Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (I.)

Suočimo se s ovim pitanjem. Mnogi katolici – ne samo „radikalni tradicionalisti“, postavljaju pitanje je li Franjo pravi papa. Pitanja koja su pokrenula ovo preispitivanje nisu tajna i ostavila su mnoge katolike u stanju zbunjenosti. Ostavljajući po strani one koji su Franju javno osudili kao antipapu, mnogi drugi jednostavno ne znaju u što vjerovati ili čak koja bi ih načela trebala voditi da oblikuju svoju prosudbu. Nedavno je jedna katolička autorica izjavila da „nemamo ovlasti“ proglasiti Franju protupapom i da je „Franjo papa dok budući papa ne kaže da nije“. Ipak, ista autorica u istom članku rekla je da ,,nisam imala prigovora da netko misli da je Bergoglio možda protupapa“, pa je čak zaključila i da ,,možete u to vjerovati“ [da je Franjo protupapa].[1] Zbunjenost pa čak i proturječja čine se uobičajenom stvari, čak i među dobro potkovanim katolicima.

U ovom ćemo se članku suočiti s polemikom oko upitne ostavke pape Benedikta i je li Franjo kao „rimski biskup“ zakoniti papa. Na početku moramo istaknuti da nije naša namjera dati konačne odgovore na sva pitanja o kojima će biti riječi, nego samo primijeniti primjenjiva načela i predstaviti ono što nam se čini jasnim kao ispravan pristup koji katolici trebaju zauzeti dok se nastoje probijati kroz sve veću krizu Crkve i papinstva.

Zbog kojih pitanja su neki sumnjali u Franjin legitimitet ili ga nijekali? Primarno pitanje odnosi se na valjanost Benediktove ostavke. Neki vjeruju da je on bio prisiljen podnijeti ostavku te da njegova ostavka nije "slobodan čin" (koji je potreban za valjanost); drugi ukazuju na nepravilnosti u formulaciji njegove ostavke, što dovodi u pitanje njegovu namjeru (je li se namjeravao odreći papinske službe ili samo aktivnoga izvršavanja te službe?). Drugo pitanje koje se postavlja odnosi se na valjanost Franjinog izbora. Dvojbe ovdje proizlaze iz javno priznate zavjere "kleričke mafije" ("Sanktgalenska skupina") da bi ga izabrali za papu. Takva zavjera nije samo nezakonita, već podvrgava one koji u njoj sudjeluju izopćenju latae sententiae. Konačno pitanje zbog kojeg neki dovode u pitanje Franjin legitimitet je šteta koju on nanosi Crkvi i dušama, putem njegovih skandaloznih i pogrešnih učenja, koja vode zalutale duše i utvrđuju druge u njihovim zabludama i grijehu. Sve to otežava činjenica da je Franjo, za razliku od svojih nedavnih prethodnika koji su potkopavali katolički nauk – često pod blagorječivim izgovorom jedinstva i svjetskog mira (utvrđeni cilj asiških molitvenih skupova) – usmjerio svoj napad na sam naravni zakon, pod blagorječivim izgovorom milosrđa i samilosti prema grešnicima.

Neki u jednom ili više ovih pitanja vide razlog za odbacivanje Franje u korist Benedikta, misleći da je to najbolje rješenje za objašnjenje njegovog katastrofalnog pontifikata, omogućavajući im da drže da sva zla zapravo ne dolaze od pape, nego od protupape. Ironično je, međutim, da su mnogi od ovih ljudi bili vrlo kritični prema Benediktu za vrijeme njegove vladavine, pa su ga čak optuživali da je javni promicatelj idolopoklonstva (npr. Asiz 2011.) i arhimodernist koji javno odbacuje temeljne vjerske nauke, kao što su fizičko uskrsnuće tijela[2] te da je već zagovarao Pričest za razvedene i ponovno vjenčane u ranim 70-ima.[3]

