srijeda, 2. svibnja 2018.

O razvoju Tradicije u Hrvatskoj. Je li indultizam rješenje za obnovu Tradicije?


Nakon izbijanja modernističke revolucije u Crkvi usred i nakon Drugoga vatikanskoga sabora, veći je dio Crkve postao zahvaćen saborskim reformama koje je jedan dio katolika zdušno prihvatio i radio na njihovoj provedbi, dok ih je drugi (veći) dio katolika prihvatio samo pasivno. Jedan je pak – doduše manji – dio katolika prepoznao objektivno stanje da se ova revolucija suprotstavlja vjekovnome, božanski objavljenome katoličkome nauku te je u tom smislu ne možemo slijediti i da smo dužni držati se katoličkoga nauka i bogoslužja kako je to bilo sve do nastupa koncilskih reformi. Tako se razvio tradicionalni pokret čiji je cilj obnova i očuvanja te iste Tradicije koja je do koncila bila isključivo na snazi i koje smo se kao katolici dužni držati.

Ipak ta obnova nije tekla u svakoj zemlji na isti način. U nekim se zemljama ta obnova razvila odmah i uzela veliki zamah, u drugima se to dogodilo malo kasnije. Konkretni razvoj Tradicije bio je uvjetovan različitim faktorima koji također nisu svugdje na isti način bili relevantni, a u ovome članku pokušat ćemo analizirati kako se to dogodilo u našoj domovini Hrvatskoj i pokušati dati osvrt na trenutnu situaciju kao i na perspektive za budućnost.

U Hrvatskoj, kao i u drugim bivšim komunističkim zemljama, nije bilo tradicionalnoga pokreta sve do pada komunizma početkom devedesetih. No ni tada – za razliku od nekih drugih zemalja – on nije odmah pokrenut, nego je za to trebalo čekati više godina. Kao mogući razlog možemo navesti povijesno-društveni katolički identitet naše zemlje u kome modernistička revolucija nije dosegla razmjere kao u zapadnim zemljama. U našoj domovini bila je u izvjesnoj mjeri još uvijek prisutna konzervativna klima. Ipak, upravo nakon pada komunizma kada je Crkva stekla punu slobodu djelovanja, taj je revolucionarni proces prebačen u višu razinu. Počele su se intenzivnije uvoditi modernističke novotarije u nauku i bogoslužju, kolegijalistički mentalitet u župama i biskupijama, graditi užasne modernističke crkve, kler i redovništvo posvjetovnjačivati te su si katolici počeli postavljati određena pitanja. Pored inicijativa pojedinih svećenika koji su kratkotrajno uspjeli javno služiti tradicionalni obred, za uspostavu prve stalne javne tradicionalne latinske Mise u Hrvatskoj trebalo je čekati nešto više od 20 godina nakon pada komunizma, odnosno oko 40 godina od uvođenja novoga obreda Mise. Tada je (2011. god.) nadbiskup Josip Bozanić na molbu jedne skupine vjernika providio redovito služenje tradicionalnoga obreda na temelju motuproprija Summorum pontificum (u nastavku: SP) u zagrebačkoj crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici. To je bio svakako po sebi veliki događaj na planu obnove Tradicije u Hrvatskoj, no pokušat ćemo ovdje malo zastati i prebaciti naše izlaganje na višu razinu.


Prije nego krenemo dalje, moramo si postaviti jedno načelno pitanje, a to je: na koji način se treba ostvarivati obnova Tradicije u Crkvi? Odgovor glasi: na isti način kako je ta ista Tradicija živjela u Crkvi sve do nastupa zlosretnih reformi kojima je ona potisnuta. A da bismo vidjeli njezina obilježja, moramo poći od onoga što čini definiciju svakoga katolika. Krist je kao veliki svećenik, prorok i kralj dao svojoj Crkvi, odnosno apostolima na čelu sa svojim namjesnikom sv. Petrom, vlast i službu posvećivanja, naučavanja i upravljanja Božjim narodom. Iz toga proizlaze tri veze jedinstva Crkve: jedinstvo u vjeri, sakramentima (bogoslužju) i vodstvu zakonitih pastira. To je ono što čini definiciju i povezuje svakoga katolika: ispovijedanje iste, božanski objavljene katoličke vjere, jedinstvo u sakramentima te podložnost i poslušnost zakonitim pastirima u svemu zakonitome. Zato je prava obnova moguća samo putem cjelovite obnove svih triju veza jedinstva i bila bi velika zabluda ograničiti tu obnovu samo na neke od ovih veza ili samo na njihove određene segmente.

