Odgovor na tekstove Ivana Zelića o Bratstvu sv. Pija X.

Uoči prvoga posjeta Hrvatskoj p. Franza Schmidbergera, rektora Bogoslovije FSSPX-a u Zaitzkofenu, portal Bitno.net objavio je ciljani napad na Svećeničko bratstvo sv. Pija X. – tekstove autora Ivana Zelića u kojima on iznosi uobičajene tzv. neokonzervativne teze o stanju Bratstva u današnjoj Crkvi i kakav bi stav trebao o tome zauzeti obični vjernik. Iako je na ove tvrdnje odgovoreno već mnogo puta, vrijedno je ipak – zato što se još uvijek u raspravama na društvenim mrežama ponekad daju reference na dotične članke – pružiti jedan cjeloviti osvrt kako bi se pokazalo na jednome mjestu prozirnost i pogrešnost Zelićevih tvrdnji.

1. Počnimo od samog naslova prvog članka: ,,Društvo sv. Pija X. je svojim ponašanjem dokazalo optužbe da su raskolnici i krivovjerci“. Već tu Zelić pravi elementarnu terminološku grešku što uopće ne piše ispravno ime Svećeničkog bratstva. Svaki ozbiljni znanstvenik ili komentator najprije će pogledati što o sebi piše i kako se predstavlja dotični subjekt o kojima se želi praviti studija i to uzeti u obzir. Da si je Zelić toga truda dao, vidio bi da je službeno ime Bratstva na latinskome: ,,Fraternitas sacerdotalis sancti Pii X“, skraćenica: FSSPX. Uzimati kao mjerilo englesko ime (SSPX – Society of St. Pius X) koje ni po čemu nije službeno niti mjerodavnije od bilo kojeg drugog govornog jezika jest elementarna znanstvena nestručnost. Zato dakle na hrvatskome nije bitno kako glasi prijevod engleskog naziva, niti njegova skraćenica, nego latinskoga. A taj prijevod glasi: Svećeničko bratstvo sv. Pija X., s latinskom skraćenicom FSSPX koja se rabi u brojnim drugim jezicima (francuski, njemački, španjolski, talijanski...) pa je tako prikladno i u hrvatskome.

2. Prijeđimo zatim na nastavak tvrdnje iz naslova. To je klasična optužba koja se može čuti iz neokonzervativnih krugova, da se Svećeničko bratstvo nalazi u raskolu zato što je nadbiskup Lefebvre zaredio četvoricu biskupa ili zato što papi nisu u svemu poslušni. Ta je stvar već toliko izlizana da se nema potrebe podrobnije s njome baviti. Možemo samo uputiti na odgovor koji je p. Marko Tilošanec uputio biskupu Vukšiću povodom njegovog napada na Bratstvo koji pati od istih boljki kao Zelićev, a koji je biskup Vukšić ipak prihvatio te je prešutno povukao svoje tvrdnje. U tom tekstu se upućuje na priznanje povjerenstva Ecclesia Dei da se na Misama Bratstva može ispuniti nedjeljna obveza, što se prema vjekovnome nauku Crkve nikada nije moglo ni kod valjano suspendiranoga svećenika, a kamoli kod onoga koji bi bio u raskolu. Tome možemo pridodati druga izričita priznanja rimskih autoriteta da Bratstvo nije u raskolu: kardinala Hoyosa, nadbiskupa Pozza, kardinala Oddija, kard. Cassidija itd.

