utorak, 25. rujna 2018.

Gdje su nestali svi katolici?

Gdje su katolička djeca...

U danima prije promjena nitko nije rabio riječi poput liturgije, Euharistije ili Pomirenja. Govorilo se o Misi, svetoj Pričesti i Ispovijedi. Koristile su se jednostavne, jasne riječi. Svatko je znao što su one značile. Nismo govorili o rubrikama, a većina laika nije ništa znala o ambonima, škropionicama i kadionicama. To je bio svećenikov posao. On je poput liječnika imao svoj profesionalni rječnik i to nije bila naša briga. Samo smo ga slijedili, uvjereni da nas vodi u Nebo.

A mi smo razgovarali o Nebu i čistilištu, što učiniti da stignemo u Nebo i kako da skratimo svoj boravak u čistilištu. Grozili smo se pri pomisli na pakao tako da nismo puno o njemu pričali. Samo smo radili na svome spasenju sa strahom i drhtanjem, kao što nam je sveti Pavao rekao da činimo. Sve iz ljubavi prema Isusu, na slavu Božju i spasenje duša, običavali smo govoriti.

Ali danas jedva da ikada čujemo nešto o spasenju. O toj se temi jednostavno ne govori. Pitate li se zašto? Jesu li katolici tako uvjereni da će doći u Nebo ili se radi o nečemu drugom?

Mislim da se radi o nečemu drugome. Postoji u njima duboko ukorijenjeno opiranje otvaranju te teme. Nešto ih sprječava. Ne radi se o tome da oni ne razgovaraju. Govore i previše o nekim dosadnim temama. Ali ako se pokušate probiti kroz te isprazne riječi i pogledate ispod površine besmislica koje prolaze kao teologija, naići ćete na prepreku.

Radi se o trostrukom zidu mentalnih blokada.

Kao prvo, ljudi više ne znaju što je Nebo. Drugo, oni ne znaju što je grijeh, a što nije grijeh. A treće, oni ne znaju kako se postaviti prema onoj problematičnoj doktrini „extra Ecclesiam nulla salus“ („izvan Crkve nema spasenja“). Te tri stvari čine razgovor o spasenju gotovo nemogućim.

Razmislite o prvom zidu, prvoj blokadi. Previše godina agnostičkih svećenika i profesora koji su nam govorili da mi zapravo ništa ne znamo o Nebu, oslabile su našu nadnaravnu vjeru i ufanje. Više ništa nije jasno. Na pitanja se ne odgovara, a sumnje se ne rastjeruju. Duhovne obnove, predavanja, vjerske poduke i razredne rasprave često zvuče ovako nekako:

Je li Nebo mjesto?“, pita učenik.

Nadležni nadrinaučnik vrti glavom, ali ne govori ništa. Gladi svoju bradu i spušta kapke, razmišljajući o pitanju. Svi iščekuju odgovor.

Ono je stanje bivanja“, napokon odgovara, pažljivo, kao da otkriva duboku istinu.

Ali učenik inzistira: „Ali što to znači?“
Nismo sigurni.“

Učenik uzdiše. Okreće svoju glavu, gleda kroz prozor i više ne postavlja takva pitanja.

Čula sam o takvim situacijama previše puta. Čim su izgovorene, riječi isparavaju poput dima. Um se ne može uloviti ni za što, ništa ne prodire u dušu.

srijeda, 19. rujna 2018.

Zašto moram trpjeti? (XV.)



Petnaesti razlog: Predodređenje za uzvišeni stupanj slave u Nebu


Petnaesti i posljednji razlog zašto morate trpjeti možda je ovaj: Bog, koji vas ljubi ljubavlju koja nadilazi svako shvaćanje, možda vas je predodredio za uživanje iznimno visokog stupnja slave u Nebu za cijelu vječnost.

Ako vas opterećuju teški križevi i bolne nedaće usprkos činjenici da već dugo nastojite voditi život bez grijeha i ljubiti Boga iznad svega, to je vrlo vjerojatno stoga što božanska dobrota ima predivne planove za vašu vječnost.

