utorak, 16. listopada 2018.

Odgovor na ,,Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje“


Nakon osvrta na tekstove Ivana Zelića objavljene na portalu Bitno.net, prelazimo na sljedeći uradak na koji se neokonzervativci znaju pozivati u svojim kritikama protiv Bratstva sv. Pija X. Radi se o svjedočanstvu vjernika Briana Sudlowa koji je prestao podržavati FSSPX i prešao na indultističke ili neokonzervativne stavove. Tekst je objavljen na blogu koji je vodio jedan od urednika prethodno spomenutoga portala, a koji je kao i Zelić žestoki pobornik neokonzervativne ideologije i protivnik Svećeničkoga bratstva.


Svjedočanstvo je po definiciji opis osobnih iskustava o otkriću neke spoznaje ili promjene temeljnih životnih stavova. Ono sadrži subjektivnu crtu doživljaja koji žele uvjeriti druge da pođu istim putem, no u pozadini sadrži argumente koje valja objektivno vrednovati. Jasno je da nije svako iskustvo utemeljeno na objektivnoj istini jer postoje najraznolikija i oprečna svjedočanstva – među ostalim i o otpadima od katoličke vjere. O pogrešnosti neokonzervativnoga ili indultističkoga stava u koji autor svjedočanstva želi uvjeriti čitatelja dali smo na ovome blogu već jedan temeljni osvrt. A u tekstu svjedočanstva daju se pojedinačni argumenti koji su znatno ozbiljniji od Zelićevih te ćemo ih ovdje iscrpnije obraditi. Citate iz teksta donosimo prema ispravljenoj i prilagođenoj varijanti objavljenoga hrvatskoga prijevoda (izvorni engleski tekst je u međuvremenu uklonjen i nije online dostupan).

U uvodu Sudlow iznosi neke pojedinosti iz svojih osobnih doživljaja i u njemu odmah otkrivamo logiku razmišljanja koja će ga voditi kroz nastavak teksta. On se poziva na p. Paula Aulagniera, jednog od osnivača Instituta Dobroga Pastira (IBP), zajednice nastale 2006. godine od svećenika koji su napustili FSSPX ili bili iz njega isključeni zbog napadnog inzistiranja da za pontifikata pape Benedikta Bratstvo treba prihvatiti ponude za kanonsko priznanje. Sudlow prenosi njegovu izjavu: ,,Rekao je da je staza kojom FSSPX ide ili kojom riskira ići, raskolnička putanja. Pojašnjenje te izjave autor sam donosi u nastavku:

,,Nakon što je došao i prošao trenutak mogućega pomirenja 2001., promijenio sam svoj stav i počeo zamišljati da bi buduća reforma Crkve mogla više biti postupna, a sigurno ne tako slavna poput potpunog opravdanja nadbiskupa Lefebvrea. U svjetlu Aulagnierovih primjedbi mi je ipak jedna misao postala upečatljivom: kako će završiti ta priča sa FSSPX-om? Kojom logikom će zapravo doći do konačnoga zaključka? Vjerojatno kada Crkva ispravi sve svoje zablude? Nije li moguće, pitao sam se, da se FSSPX – budući da nikad nije išao ususret Rimu, ne nužno do pola puta nego barem mali dio – nikad ne pomiri?“.


Sudlow se bavi pitanjem kako će se nadvladati kriza kroz koju Crkva prolazi i kako će doći do regularizacije Bratstva. Nadbiskup Lefebvre i FSSPX nisu naravno nikada rekli da bi se ta obnova Crkve morala dogoditi trenutno – da se npr. papa koji provodi modernističko usmjerenje čudesno obrati ili da bude izabran papa koji će odmah provesti sve potrebne reforme (proglasiti zaključke Drugoga vatikanskoga irelevantnima, afirmirati u svemu tradicionalni nauk, ukinuti novi obred Mise, donijeti novi tradicionalni kanonski zakonik...). Sasvim je moguće da ta obnova bude postupna. Uzmimo primjer da kao sljedeći papa bude izabran neki od konzervativnijih kardinala poput Saraha, Burkea ili Ranjitha koji će ispraviti neke stvari i koji će težiti obnovi Crkve vidljivim pomakom prema Tradiciji. Lako je zamislivo da bi takav papa posegnuo za pomoći Bratstva te bi ispravio nanesenu mu nepravdu – proglasio izrečene zabrane nevaljanima i omogućio mu da nesmetano djeluje za obnovu Crkve onako kako je to nadb. Lefebvre želio. Taj papa ne bi možda riješio sve probleme, ali bi riješio problem nepravednoga progona Tradicije koji je tema naše rasprave pa bi sljedeći papa mogao ići korak dalje i vratiti Crkvu potpuno na liniju Tradicije. Takav scenarij nije nimalo nevjerojatan i time se daje vrlo jednostavan odgovor koji je Sudlowu očito promaknuo.


Sljedeća točka koja se problematizira je pitanje koliko smije trajati krizno stanje da se ne bi dogodilo otuđenje od crkvenoga duha. U primjeru francuskih rojalista koji donosi kao usporedbu autor pretpostavlja da bi kriza mogla trajati do u nedogled i da se protekom vremena Bratstvo sve više autonomizira i otuđuje od Crkve te izlaže opasnosti da upadne u raskol. No kako govori izreka, nekada je važnije jesmo li postavili ispravno pitanje od toga koji smo dobili odgovor. A pravo pitanje je tko se zapravo udaljio od onoga što određuje Crkvu, a to su njezin nauk, sakramenti i pastirsko vodstvo? Je li se Bratstvo udaljilo od pravoga katoličkoga nauka, od tradicionalnih sakramentalnih i bogoslužnih obreda i od ispravnoga pojma i izvršavanja vlasti? Bratstvo sva ta tri elementa besprijekorno čuva, dok su upravo pobornici modernizma i usmjerenja Drugoga vatikanskoga oni koji kompromitiraju i ugrožavaju katolički nauk, koji su uveli nove obrede koji radikalno odstupaju od tradicionalnih i koji načelom kolegijalnosti potkopavaju autoritet na svim razinama. Zato se Bratstvo dok slijedi Tradiciju nikako ne može udaljiti od Crkve, nego to čine upravo modernisti, što s vremenom kako pokoncilska revolucija sve više napreduje, postaje sve očitijim. Stoga je sasvim apsurdno tvrditi da se Bratstvo time što se suprotstavlja sve većim novotarijama i zabludama, sve više udaljuje od Crkve, nego to čine naprotiv modernisti koji provode revoluciju.

