Je li pravi papa Franjo ili Benedikt? (II.)


Nastavak prvoga dijela...


Pitanje nakane

Drugo pitanje koje se postavlja oko valjanosti ostavke ne tiče se slobode čina, nego nakane čina. Je li Benedikt uistinu imao namjeru da dade ostavke s papinske službe ili samo ,,njezina aktivnoga izvršavanja”?

Papinska dijarhija

Nakon ostavke pape Benedikta neki su počeli ukazivati na potencijalne probleme s načinom na koji je ostavka sročena ili, moglo bi se reći, načinom na koji se ostavka očitovala. Stefano Violi, ugledni profesor kanonskog prava na Teološkom fakultetu u Bologni i Luganu objavio je studiju koja je uključivala detaljno ispitivanje latinskoga teksta. Profesor je tvrdio da pomno ispitivanje dokumenta otkriva da se papa Benedikt nije imao namjeru potpuno odreći papinske službe (munus petrinum), nego samo njegova aktivnoga izvršavanja (agendo et loquendo). Ustvrdio je da se čini da je njegova namjera bila u biti podijeliti papinstvo na dvoje, pretvarajući papinsku monarhiju u papinsku dijarhiju.

Komentirajući studiju profesora Violija, Vittorio Messori je napisao sljedeće:

[Papa] Benedikt nije se namjeravao odreći munus petrinuma ni službe ili dužnosti, tj. koje je sam Krist pripisao glavi apostola (tj. Petru) i koja je prenesena na njegove nasljednike. Papa se namjeravao odreći samo ministeriuma, koji je izvršavanje i konkretno upravljanje tom službom.”

Potom je, komentirajući preciznu terminologiju koju je upotrijebio papa Benedikt, Messori dodao:

,,U formuli koju primjenjuje Benedikt postoji prvenstveno razlika između munusa (papinske službe) i izvršavanja, tj. aktivnog obavljanja same službe: ali executio je dvostruki. Postoji upravljački aspekt koji se vrši agendo et loquendo (rad i naučavanje); ali postoji i duhovni aspekt, ne manje važan, koji se vrši orando et patendo (molitva i trpljenje). To bi stajalo iza riječi Benedikta XVI.: 'Ne vraćam se u privatni život [...] Više ne posjedujem moć službe za upravljanje Crkvom, ali u službi molitve ostajem, takoreći, unutar zidina sv. Petra'. Unutar zidina ovdje ne bi značilo samo u smislu zemljopisnog mjesta u kojem živi, nego i teološko 'mjesto'.”

Malo dalje, Messori navodi iz studije profesora Violija sljedeće:

Benedikt XVI. odrekao se sve vlasti upravljanja i zapovijedanja svojstvenih njegovoj službi, bez da je ipak napustio svoje služenje Crkvi: ono se nastavlja izvršavanjem duhovne dimenzije pontifikalnog munusa koji mu je povjeren. Toga se nije namjeravao odreći. Odrekao se ne svojih dužnosti, koje su neopozive, već njihovog konkretnog izvršavanja.”

Neki su tvrdili da ovaj novotarski čin pape Benedikta objašnjava zašto je odlučio zadržati papinski grb, zašto nastavlja nositi bijelu reverendu i zašto je umjesto da se vrati pretpapinskom imenu Joseph Ratzinger, odabrao naslov "Njegova svetost Benedikt XVI., Papa emeritus". Talijanski novinar i intelektualac, Antonio Socci, jedan od prvih koji je javno doveo u pitanje papinu ostavku, citirao je tajnika od povjerenja pape Benedikta, nadbiskupa Georga Gänsweina, koji je ubrzo nakon ostavke objasnio da je razlog zašto je papa Benedikt zadržao svoje papinsko ime taj što ,,smatra da taj naslov odgovara stvarnosti”.


