Posljednji nastavak nakon prvoga i drugoga dijela...
Okrenimo
se sada kontroverzi oko izbora Jorgea Bergoglija.
Franjin
izbor
Osim
pitanja koja se odnose na valjanost ostavke pape Benedikta, dodaju se
i tvrdnje o zavjeri da bi se istisnulo Benedikta i izabralo kardinala
Jorgea Bergoglija (papu Franju). Zavjeru je prvi iznio na svjetlo
dana dr. Austen Ivereigh u svojoj knjizi Veliki reformator.
Nakon što je knjiga objavljena, belgijski kardinal Godfried Danneels
javno je priznao da je bio dio tzv. tajne "klerikalne mafije"
(santgalenska skupina), koja se zavjerila da istisne iz utrke
Benedikta i izabere Bergoglija. [26]
Prema
zakonima za izbor pape koje je ustanovio Ivan Pavao II., a koji su
bili primjenjivi u vrijeme Bergogliovog izbora, svaki tajni pakt ili
sporazum koji bi obvezivao kardinale da na određeni način glasaju
na izborima za papu nosi sa sobom izopćenje latae sententiae
(unaprijed izrečeno) za sve one koji su sudjelovali u zavjeri, a
sami nisu bili izabrani. [27]
Ipak, ova ekskomunikacija ne bi poništila izbor, budući da zakon
koji je stoljećima bio na snazi glasi da ,,nijedan kardinal izbornik
ne može biti isključen iz aktivnog i pasivnog sudjelovanja u
izborima rimskoga
prvosvećenika po
osnovi bilo kakvog
izopćenja,
suspenzije,
interdikta
ili druge
crkvene zapreke”.
Aktivno
sudjelovanje je čin izbora pape; pasivno sudjelovanje znači biti
izabran za papu. Stoga bi priznata zavjera za izbor Bergoglija mogla
pokrenuti važna pitanja koja se tiču ljudi koji su ga izabrali, ali
to ne dokazuje da Bergoglio nije papa. Ponovno citiramo sv. Alfonza
Liguorija, crkvenoga naučitelja: „Nije važno da su u prošlim
stoljećima neki pape nezakonito izabrani ili da su prijevarom došli
do pontifikata: dovoljno je da ga je nakon toga cijela Crkva
prihvatila za papu, jer on takvim prihvaćanjem postaje pravi
papa.”[28] Dakle, čak i ako se može pokazati da je postojala
kanonska nepravilnost u Franjinom izboru ili čak i da je izabran
nekanonski, to ne bi dokazalo da Franjo nije Papa. Naprotiv, to bi
moglo biti ispunjenje višestoljetnoga proročanstva koje je dao
veliki svetac s istim imenom.
Neposredno
prije svoje smrti 1226. godine, nitko drugi nego sv. Franjo Asiški
okupio je svoju duhovnu djecu i prorekao vrijeme nevolja u Crkvi
tijekom kojega će se čovjek, koji nije izabran kanonski, uzdići na
pontifikat i koji će svojim lukavstvom nastojati mnoge uvesti u
zabludu. Sljedeće proročanstvo preuzeto je iz knjige Djela
serafskog oca sv. Franje Asiškog, objavljenoga 1882. godine:
,,Brzo
se približava vrijeme u kojem će biti velike kušnje i nevolje;
izobilovat će duhovna i vremenita zdvojnost i podijeljenost, ljubav
mnogih postat će hladna, a zloba zlih će se povećati. Đavli će
imati neobičnu moć, besprijekorna čistoća našega reda i drugih
redova bit će toliko zamračena da će biti vrlo malo kršćana koji
će se pokoriti istinskom rimskom prvosvećeniku i rimskoj Crkvi
odanim srcima i savršenom ljubavlju. U vrijeme ove nevolje će
čovjek koji nije kanonski izabran bit uzdignut u papinstvo i on će
svojim lukavstvom nastojati mnoge uvući u zabludu i smrt. Tada će
se umnožiti sablazni... bit će takva raznolikost mišljenja i
razdora među pukom, redovnicima i svećenstvom, da bi, ako prema
riječima Evanđelja ti dani ne budu skraćeni, čak i izabrani bili
uvedeni u zabludu, da ih usred tako velike zbrke posebno ne vodi
neizmjerna Božja milost... Oni koji budu vjerni dobit će vijenac
života… Birajući poslušnost Bogu umjesto čovjeku, neće se
bojati ničega i radije će umrijeti nego pristati na laž i nevjeru.