A nema po sebi nikakvoga ograničenja koliko bi ovo krizno stanje smjelo trajati. Po Božjemu dopuštenju ono može trajati duže ili kraće, a sve i da će ono trajati još toliko koliko do sada, to ne dovodi u pitanje bit Crkve jer su njezina bitna obilježja u svemu sačuvana. Crkvenu krizu možemo usporediti s čovjekovom bolešću – ona može trajati duže ili kraće, no za vrijeme trajanja bolesti čovjek ne gubi svoja bitna obilježja koja ga određuju kao čovjeka. Tako je i s Crkvom za vrijeme zloporabe pastirskoga poslanja koja se provodi danas nažalost na svim njezinim razinama.

Tekst je nakon uvoda podijeljen na tri dijela u kojima Sudlow obrađuje po redu kanonske, teološke i liturgijske argumente u prilog svoga stajališta. Mi ćemo se na sve njih osvrnuti, ali ćemo to ipak učiniti drukčijim redoslijedom. Upravo ovaj poredak koji autor usvaja određuje bitno njegov način razmišljanja. On polazi iz legalističke perspektive te ne promatra zakon u njegovom nutarnjem smislu, nego više ili isključivo kao pozitivnu odredbu koju je izdala crkvena vlast, dok ćemo mi krenuti iz teološke perspektive i pokušati vidjeti prava obilježja današnjega stanja u kojemu se Crkva nalazi, zatim promotriti kako se ono odražava u liturgiji koja je izraz vjere, odnosno nauka, a tek na kraju ćemo usmjeriti pogled na kanonsku regulativu koja mora sve to primijeniti na pravnu i životnu stvarnost. Tako ćemo moći dobiti ispravnu sliku i dati iscrpan odgovor na argumente iz svjedočanstva.


I. dio: teološki razlozi

Glavni argument koji Sudlow iznosi je tipičan i prvi razlog kojim neokonzervativni katolici ili oni privrženi Ecclesia Dei zajednicama opravdavaju svoj stav, a to je poslušnost redovnom učiteljstvu Crkve. Iako je jasno da su papa i crkveni sabori nezabludivi samo kada ispunjavaju za to određene uvjete (kada konačnim činom proglašavaju vjersku istinu u koju treba vjerovati cijela Crkva) – govore oni – ipak smo u onim redovnim stvarima kada izvršavaju službu naučavanja dužni poslušno prihvatiti nauk koji iznose, odnosno da ga u svakom slučaju nemamo pravo jednostavno odbaciti ili se na njega oglušiti. Oni doduše priznaju mogućnost da u tim izjavama postoje određene nejasnoće, ali ne više od toga – ne dopušta se mogućnost da se izričito provuče određena zabluda, a tim više da bi se to dogodilo u nekom većem razmjeru.



U prilog svome stavu autor donosi citat iz dekreta Lumen gentium Drugoga vatikanskoga sabora. Mogli bismo u tom smislu navesti i odlomak iz Humani generis (br. 20) Pija XII. na koji se neokonzervativci često vole pozivati u ovim raspravama:

,,Jednako se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskoga najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog učiteljstva za koje također vrijedi: »Tko vas sluša, mene sluša« (Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju na srce već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi teolozi mogli slobodno raspravljati.’’

Svakako je katolički nauk da smo dužni crkvenom Učiteljstvu iskazivati poslušnosti u njegovom redovnom naučavanju, no postavlja se uz to pitanje što ako ipak nastupi izvanredni slučaj da se te izjave pokažu u suprotnosti s prethodnim naukom Crkve? A da je taj slučaj moguć, proizlazi iz same oznake naučavanja koje nije nezabludivo. Ako nedostaje oznaka nezabludivosti, svakako je moguće da se provuče određena greška ili zabluda, iako to ne bi trebalo biti često ili izgledno. No Bog opet u svojoj providnosti može dopustiti i takav scenarij da Crkvu pogodi kriza većih razmjera. Da to nije nešto nezabilježeno u crkvenoj povijesti govori nam primjer velike arijanske krize gdje je većina biskupa pristala na arijansko krivovjerje ili se njime kompromitirala te mu je pogodovao sam papa Liberije koji je izopćio sv. Atanazija koji nije htio prihvatiti dvoznačnu ispovijest koju je papa htio nametnuti. I ako je moguće da se takva opća kriza koja je trajala nekoliko desetljeća dogodila tada, onda je to svakako moguće i u našem dobu.

