Komentar na propovijed p. Sliškovića za blagdan sv. Jeronima (30. 9. 2019.)

Prenosimo komentar jednoga čitatelja na propovijed koju je održao provincijal dominikanske provincije u Hrvatskoj, p. Slavko Slišković, na blagdan sv. Jeronima u Rijeci. Transkript propovijedi je prenesen tekstom uobičajene boje, a komentar plavom bojom.

Drage sestre i braćo! U središtu naše vjere je Presveto Trojstvo. Mi vjerujemo u jednoga Boga u tri osobe, Oca, Sina i Duha Svetoga. Vjerujemo u Boga Stvoritelja koji nas je na svoju sliku stvorio, a tu sliku grijeh je narušio, pa čovjek onda nažalost češće izgleda kao karikatura, nego stvarna slika Božja. Grijeh je također udaljio čovjeka od Boga.

Vjerujemo u Isusa Krista jer je Spasitelj, jer je radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. Kako bi premostio tu udaljenost između Boga i čovjeka. Jer su se u njemu i Bog i čovjek susreli. On je u isto vrijeme i pravi Bog i pravi čovjek. Bog je u Isusu sišao na zemlju, u Isusu Kristu čovjek je uzišao na nebo. Njega slijedeći i mi možemo do Boga. On nam je ujedno kao trajni lik Božji došao pokazati kako onu grijehom nagrčenu sliku možemo obnoviti, restaurirati. Da bi iznova u svakomu od nas zabljesnula ona ljepota Božjega stvaranja. Prave slike Božje.

Vjerujemo i u Duha Svetoga životvorca koji daje životnu snagu u procesu obnove i putu zajedništva, darujući nam one svoje darove kako bismo mogli božanski život u sebi obnavljati i u skladu s njim živjeti.

Stoga je i svako naše čašćenje svetaca opravdano moguće i razumljivo samo ako u njima slavimo Presveto Trojstvo. I doista u svakom svecu mi častimo trojedinog Boga, u smislu da u svetoj osobi vidimo istinsku sliku Božju, vidimo biće koje je ususret prema Bogu i ostvarenju zajedništva s Bogom išlo putem nasljedovanja Isusa Krista. Vidimo osobu koja je živjela vođena onim Duhom Božjim. Stoga je i naše slavlje svetaca dvostruke naravi. S jedne strane ih slavimo i želimo nasljedovati njihov način života na zemlji, a s druge strane častimo već njihovo postignuto zajedništvo s Bogom.

Tako su nam sveci i uzor u življenju jer želimo kao i oni postići taj cilj obnove slike Božje i postizanja zajedništva s Bogom, a s druge strane su nam zagovornici jer vjerujemo da su već u zajedništvu s Bogom i mogu nas iz te blizine Bogu preporučiti. Mogu nas kod Boga zagovarati. A to će biti više tim što ih više nasljedujemo, što idemo njihovim putem, jer onda nas mogu lakše razumjeti, jer su i sami prolazili put kojim mi prolazimo, pa znaju gdje nam je teško, gdje padamo, gdje smo slabi i nemoćni i gdje nam je pomoć najpotrebnija.

Mi danas slavimo svetoga Jeronima. Stoga i ovo slavlje ima dvostruki karakter. S jedne strane želimo vidjeti u čemu nam sveti Jeronim može biti uzor življenja, a s druge strane želimo moliti njegov zagovor na tom putu. Vjerujem da je svima nama životopis svetog Jeronima barem donekle poznat, pa neću isticati previše njegovih biografskih podataka. Svakako, rođen je 340. u Stridonu u Dalmaciji, tadašnjoj. Mjesto koje je danas enigma. Ne zna se točno gdje je. Neki ga čak smještaju ovdje u Riječko zaleđe. Školu je pohađao u Rimu. Iako potječe od kršćanskih roditelja, kršten je tek u Rimu. Tamo je rado zalazio i u zajednicu kršćana, ali jednako tako i u mondeno i poprilično grešno društvo onoga vremena. A svoje krštenje shvatio je kao istinski početak jednog novog života pa je započeo pokornički, asketski život. Obišao je i kršćanski zapad i kršćanski istok, tražeći pravi način življenja.

