utorak, 9. siječnja 2018.

Imaju li obilježja sekte tradicionalne zajednice ili koncilska Crkva?


Katolici privrženi Tradiciji željeli su uvijek samo živjeti svoju vjeru kao što su to činili naši preci. Kritičnih pitanja koja se, nažalost, danas javljaju unutar Crkve, ne bi bilo da nije došlo do revolucije Drugoga vatikanskoga sabora kada je u Crkvu prodro modernizam i zavladao njezinim strukturama. Nametnuti su nauci i prakse proizašle izravno iz modernizma te su potisnuli i prognali vjekovni katolički nauk i bogoslužje. Tako su sada katolici privrženi katoličkome nauku i bogoslužju postali marginalizirani te ih – upravo zbog njihove malobrojnosti – progresivistički bojovnici nerijetko ocrnjuju pridajući im obilježja sekte. Tradicionalni katolici nisu rabili taj diskurs, ali kada treba odgovoriti na takve optužbe, tada valja uzvratiti i pokazati pravu istinu. A ona glasi da ako bi se ikome mogla pridati obilježja sekte, onda su to upravo modernisti koji se odvajaju od katoličkoga nauka svih vjekova i iznutra cijepaju Crkvu. Da bismo to pokazali, poslužit ćemo se primjerom jedne definicije za kojom posežu sami modernisti da bi ostvarili svoj naum, a da pritom zapravo ne naslućuju da se iste riječi okreću protiv njih poput bumeranga.

"Riječ "sekta" može se tumačiti dvojako: kao grupa ljudi koja se od nečega odvojila ili kao grupa ljudi koja nekoga ili nešto slijedi. Sektama nedostaje institucionalna dimenzija i stuktura Crkve: prema darovima prepoznati, propisno obrazovani i pravilno zaređeni crkveni službenici, transparentan crkveni red i hijerarhija, teološki profilirani i pravno odobreni obredi i doktrine, te katolička perspektiva i teologija Crkve (svijest da Crkva postoji dalje od vlastitog praga)."

Upravo sva ova obilježja možemo prepoznati u tzv. 'koncilskoj Crkvi' (izraz koji je smislio mons. Benelli kada je prijetio nadb. Lefebvreu da se istoj toj Crkvi treba pokoriti). Sljedbenici novotarskih reformi koje su se u Crkvi nametnule nakon Drugoga vatikanskoga odvojili su se od Tradicije i slijede nauk modernista (Rahnera, de Chardina, Congara, de Lubaca, Kunga, Schillebeeckxa, Kaspera) koji je bio prethodno osuđen. Koncilska crkva gubi institucionalnu dimenziju zbog sveopćega kolegijalizma – nema nikakvog autoriteta, svatko može širiti hereze bez da mu se išta dogodi (jedini autoritet postoji prema tradicionalistima – netko može biti uronjen u kakve god poroke i širiti koje god hereze, ali tko pokazuje sklonosti prema tradicionalnoj Misi, toga se progoni i izopćava). Ona nema prema darovima prepoznate službenike jer ne postoji nikakva provjera – svatko može ući u bogoslovije i toleriraju se svakakvi moralni ekscesi, nisu propisno obrazovani jer su formirani na temelju modernističkoga i heretičnoga nauka po teološkim fakultetima, nisu ni pravilno zaređeni jer su ređeni po defektnome i modernističkome obredu koji je radikalno promijenjen i različit je od tradicionalnoga. Crkveni red i hijerarhija nisu transparentni jer nitko nikome ne odgovara – svatko može raditi što hoće i ne postoji nikakvog autoriteta. Obredi i nauk koji se naučava u koncilskoj Crkvi su sve samo ne teološki profilirani i pravno odobreni i ta 'Crkva' postoji samo unutar njihova modernističkoga sustava, a tradicionalisti moraju letjeti van, ili ih se u najmanju ruku mora staviti u geto i natjerati da priznaju njihove 'dogme'.