U nedavnom govoru održanom na Papinskom sveučilištu Gregoriana, 20. svibnja 2016., povodom predstavljanja knjige o Benediktovom pontifikatu, nadbiskup Georg Gänswein koji ostaje osobni Benediktov tajnik, opet je ponovio da se papa Benedikt nije namjeravao odreći papinske službe. Umjesto toga, objasnio je nadbiskup, Benedikt je imao namjeru proširiti papinstvo razdvajajući ga suštinski u dva dijela, baš kao što je to primijetio profesor Violi u svojoj studiji nekoliko godina ranije. Gänswein je započeo riječima: „Bio sam prisutan kada je Benedikt XVI. na kraju svog mandata skinuo ribarski prsten, kao što je to uobičajeno nakon papine smrti, iako je u ovom slučaju još uvijek živ! Bio sam prisutan kad je, s druge strane, odlučio ne odustati od imena koje je odabrao, kao što je to učinio papa Celestin V. kada je 13. prosinca 1294., nekoliko mjeseci nakon početka svoje službe, ponovo postao Pietro del Morrone”. Zatim je dodao:

Od veljače 2013. papinska služba više nije ono što je bila prije. Ona jest i ostaje temelj Katoličke Crkve; a ipak je to temelj koji je Benedikt XVI. duboko i trajno preobrazio tijekom svog iznimnog pontifikata ... Od izbora njegova nasljednika Franje, 13. ožujka 2013., ne postoje dakle dva pape, nego de facto proširena služba – s aktivnim članom i kontemplativnim članom. Zbog toga se Benedikt XVI. nije odrekao ni svog imena ni bijele reverende. Zato je ispravno ime kojim mu se i danas treba obratiti: „Vaša Svetost“; i to je razlog zašto se nije povukao u izdvojeni samostan, nego unutar Vatikana – kao da je učinio samo korak u stranu da napravi mjesta za svoga nasljednika i novu etapu u povijesti papinstva ... "

Nepotrebno je reći da nitko, pa ni papa, ne posjeduje ovlasti za promjenu naravi papinstva proširenjem na dva živa čovjeka – ,,aktivnoga člana i kontemplativnoga člana“. Osoba postaje papom kad mu Bog izabranu osobu (materiju) združi s pontifikatom (formom); a prestaje biti papom bilo nakon smrti ili kada Bog razdvoji osobu od pontifikata, bilo zbog zlodjela krivovjerja (utvrđenoga presudom Crkve) ili ostavkom. Kao što objašnjava Cajetan, osoba je postala papom isključivo na temelju jurisdikcije i, prema volji Krista koji je utemeljio papinstvo, samo jedna osoba može istodobno imati papinsku jurisdikciju. Dakle, Benedikt je ili papa ili bivši papa; on zasigurno nije član ,,proširene petrovske službe“ koja uključuje dvojicu papa.

Ako bi se papinstvo moglo proširiti na dva čovjeka, zašto se ne bi moglo dalje proširiti na tri, četiri, ili možda desetak? Nepotrebno je reći da bi to brzo dovelo do raskola s različitim skupinama koje bi slijedile „papu“ po svom izboru. Zato se, kao što naučava sv. Jeronim, „bira samo jedan da bi se izborom [jedne] glave mogla izbjeći svaka mogućnost raskola“. [21]

Defekt u nakani

Pitanje koje postavlja papinska dijarhija odnosi se na Benediktovu nakanu. Ako njegova nakana nije bila odreći se papinske službe, već proširiti petrovsku službu i odreći se samo dijela njezinog izvršavanja (agendo et loquendo), bi li ta defektna nakana njegovu ostavku učinila ništavnom? Ili bi li Bog, usprkos tako neispravnoj nakani, ipak raskinuo vez koji ga spaja sa službom, pod uvjetom da je i sama Crkva smatrala da je došlo do ostavke? Drugim riječima, ako je Benedikt javno izjavio da mu je namjera bila odustati od papinstva i ako je cijela Crkva razumjela da to znači da se potpuno odriče papinske službe, to bi bila manjkava namjera, što bi rezultiralo doktrinarnom zabludom (tj. vjerovanja da je moguće promijeniti narav papinstva razdvajajući ga na dva dijela) koja bi spriječila Boga da razdijeli vez koji spaja osobu s papinstvom? Ili bi Bog razdvojio vez koji ujedinjuje osobu s papinskom službom usprkos manjkavoj nakani koja je ukorijenjena u doktrinarnoj zabludi?