U vrijeme sv. Jeronima Zapad kako i Istok bijahu jedno, kršćanski. I jedni kao i drugi kršćani bijahu pripadnici jedine iste prave Katoličke Crkve Kristove. (Ovo je potrebno navesti kako se ne bi mislilo da je sv. Jeronim išao po istoku, a sa predodžbom šizmatičkog Istoka koji je tek od početka 11. stoljeća postao takvim.)

Tamo je na istoku zaređen i za svećenika da bi se vratio u Rim, bio papinski tajnik te ponovno otišao u svetu Zemlju i tamo provodio redovnički monaški život. I umro je u Betlehemu 420. g. Većinu života posvetio je prevođenju Svetoga Pisma, s izvornika Hebrejskog i Grčkog na Latinski, odnosno, govorni, popularni, pučki, vulgarni jezik, pa se taj prijevod i zove Vulgata.

Biblija, Latinska Vulgata nije "Biblija na vulgarnom jeziku", nego je značenje riječi vulgata:- "uobičajeni govor". I nije sveti Jeronim samoinicijativno radio na prijevodu nego po nalogu svete Crkve. Papa Damasus I dao je 382.g. svetom Jeronimu u zadatak da revidira Vetus Latina (Stari Latinski) prijevod Evanđelja koji je tada Katolička Crkva koristila. Sv. Jeronim je po nadahnuću proširio rad prijevođenja, te je nakon Evanđelja preveo i većinu ostalih knjiga Svetog Pisma. Katolička Crkva je potvrdila Latinsku Vulgatu za službenu Bibliju Crkve, na Tridentinskom Koncilu (1545-1563). Sixto-Clementine Vulgata, ili Clementine Vulgata iz 1592, pripravljena od Pape Klementa VIII je druga verzija Latinske Vulgate. Autorizirana je od Katoličke Crkve kao službena verzija Svetog Pisma za cijelu Katoličku Crkvu. Što je to i danas. Pojavkom, razvodnjene, tj. u skladu s 'modernim vremenom adaptirane' tzv. Neo-Vulgate, koju je 1979. odobrio papa IPII, promiče se i ova neslužbena ali dozvoljena verzija, koja je postala kamenom temeljcem protestantiziranih katoličkih biblija na svjetskim jezicima. Što je dovelo do toga da danas gotovo da nema dvije Katoličke Biblije sa istim ispravnim a na izvornoj Jeronimovoj Vulgati baziranoj Bibliji, nego su prijevodi pisani od raznih modernista inspiriranih poglavito modernističkim Zeitgeistom, te se tako u jako bitnim stvarima izvorni Biblijski tekstovi znaju diametralno suprotno razlikovati. Dakle, nije sv. Jeromu niti svetoj Crkvi Katoličkoj za cilj bilo prevesti Sveto Pismo na vulgarni jezik, nego na jezik koji je rasprostranjen i razumljiv diljem svijeta, mnogima. Osim toga, Kristova je sveta Crkva jedna, Katolička, univerzalna, te je sasvim logično da ta ista univerzalna Katolička Crkva ima i svoj jedan, univerzalni jezik.

Što nam ovaj sumarni prikaz njegova života može kazati? Na što nas može potaknuti, nas koji živimo tisuću i pol godina poslije njega? Ponajprije onu poruku koju je sam sveti Jeronim definirao, kad je kazao: "Kršćanin se ne rađa, nego postaje". On još dodaje: "Važnije je biti, nego izgledati kršćaninom". Naše krštenje nije jamstvo ni našega spasenja, niti ispravnog načina življenja. Potrebno je poput svetog Jeronima biti spreman ono što vjeruješ i svjedočiti. Po našim djelima i po našem življenju, a ne po našim riječima treba se vidjeti naše kršćansko opredjeljenje.