Ovdje se ipak treba osvrnuti na jednu posebnu Zelićevu točku, a to je da je Bratstvo ne samo raskolničko, nego i heretično zato što je biskup Fellay odbio potpisati tzv. doktrinarnu preambulu koju mu je predstavio Zbor za nauk vjere 2012. godine. Zelić tu doktrinarnu preambulu izjednačuje s katoličkim Credom simpliciter, kao da je ona uvjet da bi netko bio katolikom. Time se tvrdi da Bratstvo odbacuje određene članke katoličkog vjerovanja koje je svatko dužan držati da bi bio katolikom. Svatko imalo upućen u ovu temu zna koliko je to apsurdno i lažno. O čemu se zapravo radi i što konkretno je Bratstvo odbilo ovdje potpisati? Radi se o odnosu prema Drugom vatikanskom saboru i novom obredu Mise koji, kako dobro znamo, nisu nikakav predmet vjerovanja.

U 50 godina od koncila nitko nije uspio objasniti na koji bi se način moglo uskladiti kontroverzne i očito proturječne izjave II. vatikanskog o, primjerice, vjerskoj slobodi, ekumenizmu, naravi nekatoličkih i nekršćanskih zajednica u odnosu prema Katoličkoj Crkvi. Nije to uspio ni Benedikt XVI. (nekadašnji kardinal Ratzinger), nego je njegov jedini argument bila sila autoriteta – da je Drugi vatikanski u skladu s Tradicijom zato što netko to postulira (unatoč očitim činjenicama da nije tako). A što tek reći o novom redu Mise za koji je sam Ratzinger izjavio da je 'banalni fabricirani proizvod'? Tome ne treba ništa dodati, osim da je svaki katolik slobodan i dužan držati ono očito – da se ne radi o katoličkom, nego o ekumenskom i protestantiziranom obredu na koji nitko nije obvezan. Prema tome, Bratstvo Pija X. ovdje ni u čemu ne odbacuje katolički nauk nego ga, naprotiv, najčvršće drži. Njegovi svećenici prije ređenja i preuzimanja važnijih službi polažu katoličku ispovijest vjere i Antimodernističku zakletvu, kako je to bilo propisano sve do Drugog vatikanskog sabora. Nasuprot tome, Zelić želi čitatelja uvjeriti kao da Bratstvo praktički do sada uopće nije polagalo ispovijest katoličke vjere i da mu je to tek predložio papa Benedikt XVI., što je Bratstvo odbilo. Podlija laž i kleveta gotovo da se ne može smisliti. Trebalo bi naprotiv radije ispitati koliko bi današnjih svećenika i biskupa bilo spremno položiti Ispovijed vjere Tridentskoga i Prvoga vatikanskoga sabora koja se polagala sve do revolucionarnih promjena nakon II. vatikanskoga kao i Antimodernističku zakletvu koju je propisao sv. Pio X.? Upravo to je žalosna stvarnost s kojom se tzv. neokonzervativci nikako ne žele suočiti jer bi rezultati bili poražavajući, budući da je većina današnjega klera zaražena duhom modernizma protiv kojega su se borili svi pape do II. vatikanskoga, a koji je nakon koncila posve zavladao.

3. Nastojeći zakamuflirati i izracionalizirati tu očitu činjenicu, Zelić iznosi klasične postavke neokonzervativne ideologije: neka kriza u Crkvi doduše postoji, ali ona nije uzrokovana Drugim vatikanskim, nego se radi samo o pojedinačnim slučajevima koji ne predstavljaju sustavni problem. Po njima su problemi samo moralne naravi i pojedinačnih doktrinarnih zastranjenja kakvih je uvijek bilo. Da to nije tako i da se problemi itekako tiču one najviše razine pokazuju nam aktualna zbivanja oko sinode o obitelji i pobudnice Amoris laetitia kojima se želi preljubnike (one koji žive u nezakonitim vezama i stanju teškoga grijeha) pripustiti sakramentu Pričesti. A da takav udar na katolički moral i nauk o ženidbi nije slučajan i da se radi samo o kulminaciji krize, jasno nam je ako pogledamo unatrag i vidimo kakve su reakcije uslijedile već na objavu Humanae vitae Pavla VI., kada su se katoličkom nauku usprotivile cijele biskupske konferencije. Reakcija rimskih vlasti je bila nikakva te su se Crkvom nesmetano nastavile širiti zablude koje odvode duše u propast u brojnim doktrinarnim i moralnim pitanjima. Razlog izostanka ikakve reakcije je u načelu kolegijalnosti koje je na velika vrata uveo Drugi vatikanski sabor, a koje nalaže da biskupi upravljaju Crkvom zajednički s papom te se onda posljedično u praksi papa ne miješa u interna pitanja njihovih biskupija.

