni vodom i Duhom Svetim u ime Oca i Sina i Duha
Svetoga ta ISTINA objavljena i obznanjena? Nije li ta ISTINA sam naš
Gospodin Bog Isus Krist? Zašto mi onda uopće moramo tražiti
istinu? I koju sad to istinu? I gdje da je tražimo? A napose pitanje
jeste: zašto u zajedništvu s krivovjercima, otpadnicima i
nevjernicima? S onima koji svjesno i namjerno ustvari i ne traže
prave ISTINE i koji ju ne žele naći? Kamo nas to vode ovakvi
nagovori? Posebno ako znamo da dolaze od pripadnika onog Reda koji je
nastao i koji je osam stoljeća predstavljao upravo onaj Red
najvjernijih zagovaratelja i jakih branitelja jedne i jedine Istine?
Poručuje li se to nama ovim i ovakvim nagovorima kako mi Katolici,
sinovi Katoličke Crkve zapravo ne poznamo Istine? Da nama Istina
nije objavljena i predana kao najizvrsniji polog naše Katoličke
Vjere? Da li ovakvi nagovori imaju za poruku kako mi ustvari ne znamo
ni što je to pravi mir, koji je samo Kristov mir, te kako mi taj mir
nismo u stanju prepoznati, primiti, držati, ali i prenositi na sve
oni koji ga nemaju i ne poimaju. Koji ga ne mogu imati ako ne
upoznaju Krista? Te da mi koji jesmo Kristovi, taj jedini pravi
Kristov mir već svakodnevno i ne primamo po milosti i pravdi Božjoj,
u čak većoj mjeri nego nam je to potrebno i koliko smo zavrijedili?
I ne! Ono što je ljudski, nije i nikako ne može biti božanski.
Niti smo mi kršćani u tom nazovi-zajedništvu sa poganima,
krivovjercima i bezvjercima, uopće u stanju pronaći pravu Istinu.
Sa takvima se može naći samo neka druga istina, mir i pravda, koji
su laž i obmana. Još smo manje u stanju i mogućnosti, a kamoli
potrebi izgraditi sa protivnicima Kristove Crkve i javnim mrziteljima
našega Gospodina, ikakav "ljudskiji" život, ma što god
to da moglo značiti, a tako ni svijet. A kamoli božanski život i
božanski svijet!
I.
T. Z.
Provincijal Slišković koji kaže o "drugima" slijedeće:
OdgovoriIzbriši"Približimo se njihovu načinu mišljenja. Dopustimo im da se i oni nama približe, pa da u zajedništvu tražimo istinu, mir i pravdu, te zajedno gradimo ljudski, a onda tim što je ljudski tim je i božanski ovaj svijet i život na zemlji."
- evo sada ima prigodu odgovoriti vjernom Božjem narodu, javno, jasno i glasno, a i svima drugima povjerenima mu na duhovnu izobrazbu, da li se to mi doista trebamo "približiti načinu mišljenja" i ovih "drugih", recimo urođenika plemena Amazonske džungle? Te uz pomoć ovih njihovih "mišljenja" da zajedno gradimo "ovaj svijet" i "život na zemlji"?!
https://gloria.tv/article/6LYaax6G8VZ34E3yiUGwHkMtu
Je li to uistinu ono što dominikanski provincijal Slišković, i predavač na KBF-u u svom nagovoru preporuča i savjetuje Hrvatskom katoličkom puku?! Pa sve to još po navodnom uzoru i zagovoru jednog stvarnog velikog sveca Jeronima!
Libera nos Domine!