Kako ovo "...a ne po našim riječima" protumačiti? Ne zovu li se naime riječi pisane u svescima, upravo tako - djela? Nije li možda bolje reći "ne samo riječima, nego i djelima"? Nije li apsurdno uostalom boriti se tako žestoko protiv (korištenja) riječi, rabeći upravo iste protiv njih samih? Nije li čudno da netko iz Crkve Božje, pa još iz Reda propovjednika odbacuje riječi a priori, kao nešto što je nedostatno pa i nedostojno korišćenja a u svrhu izražavanja kršćanskog opredjeljenja? Čime su to veliki propovjednici poput sv. Dominika, sv. Vincenta Ferrerskog, sv. Leonarda di Porto Mauricija, sv. Antuna Padovanskog, i mnoštva drugih Božjih Svetaca, dokazivali svoje kršćansko opredjeljenje, i navještali Božju Riječ, ako ne upravo i baš riječima?! Nisu li sveci upravo riječima stvarali Božja djela. Je li ovo sad znači da ovaj i ovakav, novi pristup riječima, tj. govorništvu, tj. propovjedanju - navještanju Evanđelja, treba biti neki novi Zeitgest dominikanskoga Reda? Od Reda propovjednika do Reda djelatnika, ili što već?

Čuli smo da je sveti Jeronim preveo Sveto Pismo na pučki jezik. I to je snažna poruka. Svetost ne smije ostati nešto strano, nešto nerazumljivo i daleko. Svetost se živi i svjedoči u svakodnevici. U svakodnevnim stvarima našeg odnosa i prema sebi i prema bližnjima, i prema Bogu svjedočimo jesmo li ili nismo kršćani, i opravdavamo svoje kršćansko ime. Opet nam sveti Jeronim može biti uzorom. Za njega suvremenici, a i sam je to priznavao, kažu da je imao najgori karakter među svim svecima. S jedne je strane bio vrlo talentiran, živahne inteligencije, dobrog pamćenja. A s druge strane izrazito strastven, osjetljiv, pa ljubomoran, čak i nepovjerljiv. On je to pripisivao podneblju iz kojeg dolazi, u kojem je rođen, pa je često znao vapiti: "Oprosti mi Bože, dalmatinac sam." To nam je također pouka. Potrebna je svijest o sebi, o svojoj snazi ali i o svojim slabostima. Treba biti spreman talente koje nam je Bog darovao iskoristiti a ne zakopati. Uložiti za dobro svijeta. Jeronim je to učinio na veličanstven način pokazujući da znanje i pobožnost idu skupa.

I sve je to dakako, potvrdio riječima. Mnoštvom riječi, zar ne?

Njegovo pisano djelo temelj je Europske kulture, jer je omogućio uporabu Latinskoga

jezika kao jezika zapadne integracije.

A evo nam ovdje i potvrde kako su prave riječi u pravom kršćanskom smislu zapravo ipak i itekako – djela!

Zaslužan je za povezivanje antičke kulture sa zapadno-europskom civilizacijom.

Jeronimovo djelo je u biti tek prijevod. Koji i kao takav, ipak je više Božje djelo nego njegovo osobno jer je sv. Jeronim u ovom vrlo važnom poslu za Svetu crkvu bio nedvojbeno i nadahnut i vođen od Duha Svetoga. A drugo, kako sada govoriti o povezivanju jedne kulture i jedne civilizacije ako je to učinjeno prevođenjem knjiga iz Svetog Pisma na neki "vulgarni jezik"? Kako je latinski službeni jezik i govor na polju ljekarništva i medicine uopće - što je za svrhu zdravlja čovjekova tijela, tako je još logičnije da upravo latinski jezik bude i jeste jedinstveni jezik na ovom drugom, kudikamo bitnijem polju, u kojem Katolička Crkva skrbi za duše kršćana, koje su stvorene za vječnost.