Iako nema sumnje da je Franjino papinstvo katastrofa, neki su tvrdili da je Benedikt opasniji od Franje, jer je njegovo ovčje ruho očito daleko uvjerljivije. Što je opasnije, onaj koji pod „tradicionalnim“ obličjem suptilno obmanjuje one s vjerom i dovodi ih u zabludu ili onaj kojega pravi vjernici lako prepoznaju kao vuka, a koji utvrđuje u zabludi one koji su u nju već ušli? Poanta je u tome što papinska polemika nije između čvrstoga tradicionalnoga pape (Benedikta) i liberalnoga pape (Franje), već između dvojice ljudi odjevenih u isto modernističko ruho. Primarna je razlika osobnosti i metode. Franjo, koji je nedavno izjavio "ja sam po naravi neodgovoran"[4], je nepromišljen i destruktivan, dok je Benedikt suptilniji. Ali obojica su duboko prožeta modernim zabludama i u svojoj srži modernisti što objašnjava zašto je Benedikt otvoreno hvalio Franju koji druge sablažnjava. Primjerice, Benedikt je nedavno rekao: "Hvala Vam, Sveti Oče, na Vašoj dobroti, koja je od prvog trenutka Vašega izbora, pa do svakoga trenutka moga ovdje života, dotakla moje srce. Nadamo se da ćete moći ići naprijed sa svima nama na ovom putu božanskoga milosrđa, pokazujući nam Isusov put prema Bogu". Benedikt je u svojoj posljednjoj knjizi rekao da "ne vidi proturječja" između njegova papinstva i Franje, pa čak i pohvalio "novu svježinu u Crkvi, novu radost, novu karizmu koja se obraća ljudima, što je nešto prekrasno"[5]. Bi li oni koji odbacuju Franju u korist Benedikta izgovorili takve riječi? Vjerojatno ne.

Započet ćemo s osvrtom na kontroverzu oko ostavke pape Benedikta.

Benediktova ostavka

Tijekom krunidbene Mise Benedikta XVI., 24. travnja 2005., novoizabrani papa rekao je: „Molite za mene da ne moram bježati iz straha od vukova“[6]. Manje od osam godina kasnije, Benedikt će postati prvi Papa nakon više od sedam stoljeća koji je dao ostavku od papinstva. Neki nagađaju da je ova ostavka bila samoispunjujuće proročanstvo za Benedikta i da je bježao od vukova za koje je znao da su ga okružili.

Je li to bio slobodni čin?

Što se tiče papinskih ostavki, Kanonski zakonik iz 1917. godine razriješio je točku o kojoj su se teolozi stoljećima sporili. Pitanje je glasilo treba li ostavku prihvatiti Crkva da bi bila valjana. U vezi s tim spornim pitanjem, Bellarmine je napisao: "Tvrdim da se papa ne može odreći pontifikata bez suglasnosti Crkve"[7]. Franjo Suarez branio je suprotno stajalište[8], a njegov je položaj kodificiran u Zakoniku kanonskoga prava iz 1917. godine koji predviđa da, suprotno mišljenju Bellarminea, suglasnost Crkve nije potrebna da papa podnese ostavku[9]. Sve što je potrebno jest da se ostavka „slobodno donese i pravilno očituje“.[10] Ovdje nailazimo na dva prigovora koji se predstavljaju protiv valjanosti Benediktove ostavke.

U svjetlu skandala s Vatileaksom i dosjea s dva sveska od 300 stranica[11] dostavljenog Benediktu dan prije nego što je podnio ostavku gdje se dokumentira iskvarenost, ucjene i podzemna homoseksualna mreža unutar Vatikana (dosje koji je čudnovato nestao iz vijesti nakon najavljene ostavke), zajedno s tvrdnjama da je bankarski sustav SWIFT blokirao sve financijske transakcije u Vatikanu [12] (da bi se otključao tek nakon što je Benedikt najavio ostavku), neki su razumljivo nagađali da Benediktova ostavka nije bio "slobodan čin", nego da je bio izazvan prisilom i ucjenom samih "vukova" o kojima je on govorio tijekom svoje krunidbene Mise. Tvrdi se da to dovodi u pitanje valjanost čina budući da kanonsko pravo [13], ostavku od papinstva koja nije slobodno učinjena proglašava nevaljanom. [14] Jedan problem u ovoj teoriji je taj što je sam Benedikt javno, mnogo puta izjavljivao da njegova ostavka nije bila pod prisilom, [15] i da je ona učinjena "s potpunom slobodom." [16] Ponovio je to nanovo u svojoj nedavnoj knjizi, gdje je napisao:

"To nije bilo umirovljenje učinjeno pod pritiskom događaja ili bijeg zbog nemogućnosti da se s njima suočim. Nitko me nije pokušao ucjenjivati. Ja ne bih to dopustio. Da su pokušali, ne bih otišao jer nije u redu otići pod pritiskom."[17]

Nije mogao biti jasniji u potvrdi da njegova ostavka nije bila pod prisilom. Stoga ako ga uzimamo za riječ, morali bismo zaključiti da je Benediktova ostavka doista slobodan čin. Unatoč kontroverznim događajima koji su okruživali ostavku, on sam nikada nije sugerirao nešto drugo.