U spektru katolika koji prepoznaju važnost obnove tradicionalne latinske Mise i sakramenta, ipak su prisutna različita stajališta u pogledu doktrinarnih pitanja, jedinstva i podložnosti pastirima, pa i pojma položaja i uloge tradicionalnih obreda. Iz toga istovremeno proizlaze različiti pokušaji rješenja na trenutnu krizu. S jedne strane je tu sedevakantizam koji iako se drži isključivo tradicionalnoga obreda, odbacuje valjanost postkoncilskih papa kao i cjelokupne hijerarhije. Iz toga proizlazi da je de facto nemoguće izabrati budućega papu i da više nema vidljive hijerarhije te je Crkva izgubila bitno obilježje apostolskoga nasljeđa i svoje vidljivosti. Slična stajališta zastupa tzv. 'Otpor' – nepovezani skup svećenika koji su napustili Svećeničko bratstvo sv. Pija X. koji iako nominalno priznaju valjanost postkoncilskih papa i hijerarhije, ipak odbacuju svaki kontakt s njima te u praksi djeluju identično sedevakantistima, na nepovezani i anarhičan način i bez ikakvoga pastirskoga autoriteta. S druge strane imamo ideju tzv. neokonzervativizma čija je glavna zasada slijepa poslušnost svim odredbama postkoncilskih papa i biskupa i teoretsko isključivanje mogućnosti da ih se preispita pa se tako sve postkoncilske reforme proglašavaju neupitnim i dobrima, a vrijednost tradicionalne Mise i sakramenata vidi se samo u okviru u kojemu ih postkoncilski autoriteti izričito dopuste. Iz iste zasade proizlazi i pristup tzv. indultizma ili Ecclesia Dei (naziv povjerenstva koje je ustanovljeno radi brige za zajednice privržene tradicionalnoj liturgiji, u nastavku: ED) - skupina koje drže poput neokonzervativaca da se ne smije poduzimati ništa što ne bi bilo dopušteno od postkoncilskih autoriteta. Tako se priznaje valjanost i zakonitost postkoncilskih reformi, a za tradicionalno bogoslužje se izražava opredjeljenje (za razliku od neokonzervativaca koji su prvenstveno opredijeljeni za reformirani obred) samo na razini estetskih, duhovnih, kulturalnih motiva ili osjećaja, a nikako doktrinarnih razloga koji bi stavljali u pitanje postkoncilske reforme.


Stajalište Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. je pak dosljedna i beskompromisna primjena svih triju veza jedinstva Crkve i elemenata katoličkoga identiteta. To je isključivo opredjeljenje za tradicionalni katolički nauk, bogoslužje, duhovnost, disciplinu uz priznavanje postkoncilskih autoriteta te prihvaćanje njihovih odredbi i poslušnost u svemu zakonitome. Uz to dolazi i istinski pastirski autoritet koji posjeduju i provode svećenici i poglavari za vjernike koji im se utječu, a koji nedostaje i u sedevakantističkim skupinama, i u tzv. 'Otporu', a i kod ED-skupina. U prve dvije vrste skupina taj autoritet nedostaje zbog nerazlikovanja doktrinarnih od praktičnih pitanja i pretpostavljanja vlastitoga suda u svim pitanjima, bila ona relevantna ili ne. Kod ED-skupina je to posljedica okolnosti u kojima laici izražavaju zanimanje i želju za tradicionalnim obredom, ali pod vlastitim pretpostavkama i organizaciji u kojoj svećenik dolazi kao ispunjenje tih želja i zanimanja. Inicijativa tako polazi odozdo umjesto odozgo te se svećenikova služba često ograničava samo na podjeljivanje sakramenata. To biva uvjetovano i sa strane modernističkih vlastodržaca čiji se autoritet bezuvjetno priznaje i u onim stvarima koje su objektivno protivne božanskome zakonu pa se tako pristaje na njihovo pravo da se tradicionalni obred zabranjuje, a prihvaća se samo ono što se izričito dopusti, a to bude u ograničenim okvirima.