Neki će propovjednici šutjeti o istini, a drugi će je pogaziti
svojim nogama i zanijekati. Svetost života će ismjehivati čak i
oni koji je izvanjski ispovijedaju, jer će im u te dane Gospodin
Isus Krist poslati ne istinskog pastira, nego uništavača”. [29]
Primijetimo
da nema nigdje ni naznake da je ,,nekanonski izabrani” čovjek koji
je ,,uzdignut u papinstvo”, koji će ,,nastojati mnoge uvući u
zabludu i smrt”, protupapa. Naprotiv, sv. Franjo ga predstavlja kao
zakonitoga papu kojega je nesumnjivo sam Isus Krist poslao kao kaznu
za grijeh i kušnju vjernicima.
Mirno
i univerzalno prihvaćanje pape
To
nas dovodi do sljedećeg pitanja: postoji li neki način da sa
sigurnošću znamo je li čovjek koji je izabran za papu u stvari
istinski i zakoniti Papa? Kao što smo opširno izložili u našoj
knjizi ,,True or False Pope?” (Istiniti ili lažni papa?), opći je
nauk Crkve da mirno i univerzalno prihvaćanje pape pruža
nepogrešivu sigurnost njegove zakonitosti. To također pruža sasvim
logično nepogrešivu sigurnost da su ispunjeni svi potrebni uvjeti
(pozitivni i negativni) da je on valjano izabran.
Legitimnost
pape kojega je Crkva kao takvoga prihvatila, spada u kategoriju
dogmatskih činjenica, što je sekundarni objekt nepogrešivosti
Crkve. Vlč. Sylvester Berry objašnjava:
„Opseg
nepogrešivosti odnosi se na istine koje Crkva može definirati
nepogrešivim autoritetom. Neke su istine izravno podložne
nepogrešivom autoritetu Crkve po svojoj naravi [objavljene istine];
druge samo posredno zbog povezanosti s prvima. Jedan skup istina
predstavlja primarni, a drugi sekundarni stupanj nepogrešivosti.
(...) Ovaj sekundarni ili neizravni stupanj nepogrešivosti posebno
uključuje: (a) teološke zaključke, (b) istine naravnoga reda, (c)
dogmatske činjenice i (d) opća disciplinska pitanja (…).
DOGMATSKE
ČINJENICE. Dogmatska činjenica je ona koja nije objavljena, ali je
tako usko povezana s naukom o vjeri da bez određenoga znanja o
činjenici ne može biti određenoga nauka. Na primjer, je li [Prvi]
vatikanski sabor bio doista ekumenski? Je li Pio IX. bio zakoniti
papa? Je li izbor Pija XI. bio valjan? O takvim se pitanjima mora sa
sigurnošću odlučiti prije nego što dekreti koje donese bilo koji
sabor ili papa mogu biti prihvaćeni kao nezabludivo istiniti ili
obvezujući za Crkvu. Očito je, dakle, da Crkva mora biti
nepogrešiva u prosuđivanju takvih činjenica, a budući da je Crkva
nepogrešiva u vjerovanju i naučavanju, slijedi da je praktički
jednoglasni pristanak biskupa i vjernika u prihvaćanju sabora kao
ekumenskog ili rimskoga pape kao legitimno izabranoga, daje apsolutnu
i nepogrešivu sigurnost činjenici.” [30]
Mons.