Ako je to bila Benediktova namjera (a on sam nikada nije potvrdio da jest), bila bi to novotarija bez presedana. Ipak, možemo pokušati odgovoriti na pitanje (tj. bi li ga Bog uklonio sa službe usprkos defektnoj nakani), tako što ćemo se poslužiti utvrđenim naukom Crkve glede nakane potrebne za valjanost sakramenta, što daje koristan (iako zasigurno ne definitivan) okvir za rješavanje postojećega problema.


Za početak, treba napomenuti da je baš kao što je Bog djelatni uzrok sakramenata, na isti je način i djelatni uzrok: 1) da odabranu osobu učini papom i 2) uklanjanja pape s njegove službe. Kao što Cajetan naučava, kada je riječ o papinoj ostavci, čin onoga koji podnosi ostavku nije čak ni djelomično djelatan uzrok, nego samo dispozitivni (raspoloživi) uzrok. [22] Drugim riječima, onaj koji podnosi ostavku daje se na raspolaganje da izgubi papinsku službu (podnošenjem ostavke), dok je sam Bog taj koji uzrokuje odvajanje čovjeka od službe.

No dok je za valjano podjeljivanje sakramenta potrebna ispravna nakana, važno je napomenuti da doktrinarna pogreška koju drži službenik ne čini nužno sakrament nevaljanim zbog nedostatka nakane – čak i kada se doktrinarna zabluda tiče predviđenoga učinka sakramenta.

Primjerice, predviđeni učinak krštenja je oproštenje istočnoga grijeha i ulijevanje posvetne milosti. Ali ako službeniku nedostaje nakana da proizvede učinak krštenja (zbog doktrinarne zablude koju je prihvatio), taj defekt u nakani sam po sebi ne bi učinio sakrament ništavnim. Drugim riječima, to ne bi spriječilo Boga – djelatni uzrok – da proizvede sakramentalni učinak. Upravo je Sveti oficij pojasnio to pitanje 1872. godine, kad je odgovorio na sljedeće pitanje vezano za krštenje koje podjeljuju metodistički službenici:

1. Je li krštenje koje podjeljuju ti [metodistički] krivovjernici dvojbeno zbog nedostatka nakane da se čini ono što je Krist htio, ako se službenik prije krštenja izričito izjasnio da krštenje nema utjecaja na dušu? (...)

,,Odgovor na prvo pitanje: niječno, jer unatoč zabludi u vezi s učincima krštenja nije isključena namjera da se čini ono što čini Crkva.

Ono što je potrebno za ispravnu nakanu jest „činiti ono što čini Crkva“ (u ovom slučaju krstiti), ali nije nužno da službenik napose namjerava učiniti ono što Crkva namjerava (uliti milost u dušu). Dakle, defektna namjera zbog doktrinarne zablude ne mora nužno učiniti sakramente nevaljanima. Analogno, čini se da bi bila dovoljna Benediktova opća nakana da podnese ostavku (u tom slučaju Bog bi ga uklonio s papinske službe), čak i ako je namjera bila djelomično manjkava zbog doktrinarne pogreške u vezi s učinkom (tj. pogrešnog uvjerenja da bi mogao djelomično podnijeti ostavku i ostati pola „proširene petrovske službe“ ili „papinske dijarhije“).

Iako usporedba nije savršena, crkvena sakramentalna teologija pruža promišljeni okvir za pokušaj rješavanja jedinstvene situacije. Ali trebamo također napomenuti da sam Benedikt nikad nije tvrdio da se namjeravao odreći samo dijela službe. Nagađanja se temelje na iskazu drugih i na formulacijama kojima se služio u svojoj ostavci.