O razmjerima krize svjedoče i plodovi. Drugi vatikanski najavio je opći procvat katoličkoga života koji ne samo da je izostao, nego se dogodilo suprotno, a to je opća dekadencija. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je pogledati bilo koji relevantni pokazatelj, počevši od broja svećenika, redovnika i redovnica, svećeničkih zvanja, postotka pohađanja bogoslužja, broj krštenja, katoličkih škola itd. Svi ti podaci o stanju vjerskoga života u zapadnim zemljama su pravi mjerodavni pokazatelj o plodovima koncilskih reformi jer su u njima postojali svi uvjeti za provedbu koncila i ako je on igdje proveden, bilo je to upravo ondje.

No tu Zelić izvlači sljedeće klasično neokonzervativno opravdanje: za krizu nisu krive reforme, nego duh svijeta koji je zavladao u zapadnim društvima i koji ljude odvodi od Boga. Ovo drugo je svakako točno, no trebamo tu pridodati sljedeće ključno pitanje: kako je Crkva na tu opasnost reagirala? Što je ona poduzela i što je Drugi vatikanski propovijedao u pogledu odnosa prema duhu svijeta? Je li pozvao na to da se protiv njega borimo da bismo se sačuvali njegova kobnoga utjecaja ili da s njime 'dijalogiziramo'? Svatko tko ima imalo iskrenosti će priznati da je istina ovo drugo. I tu je odgovor na daljnji Zelićev argument da je ,,duh koncila“ nešto proizvoljno i nedefinirano što su praktički od nikuda smislili pojedini zlobni modernisti. Istina je upravo suprotna: da je duh koncila itekako izražen u koncilskim dokumentima i da su ga odredili sami koncilski pape Ivan XXIII. i Pavao VI. Najočitiji dokazi za to su programske izjave Ivana XXIII. da Crkva treba koristiti lijek milosrđa umjesto lijeka kazne, što je omogućilo potpuno uključenje cenzuriranih neomodernističkih teologa (de Lubaca, Congara, Rahnera) u rad koncila, i da se ona ne treba boriti protiv zabluda jer će one nestati kao oblaci kada se pojavi Sunce. Ili što reći na sljedeću izjavu Pavla VI. koja sažima cjelokupni događaj koncila:

„Religija Boga koji je postao čovjekom susrela je religiju (jer ona to jest) čovjeka koji sebe čini Bogom. I što se dogodilo? Je li bilo sukoba, borbe, osude? Moglo je biti, ali nije bilo. Stara priča o Samaritancu bila je uzor za duhovnost sabora... No, pozivamo one koji sebe nazivaju modernim humanistima, a koji su se odrekli transcendentne vrijednosti najviših stvarnosti, da priznaju Saboru barem jednu kvalitetu i prepoznaju našu novu vrstu humanizma: i mi, zapravo, više od bilo koga drugoga, častimo čovječanstvo [doslovno: imamo kult ili obožavanje čovjeka].“ (audijencija od 7. 12. 1965.)

Može li itko iskren zanijekati da je ovo izraz duha koncila? A što tek reći o sljedećoj izjavi koju nalazimo u koncilskoj uredbi o odnosu Crkve prema svijetu Gaudium et spes (br. 12):

„Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu.“

Svakome istinoljubivome katoliku daljnji komentar nije potreban te je neminovan zaključak da su upravo ova naturalistička načela uzrokovala sve veće posvjetovnjačenje Crkve i da ono nije nastalo slučajno, nego da veliku odgovornost za nj snosi upravo Drugi vatikanski sabor i po svome tekstu i po duhu.