Van Noort objašnjava da je nepogrešivost dogmatskih činjenica
kvalificirana kao „teološki sigurna“.[31] Dalje objašnjava:
„Moramo držati apsolutnim pristankom koji nazivamo 'crkvenom
vjerom' sljedeće teološke istine (…) one koje redovno Učiteljstvo
rašireno po svijetu nepogrešivo predstavlja svojim članovima kao
nešto čega bi se trebalo držati (tenendas). Na primjer, moramo
dati apsolutni pristanak na tvrdnju: 'Pio XII. [u to vrijeme papa] je
zakoniti nasljednik svetog Petra'; (...) Kada je netko neprestano
djelovao kao papa i teoretski i praktično bio priznat kao takav od
strane biskupa i sveopće Crkve, jasno je da redovno i opće
Učiteljstvo daje potpuno jasno svjedočanstvo o zakonitosti njegovog
nasljeđa u službi.“ [32]
U
svojoj knjizi iz 1951. ,,O vrijednosti teoloških kvalifikacija i
kriterijima za njihovo razlučivanje“, koja je izrađena za uporabu
rimskim kongregacijama pod Pijom XII., p. Sixtus Cartechini (SJ),
objašnjava da odbacivanje dogmatske činjenice (a primjer koji
koristi je papa kojega je Crkva prihvatila kao takvoga) predstavlja
,,smrtni grijeh protiv vjere“.[33] A treba napomenuti da ,,sveopće
prihvaćanje“ ne zahtijeva stopostotnu matematičku jednoglasnost,
nego samo praktično ili moralno jednoglasno prihvaćanje,
odražavajući jedinstveni duh Crkve, kako je napomenuo vlč. Berry u
gornjem citatu.
Ovo
učenje jedan je od načina da se opovrgne zabluda sedisvakantista
koji smatraju da je Pio XII. bio posljednji pravi papa.
Poznati
teolog 20. stoljeća, Louis Cardinal Billot, iznio je niz zanimljivih
opažanja o ovom nauku. Osim što potvrđuje da je prihvaćanje pape
od strane sveopće Crkve nepogrešiv znak njegove legitimnosti, on
također objašnjava da njegovo prihvaćanje „liječi u korijenu“
bilo kakve nedostatke u papinskim izborima (npr. ilegalni manevri,
zavjere, itd.). Dalje kaže kako Bog ne može dopustiti cijeloj Crkvi
da prihvati lažnog papu kao pravog papu. Njegovim riječima:
,,Konačno,
što god i dalje mislili o mogućnosti ili nemogućnosti gore
spomenute hipoteze [o papi koji pada u krivovjerje], barem se jedna
točka mora smatrati apsolutno neosporivom i postavljenom čvrsto
iznad svake sumnje: pristanak univerzalne Crkve bit će uvijek sam po
sebi nepogrešivi znak legitimnosti dotičnoga pape, a time i
postojanja svih uvjeta potrebnih za samu legitimnost. Dokaz za ovo
nije potrebno puno tražiti, jer ga odmah pronalazimo u obećanju i
nepogrešivoj Kristovoj providnosti: „Vrata pakla neće je
nadvladati“ i „Evo, ja sam s vama u sve dane“(...) Kao što će
postati još jasnije onim što ćemo reći kasnije, Bog može
dopustiti da se vakancija na Apostolskoj Stolici produži na dugo
razdoblje. Također može dopustiti da se stvori sumnja u legitimitet
ovog ili onog izbora. Ne može, međutim, dopustiti da cijela Crkva
prihvati kao Papu onoga koji to istinski i legitimno nije. Stoga, od
trenutka kada Crkva prihvati Papu i sjedini se s njim kao glava s
tijelom, više nije dopušteno postavljati sumnje u mogući
nedostatak u izboru ili eventualni nedostatak bilo kakvih uvjeta
potrebnih za legitimitet. Jer gore spomenuto prianjanje Crkve liječi
u korijenu sve pogreške pri izborima i nepogrešivo dokazuje
postojanje svih potrebnih uvjeta.” [34]
Ivan
od sv. Tome napisao je opsežnu raspravu o toj temi [35] koja, prema
našim saznanjima, nikada nije prevedena na engleski jezik.
Zaključuje kako je legitimitet pape, kojega je cijela Crkva kao
takvoga prihvatila, ekvivalentan članku vjere. On piše sljedeće:
„Neposredni
je predmet božanske vjere da je taj konkretni čovjek, kojega je
Crkva zakonito izabrala i prihvatila, rimski prvosvećenik i Petrov
nasljednik, ne samo quoad se (sam po sebi), već i quoad nos (za nas)
– iako nam se to puno više očituje (quoad nos) kada papa de facto
nešto definira. U praksi nijedan katolik ne osporava naš zaključak.