Vratimo se sada iz ove teoretske digresije u izlaganje o daljnjem razvoju tradicionalnoga pokreta u Hrvatskoj. Kao što smo rekli, odredba nadbiskupa Bozanića da dopusti služenje tradicionalne latinske Mise u crkvi sv. Martina u Zagrebu 2011. godine bila je kao prva javno služena Misa svakako veliki korak za razvoj Tradicije u Hrvatskoj. No tu moramo kao iskreni katolici primijeniti i sva gore navedena načela da bismo došli do cjelovite prosudbe. Nadbiskupova odredba temeljila se na uvjetima motuproprija SP koji stavlja tradicionalni i novi obred na istu doktrinarnu razinu. Kako je objašnjeno u ovome tekstu, jasno je da je svakome iskrenom katoliku takva izjava neprihvatljiva. Kao što pišu kardinali Ottaviani i Bacci u svome Kratkome kritičkome pregledu: ,,Novus Ordo Missae... predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi“ i ne može se stavljati znak doktrinarne jednakosti s tradicionalnim obredom. Ako se takva tradicionalna Misa služi uz druge prihvatljive uvjete – ispravno propovijedanje i bez kompromisa s novim obredom, u konkretnim uvjetima kada nema druge mogućnosti ona može biti prihvatljiva. Međutim, to još nije ono čime bi se katolik mogao definitivno zadovoljiti jer trebamo težiti cjelovitoj obnovi Tradicije, a ona je moguća samo iz beskompromisnih pozicija kakve zastupa Bratstvo sv. Pija X. i s njime povezane zajednice i svećenici.


Svećeničko bratstvo sv. Pija X. zbog nedostatnih uvjeta nije moglo razviti svoj apostolat sve do prije nekoliko godina. U travnju 2012. ono je prvi puta pohodilo našu domovinu i moglo odslužiti sv. Misu u Zagrebu. Isto je tako ono upriličilo sv. Misu sljedeće, 2013. godine. 2014.-2016. moglo je ono povremeno održavati sv. Mise, a od jeseni 2016. pokrenulo je redoviti apostolat u Zagrebu, Splitu i Rijeci. To znači da su tada svim vjernicima učinjena dostupna sredstva za cjelovitu obnovu i život u katoličkoj Tradiciji. Neki su vjernici to prepoznali te zdušno prihvatili. Ipak, unatoč tome se inicijativa oko tradicionalne latinske Mise pod ED-pretpostavkama i dalje nastavila te su se (nakon smrti preč. Vitkovića, svećenika koji je bio službeno zadužen za tu inicijativu, 2014. god.) organizirale tradicionalne Mise neovisno i bez ikakvog obzira na apostolat Bratstva sv. Pija X. Tako su u ovoj inicijativi u potpunosti došle do izražaja indultističke pretpostavke, a one glase da se može ići samo na tradicionalnu Misu koja se služila u crkvi sv. Martina i da sv. Mise koje služi FSSPX za katolika ne dolaze u obzir. Iz toga nužno proizlazi da je za katolika prihvatljiv i novi obred Mise kao što je to izraženo u motupropriju SP, pod čijim uvjetima je i organizirana ova Misa. To je bio očit i bitan defekt s doktrinarne strane, a spomenimo još drugi defekt sa sakramentalne strane, a to je činjenica da su se ove Mise cijelo vrijeme služile u crkvi gdje se istvoremeno služio novi obred te su se uzimale hostije posvećene na tim Misama. A tu postoji izvjesna sumnja o valjanosti, prije svega zbog krivoga prijevoda riječi posvećenja (koji na hrvatskome još uvijek nije ispravljen), a zatim i zbog vjere svećenika koja nije uvijek zajamčena. Treći je defekt sa strane pastirskoga autoriteta koji u tim uvjetima praktično ne postoji jer su laici bili ti koji su dovodili različite svećenike, a njihova je uloga bila samo odslužiti sv. Misu. O nekom ozbiljnijem pastoralnome djelovanju nije moglo biti riječi (kao što ga nije bilo ni prije za preč. Vitkovića) jer je upravo to geto u koji nadbiskupija smješta tradicionalnu Misu, a oni koji se odlučuju slijediti indultistički pristup, pristaju i da ih se stavi u taj geto.