4. Zelić nadalje iznosi dvije pojedinačne krive i lažne tvrdnje. Prva je da Bratstvo sv. Pija X. nikada nije dobilo crkveno odobrenje, dok je istina da je ono bilo priznato kao družba biskupijskoga prava 1. studenoga 1970. od biskupa Fribourga mons. Charrierea. Uz to Zelić iznosi tvrdnju da je nadb. Lefebvre provodio formaciju u bogoslovijama Bratstva u svome duhu, što je čista obmana jer se Bratstvo u svećeničkoj formaciji drži načela koja su bila u Crkvi na snazi sve do Drugoga vatikanskoga sabora. Ali zato postoje mjesta u Crkvi gdje se provodi formacija u duhu stranome Crkvi, a to su moderne bogoslovije u kojima se formiraju budući svećenici u modernističkom duhu, što Zeliću očito ne smeta.

Druga je podvala da Bratstvo nikada ne rabi izraze Sveta Stolica ili Sveti Otac zbog prethodno navedenih insinuacija, što također nije istina jer te izraze nalazimo u svim pismima nadbiskupa Lefebvrea upućenima rimskim ustanovama ili papama kao i u drugim službenim izjavama FSSPX-a.

5. Sintezu ili zajednički nazivnik svojih zabluda Zelić nalazi u temeljnoj postavci neokonzervativne ideologije, a to je nekatolički nauk o slijepoj poslušnosti koju smo dužni iskazivati papi i biskupima gdje oni de facto ni u čemu ne mogu pogriješiti te svaki njihov potez trebamo opravdavati i hvaliti. On ga doduše ne formulira izričito u svojim člancima, ali njegov izraz nalazimo u plitkim usporedbama Bratstva s različitim vjerskim skupinama po nekim nategnutim sličnostima. Ponajprije s protestantima jer bi Bratstvo svojevoljno tumačilo Tradiciju kao što protestanti tumače Bibliju. No ono što Zeliću izmiče je činjenica da je Tradicija sama po sebi tumačenje sv. Pisma i da je sv. Pismo (kojemu treba ispravno tumačenje) iz nje nastalo. Izjave crkvenih otaca i crkvenoga Učiteljstva su donošene upravo sa svrhom da protumače ono što je nejasno i reći da bi one u cijelosti bile nejasne i trebale neko novo tumačenje znači relativiziranje samoga pojma Učiteljstva. Tada bi ono bilo podložno neprestanim promjenama i preispitivanjima te bismo došli do modernističkoga načela o doktrinarnom evolucionizmu koji niječe objektivnost i stalnost istine. Upravo je to polazište modernista koji primjerice govore da jasan i izričit nauk pretkoncilskoga Učiteljstva koje je osudilo vjersku slobodu više nije aktualan i da ga treba 'razviti' u skladu s novim shvaćanjima, što nije ništa drugo nego njegovo nijekanje i opravdanje za modernistički nauk o vjerskoj slobodi i odbacivanju Kristova društvenoga kraljevanja.

Druga usporedba koju Zelić povlači je ona s pravoslavcima koji se služe tradicionalnim obredom, ali nisu u zajedništvu s Crkvom, što on podmeće Bratstvu sv. Pija X. Pokazali smo na početku o kakvoj se lažnoj optužbi ovdje radi jer Bratstvo svim srcem prihvaća nauk o papinskome primatu i nezabludivosti, dok ga 'pravoslavci' (istočni raskolnici) odlučno odbacuju, a Zelić ne razlikuje osnovne pojmove raskola (odbacivanja papinskoga autoriteta u načelu) i neposlušnosti (odbijanja da se izvrše određene odredbe zakonitoga autoriteta, što može biti opravdano u izvanrednim situacijama kao što je današnje stanje u Crkvi).