No Benediktove opetovane javne izjave da je njegova ostavka „slobodno podnesena“ nije zadovoljila sve jer, kako kažu, i sama se izjava lako mogla nametnuti silom. Da bi se spriječile takve nedoumice, kardinal Brandmüller nedavno je ustvrdio da bi se u budućnosti odluka o ostavci od pontifikata trebala donijeti uz suradnju i savjetovanje s Kardinalskim zborom, kao što je to bio slučaj s ostavkom pape Celestina, umjesto da se svali na Crkvu bez da je se na to upozori, kao u Benediktovom slučaju. U svjetlu sumnji i zbunjenosti ishitrene ostavke pape Benedikta za neke, zasigurno možemo prepoznati mudrost u Brandmüllerovim preporukama. Ali činjenica ostaje da su sve sumnje u slobodu čina puka nagađanja, koja su u suprotnosti s dosljednim javnim svjedočanstvom samoga Benedikta, koji jedini zna je li čin bilo slobodan. On u stvari nije samo izjavio da je njegova ostavka slobodno učinjena, nego i to „da nema ni najmanje sumnje u valjanost“, pa čak i da su sva „nagađanja o njenoj nevaljanosti jednostavno apsurdna“. [18]

U svjetlu dosljednoga svjedočanstva "pape emeritusa", sigurno nema dovoljno sumnje u valjanost njegove ostavke na temelju toga što sam čin nije bio slobodno učinjen. Sve sumnje su samo nagađanja i stoga ne dostaju za razinu pozitivne, vjerojatne sumnje koju traži kanonsko pravo da se moralno opravda 1) stvaranje privatnoga mišljenja protivnoga javnom sudu Crkve (koja drži da je Franjo legitimni papa) ili čak 2) suzdržanost u prosudbi [19]. Nadalje, moralna teologija zahtijeva da uvijek slijedimo sigurniji put koji [20], primijenjen na ovaj slučaj, znači podvrći se sudu Crkve (a ne odbaciti ga na temelju pukih nagađanja), posebice jer to ni na koji način nije grešno te je zasigurno u skladu s katoličkom tradicijom i praksom.

Nastavlja se...

Robert Siscoe i John Salza

Izvor: http://www.trueorfalsepope.com/p/is-francis-or-benedict-true-pope.html

[1] Hilary White, “Francis is the Pope Until the Pope Says He’s Not”, The Remnant newspaper, 20. 7. 2016, str. 12-13.

[2] "U svakom slučaju, jedna stvar može biti prilično jasna: i Ivan (6,63) i Pavao (1 Kor 15,50) govore sa svim mogućim naglaskom da "uskrsnuće tijela" nije "uskrsnuće fizičkih tijela". Dakle s gledišta moderne misli Pavlov nacrt je daleko manje naivan od kasnije teološke erudicije sa svojim suptilnim načinima konstrukcija kako mogu postojati vječna fizička tijela. Da rekapituliramo, Pavao ne naučava oživljavanje fizičkih tijela, nego uskrsnuće osoba, i to ne kao povratak "tjelesnog tijela", tj. biološke strukture, ideje koju on izričito opisuje kao nemoguću..." (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, San Francisco, Ignatius Press, 2004., s novim predgovorom kardinala Ratzingera od travnja 2000., str. 357-358.)

[3] Vidjeti: Ehe und Ehescheidung: Diskussion unter Christen, Kösel-Verlag, München, 1972., str. 35-56., http://www.pathsoflove.com/texts/ratzinger-indissolubility-marriage/

[4] L'Osservatore Romano.

[5] http://www.catholicnewsagency.com/news/how-pope-francis-new-joy-surprised-benedict-xvi-24696/

[6] Homilija Njegove Svetosti Benedikta XVI., Trg svetog Petra, nedjelja, 24. travnja 2005.

[7] De Romano Pontifice, pog. 29.