Tako je to bilo sve do vrlo nedavno, kada je izašla vijest da je Nadbiskupija odredila novu crkvu i stalnoga celebranta za tradicionalnu Misu koja će se služiti u njezinim okvirima. Tu se može samo ponoviti sve ono što je prethodno rečeno za Mise u crkvi sv. Martina, uz neke novosti i dodatke. Mnogi su razmišljali što će Nadbiskupija u ovome slučaju poduzeti. Vjerujemo da nitko nije bio u iluziji da ona želi postupati s pitanjem tradicionalne Mise drukčije nego maćeha s neželjenim djetetom, no tu je još jedan faktor koji je igrao ulogu, a to je Bratstvo sv. Pija X. Vrlo je dobro poznato da se strah modernista pred Bratstvom može usporediti s onim komunističkih vlastodržaca pred npr. Bugojanskom skupinom. Zbog 19 ljudi podigla se na noge cijela zemlja s općom uzbunom o ustaškoj invaziji. Slične su reakcije modernističkih autoriteta na dolazak Bratstva. Iz upućenih izvora poznato je da je o zasad jedinome hrvatskome svećeniku Bratstva raspravljala biskupska konferencija, da je kardinal Bozanić već prije tri godine (kada Bratstvo još nije redovno djelovalo) uputio pismo na sve župe svoje nadbiskupije (!) s upozorenjem o njegovoj opasnosti i da je to 'prijetnja' koju će Zagrebačka nadbiskupija svakako ozbiljno uzeti u obzir.


Modernistički biskupi su dosad na opasnost Bratstva odgovarali na različite načine: ili otvorenom borbom, odnosnom napadima protiv njega ili taktikom hladnoga rata. Kako su s vremenom shvatili da ovo prvo nije razborito jer će Bratstvu dati prostora, a kada ono odgovori na napade, ljudi bi mogli vidjeti da su ti napadi besmisleni i lažni, tako se većinom sada odlučuju na političke metode. A jedna od njih je svakako indultistička taktika: dopustit ćemo tradicionalnu Misu pod ograničenim uvjetima da bismo pokušali ljude odvući od Bratstva i tako ih uvjeriti u indultističke ili neokonzervativne ideje – da je 'izvanredni oblik rimskoga obreda' dobar samo kada ga mi dopustimo, uz novu Misu koja je također dobra kao i sve koncilske reforme. To je upravo učinjeno ovom odlukom o novome svećeniku i prebacivanju Mise u crkvu Krista Kralja. Vjerojatno nije slučajno da se to dogodilo upravo kada u Hrvatsku dolazi mons. Tissier de Mallerais za podjelu sakramenta Potvrde, obred koji će se u Hrvatskoj dogoditi po prvi puta nakon koncila. Kako bolje zasjeniti taj veliki događaj nego velikom viješću da je velikodušno dana nova, poznata crkva za služenje tradicionalne Mise? I ne samo to, nego i izjavom da je to jedino mjesto gdje se okuplja tradicionalna zajednica u Nadbiskupiji. Naime pri kraju pismaupućenoga Društvu Benedictus koje stoji u pozadini organizacije čitamo:

,,Ujedno obavještavamo da je crkva Krista Kralja na Mirogoju jedina crkva na području Zagrebačke nadbiskupije u kojoj se okuplja zajednica vjernika koji Sv. Misu slave po izvanrednom obliku.

S jedne strane možemo reći da je ovo točno jer doista nema drugoga mjesta gdje bi se sv. Misa slavila po 'izvanrednom obliku', što je izraz za tradicionalne Mise služene pod indultističkim uvjetima. No s obzirom na svrhu izjave, ovdje se radi o očitoj laži jer u Zagrebu – kao što su to rukovodeći dobro informirani – itekako postoji kapela u kojoj se služi tradicionalna Misa, a to je FSSPX-ova Kapela sv. Josipa i svećenici koji ondje djeluju imaju ovlast ispovijedanja koju su dobili od samoga pape te se na njihovim Misama može ispuniti nedjeljna obveza (iz čega proizlazi da vrijede i svi ostali sakramenti). Zato je poruka jasna: ovu smo odredbu donijeli zato da vas pozovemo da ne idete više u Kapelu sv. Josipa koju vodi FSSPX, nego da dolazite ovamo. A za to smo imenovali svećenika koji je u Nadbiskupiji član povjerenstva za ekumenizam. Vjerujemo da ni tu dodatni komentar nije potreban. Što možemo očekivati da će propovijedati svećenik koji organizira i sudjeluje na ekumenskim skupovima na kojima zajedno mole katolici i nekatolici – heretici i šizmatici? Hoće li propovijedati katolički nauk da izvan Crkve nema spasenja i da se krivovjernici trebaju vratiti u Crkvu radi svoga spasenja? Ili bi mogao samo propovijedati ono na čemu se temelji ekumenizam – da nije bitno što se mi razlikujemo, nego samo ono što nas povezuje i da su po tome sve vjere manje ili više dobre? Što očekivati da propovijeda svećenik koji prihvaća Drugi vatikanski i sve reforme, uključujući i novu Misu koju sam redovito služi? Odgovori se nameću sami po sebi. S jedne strane smo dali novu i veliku crkvu, ali s druge nismo dali da dođu tradicionalniji svećenici (poput svećenika FSSP-a koji su dolazili celebrirati u crkvu sv. Martina, iako i oni prihvaćaju ekumenizam – kao što smo već dokazali – premda u nekoj konzervativnoj varijanti), da bismo stvar ipak malo zauzdali.