No ovdje trebamo primijetiti jednu veliku nedosljednost koju tzv. neokonzervativci čine kada se obrušavaju na tradicionaliste. Dok se provoditelji koncila – pokoncilski pape i biskupi – svim srcem zalažu za ekumenizam, organiziraju molitvene susrete i govore samo pozitivnim riječima o drugim crkvama i religijama, neokonzervativci se prave gluhi na njihove smjernice i stavljaju nekatolike u negativni kontekst. Time samo pokazuju svoje licemjerje jer dok se s jedne strane kunu u gotovo apsolutističku vjernost crkvenim vlastima, ignoriraju njihove važne postupke ondje gdje trebaju opravdati svoju ideologiju. Ako bi gospodin Zelić htio biti bezrezervno odan pokoncilskim papama, trebao bi radije izostaviti ikakvu kritiku prema protestantima i pravoslavcima jer se njih prema koncilskoj retorici prikazuje kao 'kršćane na drugi način', a ne krivovjernike i raskolnike. Ako bi pak išao korak dalje, trebao bi uvidjeti da tada i cijela kritika prema Bratstvu potpuno gubi svoj temelj. Jer štogod o njemu mislio, Bratstvo bi barem trebalo biti bliže pokoncilskome katoliku od protestanata i pravoslavaca. Osim naravno ako ne bi prizvao liberalno načelo da je u duhu ekumenizma sve prihvatljivo, osim onih koji ističu apsolutnost katoličke istine – sloboda svima, osim protivnicima slobode (tj. liberalizma).

I treća usporedba koju Zelić donosi je ona sa samim modernistima. Kao što modernisti napadaju pretkoncilski nauk i govore o dvije različite Crkve, tako bi i Bratstvo napadalo pokoncilski nauk i Crkvi koja se razlikuje od pretkoncilske. Zasigurno možemo govoriti o dvije različite Crkve, ali ne na supstancijalnoj razini koja bi se ticala njezinih bitnih ustanova i oznaka (kako to Zelić predbacuje), nego na pojavnoj ili fenomenološkoj razini. Činjenica je da se nakon Drugoga vatikanskoga promiču načela koja ugrožavaju ili potamnjuju jedinstvo Crkve u nauku i moralu, međutim ono u svojoj srži i dalje postoji premda je narušeno, jer je objektivni karakter katoličke vjere od Crkve zauvijek definiran. A da Zelić ne prepoznaje da su upravo modernisti ti koji uništavaju Crkvu svojim lažnim naucima, dok tradicionalisti rade na njezinoj obnovi, nije čudno zbog njegovih postavki koje smo prethodno izložili.

6. Možemo reći da tzv. neokonzervativci žive u jednom zrakopraznom prostoru: htjeli bi tumačiti pokoncilsku stvarnost prema pretkoncilskome duhu, što međutim – kao što smo pokazali – nije moguće jer je ta ista stvarnost utemeljena na novom, modernističkom duhu koji prožima cjelokupne reforme. Tako oni ulaze u jednu šizofrenu situaciju u kojoj moraju balansirati između jednoga i drugoga pola – pokušaja da se spasi još nešto od tradicionalnoga duha, a s druge strane nadiranja modernizma koji se sve više pretače u službene reforme te postupno nagriza taj tradicionalni duh. Oni su tako prisiljeni stvarati iluzorna opravdanja za svoju poziciju.