No autor ovdje ipak ulazi s jednom distinkcijom kojom želi opravdati obvezu prihvaćanja (barem onoga pasivnoga u kome ćemo suspendirati svoj sud i pretpostaviti da je te izjave moguće uskladiti s Tradicijom) spornih zaključaka Drugoga vatikanskoga ili pokoncilskih izjava tvrdnjom da su kritike koje tim izjavama upućuju nadbiskup Lefebvre i Bratstvo samo osobna teološka mišljenja. A ako je to tako, tada smo obvezni ipak prihvatiti alternativno mišljenje koje govori da u tim spornim izjavama nema suprotnosti crkvenome nauku i u tom duhu pričekati budući službeni sud Crkve. To mišljenje bi bilo više u duhu crkvenosti jer bi tada svakako vrijedila obveza prihvaćanja izjava redovnoga Učiteljstva, budući da je suprotni stav samo privatno teološko mišljenje. No kako je to već istaknuto u odgovoru Zeliću, tradicionalistički stav ne oslanja se na osobna teološka mišljenja, nego se radi o jednostavnoj primjeni odluka prošloga Učiteljstva koje danas jednako obvezuju svakoga katolika. Ako je, primjerice, crkveno Učiteljstvo jasno i nedvosmisleno, više puta i s ozbiljnim autoritetom naučavanja osudilo vjersku slobodu i ekumenizam, onda nas ništa ne može primorati da prihvatimo suprotni nauk, pa dogodilo se da ga naučavaju i najviši autoriteti. Ako je crkveno Učiteljstvo svečano osudilo liturgijske promjene koje čine samu srž novoga reda Mise (opće napuštanje latinskoga jezika i njegova zamjena s narodnime, sveopće uvođenje oltara prema puku i općenito prilagođavanje obreda reformama krivovjernika), onda sve i da se dogodi da takav obred crkvene vlasti uvedu, mi na njega ne možemo i ne smijemo pristati jer nas na to obvezuje Crkva svih vjekova. Upravo to činio je sv. Atanazije kojega autor spominje – svoje suprotstavljanje arijanskim biskupima i samome papi, koji je potpisao kompromisnu ispovijest vjere, temeljio je na obvezujućem nauku Crkve, isto kao što čine danas tradicionalni katolici usred aktualne modernističke krize.


Autor se, kako je obično slučaj u neokonzervativnim izlaganjima, uopće ne upušta u pokušaje da opravda spojivost novih nauka s tradicionalnim naukom, nego je on jednostavno postulira – da ona mora postojati, iako dosada nitko nije objasnio kako. Uzmemo li za primjer nauk o vjerskoj slobodi, valja reći da su ga pojedini neokonzervativni ili indultistički autori ipak pokušali uskladiti s tradicionalnim naukom, no njihove vrlo opsežne i mučne analize moguće je opovrgnuti vrlo jednostavnim odgovorima. No povrh svega treba reći da su sami pokoncilski pape i biskupi svojim djelima i praksom pokazali koje je pravo tumačenje tih spornih nauka. Kada pogledamo kako se u djelo provodi nauk o vjerskoj slobodi, vidjet ćemo da je to bilo na način da se inzistiralo da se iz ustava službeno katoličkih država (npr. Italija, Kolumbija, Španjolska) ukloni katoličko ime – dakle da je ispravno shvaćanje koje donose nositelji autoriteta apsolutno na liberalnoj i modernističkoj liniji, a nikako tradicionalnoj. Isto vrijedi i za ekumenizam čija je primjena dobro vidljiva u međureligijskim susretima koji izravno promiču indiferentizam i herezu da sve religije vode prema spasenju, kao i kolegijalizam koji je prouzročio stvaranje kolegijalnih tijela na svim razinama (župa, biskupija, konačno papinske kurije) koji ograničavaju i potkopavaju izvršavanje autoriteta. Donositelj pojedinoga zakona je onaj koji ga tumači, a ne podložnici (poglavito ne njihove ograničene skupine), a primjena pokoncilskih reformi je više nego jasna te ona definitivno pobija neokonzervativna tumačenja crkvene stvarnosti.

2. dio: liturgijski razlozi

Iz svega prethodno rečenoga proizlaze Sudlowljevi argumenti i dobivaju svoju primjenu u liturgijskim pitanjima da bi se njima pokušalo opravdati novi obred Mise. Kao što na teološkom području postulira da smo dužni prihvatiti koncilske reforme kao izraz poslušnosti redovnome Učiteljstvu, tako i na liturgijskome planu – da ne može postojati opravdan razlog da odbacimo novi obred Mise. U prilog tome Sudlow se poziva na velikoga tradicionalnoga autora Michaela Daviesa koji ima velike zasluge za širenje tradicionalnoga pokreta. Iako je Davies u svojim djelima dokazao u kojoj zapanjujućoj mjeri je novi obred identičan reformama protestantskih krivovjernika i da je cijela reforma bila prožeta ekumenskim motivima približavanja protestantima, on ipak na pitanje konačne prosudbe Novus orda daje jedan neobičan odgovor. Iako priznaje da su izdanja novoga obreda na narodnim jezicima prožeta brojnim defektima i da se na novim Misama koje se služe u redovnim župnim uvjetima ne može prisustvovati bez opasnosti da se našteti vlastitoj vjeri, u pogledu načelne prosudbe Novus orda Davies donosi sljedeći sud. On polazi od načela neuništivosti Crkve koje pretpostavlja da ona ne može proglasiti obrede koji bi bili na štetu dušama i vodili ih u zabludu. Zato po njemu trebamo pretpostaviti da tipsko izdanje novoga misala na latinskome ispunjava te uvjete. Prenosimo ovdje Sudlowljeve riječi: ,,Daviesov argument govori da koje god promjene bile učinjene u obredima Crkve, moramo držati same liturgijske knjige integralnima, inače bi se moglo reći da Crkva truje svoju djecu.


Kakav odgovor na ove prosudbe daju nadbiskup Lefebvre i Bratstvo? Oni zapravo prenose sud znamenitoga Breve esame critico koji su potpisali kardinali Ottaviani i Bacci koji donosi sljedeće: ,,Novus Ordo Missae, s obzirom na nove elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se može različito vrjednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora. Valja istaknuti da se Breve esame critico ne bavi izdanjima novoga obreda na narodnim jezicima koji tada još nisu bili izdani kao ni zastranjenjima koja su nastupila tek kasnije (npr. pričest na ruku ili laici djelitelji pričesti), nego čistim izdanjem Novus orda na latinskome. Zato na njega treba primijeniti gornju prosudbu koja stoji kao činjenično stanje i koja nas samo može potaknuti da odgovorimo na daljnje pitanje, a ona glasi: kako tu činjenicu uskladiti s istinom o nepropadljivosti Crkve koja ne može proglasiti štetne obrede? Realni odgovor nalazimo u samoj činjenici da Novus ordo nikada nije proglašen službenim rimskim obredom. Da bi se to dogodilo, papa je trebao izričito ukinuti tradicionalni obred i svojom apostolskom vlašću izjaviti da novi obred sada preuzima mjesto tradicionalnoga. To se međutim nije dogodilo jer bi takva stvar doista uništila samu bit Crkve koja je po božanski objavljenome nauku obvezna čuvati tradicionalne obrede i koja ih ne može ukinuti i zamijeniti novima, prilagođenima obredima krivovjernika. Možemo s pravom reći da je taj ishod spriječio sam Duh Sveti koji će do konca vremena čuvati Crkvu kao neokaljanu Kristovu Zaručnicu u njezinoj biti.