Kao i približavanje riječi Božje svim narodima. Da svatko može razumjeti riječ Božju. Nije li onda apsurdno da upravo u naše vrijeme pokušaji vizionara poput svetog Jeronima da bogatstvo Kristove poruke pretoče u drukčiji jezični, disciplinski, liturgijski, institucionalni izričaj, samoprozvani čuvari Predaje proglase odstupanjem od katoličke Tradicije ili čak od katoličke vjere.

Što se to ovdje želi poručiti riječima "drugačiji izričaj"? A napose u kombinaciji sa riječju "liturgijski"? Sv. Jeronim se uopće nije zalagao za „drukčije jezične (čitaj višejezične), disciplinske, liturgijske i institucionalne izričaje”, nego je upravo suprotno tomu radio na tome da se mnogobrojni drukčiji jezični i ini izričaji pretoče u jedan, te je s time upravo on, sveti Jeronim doprinio na uvođenju jednog univerzalnog jezika za jednu univerzalnu Crkvu.

I svakomu od nas sveti Jeronim darovao je neki talent. Pozvani smo primati Božju milost u ove naše glinene posude. A Bog običnu vodu naših darova može pretvoriti u vrhunsko vino svoje milosti, te njime napojiti ljude s kojima živimo, dobrotom, pravednošću, ljubavlju, suosjećanjem i svim onim za čim čezne i žeđa današnji svijet. S druge strane, svijest o slabosti čovjeka čini poniznim pa lakše prihvaća i tuđu slabost. Ne sudi joj nego nastoji pomoći. I mi trebamo biti svjesni i svoje slabosti i svoje grešnosti i svoje nedostatnosti, pa ćemo onda lakše prihvaćati druge. Nećemo ih osuđivati. Drugima ćemo pomagati, a i sami ćemo lakše pomoć prihvatiti. Postoji lijepa jedna legenda za koju sam siguran da ste je čuli, o svetom Jeronimu i lavu koji je ušao u špilju dok je on radio. Lav je naime imao trn u šapi, a sveti Jeronim se odvažio i bez straha izvadio taj trn. Lav bi izlazio noću da bi se hranio a potom bi se vraćao svetom Jeronimu. Kako krasna slika koja nam poručuje kako nema na svijetu onoga tko je toliko snažan i moćan da mu nikad ne treba pomoć drugoga. Ali jednako tako i poruka da nema naravi koja bi bila tako opasna i opaka da je dobrota i ljubav ne može nadvladati.

Iz Jeronimove molitve da mu Bog oprosti jer je Dalmatinac možemo još nešto naučiti, a to je svijest o pripadnosti određenom narodu, podneblju i kraju. One nas oblikuju. Sveto Pismo slikovito govori da je čovjek sazdan od zemlje, ali ne bilo koje zemlje, nego one na kojoj je rođen. Na to treba biti ponosan, ne skrivati to ili podcjenjivati, smatrajući kako je kod drugih sve bolje ljepše i plemenitije, nego se truditi da upravo taj prostor i tu zemlju od koje si stvoren oplemeniš kršćanskim vrijednostima. U tom smislu je i ovaj pisac neupitnog autoriteta, sveti Jeronim i pravovjerni promicatelj katoličkog nauka, postao zaštitnik i hrvatskog identiteta. Naime, naši su preci, istina povijesno neodrživo ali za nacionalno održanje tijekom povijesti jako bitno, svetog Jeronima proglasili i tvorcem glagoljice i tako uspjeli sačuvati i oduprijeti se pokušajima Svete Stolice da svima nametne jedinstvenu latinsku liturgiju. Upravo pozivajući se na Jeronimov autoritet, te smo tijekom stoljeća bili jedini narod zapadne Crkve koji je Boga slavio na svome vlastitom jeziku. Zato smo Jeronima držali svojim. Jedan anonimni pisac glagoljaš iz 16. stoljeća piše: "Jerolim je naš Dalmatin, on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jazika."