Također je vrijedno napomenuti da kada odabrani postaje papa (tj. kada Bog izabranu osobu združuje s pontifikatom) pravni nedostatak u izboru ne znači nužno da neće postati pravi papa. Osoba doista može biti ilegalno izabrana ili čak doći do pontifikata prijevarom, a svejedno postati pravi papa. Baš kao što pravni i tehnički nedostaci ne sprječavaju Boga – djelatni uzrok – da osobu združi s pontifikatom, tako ni neispravna namjera (zbog doktrinarne zablude) nužno ne može spriječiti Boga - djelatni uzrok - da ga ukloni sa službe (tj. odvajajući ga od papinstva). Kao što sv. Alfonz Liguori, naučitelj Crkve, objašnjava: čin kojim Bog osobu združuje s pontifikatom (ili papu odvaja od pontifikata), ne mora se nužno temeljiti na pravnoj formalnosti. On piše:

Nije važno da su u prošlim stoljećima neki pape nezakonito izabrani ili da su prijevarom došli do pontifikata: dovoljno je da ga je nakon toga cijela Crkva prihvatila za papu, jer on takvim prihvaćanjem postaje pravi papa. “[23]

Ako nezakoniti izbor ili pak dolazak do papinstva prijevarom ne sprječava Boga u tome da združi osobu s papinstvom (pod uvjetom da ga Crkva sama smatra papom), čini se sasvim izvjesnim da djelomično neispravna namjera u ostavci, zbog novotarske doktrinarne pogreške koju drži onaj koji podnosi ostavku, isto tako ne bi spriječila Boga da ga razdvoji od papinstva. I opet bismo trebali napomenuti da je i sam Benedikt izjavio da nema ni najmanje sumnje u valjanost njegove ostavke.

,,Ne postoji ni najmanja sumnja u valjanost moje ostavke s petrovske službe“, napisao je Benedikt Andreji Tornielliju, prekaljenom vatikanskom izvjestitelju za novine La Stampa. „Jedini uvjet za valjanost je potpuna sloboda odluke. Nagađanja o njezinoj nevaljanosti jednostavno su apsurdna“. [24]

Ovu točku zaključujemo napomenuvši da su potencijalna pitanja koja se odnose na nedostatak namjere Benedikta da podnese ostavku puka nagađanja; pa čak i ako bi takav nedostatak bio siguran, to ni na koji način ne bi dokazalo da Bog nije raskinuo obvezu koja ga je spajala s papinskom službom. [25] Dakle, kao što je bio slučaj sa sumnjama u valjanost ostavke zasnovane na slobodi čina, nemamo pozitivnu, vjerojatnu sumnju da bismo odbacili valjanost ostavke na temelju nedostatka namjere. Sve takve nedoumice nisu ništa drugo nego nagađanja i stoga ne opravdavaju odbacivanje javnoga suda Crkve.


[21] Pismo protiv Jovinijana, navedeno u: Catechism of the Council of Trent, str. 102.
[22] De Comparatione Auctoritatis Papae et Concilii, napisao kardinal Cajetan, pogl. XXI. Prijevod: Burns I Izbicki, sadržano u: Conciliarism & Papalism, (Cambridge University Press, New York, NY 1997), str. 91.
[23] Liguori, Verita' della Fede, u: "Opera de S. Alfonso Maria de Liguori", Marietti (Torino, 1887), god. VIII., str. 720, br. 9.
[24] “Benedict Rejects Rumors On Why He Resigned As ‘Simply Absurd’”, Washington Post, David Gibson, 26. veljače 2014.
[25] Neki koji su Franju proglasili antipapom zbog Benediktovog nedostatka namjere pozivali su se na kanon 188 (Kodeks iz 1983.) koji predviđa: „Ostavka podnesena iz teškoga straha koji je nanesen nepravedno ili iz zlobe, bitne zablude ili simonije samim pravom je nevaljana“. Međutim, "bitna zabluda" je kanonski element koji mora faktički utvrditi Crkva kao legitimni ispitivač činjenica i obvezujući tumač vlastitih zakona – da bi se crkvena ostavka smatrala nevažećom. Kanonski element zasigurno nije "utvrdio" nijedan katolik na ulici.

Primjedbe