[8] „Kao prvo kažem da Papa može naštetiti dostojanstvu vlastite volje. Tako je definirano, a ponekad se to događa, što je jasno i iz povijesti; ali može se raspravljati o tome bi li bilo prikladno da očekuje suglasnost Crkve ili barem kardinala da bi njegovo odricanje od službe bilo valjano. To se pitanje svakako više odnosi na kanoniste nego na nas, no ipak mislim da to nije nužno. Jer Papa u gornjem citatu naučava da on jednostavno može slobodno podnijeti ostavku...” (Suarez, De Summo Pontifice, X, br. 6).

[9] "Ako se dogodi da rimski papa odstupi sa službe, nije nužno za valjanost da ostavku prihvate kardinali ili bilo tko drugi" (Kan. 221, Zakonik iz 1917.). Isti nauk nalazimo i u dolje navedenom Zakoniku iz 1983. godine.

[10] „Ako se dogodi da se rimski prvosvećenik odrekne svoje službe, za valjanost se traži da odreknuće bude slobodno i da se očituje prema propisima, a ne traži se da ga tko prihvati.“ (Kan. 332, § 2., Zakonik iz 1983.).

[11] U članku Slate News od 22. veljače 2013. čitamo: „Anonimna izvješća koja dolaze iz Italije sugeriraju da je papa odlučio odstupiti ne zbog svoje starosti, nego da izbjegne posljedice koje bi mogle proizaći iz tajnog dosjea od 300 stranica koji su načinila tri kardinala koje je zamolio da istraže prošlogodišnji nestanak povjerljivih papira ukradenih s njegovog stola”. (Josh Voorhees, ,,Italian Media Tell Story of ‘Underground Gay Network’ at the Vatican”).

[12] „Kada su banka ili teritorij isključeni iz sustava, kao što je to bio slučaj s Vatikanom u danima prije ostavke Benedikta XVI., u veljači 2013., sve transakcije su blokirane. Bez da se pričeka izbor pape Bergoglija, sustav SWIFT otključan je nakon najave o ostavci Benedikta XVI. 'Došlo je do ucjene od tko zna gdje, putem SWIFT-a, upućene Benediktu XVI.… Ovo objašnjava i opravdava Ratzingerovu ostavku bez presedana” (Lewrockwell.com, 30. rujna 2015.).

[13] Kan. 185 Zakonika kanonskoga prava iz 1917. predviđa: "Ostavka je po pravu nevaljana ako je podnesena iz teškoga straha koji je nepravedno nanesen, prijevare, bitne zablude ili simonije". Kan. 188 iz 1983. godine predviđa isto: "Odreknuće zbog teška straha, nepravedno nanesena, zlonamjerne prijevare ili bitne zablude ili simonije po samom je pravu ništavo". Imajmo na umu da bi bilo koji od ovih kanonskih elemenata Crkva trebala ustanoviti na crkvenom sudištu.

[14] „Valjano odreknuće pape mora biti slobodan čin, stoga bi prinudna ostavka papinstva bila ništavna, kao što je to proglasilo nekoliko crkvenih dekreta“ (Izvorna katolička enciklopedija, sv. I, 1907., str. 32).

[15] http://www.usatoday.com/story/news/world/2014/02/26/benedict-denies-pressure/5828927/

[16] http://w2.vatican.va/content/benedict-xvi/en/speeches /2013/february/documents /hf_ben-xvi_spe_20130211_declaratio.html.

[17] Benedikt, "Last Testament: In His Own Words: Benedict XVI"

[18] "Benedict Rejects Rumors On Why He Resigned As ‘Simply Absurd.’", Washington Post, David Gibson, 26. veljače 2014.

[19] Pozitivna, vjerojatna sumnja može postojati, na primjer, ako je Benedikt dao nedosljedne izjave je li njegov čin ostavke bio doista slobodan (tj. izjave da je taj čin bio i slobodan i pod prisilom) ili čak ako je vjerodostojni svjedok posvjedočio pod zakletvom da je čin bio pod prisilom. U nedostatku takvih dokaza i s obzirom na više Benediktovih javnih izjava kojima se potvrđuje sloboda čina i koji se suprostavljaju protivnome, argumenti koji osporavaju valjanost ostavke samo su nagađanja. U ovom se slučaju ne radi o dokazima s obje strane argumenata koji su toliko izjednačeni da je nemoguće donijeti prosudbu.

[20] P. Austin Fagothey, S. J., Right and Reason, Tan Books and Publishers, Rockford, IL, 2000., str. 216.