Zato ponovimo – veza jedinstva nisu samo sakramenti (sve i kada se oni ispravno shvaćaju, što ovdje nije slučaj jer je pretpostavka da su tradicionalni i novi obredi jednako vrijedni), nego i vjera i podložnost crkvenim pastirima u svemu zakonitome te pastirsko vodstvo. A u indultističkim / ED uvjetima nijedno od toga nije ostvareno, ili barem ne u cijelosti i na pravi način. O vjeri i sakramentima smo već rekli, a podložnost pastirima je dvostruko defektna jer se s jedne strane servilno prihvaća pravo biskupima i papi da zabranjuju i organičavaju TLM te se prihvaća koncil skupa s njegovim reformama, a s druge strane nedostaje pravi pastoral prvenstveno zbog toga što se radi o inicijativi laika koji dolaze u središte, a svećenik se daje samo da bi ispunio njihova traženja i potrebe. Tako nedostaje bilo kakav vjeronauk pa bi ga po logici djeca trebala slušati na modernim župama. Nema mogućnosti da se primi npr. sakrament Potvrde po tradicionalnome obredu pa bi ga se po logici stvari trebalo primiti po novome itd. S druge strane, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. i s njime povezani svećenici je ono koje se zalaže za cjelovitu obnovu Tradicije – u nauku, sakramentima te crkvenome ustroju i pastirskome vodstvu. Ono želi voditi puk Božji prema spasenju i preuzima vodstvo i odgovornost u cjelokupnome poslanju koje je Krist povjerio Crkvi.

Neki će reći: dobro je da bude što više tradicionalnih Misa u Hrvatskoj. To je točno, međutim je pitanje kakvih tradicionalnih Misa. Hoćemo li reći da bi i tradicionalna Misa koja bi se služila pod sedevakantističkim uvjetima bila napredak za Tradiciju? Sedevakantisti to naravno bi rekli, ali većina katolika sklonih Tradiciji ipak ne. Tako ni Mise koje se uvode pod indultističkim pretpostavkama (s izraženom nakanom da se ograniči djelovanje FSSPX-a) također nisu napredak – iako bi kroz njih neki katolici mogli pronaći put do Tradicije, kao što bi netko tko se udaljio od vjere mogao općenito pronaći put do vjere putem modernih zajednica i pokreta. Bog se može svakim sredstvom poslužiti da izvede određeni pozitivan učinak. No put za obnovu Crkve nisu kompromisi s modernizmom, unatoč tome što imamo Misu. Misa nije jedina, nego je, da ponovimo – put za obnovu Crkve potpuna vjernost Tradiciji Crkve, u nauku, bogoslužju i pastirskome vodstvu.




Zaključno, uskoro dolazi u Hrvatsku biskup Tissier de Mallerais radi podjele sakramenta sv. Potvrde. Bez njegova biskupskoga ređenja koje je poduzeo nadbiskup Lefebvre – kao i drugih trojice biskupa FSSPX-a – ne bi bilo ni motuproprija SP ni Misa koje su plod toga dokumenta. To si trebamo svi posvijestiti i okaniti se iluzije da će se obnova dogoditi pod pretpostavkama da prihvaćamo zakonitost modernističkih postkoncilskih reformi. Samo ćemo beskompromisnim držanjem cjelovite katoličke vjere i Tradicije uspjeti pridonijeti obnovi Crkve, a ne zadovoljavanjem s djelomičnim ustupcima koje će nam dati modernisti preko volje. Imamo pravo vjerovati, moliti i živjeti kao katolici, pravo koje nam nitko ne može oduzeti. Zato se borimo za to pravo svim snagama i bez lažnih obzira, radi obnove Crkve i spasenja duša!

1 komentar: