Katolici
privrženi Tradiciji željeli su uvijek samo živjeti svoju vjeru kao
što su to činili naši preci. Kritičnih pitanja koja se, nažalost,
danas javljaju unutar Crkve, ne bi bilo da nije došlo do revolucije
Drugoga vatikanskoga sabora kada je u Crkvu prodro modernizam i
zavladao njezinim strukturama. Nametnuti su nauci i prakse
proizašle
izravno iz modernizma te su potisnuli i prognali vjekovni katolički
nauk i bogoslužje. Tako su sada katolici privrženi katoličkome
nauku i bogoslužju postali marginalizirani te ih
– upravo zbog njihove malobrojnosti – progresivistički bojovnici
nerijetko ocrnjuju pridajući im obilježja sekte. Tradicionalni
katolici nisu rabili taj diskurs, ali kada treba odgovoriti na takve
optužbe, tada valja uzvratiti i pokazati pravu istinu. A ona glasi
da ako bi se ikome mogla pridati obilježja sekte, onda su to upravo
modernisti koji se odvajaju od katoličkoga nauka svih vjekova i
iznutra cijepaju Crkvu. Da bismo to pokazali, poslužit ćemo se
primjerom jedne definicije za kojom posežu sami modernisti da bi
ostvarili svoj naum, a da pritom zapravo ne naslućuju da se iste
riječi
okreću protiv njih poput bumeranga.
"Riječ
"sekta" može se tumačiti dvojako: kao grupa ljudi koja se
od nečega odvojila ili kao grupa ljudi koja nekoga ili nešto
slijedi. Sektama nedostaje institucionalna dimenzija i stuktura
Crkve: prema darovima prepoznati, propisno obrazovani i pravilno
zaređeni crkveni službenici, transparentan crkveni red i
hijerarhija, teološki profilirani i pravno odobreni obredi i
doktrine, te katolička perspektiva i teologija Crkve (svijest da
Crkva postoji dalje od vlastitog praga)."
Upravo
sva ova obilježja možemo
prepoznati u tzv.
'koncilskoj
Crkvi'
(izraz
koji
je smislio mons. Benelli kada je prijetio nadb. Lefebvreu da se istoj
toj Crkvi treba pokoriti). Sljedbenici
novotarskih reformi koje su se u Crkvi nametnule nakon Drugoga
vatikanskoga odvojili su
se od Tradicije i slijede
nauk modernista (Rahnera, de Chardina, Congara, de Lubaca, Kunga,
Schillebeeckxa, Kaspera) koji je bio prethodno osuđen. Koncilska
crkva gubi institucionalnu dimenziju zbog sveopćega
kolegijalizma – nema nikakvog autoriteta, svatko može širiti
hereze bez da mu se išta dogodi (jedini autoritet postoji prema
tradicionalistima – netko
može biti uronjen u kakve god poroke i
širiti koje god hereze,
ali tko
pokazuje sklonosti prema tradicionalnoj Misi, toga se progoni i
izopćava).
Ona nema prema darovima prepoznate službenike jer ne postoji nikakva
provjera – svatko može ući u
bogoslovije
i toleriraju se svakakvi moralni
ekscesi,
nisu propisno obrazovani jer su formirani na temelju modernističkoga
i heretičnoga nauka po teološkim
fakultetima,
nisu ni pravilno zaređeni jer su ređeni po defektnome i
modernističkome obredu koji je radikalno promijenjen i različit je
od tradicionalnoga. Crkveni red i hijerarhija nisu transparentni jer
nitko nikome ne odgovara – svatko može raditi što hoće i ne
postoji nikakvog autoriteta. Obredi i nauk koji se naučava u
koncilskoj Crkvi su sve samo ne teološki profilirani i pravno
odobreni i ta
'Crkva' postoji samo unutar njihova
modernističkoga sustava, a tradicionalisti moraju letjeti van, ili
ih se u najmanju ruku mora staviti u geto i natjerati da priznaju
njihove
'dogme'.