Jedno od njih je Zelićeva izjava da su ,,pape nakon Koncila sve više nastojale da taj obred ne nestane u Crkvi“. Shvatili ovaj sofizam kako nam drago, iz njega izravno proizlazi činjenica da je tradicionalni obred najprije bio osuđen na propast i zaborav (jer u protivnom ne bi ni postojala opasnost njegova nestanka) i modernisti bi u tome vjerojatno uspjeli da nije bilo zaslužnoga prelata koji je pokrenuo obnovu tradicionalnoga obreda. Bio je to naravno nadbiskup Lefebvre iz čijega Bratstva su se kasnije razvile tzv. Ecclesia Dei zajednice kojih ne bi bilo da on nije poduzeo biskupska ređenja. Već samim njihovim spominjanjem Zelić dakle prešutno skače sebi u usta i priznaje da se prisutnost tradicionalnoga obreda nije širila po pozitivnom programskom načelu, nego kao ograničeno dopuštenje zbog sile nužnosti i da bi se pokušalo suzbiti djelovanje FSSPX-a. 

To odmah daje odgovor na Zelićevu sliku o odnosima između Bratstva i Svete Stolice, kao da su se rimske vlasti svim silama trudile da normaliziraju odnose s Bratstvom, a da ono to nije prihvatilo. Ništa ne može biti dalje od istine. Naprotiv, nadbiskup Lefebvre se svim silama trudio da se ispravi nepravda učinjena Bratstvu zbog modernističke samovolje, a pregovore je prekinuo upravo kada je uvidio da oni više nemaju smisla jer su rimske vlasti samo odugovlačile stvari i nastojale kompromitirati zalaganje Bratstva za obnovu Tradicije. O tome nam govori sam Nadbiskup u svojoj propovijedi s biskupskih ređenja 1988.:

„U tijeku ove godine bio sam često u Rimu, danima, pa i tjednima. Sveti me Otac nije pozvao da ga posjetim. Nedvojbeno bih bio sretan da sam ga smio posjetiti. Jednako bih tako bio sretan da je došlo do konačnih sporazuma...

Pitali su me: „Monsinjore, zašto ste prekinuli razgovore za koje se činilo da će imati određeni uspjeh?“. Istodobno, kada sam potpisao Protokol, izaslanik kardinala Ratzingera dao mi je pismo. U tom je pismu stajalo da trebam tražiti oproštenje za zablude koje sam počinio. Ako sam u zabludi ili poučavam zablude, jasno je da me se mora vratiti k istini, k duhu onih koji mi šalju ovaj dopis da potpišem kako uviđam svoje zablude... Što je istina za ove ljude? To je istina Drugoga vatikanskoga sabora, ove koncilske Crkve. To je duh Asiza. To je danas „istina“. Ovu istinu ne želimo ni za što na svijetu!“

Iz svega toga proizlazi zatim Zelićev načelni sofizam o odnosu između staroga i novoga obreda. Prvi sofistički argument koji se donosi u naslovu njegova drugoga članka glasi: ,,Potpora ‘tradicionalnom’ rimskom obredu ne čini vas ni boljim ni lošijim katolikom“. Drugim riječima, ovdje se najprije želi prebaciti loptica na subjektivnu razinu i insinuirati kao da bi se netko osobno uzdizao i smatrao svetijim samim time što je privržen tradicionalnom obredu. No srž stvari je naprotiv u objektivnoj razini – da tradicionalni obred po sebi prenosi plodove Kristova otkupiteljskoga djela jer kao katolički obred izražava vjeru Crkve u Misu kao nekrvnu žrtvu Kristova Tijela i Krvi koju prikazuje svećenik kao njegov posvećeni službenik, dok se u novome obredu te istine zamračuju i iskrivljuju te se tako protok milosti Kristove žrtve otežava ili začepljuje. Koliko će pak tko osobno iskoristiti tu milosnu ponudu je na svakome od nas – ona nam se na zakonit i potpun način daje u tradicionalnom obredu, dok to nije slučaj u novome obredu koji je nastao iz modernističkog načela ekumenizma te zato gotovo posve sliči protestantskim obredima.