No u Crkvu se zbog ljudskoga čimbenika mogu uvesti zablude i pomutnja o čemu nam svjedoči njezina povijest, a upravo se to odvilo uvođenjem novoga obreda. Kako je nemoguće da Crkva formalno ukine vjekovni rimski obred koji je kodificirao papa sv. Pio V., moguće je ipak da se u praksi nametnu zloporabe koje će tradicionalni obred potisnuti, a to se upravo zbilo uvođenjem novoga obreda. On nije nametnut kao formalno-pravna zamjena tradicionalnom obredu, nego više praktična, gdje se u stvarnosti nametnula obmana da je svaki svećenik dužan služiti novi obred, premda to nije bilo pravno proglašeno. Pavao VI. uveo je naime novi misal s nedefiniranim stupnjem pravne obvezatnosti. Naravno je pravno načelo da svaki zakon da bi stupio na snagu mora biti proglašen od mjerodavne vlasti te mora sadržavati točnu odredbu koga i u čemu obvezuje, kada stupa na snagu te propisivati sankcije za njegovo kršenje. Pogledajmo to na primjeru bule Quo primum kojom je sv. Pio V. proglasio tradicionalni misal:

,,Zapovijedamo i određujemo, snagom ove naše konstitucije koja će trajno vrijediti (...) da se ovome Misalu koji smo netom izdali nikada ništa ne dodaje, oduzima ili mijenja, pod prijetnjom kazne naše srdžbe. Zapovijedamo i snagom svete poslušnosti naređujemo svima napose (...) neka se ne usude u slavljenju Mise dodati ili recitirati drukčije ceremonije ili molitve od onih koje se nalaze u ovome Misalu. Također im trajno dopuštamo i odobravamo apostolskom vlašću i snagom ove odredbe da odsada potpuno slijede ovaj Misal kod pjevanja ili recitiranja Mise u kojim god Crkvama, bez ikakvih skrupula u savjesti i bez upadanja u bilo kakve kazne, osude i zabrane, te da se njime mogu i smiju slobodno i zakonito služiti.

Jednako tako određujemo i izjavljujemo da (...) svećenici bilo kojega naslova, svjetovni ili redovnički kojega god reda, ne obvezuju slaviti Misu drukčije nego smo to odredili; i da se nitko ne tjera ili primorava zamijeniti ovaj Misal; i da se ovo Naše pismo ni u koje vrijeme ne smije opozvati ili preinačiti, nego da zauvijek čvrsto i valjano ostane na snazi — bez obzira na prethodne apostolske konstitucije i uredbe. (...)

Ovom istom vlašću određujemo da poslije izdavanja ove Naše konstitucije i Misala, svećenici koji se nalaze u Rimskoj Kuriji budu obvezani po njemu pjevati ili čitati Misu nakon mjesec dana; oni koji se nalaze do planina [južno od Alpi] nakon tri mjeseca; a koji stanuju preko planina nakon šest mjeseci, ili čim kod njih ovaj Misal bude u prodaji. (...)

Neka, dakle, nikome od ljudi ne bude dopušteno povrijediti ovu obznanu Našega odobrenja, odredbe, uredbe, zapovijedi, naredbe, dozvole, dopuštenja, izjave, volje, odluke i zabrane, niti joj se nerazboritom drskošću suprotstaviti. A ako bi se netko drznuo to pokušati, neka znade da će upasti u srdžbu Svemogućega Boga i blaženih Apostola njegovih Petra i Pavla.

Nasuprot tome, apostolska uredba Missale Romanum Pavla VI. kojom se uvodi novi misal nema nijedne jedine pravne odredbe. Ona je formulirana samo kao predgovor običnoj knjizi i zato je jasno da nikako nije mogla ukinuti bulu Quo primum kojom je kodificiran tradicionalni rimski obred. Tu je činjenicu uostalom priznao papa Benedikt XVI. u svome motupropriju Summorum pontificum. Zato je jedini logičan i mogući zaključak da je novi misal uveden samo kao opcija koja samim time nikoga ne obvezuje, unatoč tome što se obmanom posvuda nametnuo kao da stvarno obvezuje. Odatle nam je jasno da za njega ne vrijedi oznaka nezabludivosti i da može sadržavati ozbiljne defekte, što opovrgava Daviesovu teoriju.


Daljnji argument kojim Sudlow nastoji opravdati prihvatljivost Novus orda je da ga trebamo promatrati ne prema pojedinačnim shvaćanjima, nego jednostavno u skladu s naukom Crkve. ,,Zar ne bih trebao pokušati razumjeti obred u svjetlu nauka Crkve, a ne u svjetlu bilo kojih tumačenja koja bi se mogla primijeniti na te obrede, bilo sa strane liberala na ljevici ili tradicionalista na desnici? No kao što smo upravo pokazali, novi obred ne sadrži nikakvo jamstvo čistoće nauka koje vrijedi za tradicionalne, formalno službene obrede Crkve. Zato kod njega itekako treba uzeti u obzir da nije nastao izvan vremena i prostora, nego da su reforme poduzete s određenom nakanom i na temelju određenih teoloških pojmova. Kao što je sam Drugi vatikanski sabor nastao na temelju određenih nakana i shvaćanja – a to je bila želja da se približi svijetu i drugim religijama kroz dijalog i ekumenizam, tako je i ovdje. Novi obred proizlazi iz tih istih načela, što nam postaje jasno ako pogledamo izjave onih koji su imali glavnu ulogu u njihovom stvaranju. To je bio ponajprije zloglasni Annibale Bugnini kao predstojnik vijeća za provedbu liturgijske reforme koji nam svjedoči sljedeće (L'Osservatore Romano, 17. ožujka 1965.):

,,Crkvu je vodila ljubav prema dušama i želja da se učini sve kako bi se olakšao put do sjedinjenja, da se ukloni svaki kamen koji bi mogao predstavljati čak i sjenu opasnosti od kamena spoticanja ili nekog nezadovoljstva za našu odijeljenu braću

Sam papa Pavao VI. bio je toga vrlo dobro svjestan, što nam svjedoči njegov pouzdanik Jean Guitton (izjava od 19. prosinca 1993. na radiju Courtoisie):
,,Prije svega, Misa Pavla VI. je predstavljena kao gozba i ističe puno više sudionički vidik gozbe, a mnogo manje pojam žrtve, ritualne žrtve pred Bogom sa svećenikom koji pokazuje samo svoja leđa. Dakle, ne mislim da sam pogriješio u tvrdnji da je namjera Pavla VI. i nove liturgije koja nosi njegovo ime bila tražiti od vjernika veće sudjelovanje na Misi, više prostora za Sveto pismo i manje mjesta za sve ono... neki bi rekli magiju, drugi za transupstancijaciju, odnosno za ono što proizlazi iz katoličke vjere. Drugim riječima, Pavao VI. je pokazivao ekumensku namjeru izbrisati ili barem ispraviti ili oslabiti ono što je previše katoličko, u tradicionalnome smislu, u Misi, i približiti Misu, ponavljam, kalvinističkoj večeri.

Zato nije čudno da su kao promatrači u izradi novoga obreda sudjelovali šestorica protestantskih pastora, koji ipak nisu imali samo pasivnu ulogu, nego ih se u cijelom postupku ozbiljno konzultiralo, kao što je to dokazao sam M. Davies. Sve nam to posve razjašnjava činjenicu da je novi obred gotovo sasvim identičan protestantskim obredima i da ta podudarnost nije nimalo slučajna, nego da je bila pomno planirana. Zato interpretativni ključ za ispravno shvaćanje novoga obreda nije shvaćanje pojedinih konzervativnih svećenika ili vjernika koji sudjeluju u novom obredu, a žele ga tumačiti u tradicionalnom duhu, nego upravo onih koji su sam obred stvorili. Kao i u pitanju koncila i kasnijih reformi, tumač obreda je onaj koji je taj obred proglasio i uobličio u određenom duhu, a nisu to podložnici obreda, a još manje njihove vrlo ograničene skupine.

To vrlo jasno pokazuje i sama stvarnost u kojoj se novi obred upriličuje. Da se novi obred posvuda, u praktički 99% slučajeva služi na liberalan načinna narodnom jeziku umjesto latinskoga, da je svećenik okrenut prema narodu, da se podjeljuje pričest na ruku, da se uzima najkraća i najbanalnija Druga euharistijska molitva, s laicima čitačima a vrlo često i djeliteljima pričesti, nije i ne može biti slučajno. Upravo to je izraz pravoga duha novoga obreda, a ne vrlo rijetke i iznimne situacije (praktički manje od 1%) gdje se želi novi obred služiti u tradicionalnom duhu – na latinskom jeziku, s usmjerenjem prema velikome oltaru, s podjeljivanjem pričesti klečeći itd. Prava narav jedne stvari očituje se u tome kako se ta stvar ponaša u velikoj većini slučajeva, a ne u rijetkim i iznimnim situacijama.


Konačni Sudlowljev argument koji možemo navesti je da ipak ima mnogo vjernih katolika koji se posvećuju sudjelujući na novome obredu: ,,Bilo je puno vjernih katolika koji su pohađali novu liturgiju i time posvećivali svoje živote. Činilo se da prevladavaju isti uvjeti: gdje god se vjera propovijedala na potpuni način, gdje god se liturgija slavila s dostojanstvom i poštovanjem i gdje je bilo djela milosrđa, onda je tu bio katolički život, iako su obredi bili oni Pavla VI. Svakako je točno da novi obred može prenositi određene milosti i u tom smislu služiti nečijemu posvećenju. No to se događa ne zbog, nego više unatoč samome obredu koji sadrži brojne defekte te tako sprječava protok milosti. Zasigurno ima određenih sredina gdje se novi obred služi na još koliko-toliko konzervativan način. No to je prije zato što još nije došla do izražaja prava narav toga obreda i duha kojim je on prožet, nego zbog nekih pozitivnih razloga – da je još u nekoj mjeri zadržan duh tradicionalnoga obreda.

U to ćemo se najbolje uvjeriti ako pogledamo crkvenu stvarnost u našoj domovini. Svatko se od nas sjeća ili su mu poznati određeni svećenici koji su živjeli u pretkoncilskome, tradicionalnome duhu u kome su bili formirani te da su na taj način služili i novi obred. Tu su zaživjele samo one novotarije koje su bile neizbježne – primjerice uvođenje oltara prema puku i narodnoga jezika, dok nije bilo pričesti na ruku i banalnih pjesmuljaka (tzv. Misa za mlade i djecu), propovijedi i vjeronaučna pouka, moral, disciplina i autoritet bili su posve tradicionalni. No sa sljedećim naraštajima svećenika koji su bili formirani u novome duhu već su stupile na snagu daljnje novotarije. Uvedena je pričest na ruku, disciplina je popustila, nauk se počeo razvodnjavati, a s posljednjim naraštajima već polako dolazi na udar i moral i slijedi rastakanje nauka koje seže do bitnih vjerskih istina. Sve nam to govori da je posrijedi sveobuhvatna revolucija koja je sastavni dio novoga obreda i da je upravo to njegovo bitno obilježje, dok one tradicionalne elemente imamo zahvaliti nasljeđu iz staroga obreda.

Jasno je da novi obred sadrži te tradicionalne elemente – u protivnom ga se ne bi moglo ni uvesti, no njegovu specifičnost određuju upravo uvedene novotarije koje su opasne po vjeru i to je razlog našega odbijanja da u njemu sudjelujemo. Te se novotarije sve više razvijaju i truju kršćanski život onih koji sudjeluju u novom obredu. Da dobivamo hranu koja sadrži radioaktivne ili otrovne sastojke, ne bismo se zadovoljili time što je ona trenutno dobra, nego bismo gledali u budućnost vidjevši da će nam ona teško naštetiti zdravlju te bismo je prestali uzimati. Tako je i s novim obredomnije odlučno to što u njemu ima manje ili više dobra, nego upravo ono što može naštetiti našoj vjeri i to je presudni razlog zašto ga ne možemo prihvatiti i ne možemo u njemu sudjelovati.

3. dio: kanonsko-pravni razlozi

Nakon što smo analizirali teološke i liturgijske argumente u prilog autorovih stajališta i dali na njih odgovore, prelazimo konačno na kanonsko-pravne razloge koje navodi u prilog svojoj tezi. Sada možemo bolje razumjeti zašto ih autor umjesto na treće stavlja na prvo mjesto i od njih polazi. Razlog je njegovo pogrešno poimanje autoriteta i poslušnosti po kojoj izvlači zaključak da su sve postkoncilske reforme neupitne, da se u njih ne mogu uvući zablude i da smo ih dužni prihvatiti. Zato on dolazi do legalističkog shvaćanja autoriteta čija će svaka pravna odredba biti neupitna te je moramo uzeti zdravo za gotovo. No mi smo u tijeku odgovora dokazali da nije tako i da je moguće da se u odluke crkvenih autoriteta provuku zablude. Ne možemo takav sud donositi olako, ali je takva mogućnost svakako otvorena, a kao temelj za prosudbu moramo uzeti odluke prijašnjega crkvenoga Učiteljstva. Ono je mjerodavna instanca koja obvezuje svakoga od nas danas te po svome jasnom i nedvoznačnom nauku daje prosudbu o naucima i praksama koje je unaprijed osudilo.


S tim u vidu prelazimo na praktičnu prosudbu na temelju prethodno utvrđenih načela. Ako smo utvrdili da je zloporaba autoriteta, koji nameće nauke osuđene od Crkve, ne samo mogućnost nego i stvarnost, to donosi sa sobom određene posljedice. Takvo stanje onda daje pravo i obvezu podložniku (vjernicima, svećenicima i biskupima prema nadređenim vlastima) suprotstaviti se višim vlastima radi očuvanja vlastite vjere i dobra Crkve. Presedane za takve slučajeve već smo naveli u primjeru sv. Atanazija, a možemo navesti i sv. Pavla koji se suprotstavio sv. Petru koji je svojim postupkom izazvao sablazan (Gal 2,11). U tom slučaju kada autoriteti žele nametnuti sankcije podložniku koji se suprotstavio njihovoj zloporabi vlasti, jasno je da izrečene kazne nemaju nikakvu snagu i da su nevaljane. Naravno je pravno načelo da se ne može nikoga kazniti ako nema krivnje. Kao što policija ne može nekoga kazniti zato što je prošao kroz zeleno svjetlo ili zato što vozi 75 km/h na cesti na kojoj je dopušteno 80, tako ne mogu ni crkvene vlasti kazniti nekoga zato što čuva katolički nauk i želi sudjelovati u katoličkom bogoslužju. Isto vrijedi i za drugu relevantnu usporedbu u slučaju nužde kada treba poduzeti čin koji bi u normalnim uvjetima bio zabranjen. Policija neće kazniti vatrogasno vozilo ili hitnu pomoć zato što vozi iznad dopuštene brzine kada ide na hitnu intervenciju. U skladu s time je u stanju nužde u Crkvi jednako opravdan čin koji bi u normalnim uvjetima bio zabranjen.

No autor u svojoj argumentaciji najprije osporava da se danas u Crkvi doista radi o stanju nužde. Kao razlog uzima istu logiku koje smo se dotakli u posljednjem dijelu liturgijskih pitanja. On najprije sažima kako na to stanje iz njegovoga kuta gleda Bratstvo: ,,Prema FSSPX-u se Ivana Pavla II. nije moglo konzultirati oko predloženih biskupskih posvećenja, ne zato što je bio fizički nepristupačan, nego moralno nepristupačan, tj. prema FSSPX-u je on toliko malo shvaćao katoličku vjeru, um mu je bio toliko ispunjen zabludom sveopćega spasenja, toliko je bio zaljubljen u svoje sugovornike u Asizu lubanjodršce iz Istočnog Timora da nije bio sposoban ispunjavati svoje dužnosti koje se tiču vjernika koji su ovisili o Lefebvreu za pravovjerne svećenike, sakramente po obredu iz 1962., tradicionalne škole i ispravnu katehezu. Potom prelazi na sljedeću tvrdnju: ,,Ono što sam pročitao o Ivanu Pavlu II. u životopisu Georgea Wiegela i drugim izvorima uvjerilo me kako je poljski papa bio daleko od nemara za spasenje duša.

I konačno postavlja po njemu odlučni argument: ,,Da bi se opravdala posvećenja, zar se ne bi moralo tvrditi da je odbijanje Rima da odobri posvete ovih četiriju muškaraca na taj datum... oprečno božanskom zakonu? A kako je to moguće? I kad bi se tvrdilo da su posvećenja bila nužna za obranu vjere – Operacija preživljavanje, kako ju je nazvao nadbiskup Lefebvre – što je to govorilo o ostatku Crkve? Zar nitko nije mogao čuvati vjeru osim po uvjetima zajamčenima djelovanjem nadbiskupa Lefebvrea?.