"Većina
ovakvih pokreta izišla je iz većinske Crkve te prema njoj gaji
agresivno neprijateljstvo."
Upravo
tako, 'koncilska Crkva' proizašla je iz Katoličke Crkve svih
vjekova i gaji prema njoj i njezinoj Tradiciji neprijateljsko
raspoloženje te se zato modernisti stalno posipaju pepelom za
prošlost Crkve.
"Sektaško
ponašanje odlikuje radikalističko odbacivanje dijaloga, cjelokupne
prakse i vjernika većinske vjerske zajednice. Unutar sekte često se
pothranjuje strah od društva i većinske vjerske zajednice, a
nesrazmjerno velik naglasak stavlja na pravila koja čuvaju njezinu
zatvorenost i ekskluzivnost. "
Progresivisti
i sljedbenici koncilske Crkve ne žele razgovarati s tradicionalnim
katolicima (ne samo današnjima, nego ni onima otprije u smislu
uvažavanja teologa i tradicije), nego najbolje što mogu je da ih
ridikuliziraju. Najbolji primjer je onaj kako su se tadašnji
'naprednjaci' izrugivali sa zdravstvenim stanjem kard. Ottavianija
za vrijeme koncila (da mu Bog da da progleda ili da konačno zatvori
oči). Oni također moraju svakome isprati mozak s koncilom – da je
prije bilo mračno razdoblje kada se nije poznavao taj napredni nauk
i da tek sada ljudi mogu sudjelovati u svemu, dok je prije sve bilo
klerikalizirano.
"Također,
gaje veliki animozitet prema teološkom obrazovanju, osim ako nije u
vlastitom ekskluzivističkom aranžmanu."
Naravno,
od tradicionalnoga katolička nauka se na teološkim fakultetima ne
može previše čuti.
"Nadalje,
svetopisamske tekstove tumače uvijek u korist svojih ideja i
prohtjeva, a uporno izbjegavaju i negiraju bilo kakvo stručno ili
znanstveno (povijesno, lingvističko i kulturološko) promatranje
svetopisamskih tekstova. Sektaši će Biblijom vješto manipulirati
nastojeći izazvati oduševljenje i ostaviti dojam biblijskih
stručnjaka. Oni će, da bi dokazali svoje tvrdnje, rado isticati sve
one citate koji ih potvrđuju, a prešućivati će one koji ih
opovrgavaju."
Jest,
nema većih majstora za manipulaciju sv. Pismom od profesora na našim
heretikumima (kako čak
i neki
svećenici
koji nisu
tradicionalisti
nazivaju naša teološka učilišta)
– sve obrazovani profesori s doktoratima iz Rima i Njemačke, gdje
su i ostavili svoju vjeru (zato se kaže da je Rim pun vjere) i
kojima se svi dive zbog njihove učenosti. Evo nam
i
primjera: tekst Krist je znao kada i kojom mu je smrću umrijeti.
"Svaka
sekta svoje naučavanje temelji na shvaćanjima i spisima svoga
utemeljitelja, utemeljiteljevo naučavanje živi u sekti i dalje kroz
trenutno vodstvo koje se brine da se ono sačuva i vjerno
propovijeda."
Tako
je – naveli smo imena utemeljitelja 'koncilske Crkve' na globalnoj
razini, a možemo to i na lokalnoj: Šagi-Bunić, Turčinović,
Bajsić, Duda. Njih se glorificira i kanonizira, dok se o sjajnim
teolozima koje je Crkva imala prije koncila ne čuje ni riječi i
njihove se knjige mogu pronaći samo u knjižnicama i antikvarijatima
(ako i to).
"Tako
na mjesto tradicije sveopće apostolske Crkve dolazi ekskluzivno
učenje utemeljitelja sekte i njegovih nasljednika."
Ova
je pun pogodak kada govorimo o 'koncilskoj Crkvi' i ne iziskuje
daljnje komentare.
"Svako
drugačije mišljenje i udaljavanje od proklamirane istine doživljava
se kao otpadanje od vjere ili izdaja, a dotični biva izložen
pritiscima i smatran nepodobnim."