"Većina ovakvih pokreta izišla je iz većinske Crkve te prema njoj gaji agresivno neprijateljstvo."

Upravo tako, 'koncilska Crkva' proizašla je iz Katoličke Crkve svih vjekova i gaji prema njoj i njezinoj Tradiciji neprijateljsko raspoloženje te se zato modernisti stalno posipaju pepelom za prošlost Crkve.

"Sektaško ponašanje odlikuje radikalističko odbacivanje dijaloga, cjelokupne prakse i vjernika većinske vjerske zajednice. Unutar sekte često se pothranjuje strah od društva i većinske vjerske zajednice, a nesrazmjerno velik naglasak stavlja na pravila koja čuvaju njezinu zatvorenost i ekskluzivnost. "

Progresivisti i sljedbenici koncilske Crkve ne žele razgovarati s tradicionalnim katolicima (ne samo današnjima, nego ni onima otprije u smislu uvažavanja teologa i tradicije), nego najbolje što mogu je da ih ridikuliziraju. Najbolji primjer je onaj kako su se tadašnji 'naprednjaci' izrugivali sa zdravstvenim stanjem kard. Ottavianija za vrijeme koncila (da mu Bog da da progleda ili da konačno zatvori oči). Oni također moraju svakome isprati mozak s koncilom – da je prije bilo mračno razdoblje kada se nije poznavao taj napredni nauk i da tek sada ljudi mogu sudjelovati u svemu, dok je prije sve bilo klerikalizirano.

"Također, gaje veliki animozitet prema teološkom obrazovanju, osim ako nije u vlastitom ekskluzivističkom aranžmanu."

Naravno, od tradicionalnoga katolička nauka se na teološkim fakultetima ne može previše čuti.

"Nadalje, svetopisamske tekstove tumače uvijek u korist svojih ideja i prohtjeva, a uporno izbjegavaju i negiraju bilo kakvo stručno ili znanstveno (povijesno, lingvističko i kulturološko) promatranje svetopisamskih tekstova. Sektaši će Biblijom vješto manipulirati nastojeći izazvati oduševljenje i ostaviti dojam biblijskih stručnjaka. Oni će, da bi dokazali svoje tvrdnje, rado isticati sve one citate koji ih potvrđuju, a prešućivati će one koji ih opovrgavaju."

Jest, nema većih majstora za manipulaciju sv. Pismom od profesora na našim heretikumima (kako čak i neki svećenici koji nisu tradicionalisti nazivaju naša teološka učilišta) – sve obrazovani profesori s doktoratima iz Rima i Njemačke, gdje su i ostavili svoju vjeru (zato se kaže da je Rim pun vjere) i kojima se svi dive zbog njihove učenosti. Evo nam i primjera: tekst Krist je znao kada i kojom mu je smrću umrijeti.

"Svaka sekta svoje naučavanje temelji na shvaćanjima i spisima svoga utemeljitelja, utemeljiteljevo naučavanje živi u sekti i dalje kroz trenutno vodstvo koje se brine da se ono sačuva i vjerno propovijeda."

Tako je – naveli smo imena utemeljitelja 'koncilske Crkve' na globalnoj razini, a možemo to i na lokalnoj: Šagi-Bunić, Turčinović, Bajsić, Duda. Njih se glorificira i kanonizira, dok se o sjajnim teolozima koje je Crkva imala prije koncila ne čuje ni riječi i njihove se knjige mogu pronaći samo u knjižnicama i antikvarijatima (ako i to).

"Tako na mjesto tradicije sveopće apostolske Crkve dolazi ekskluzivno učenje utemeljitelja sekte i njegovih nasljednika."

Ova je pun pogodak kada govorimo o 'koncilskoj Crkvi' i ne iziskuje daljnje komentare.

"Svako drugačije mišljenje i udaljavanje od proklamirane istine doživljava se kao otpadanje od vjere ili izdaja, a dotični biva izložen pritiscima i smatran nepodobnim."