(...) Krist Gospodin povjerio je Crkvi da si izabere čovjeka koji će
u određenom vremenskom razdoblju, biti jedna vrsta pravilo vjere,
kao što smo upravo opisali; te je prema tome Crkvi također
povjereno da svojim vlastitim činom prihvaćanja utvrdi da je taj
čovjek kanonski i legitimno izabran. Jer kao što papi i Crkvi
pripada da odrede koje su knjige kanonske, isto tako pripada Crkvi [a
ne privatnom sudu] da odredi koji je čovjek odabran kao norma i živo
pravilo vjere. (...) [Stoga je ovo pitanje] nešto što Crkva može
odrediti kao istinu vjere”.
Treba
napomenuti da kada govorimo o Papi kao ,,pravilu vjere”, to je
istina ukoliko Papa definira da Crkva treba nešto držati, a ne kada
daje intervjue u zrakoplovu ili čak pri pisanju enciklika. To je
izričito pojašnjeno u traktatu. Kao što ćemo kasnije raspraviti,
nauci Učiteljstva koji nisu nepogrešivi ne iziskuju pristanak
vjere, već samo ,,vjerski posluh”, koji po sebi dopušta iznimke.
Ivan
od sv. Tome objašnjava da kardinalski izbornici predstavljaju samu
Crkvu kada izabranu osobu predstavljaju vjernicima kao papu. Prema
tome, njihov sud predstavlja javni sud Crkve. Ako je izbor protekao u
miru, sama će ta prosudba biti dovoljna za opće prihvaćanje. Ako
postoji neki nedostatak u izboru, on se uklanja činjenicom da
sveopća Crkva (biskupi, svećenici i vjernici) prihvaća čovjeka
kao papu, kao što su gore objasnili sveti Alfonz i Billot. On je
napisao:
,,Crkva
prihvaća izbor i izabranoga kao pitanje vjere jer ga prima kao
nepogrešivo pravilo vjere i kao vrhovnog poglavara s kojim je
sjedinjena – jer jedinstvo Crkve ovisi o njezinom sjedinjenju s
njime. (...) Izbore i izabranoga predstavljaju kardinali ne u
njihovoj vlastitoj osobi, već u osobi Crkve i njenom moći – jer
ona je ta koja im je povjerila moć izbora pape i proglašenja da je
on bio izabran. Zbog toga su oni u ovom pogledu i u ovom zadatku,
reprezentativno sama Crkva. Stoga kardinali ili drugi izbornici koje
Crkva (tj. papa) zakonito određuje, predstavljaju Crkvu u svemu što
se tiče izbora njezine glave, Petrova nasljednika. Kao što Papa
okuplja biskupe na saboru, a ipak potvrda i konačni sud sabora u
pitanjima vjere ovise o papi, tako i zbor kardinala bira papu i
proglašava da je bio izabran, a ipak sama Crkva, čiji su oni
službenici, svojim prihvaćanjem u konačnici potvrđuje kao istinu
vjere činjenicu da je ovaj čovjek uistinu najviše pravilo vjere i
rimski prvosvećenik.”
Ivan
od sv. Tome također ispravno tumači kada univerzalno prihvaćanje
postane dovoljnim da bi se dokazalo da je određena osoba zakoniti
papa. Iz istog traktata:
,,Sve
što ostaje da se utvrdi je točan trenutak kada prihvaćanje Crkve
postaje dovoljnim da se tvrdnja de fide (predmetom vjere). Je
li to čim kardinali predstave odabranika vjernicima koji se nalaze u
neposrednoj blizini ili samo kad se saznanje o izboru dovoljno
proširilo po cijelome svijetu, gdje god Crkva bila?
ODGOVARAM
da je (kao što smo gore rekli) jednoglasni izbor kardinala i njihovo
proglašenje slično definiciji koju su dali biskupi zakonito
održanoga sabora. Štoviše, prihvaćanje Crkve je za nas poput
potvrda ovoga proglašenja. A prihvaćanje Crkve ostvaruje se i
negativno, činjenicom da Crkva ne proturječi saznanju o izboru gdje
god to postane poznato; i pozitivno, postupnim prihvaćanjem prelata
Crkve, počevši s mjestom izbora pa šireći se na ostatak svijeta.
Čim ljudi vide ili čuju da je papa izabran i da se izbori ne
osporavaju, dužni su vjerovati da je taj čovjek papa i prihvatiti
ga.”