Time dobivamo odgovor na tvrdnju koju nalazimo u motupropriju pape Benedikta XVI. da se radi o dva oblika istoga obreda. Uz dužno poštovanje prema papi emeritusu, moramo ustanoviti da objektivna stvarnost ne odgovara toj tvrdnji. Gospodin Zelić tvrdi da novi obred ,,bolje izražava neke druge stvari u vjeri“, no tu svoju tvrdnju nije apsolutno ničim potkrijepio, kao što to nije učinio ni papa Benedikt u svom izrazu o ,,uzajamnom obogaćenju“ dvaju obreda. Jedino čega bismo se mogli dosjetiti da pokušamo razumjeti ove izraze su prijedlozi iz upute Universae Ecclesiae da u tradicionalni obred treba dodati neka nova predslovlja i svece, no to po sebi ne bi ni izdaleka predstavljalo specifičnosti novoga obreda niti opravdalo ikakvo pozitivno obilježje novotarija kao što su narodni jezik, okrenutost svećenika prema narodu, uvođenje laika čitača i djelitelja pričesti, okrnjivanje misnih molitava, promjena tekstova prikazanja i kanona itd. Jednoznačna prosudba ovih novotarija može biti samo da su one protivne Tradiciji i nauku Crkve koja ih je doista unaprijed osudila bulom Auctorem fidei pape Pija VI.

7. Na kraju svega možemo izraziti žaljenje zbog ovolikoga iskrivljivanja istine koje gospodin Zelić iskazuje u svojim tekstovima. Mogli bismo imati razumijevanja da se radi o neznanju i neupućenosti koje bi netko htio ispraviti da mu se predoče objektivni argumenti, no iz svega rečenoga se ipak nazire drukčiji zaključak: da je prije riječ o izrazu tzv. neokonzervativne ideologije koja nažalost dolazi do lažnih i klevetničkih zaključaka. Da se radi o pitanju u kome može biti prostora za donošenje osobnih zaključaka, mogli bismo to razumjeti, međutim iznositi klevetničke tvrdnje da je Bratstvo u raskolu nakon što su to mjerodavni crkveni službenici već više puta opovrgnuli ne možemo označiti drugim nego izrazom ideološke zadojenosti. To nas istovremeno potiče na daljnje promišljanje o naravi takvih nepravednih i sramotnih postupaka. Pogledajmo zapravo koji je točan pojam raskola koji gospodin Zelić pripisuje Bratstvu:

,,Raskol je uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni.“ (ZKP 1983., kan. 751).

Primijetimo dobro da se raskol ne sastoji samo u uskraćivanju podložnosti papi kao vrhovnom poglavaru, nego i zajedništva s katolicima koji su mu podložni. Ne čini li to upravo gospodin Zelić? Ne odbacuje li on crkveno zajedništvo s katolicima koji posve priznaju vlast pape kao Kristova namjesnika? Iz činjenice da on te katolike 'isključuje iz zajedništva s Crkvom', drukčiji zaključak nažalost ne možemo donijeti.

A što je s pitanjem krivovjerja koje Zelić također predbacuje Bratstvu? Katolički je nauk da papinska vlast nije svojevoljna, nego je ograničena božanskim zakonom koji papa treba čuvati i da on kao čovjek koji je nositelj ove najviše vlasti nije nezabludiv u svim svojim činima, nego je podložan mogućnosti zablude. Priznaje li gospodin Zelić tu istinu ili njegovi stavovi upućuju na suprotan zaključak?

Za kraj možemo samo ponoviti onu tvrdnju koje je on sam iznio na kraju svojih članaka:

,,Potrebno je dakle čuvati se raskola i raskolnika, jer to je put koji vodi u vječnu propast, ali potrebno je isto tako čuvati i njegovati svekoliko blago Crkve, ne prepustiti ga zaboravu i ne dozvoliti da ga raskolnici prikažu kao svoje.“

...moleći Gospodina da se udostoji uskoro suzbiti i modernističku i tzv. neokonzervativnu zabludu koje obje razdiru Crkvu i vode duše na put propasti.