Trebamo samo pogledati koliko je ono svećenika bilo protjerano iz svojih župa i biskupija samo zato što nisu htjeli glorificirati 'megakoncil' i što su htjeli ostati vjerni Tradiciji (nadbiskup Lefebvre navodi da zna svećenike koji su zbog toga umrli od žalosti)?

"Članovi sekte emocionalno su vezani i međusobno osjećaju veliku bliskost. Oni su često izolirani u svojoj sredini kao manjina i upućeni jedni na druge. Osjećaju se neshvaćeno i odbačeno od većine i zato ogromnu energiju troše na podršku jedni drugima, na solidarnost i pomoć u nevolji."

To se na današnje vrijeme doduše ne može posve primijeniti jer je sada 'koncilska sekta' u većini, ali je bilo itekako izraženo kada su bili u manjini pa su njihovi teolozi od sebe radili mučenike. U nekoj mjeri i nakon koncila, kada još neko vrijeme nisu prolazile one razularene hereze – kao primjer možemo uzeti Hansa Künga ili pak Bernharda Häringa koji u svojoj knjizi 'Moje iskustvo s Crkvom' na jedan degutantno patetični, ljigavi način od sebe pravi mučenika zato što ga se je Kongregacija za nauk vjere usudila ispitivati zbog njegovih heretičnih stavova o kontracepciji. Ili pak drugi koji su bili 'progonjeni' prije koncila – kako je ta pretkoncilska Crkva bila nečovječna i inkvizicijska, a zanimljivo je kako su oni istovremeno sektaški, potajno širili svoje ideje, grupirajući se i nastojeći mučki potkopavati Crkvu i njezin tradicionalni nauk. To se posebno vidjelo na koncilu (pa i kod izbora ovoga pape s tzv. St. Galenskom mafijom), o čemu svjedoče dobro dokumentirane povijesti koncila, poput ona R. Wiltgena (Rajna utječe u Tiber) ili pak R. de Matteija (Drugi vatikanski sabor – nikada ispričana priča).

"Sve to ostavlja dojam življenog kršćanstva i mnogi upravo radi toga ulaze u sekte. Iza izvanjske dobrote i srdačnosti često je prisutna velika uskogrudnost u kojoj se pomoć, naklonost i milosrđe trebaju zaslužiti pripadnošću, poslušnošću, podobnošću i slaganjem s vođom."

Jest, modernisti sebe predstavljaju kao veliki humanitarci i dobrotvori nasuprot po njima netolerantnoj i nečovječnoj pretkoncilskoj Crkvi. No u pozadini je jedno veliko licemjerje jer tu istu bezdušnost prakticiraju prema tradicionalnim katolicima. Evo ovdje očita dokaza: tekst Milosrđe biskupa Mrzljaka u Godini milosrđa.

U svakome slučaju, ako itko ima sektaška obilježja u današnjoj, pokoncilskoj Crkvi, onda su to sljedbenici progresivističke koncilske ideologije – ta obilježja dolazila su kod njih do izražaja prije koncila, kada su bili cenzurirani, a na drukčiji, ali sličan način, dolaze do izražaja i nakon koncila kada su u Crkvi zaposjeli načelno sve strukture. A Katolička Crkva je kao nastavak Kristova otkupiteljskoga djela – u kojemu je jedino istina, put i život, uvijek gajila ispravan odnos prema društvu i prema ovome svijetu – metodama vođenim duhom Kristovim, dok su se heretici služili metodama koji od toga odstupaju. Potvrdu toga nalazimo kroz cijelu povijest Crkve, pa tako i u našem vremenu.

2 komentara:

  1. Amen!
    Hvala velika za uloženi trud i podjelu izvrsnog rezimea!
    Božji blagoslov.
    JbD

    OdgovoriIzbriši
  2. Puna podrška katoličkoj tradiciji i hvala za sve poučne i korisne tekstove koje nam pripremate.

    OdgovoriIzbriši