Ovdje dakle vidimo kako se argument o djelotvornosti Novus orda pretače u pitanje stvarnoga stanja u Crkvi. Kao što se po autoru u okviru novoga obreda brojne duše posvećuju pa bi samim time on bio prihvatljiv, tako je papa Ivan Pavao II. učinio puno dobra i u brojnim područjima branio i zastupao katolički nauk i zato je po autoru neutemeljeno izvlačiti zaključak da možemo govoriti o kriznome stanju. No ovdje opet nije odlučno imamo li više pozitivnih stvari i da bismo samo to trebali uzimati u obzir, nego postoje li negativne i kritične stvari koje mogu ugroziti ono bitno dobro koje želimo primiti i sačuvati. Kao što u novom obredu postoji taj odlučni negativni faktor koji ugrožava temeljno dobro, tako isto i u postupcima i djelovanja postkoncilskih papa – pored dobra koje su učinili a koje je neosporno. Činjenica da se Ivan Pavao II. zalagao za provođenje cjelokupnoga koncilskoga programa – u promicanju vjerske slobode, ekumenizma, kolegijalnosti, daljnjeg liberaliziranja nove Mise – kojim je katalizirao modernističku revoluciju, odlučna je i dovoljna da dokaže da je posrijedi krizno stanje.


Baš iz tih razloga isti je papa nastavio provoditi ili barem održavati stanje progona Bratstva i tradicionalnih svećenika koje je započeo Pavao VI. i zato nije bio spreman dopustiti biskupska ređenja 1988. i da Bratstvo slobodno djeluje pod kanonskim priznanjem. I zato možemo govoriti o njegovoj moralnoj nedostupnosti koju možemo usporediti s fizičkom nedostupnošću. Kao što su se u tadašnjim komunističkim zemljama potajno provodila biskupska ređenja bez papinskoga odobrenja jer to odobrenje zbog progona nije bilo fizički moguće dobiti, tako u stanju današnje doktrinarne krize postoji moralna nedostupnost jer trenutne crkvene vlasti ne žele dopustiti slobodno i beskompromisno tradicionalno djelovanje te im se u tom smislu moralno nije moguće obratiti na razboritim temeljima. Iz toga razloga je nadbiskup Lefebvre – nakon što je pregovarao do krajnjih mogućnosti i pokušao dobiti to dopuštenje, bio prisiljen bez njega rediti nove biskupe da bi omogućio nastavak djela obnove Tradicije.

Autor tome pridodaje zaključak koji bi logično proizlazio iz njegovih postavki, da se naime ne može reći da nitko drugi u Crkvi nije sačuvao vjeru osim Bratstva i tradicionalnih katolika i da zato cijela ideja o ,,operaciji preživljavanje pada u vodu. No tu ponovno slijedimo istu logiku – nije odlučno je li postojalo određeno dobro u Crkvi, nego je li ono bilo bitno ugroženo. A dokazali smo da je bilo i jest bitno ugroženo kako u liturgiji, tako u pitanju poslušnosti zakonitim autoritetima, tako i u nauku koji se danas u Crkvi posvuda širi. Svakako je istina da ima mnogo katolika koji ne pohađaju tradicionalnu Misu nego novi obred, a koji su sačuvali vjeru i žive je, no isto je tako istina da su izloženi opasnosti ugroze ili otpada od vjere zbog modernizma koji se posvuda nametnuo i truje vjeru prosječnoga katolika putem modernističkog propovijedanja i naučavanja vjere koje proizlazi iz usmjerenja potaknutoga postkoncilskim reformama. Posljedice te opasnosti se ne očituju uvijek i odmah, ali taj štetni utjecaj kao u prethodnom primjeru kontaminirane hrane može lako doći do izražaja i biti sudbonosan. Zato je jedino osiguranje od te opasnosti potpuni povratak tradicionalnom nauku i bogoslužju, koje je nadbiskup Lefebvre htio očuvati biskupskim ređenjima. Jer da bi se ono očuvalo potrebni su svećenici, a za sveti red je opet potrebno biskupstvo koje je nadbiskup Lefebvre trebao prenijeti odabranim kandidatima.

Time smo opovrgli i druge pojedinačne tvrdnje koje autor spominje u ovom poglavlju. Sasvim je jasno da nadbiskup Lefebvre nije redio nove biskupe iz istih motiva kao što su to učinili pripadnici raskolničke kineske Crkve. To je on sam zorno objasnio u svojoj propovijedi prigodom biskupskih ređenja:

,,Nužno je da dobro razumijete zašto mi ni za što na svijetu s ovim obredom ne želimo raskol. Mi nismo raskolnici. Za kineske biskupe koji su se odvojili od Rima, a podvrgli kineskoj vladi, proglašeno je izopćenje. Posve je razumljivo zašto je Pio XII. proglasio ovo izopćenje. Za nas, pak, odvajanje od Rima uopće ne dolazi u obzir. Također se ne želimo podložiti moći koja je suprotstavljena Rimu i utemeljiti neku vrstu usporedne Crkve. Biskupi iz Palmar de Troye u Španjolskoj, primjerice, to su tako učinili. Imenovali su papu i utemeljili kardinalski zbor. Takve stvari za nas nikako ne dolaze u obzir! Daleko od nas neka budu tako bijedne misli da bismo se odvojili od Rima. Naprotiv, provodimo ove obrede da bismo pokazali svoju povezanost s Rimom, da bismo pokazali svoju povezanost s Crkvom svih vremena, s Papom i svima onima koji su bili prethodnici papā, koji su pak od Drugoga vatikanskoga sabora naovamo nažalost mislili da moraju prihvatiti zablude, teške zablude koje žele razoriti Crkvu i uništiti katoličko svećeništvo.