Klasična je modernistička podvala predstavljati kod nas crkvenoslavenski jezik (pisan glagoljicom) kao 'narodni jezik', što on u stvarnosti nije bio, nego se radilo o posebnom liturgijskom jeziku koji se u govornoj praksi nije primjenjivao:

http://murusinexpugnabilis.blogspot.com/2016/11/i-najbolji-prijevod-je-samo-prijevod.html

O kolikom se licemjerju tu radi pokazuje najbolje činjenica da je tradicionalna liturgija na crkvenoslavenskom jeziku odmah nakon liturgijskih reformi u praksi ukinuta te se prestala služiti. Dakle ako su Hrvati bili 'jedini narod zapadne Crkve koji je Boga slavio na svome vlastitom jeziku', zašto se onda taj isti 'vlastiti jezik' išao ekspresno ukidati, mijenjajući pritom cjelokupni rimski obred koji se služio na tom jeziku?! Uz to na stranu što sama ta tvrdnja nije točna jer je crkvenoslavenski bio u primjeni samo u određenim područjima (jadranska obala, otoci, Lika) i određenim župama (dakle nije točno da su Hrvati kao narod imali tu praksu!) te da se ovaj liturgijski jezik upotrebljavao i izvan Hrvatske (npr. u Sloveniji, Češkoj i Slovačkoj). A ako već toliko cijeni liturgijske posebnosti kao što tvrdi, trebao bi nam p. Slišković objasniti zašto njegov dominikanski red više ne upotrebljava svoju vlastitu varijantu rimskoga obreda koja je bila u uporabi prije Koncila, a koji je privatno služio i sam papa sv. Pio V. koji je kodificirao Rimski misal? Odgovor je jasan – zato što se ovdje ne radi o pitanjima zakonitih raznolikosti u obredu kojih je uvijek bilo (i koje doista predstavljaju bogatstvo), nego o doktrinarnim razlozima – o modernističkom duhu koji je vodio cjelokupnu promjenu liturgije i koji ne podnosi tradicionalni obred jer taj obred svjedoči protiv modernističkih zabluda.

S druge strane sveti Jeronim i njegov životni put tražitelja istine koji je obišao i istok i zapad potiče nas da nikada ne budemo isključivi i zatvoreni u svoje vlastite misaone, jezične, vjerske i nacionalne okvire.

Naprotiv! Sveti Jeronim nas upravo potiče da budemo isključivi u našoj jedinoj pravoj Katoličkoj Vjeri, kao i u vjernosti našemu Gospodinu Trojedinome Bogu i njegovoj jedinoj Katoličkoj i apostolskoj Crkvi!

Jeronim nas poziva da budemo otvoreni za druge. Da čujemo njihov govor.

Koje to druge? Nismo li mi koji smo Kristovi oni jedni, a nisu li svi ostali koji su od ovog svijeta oni drugi? I što to mi imamo sa onima koji su od ovoga svijeta, sinovima tame? Ne znači li „Približiti se njihovu načinu mišljenja” zapravo, udaljiti se od pravog Kristovog nauka? Od jedine prave Istine? Nije li to u istom onom duhu koji navještanje Evanđelja naziva prozelitizmom, a koji prozelitizam opet ocrnjuje kao najvećim grijehom protiv tzv. „humanosti” i lažne slobode mnogoboštva? Čiji to govor mi Katolici trebamo da čujemo, odnosno slušamo? Kakav to govor? U koju svrhu? Je li se to možda odnosi i na govor Amazonskih idolopoklonika, onih jadnih pogana, praznovjernika i klanjatelja drvenim idolima? Do kojih eto, nažalost pa nikako da dopru riječi istine! A ne dopiru jer ih više nema tko izgovarati, a oni koji su zaduženi govoriti i navještati svima Istinu, to više ne žele, nego čak pozivaju i nas kojima je Istina objavljena da mi slušamo one koji uopće ne poznaju Istine! Ili se ipak odnosi samo na one druge, one koji su nekada ipak čuli za Krista koji je jedina prava Istina, ali je ne prihvatiše nego izvrnuše po svojim osobnim, često pokvarenim željama? Na one kao što su recimo sve one silne tisuće otpalih protestantskih sekti i njima slični apostate?

Približimo se njihovu načinu mišljenja. Dopustimo im da se i oni nama približe, pa da u zajedništvu tražimo istinu, mir i pravdu, te zajedno gradimo ljudski, a onda tim što je ljudski tim je i božanski ovaj svijet i život na zemlji. Drage sestre i braćo, danas radosno i svečano častimo svetog Jeronima. No ovo slavlje ne smije ostati tek jednodnevni odmak od svakodnevice. Naprotiv ono nas treba potaknuti da vjeru živimo u svakodnevici potvrđujući svojim djelima a ne riječima svoj kršćanski identitet. Činit ćemo to odustajući od svojih slabosti, a tolerirajući tuđe, tako što ćemo svojom dobrotom nadvladavati lavovske naravi onih koje smatramo zlim i opasnim, privodeći Bogu ljude Kristovim putem otvorenosti i razumijevanja, svjesni da je svaka osoba slika Božja i zato gledajući u svakom čovjeku a osobito onom patniku svoju sestru i brata. Pa ćemo znati onda s njima dijeliti i radosti i žalosti. Ako tako budemo živjeli onda nam neće nedostajati ni ona druga dimenzija današnjeg slavlja, a to je zagovor svetoga Jeronima. Amen.

Kakva je to uopće potraga u zajedništvu sa 'drugima' (krivovjercima i nevjernicima) pa još za istinom, mirom i pravdom? Nije li nama koji smo Kristovi, kršteni vodom i Duhom Svetim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ta ISTINA objavljena i obznanjena? Nije li ta ISTINA sam naš Gospodin Bog Isus Krist? Zašto mi onda uopće moramo tražiti istinu? I koju sad to istinu? I gdje da je tražimo? A napose pitanje jeste: zašto u zajedništvu s krivovjercima, otpadnicima i nevjernicima? S onima koji svjesno i namjerno ustvari i ne traže prave ISTINE i koji ju ne žele naći? Kamo nas to vode ovakvi nagovori? Posebno ako znamo da dolaze od pripadnika onog Reda koji je nastao i koji je osam stoljeća predstavljao upravo onaj Red najvjernijih zagovaratelja i jakih branitelja jedne i jedine Istine? Poručuje li se to nama ovim i ovakvim nagovorima kako mi Katolici, sinovi Katoličke Crkve zapravo ne poznamo Istine? Da nama Istina nije objavljena i predana kao najizvrsniji polog naše Katoličke Vjere? Da li ovakvi nagovori imaju za poruku kako mi ustvari ne znamo ni što je to pravi mir, koji je samo Kristov mir, te kako mi taj mir nismo u stanju prepoznati, primiti, držati, ali i prenositi na sve oni koji ga nemaju i ne poimaju. Koji ga ne mogu imati ako ne upoznaju Krista? Te da mi koji jesmo Kristovi, taj jedini pravi Kristov mir već svakodnevno i ne primamo po milosti i pravdi Božjoj, u čak većoj mjeri nego nam je to potrebno i koliko smo zavrijedili? I ne! Ono što je ljudski, nije i nikako ne može biti božanski. Niti smo mi kršćani u tom nazovi-zajedništvu sa poganima, krivovjercima i bezvjercima, uopće u stanju pronaći pravu Istinu. Sa takvima se može naći samo neka druga istina, mir i pravda, koji su laž i obmana. Još smo manje u stanju i mogućnosti, a kamoli potrebi izgraditi sa protivnicima Kristove Crkve i javnim mrziteljima našega Gospodina, ikakav "ljudskiji" život, ma što god to da moglo značiti, a tako ni svijet. A kamoli božanski život i božanski svijet!

I. T. Z.