Imajmo
na umu da Ivan od sv. Tome kaže da je izbor i proglašenje koje daju
kardinali ,,slično definiciji koju su dali biskupi zakonito
održanoga sabora” (ecclesia docens), koje ,,potvrđuje” ostatak
Crkve ,,prihvaćanjem” izbora (ecclesia discens). I dok bi se u
vrijeme Ivana od sv. Tome ovo pozitivno prihvaćanje događalo
postepeno kako bi se vijesti širile Crkvom i to putem riječi, u
našem informacijskom dobu vijesti se gotovo odmah šire cijelim
svijetom. To znači da bi se univerzalno prihvaćanje (i pozitivno i
negativno) pokazalo vrlo brzo - barem u prvih nekoliko dana nakon
izbora.
Stoga
prema riječima Ivana od sv. Tome, ako „Crkva ne proturječi
saznanju o izboru“ kada to „postane poznato“, ili „čim
ljudi“ saznaju za nju (što se događa neposredno), ta činjenica
pružila bi nepogrešivu sigurnost da je on zakoniti Papa. Iz toga bi
proizišlo da uznemirenosti i nedoumice koje bi se javile mjesecima i
godinama kasnije ne bi dovele u pitanje njegov legitimitet. Razlog je
očigledan – ako sveopće prihvaćanje ne bi bilo trenutačno,
uvijek bi postojala sumnja oko toga je li izabrani čovjek pravi
papa. [36] A ako bi bio loš papa koji nanosi štetu Crkvi, određeni
ljudi bi ga jednostavno odbacili kao lažnoga papu i krenuli u
raskol. Također treba napomenuti da samo zato što papa nije sveopće
prihvaćen od Crkve, ne znači da on nije pravi papa. To potvrđuje
činjenica da za vrijeme velikog zapadnog raskola legitimnoga papu
kao takvoga nije prihvatila čitava Crkva.
Uvjeti
za valjane izbore
Ivan
od sv. Tome također se bavi pitanjima koja se odnose na uvjete za
valjane izbore – i uvjetima s obzirom na izbornike, kao i za
izabranoga. Na primjer, izbornici moraju biti pravi kardinali; moraju
imati namjeru birati pape i moraju poštovati zakone koji su trenutno
na snazi za valjane izbore. Postoje i uvjeti da osoba bude valjano
izabrana za papu. Mora biti kršteni muškarac (pozitivni uvjeti) i
ne smije biti lud ili javni heretik (negativni uvjeti). Ivan od sv.
Tome objašnjava da nepogrešiva pouzdanost koju imamo da je čovjek
papa (za koju znamo kada je mirno izabran i / ili prihvaćen kao papa
od strane cijele Crkve čim to postane poznato) pruža nepogrešivu
sigurnost da su ispunjeni svi preduvjeti za njegovu valjanost. On
piše:
,,Prihvaćanje
i definicija Crkve [tj. da je taj čovjek papa], u mjeri u kojoj ona
daje vjersku sigurnost (koja se tiče njegovog legitimiteta), ne tiče
se uvjeta izbora, ili pak neposredne namjere i istinskoga identiteta
izbornika, nego posredno i kao logična posljedica dotičnoga
pitanja: naime, da tkogod je izabran od osoba koje Crkva imenuje da
izaberu papu u njeno ime, samom činjenicom da je prihvaćen od
strane Crkve kao legitimno izabrani, on uistinu postaje papa. O ovom
posljednjem se zapravo radi u definiciji Martina V. (o kojoj je
prethodno bilo riječi) [37], kao i o prihvaćanju od strane Crkve. A
iz de fide istine da je taj čovjek papa proizlazi da su
morali biti ispunjeni svi potrebni uvjeti. (...) Jer iz de fide
istine da je taj konkretni čovjek, kojega je Crkva prihvatila kao
kanonski izabranoga – papa, izvodi se teološki zaključak da su
izbornici bili pravi i da je postojala stvarna namjera izbora, kao i
ostali uvjeti (npr. pravilna namjera pape koji je dao ostavku, ako
izbori uslijede nakon papinske ostavke), bez koje se de fide
istina ne bi mogla održati. Stoga imamo vjersku sigurnost, objavom
koja je implicitno sadržana u vjerovanju i u obećanju danom Petru,
a jasnije izraženoj u definiciji Martina V. te primijenjenoj i
objavljenoj u djelu (in exercitio) prihvaćanjem Crkve, da je taj
konkretni čovjek kanonski izabran prema prihvaćanju Crkve i da je
on papa.”
On
se potom bavi uvjetima koji se tiču izabranoga. Ono što tu piše
opovrgava tvrdnju sedevakantista da su novi pape prije izbora bili
"javni heretici", što bi njihove izbore navodno poništilo.
On započinje sljedećim prigovorom: „Nemamo vjersku sigurnost da
je ovaj subjekt dostojan primiti to dostojanstvo (tj. da ispunjava
uvjete]; stoga nemamo ni pouzdanost vjere da je u stvari i primio ovo
dostojanstvo.” On odgovara kako slijedi:
„Ovdje
je odgovor sličan prethodnom. Prije izbora postoji moralna sigurnost
da su svi ti potrebni uvjeti u osobi stvarno ispunjeni. Nakon
činjenice izbora i njegovog prihvaćanja, ispunjavanje ovih uvjeta
poznato je sa sigurnošću teološkog zaključka, jer oni po sebi
imaju logičnu implikaciju s istinom koja je sigurna i potvrđena
vjerom. (...) Istina koju je Crkva definirala i prihvatila nije da je
taj čovjek kršten ili zaređen itd., nego da je taj čovjek uistinu
papa. (…) Da je kršten i da ispunjava ostale zahtjeve [tj. da nije
javni heretik]… zaključuje se kao posljedica; (...) istina da je
ovaj čovjek zaređen i ima moć reda (tj. svećeništvo ili
biskupstvo) izvjesna je na isti način kao što je sigurno izvjesna
istina da je kršten; naime, ne kao neposredna istina de fide, već
kao teološki zaključak nužno povezan s istinom da je on papa i
pravilo vjere u Crkvi.”
Dalje
objašnjava, kao što je prethodno učinio kardinal Billot, da Bog
neće dopustiti čovjeku da bude izabran za papu i da ga Crkva
prihvaća za papu, a da ne ispunjava potrebne uvjete:
,,[Nije
to] samo pobožno uvjerenje, već teološki zaključak (kao što smo
naveli) da Bog neće dopustiti da ga Crkva izabere i mirno prihvati,
a da u stvari ne ispunjava potrebne uvjete; to bi bilo suprotno
posebnoj providnosti koju Bog vrši nad Crkvom i pomoći koju prima
od Duha Svetoga.”
On
potom obrađuje prigovor onih koji se danas drže novotarske teze
,,materijalni / formalni papa”
– odnosno da je papa bio doista legitimno i valjano izabran i
uistinu posjeduje papinsku službu, ali zbog navodne prepreke
(hereze), nije od Boga dobio jurisdikciju da postane pravi papa. Ivan
od sv. Tome opovrgava ovu novotarsku tezu iznoseći ono očito:
,,Ne
postoji stvarna razlika između tvrdnje: 'Ovaj čovjek je pravilno
izabran', i: 'Ovaj je čovjek papa', budući da biti prihvaćen kao
rimski prvosvećenik i biti rimski prvosvećenik jest, isto kao što
je isto da nešto bude definirano i da definicija bude legitimna.”
Kao
što smo vidjeli ranije, p. Cartechini naučavao je da bi oni koji
bi odbacili zakonitost pape, kojega je Crkva kao takvoga prihvatila,
bili krivi za smrtni grijeh protiv vjere. Ivan od sv. Tome ide korak
dalje govoreći, sam zajedno sa Suarezom, da bi takva osoba postala
heretik.
,,Tkogod
bi zanijekao da je određeni čovjek, nakon što je mirno i kanonski
prihvaćen – papa, ne bi bio samo raskolnik, već i heretik; jer,
ne samo da bi on raskinuo
jedinstvo Crkve... nego bi tome dodao i izopačeni nauk, negirajući
da čovjeka kojega je Crkva prihvatila treba smatrati papom i
pravilom vjere. Ovdje je važan nauk svetog Jeronima (Komentar o
Poslanici Titu, 3. poglavlje) i sv. Tome (IIa Iiae, p. 39, čl. 1, ad
3), da svaki raskol stvara za sebe neko krivovjerje kako bi opravdao
svoje povlačenje iz Crkve. Stoga iako se raskol razlikuje od
krivovjerja, u... dotičnom slučaju, tkogod bi poricao upravo
iznesenu tvrdnju ne bi bio samo raskolnik, nego i heretik, kao što
također drži Suarez.”
Završne
misli – priznati i oduprijeti se
U
svojoj kratkoj vladavini Franjo se jasno pokazao kao opasnost za
vjeru, a možda čak i „razarač“ kojega je prorekao sveti Franjo
Asiški. Bez obzira je li to njegova izjava da „ne postoji
katolički Bog“, da će duše onih koji nisu spašeni biti
„uništene“ ili najnovije, „da nitko ne može biti osuđen
zauvijek, jer to nije logika evanđelja!”, on sije neizrecivu zbrku
u Crkvi i u umovima vjernika. Ako je Crkva osudila papu Honorija kao
heretika zbog pogreške u jednom nauku, možemo samo zamisliti kakva
će biti budućnost za Franju. Uzimajući u obzir ovu opasnost koju
predstavlja Franjo, što bi trebali učiniti katolici?
Sveti
Bellarmin navodi božanski zakon objašnjavajući da heretične
biskupe (koje on naziva ,,lažnim prorocima”)
vjernici ne trebaju slušati. Općenito govoreći, moramo slijediti i
slušati naše legitimne vođe, ali ta obveza prestaje kada
propovijedaju zablude i krivovjerje. A treba također napomenuti da
kad Bellarmine naučava da heretične biskupe ne treba slušati, on
očito misli na one čija su heretična učenja javna, jer kako bi
inače vjernici mogli znati da propovijedaju herezu? Bellarmine
također napominje da, iako vjernici imaju pravo pa i dužnost odbiti
da slušaju heretične prelate, oni nemaju ovlasti da ih svrgnu ili,
što bi došlo na isto, da ih proglase svrgnutima. On piše:
„Osim
toga, moramo istaknuti da vjernici sigurno mogu razlikovati pravoga
proroka od lažnoga po pravilu koje smo postavili, ali unatoč svemu
tome, ako je taj pastir biskup, oni ga ne mogu svrgnuti i postaviti
na njegovo mjesto nekoga drugog. Jer naš Gospodin i apostoli samo
utvrđuju da puk ne treba slušati lažne proroke, a ne da ih
svrgava. A sigurno je da je crkvena praksa uvijek bila da heretične
biskupe svrgavaju biskupski sabori ili rimski prvosvećenik.”
[38]
Ono
što je iz gornjega navoda još jasno je da heretični prelat neće
izgubiti svoju službu sve dok ga Crkva ne bude osudila kao heretika
i da to ne može biti samo privatnom prosudbom.
Što
se tiče slučaja pape (ne samo običnoga biskupa) koji upadne u
herezu, vlč. dr. Mattheus Conte Coronata, govori da ni njega ne
treba slušati:
,,Daleko
od toga da bi Crkva trebala slušati papu koji je upao u krivovjerje.
Ona je naprotiv prije dužna zatvoriti svoje uši protiv njegovoga
nasilnoga govora, da se ne bi zarazila otrovom njegovoga nauka...”
[39]
Premda
je to lakše reći nego učiniti u našem dobu društvenih medija i
brze
komunikacije, jer Franjo svojim neodgovornim izjavama neprestano
potkopava vjeru, vjernici ga ne bi trebali slušati, a njegovim
zabludama trebalo bi se oduprijeti. Papinska bula Pavla IV., Cum ex
apostolatus, uči da se papi koji odstupa od vjere doista možemo
oduprijeti:
,,Rimskome
prvosvećeniku, koji je na zemlji predstavnik Boga te našega Boga i
Gospodina Isusa Krista, koji ima puninu moći nad narodima i
kraljevstvima, koji može suditi svima i kojega ne može suditi nitko
na ovome svijetu, ipak se možemo usprotiviti ako se ustanovi da je
odstupio od vjere.”
Isto
kao što su dobri anđeli bili opravdani time što nisu slijepo
slijedili svoju zakonitu glavu, Lucifera, kada on nije poslušao
Boga; i baš kao što su vjerni Židovi bili dužni oduprijeti se
Kajfi kad je on odbacio Krista, tako su i katolici danas opravdani u
tome da se odupru zabludama koje dolaze od Franje i da zatvaraju uši
„protiv njegovoga nasilnoga govora da se ne bi zarazili otrovom
njegovoga nauka”.