Također je jasno da to nije bilo zato da bi se uspostavila usporedna hijerarhija, nego samo da bi se omogućilo da Bratstvo ima biskupe koji će moći podjeljivati sakrament svetoga Reda. Zato si biskupi Bratstva nigdje ne prisvajaju autoritet na teritorijalnim područjima, nego su naprotiv čak podložni poglavaru reda kojemu pripadaju, ako je taj poglavar svećenik (kao što je trenutno slučaj). Takav poredak (da svećenik bude poglavar reda) je nadbiskup Lefebvre i priželjkivao da bi se jasnije pokazalo da Bratstvo ne želi prisvajati zakoniti autoritet, nego ga ono na dopunski način izvršava samo nad vjernicima koji mu se sami povjeravaju radi pastirskoga vodstva.

Konačno valja reći da je sasvim neutemeljena i pogrešna autorova tvrdnja da biskupstvo po sebi mora sadržavati vlast upravljanja nad određenim područjem i da se ne može ograničiti samo na podjeljivanje sakramenata. Tako bi to trebalo biti u redovnoj situaciji, no stanje krize ipak bitno mijenja okolnosti i uvjetuje da kada nositelji crkvene vlasti zloporabama opstruiraju redovno i normalno djelovanje, valja pribjeći onome što je predviđeno za izvanredne okolnosti. Tome valja dodati da i u redovnim uvjetima ima mnogo biskupa koji ne obavljaju redovnu pastirsku službu pa čak ni posvetiteljsku službu (podjeljivanje sakramenata), nego određene upravne poslove npr. u Rimskoj kuriji ili pak kao diplomatski predstavnici (nunciji). A to ipak ne mijenja činjenicu da su oni pravi biskupi koji su primili biskupski red zbog određenih razloga koji odstupaju od redovite biskupske službe (u ovom slučaju zbog časti službe koju obavljaju), ali su ipak opravdani. Tim više je opravdano izvršavanje biskupske službe u kriznome stanju koje se ograničava na podjelu sakramenata koji su nužni za život Crkve.

Zaključak

Iz svega što smo u tijeku ovoga dugačkoga odgovora iznijeli možemo s pravom naći dubinski utemeljeno opravdanje pozicija FSSPX-a i nadbiskupa Lefebvrea i njegovih zasluga za očuvanje vjere u ovim kriznim vremenima, što je onim antologijskim riječima: ,,Merci, Monseigneur!, izrazio kardinal Oddi na Nadbiskupovom grobu nedugo nakon njegova preminuća. Želimo li se pak osvrnuti na završna autorova opažanja, moramo reći da bi njegova studija bila znanstveno korektnija i ozbiljnija da nije pribjegao lažnoj i klevetničkoj insinuaciji koja je bila temelj članaka Ivana Zelića, naime da je Bratstvo izvan Crkve i u raskolu. Ovdje kao i u odgovoru Zeliću je dovoljno opovrgnuta ta obmana te na to nemamo potrebe ništa dodavati.

Možemo samo odgovoriti Sudlowljevu svjedočanstva na njegovu tvrdnju: ,,Ne čini se ni da je njihovo kanonsko, ni teološko, ni liturgijsko razmišljanje stvoreno u crkvenom kontekstu da upravo njegova studija pati od tih kroničnih nedostataka jer je utemeljena na pogrešnom pojmu autoriteta i poslušnosti. Isto tako da njegova formulacija da se trebamo boriti ,,unutar Crkve, što u svjetlu objektivnih argumenata treba preformulirati u: ,,boriti se unutar modernističkoga sustava, nije rješenje za trenutnu krizu u kojoj se Crkva nalazi, nego je istinsko rješenje borba u pravim crkvenim okvirima, pod pojmovima koji stvarno određuju Crkvu, a to je beskompromisno ispovijedanje katoličkoga nauka, življenje katoličke liturgije i prava primjena i vodstvo pastirskoga autoriteta. Samo to što izražava pravu bit Crkve će pridonijeti njezinoj obnovi, a ne ono što tu bit iskrivljuje – a lažna poslušnost koja rađa prihvaćanje i toleriranje pogrešnih nauka svakako to čini. To je prava slika Crkve koju nam donosi katolički nauk, dok je ona slika koju stvaraju neokonzervativne i indultističke postavke ljudska i pogrešna te se na kraju svodi samo na individualna i ograničena nastojanja. Plodovi to najbolje pokazuju jer je baš nadbiskup Lefebvre uspio stvoriti djelo obnove kršćanstva na svim razinama s kapelama, prioratima, školama, bogoslovijama, kućama za duhovne vježbe, redovničkim zajednicama, dok sve one inicijative koje su utemeljene na krivom pojmu poslušnosti to nikako ne mogu ostvariti jer same pristaju da modernisti ograničavaju njihovo djelovanje koje će se razviti samo onoliko koliko provoditelji revolucije budu htjeli ili trebali dopustiti.


Ova kriza kroz koju Crkva prolazi doista ima apokaliptičke razmjere jer je prosječnome katoliku do sredine prošloga stoljeća bila nezamisliva. To onda znači da je potreban isto takav izvanredni i drastičan odgovor na nju koji isključuje svaku udobnost i liniju manjeg otpora. Da to neće privući velike mase, samo je po sebi jasno zbog slabosti čovjekove naravi zbog čega Bog velike pothvate nikada nije poduzimao služeći se bezimenim masama, nego odabranim postrojbama koje će se spremno boriti za njegovu čast. A naša je dužnost priključiti se tim postrojbama koje neće prignuti koljena pred Baalom – duhom ovoga svijeta i modernističkim naukom koji iz njega proizlazi, nego će hrabro vojevati pod barjakom Krista Kralja. Zato će svakoga od nas Gospodin pozvati na odgovornost koliko smo bili vjerni tom njegovom pozivu.

,,Na smrtnom času, kad me Gospodin upita: „Što si učinio sa svojim biskupstvom, što si učinio sa svojom biskupskom i svećeničkom milošću?“, ne želim čuti strašne riječi iz njegovih usta: „Pomagao si, zajedno s ostalima, uništavati Crkvu.“ (nadbiskup Lefebvre, Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, 23. pogl.).

Nema komentara:

Objavi komentar