Trebamo
samo pogledati koliko je ono svećenika bilo protjerano iz svojih
župa i biskupija samo zato što nisu htjeli glorificirati
'megakoncil' i što su htjeli ostati vjerni Tradiciji (nadbiskup Lefebvre
navodi da zna svećenike koji su zbog toga umrli od žalosti)?
"Članovi
sekte emocionalno su vezani i međusobno osjećaju veliku bliskost.
Oni su često izolirani u svojoj sredini kao manjina i upućeni jedni
na druge. Osjećaju se neshvaćeno i odbačeno od većine i zato
ogromnu energiju troše na podršku jedni drugima, na solidarnost i
pomoć u nevolji."
To
se na današnje vrijeme doduše ne može posve primijeniti jer je
sada 'koncilska sekta' u većini, ali je bilo itekako izraženo kada
su bili u manjini pa su njihovi teolozi od sebe radili mučenike. U
nekoj mjeri i nakon koncila, kada još neko vrijeme nisu prolazile
one razularene hereze – kao primjer možemo uzeti Hansa Künga
ili pak Bernharda Häringa
koji u svojoj knjizi 'Moje iskustvo s Crkvom' na jedan degutantno
patetični, ljigavi način od sebe pravi mučenika zato što ga se je
Kongregacija za nauk vjere usudila ispitivati zbog njegovih
heretičnih stavova o kontracepciji. Ili pak drugi koji su bili
'progonjeni' prije koncila – kako je ta pretkoncilska Crkva bila
nečovječna i inkvizicijska, a zanimljivo je kako su oni istovremeno
sektaški, potajno širili svoje ideje, grupirajući se i nastojeći
mučki potkopavati Crkvu i njezin tradicionalni nauk. To se posebno
vidjelo na koncilu (pa i kod izbora ovoga pape s tzv. St. Galenskom
mafijom), o čemu svjedoče dobro dokumentirane povijesti koncila,
poput ona R. Wiltgena (Rajna utječe u Tiber) ili pak R. de Matteija
(Drugi vatikanski sabor – nikada ispričana priča).
"Sve
to ostavlja dojam življenog kršćanstva i mnogi upravo radi toga
ulaze u sekte. Iza izvanjske dobrote i srdačnosti često je prisutna
velika uskogrudnost u kojoj se pomoć, naklonost i milosrđe trebaju
zaslužiti pripadnošću, poslušnošću, podobnošću i slaganjem s
vođom."
Jest,
modernisti sebe predstavljaju kao veliki humanitarci i dobrotvori
nasuprot po njima netolerantnoj i nečovječnoj pretkoncilskoj Crkvi.
No u pozadini je jedno veliko licemjerje jer tu istu bezdušnost
prakticiraju prema tradicionalnim katolicima. Evo ovdje očita
dokaza: tekst Milosrđe biskupa Mrzljaka u Godini milosrđa.
U
svakome slučaju, ako itko ima sektaška obilježja u današnjoj,
pokoncilskoj Crkvi, onda su to sljedbenici progresivističke
koncilske ideologije – ta obilježja dolazila su kod njih do
izražaja prije koncila, kada su bili cenzurirani, a na drukčiji,
ali sličan način, dolaze do izražaja i nakon koncila kada su u
Crkvi zaposjeli načelno sve strukture. A Katolička Crkva je kao
nastavak Kristova otkupiteljskoga djela – u kojemu je jedino
istina, put i život, uvijek gajila ispravan odnos prema društvu i
prema ovome svijetu – metodama vođenim duhom Kristovim, dok su se
heretici služili metodama koji od toga odstupaju. Potvrdu toga
nalazimo kroz cijelu povijest Crkve, pa tako i u našem vremenu.
Amen!
OdgovoriIzbrišiHvala velika za uloženi trud i podjelu izvrsnog rezimea!
Božji blagoslov.
JbD
Puna podrška katoličkoj tradiciji i hvala za sve poučne i korisne tekstove koje nam pripremate.
OdgovoriIzbriši