Stoga ga priznajemo kao zakonitog papu, ali se odupiremo njegovim
učenjima koja odstupaju od Tradicije – baš kao što smo to činili
s njegovim nedavnim prethodnicima. To je ono što naučavaju pape,
oci i naučitelji i što su istinski katolici uvijek činili kada su
bili suočeni s papama koji su griješili.
Robert
Siscoe i John Salza
[26]
Za dodatne informacije vidi: Robert Siscoe,
,,A Bishop Dressed in White”, The Remnant newspaper, ožujak 2013.;
John Salza, “Who is the ‘Bishop Dressed in White?’”, Catholic
Family News, siječanj 2015.
[27]
,,Kardinali izbornici suzdržat će se nadalje od bilo kojeg oblika
saveza, sporazuma, obećanja ili druge obveze bilo koje vrste koja bi
ih mogla obvezati da daju ili zaniječu svoj glas nekoj osobi ili
osobama. Ako bi se to u stvarnosti učinilo, čak i pod zakletvom,
izjavljujem da bi takva obveza biti ništavna i nevaljana i da je
nitko ne bi bio dužan obdržavati te ovim izričem kaznu
ekskomunikacije latae sententiae onima koji krše ovu zabranu.“
(Ivan Pavao II, Universi Dominici Gregis, br. 81, 22. veljače 1996.)
[28]
Liguori, Verita della Fede, u: “Opera de S. Alfonso Maria de
Liguori, Marietti” (Torino, 1887), sv. VIII., str. 720, br. 9.
[29]
Works of the Seraphic Father St. Francis Of Assisi, R. Washbourne,
Paternoster Row, London, 1882., str. 248-250.
[30]
The Church of Christ, str. 288, 289, 290.
[31]
“Assertion 2: The Church’s infallibility extends to dogmatic
facts. This proposition is theologically certain.” (Christ’s
Church, str. 112)
[32]
Van Noort, Sources of Revelation, str. 265.
[33]
http://www.the-pope.com/theolnotes.html.
[34]
Billot, Tractatus de Ecclesia Christi, sv. I, str. 612-613 (naglasak
dodan).
[35]
Cursus Theologicus, sv. 6, p. 1-7 o vjeri, disputacija 8.
[36]
Dogmatski razlog zašto to nije moguće je taj što Prvi vatikanski
sabor naučava da će Crkva uvijek imati „trajne nasljednike“
svetoga Petra.
[37]
,,Martin V. na Saboru u Konstanzi u osudi Wyclifovih zabluda... u
pitanjima koja treba postaviti onima čija je vjera sumnjiva da bi se
uvidjelo vjeruju li ispravno, postavlja ovo pitanje: vjeruješ li da
je izabrani papa kanonski izabran, koji je vladao u to vrijeme
(navede se njegovo ime), nasljednik bl. Petra te ima vrhovnu vlast u
Božjoj Crkvi? Ove riječi ne govore o istini te tvrdnje shvaćene u
općenitom smislu – tj. da je onaj tko je zakonito izabran, time
postao rimski prvosvećenik – nego u pojedinačnom smislu, glede
onoga tko je papa u to vrijeme, navodeći njegovo vlastito ime, npr.
Inocent X. [papa u to vrijeme]. Upravo o tome čovjeku čije se ime
navodi, papa određuje da osoba koja je sumnjiva u vjeri bude
upitana, vjeruje li da je ta osoba nasljednik Petrov i rimski
prvosvećenik: dakle to se [je li on pravi Papa] odnosi na čin vjere
– a ne na zaključak ili moralnu sigurnost; jer nijedno od toga
nije pitanje vjere.“ (Corpus, br. 13)
[38]
De Membris Ecclesiae, knjiga I, De Clericis, pogl. 7 (Opera Omnia;
Pariz: Vivès, 1870.), str. 428-429 (naglasak dodan).
[39]
Ecclesia Sancta A Potestate Et Dignitate, S.R.E. Cardinalium,
Legatorum Apostolicorum, & C, (1677.) R. P. Matthiae a Corona
Leod. Carm. S. Th. Doctr. Pariz, tract
I, caput XXI, str. 80. Preveo br. Alexis Bugnolo.
Primjedbe
Objavi komentar