Kao što se sunce, mjesec i zvijezde razlikuju u veličini i sjaju, tako se i sveci u Nebu razlikuju u veličanstvu svoje slave. Naš božanski Spasitelj nas uvjerava da na dan Posljednjeg suda svaki čovjek prima primjerenu naknadu za dobro ili zlo i da u kući Njegova Oca, odnosno na Nebu, postoje mnogi stanovi. Slava i sreća na Nebu koje će biti dodijeljene izabranima bit će različite, kako prema vrsti, tako prema stupnju. Bez sumnje, postoje mnogi sveci koji posjeduju najniže stupnjeve, poput beba koje su umrle nakon krštenja prije negoli su dostigle upotrebu razuma, zatim pogani i dugogodišnji grešnici koji su se obratili tek prije smrti, ali postoje i mnogi koji će biti okrunjeni slavom i čašću koja je tako ogromna da će biti u razini najuzvišenijih anđeoskih zborova.

Neki možda još i više. To znamo da je slučaj s Blaženom Djevicom Marijom, čija slava daleko nadilazi onu svih anđela i svetaca.

Dakle, zar ne može tako biti i s vama koji čitate ove retke, možda ste i vi jedni od onih koga je Božja dobrota predodredila za najviša mjesta u Nebu? Ako je to slučaj – a nema razloga zašto ne bi bio – onda znate da možete zauzeti mjesto koje vam je namijenjeno samo ako ste u trenutku svoje smrti dostigli stupanj svetosti koji je odgovarajući određenom stupnju slave koja vam je namijenjena.

To nas potiče da postavimo jedno pitanje: kojim ćete sredstvima uspjeti dostići stupanj uzvišene svetosti koja će vas opunomoćiti da primite takvu slavu? Život obične dobrote, primanje sakramenata, moleći svoje dnevne molitve neće biti dovoljan. Kao što je osvajanje visoke i strme planine daleko teže od penjanja na brdo s blagim padinama i zahtjeva velike i ustrajne napore, tako je i s dostizanjem svetosti koje se traži od onih koji su predodređeni za više razine Neba. Samo najhrabriji napori ustrajno do smrti omogućit će duši da dostigne vrhunac planine kršćanske savršenosti.

petak, 14. rujna 2018.

Sv. Robert Bellarmin: papa ne može iskvariti sakramente niti izmijeniti kršćansku religiju


Prenosimo izvadak iz djela sv. Roberta Bellarmina koji nam izražava katolički nauk o papinskom autoritetu koji nije apsolutan i svojevoljan, nego podložan božanskome autoritetu u službi naviještanja Evanđelja – istina koja se danas toliko iskrivljuje u službi modernističke revolucije.


,,Nisam li rekao da Calvin puno govori, a dokazuje malo ili ništa? Jer Calvin sve to govori – da se papa hvali time da vezuje ljude u savjesti zakonima kako mu se svidi, da ustanovljuje nove sakramente, a ukida stare, da stvara sredstva spasenja strana nauku Evanđelja, da mijenja cijelu religiju – ali ne dokazuje ništa od toga. Drugim riječima, za njega je reći nešto isto što i dokazati. Po istoj logici bi zanijekati to značilo isto što i opovrgnuti.

Kao katolici koji se pokoravaju Rimskome prvosvećeniku kao Kristovu namjesniku, govorimo zasigurno slobodno i bez da ga ikako uvrijedimo: njemu nije dopušteno vezati ljude kojim god, odnosno opakim i zlim zakonima, kao ni ustanovljivati nove sakramente niti iskvariti ili ukinuti one koje je Krist ustanovio, niti mu je dopušteno uvoditi sredstva spasenja strana nauku Evanđelja, niti uništiti ili izmijeniti kršćansku religiju. Sve to govorimo tim radije što znamo da on sam isto misli i govori. Jer da ne misli tako – da misli da mu je dopušteno uvesti zle zakone, ustanoviti nove sakramente ili ukinuti stare ili drugo slično tome – kako bi on svjesno i voljno mogao podnositi da svi mi koji smo mu podložni – ne u bilo kojemu kraju svijeta, nego u samome Rimu – naučavamo suprotno?


Izvor: De Controversiis Fidei Christianae, vol. I, De Romano Pontifice, Liber Tertius, "De Summo Pontifice", in: Disputationum Roberti Bellarmini, De Controversiis Christianaei Fidei, Tomus Primus, Neapoli, 1856., str. 459.
Latinski izvornik u pdf formatu možete pogledati ovdje.

srijeda, 5. rujna 2018.

Zoran Vukman o Tradiciji



Prenosimo komentar o Tradiciji katoličkog publicista Zorana Vukmana, objavljenog na njegovom Facebook profilu:

Htio bih par riječi kazati o pojmu tradicije i tradicionalizmu u katoličkom kontekstu jer vidim da je tradicija ozloglašena i kod samih katolika. I da se ne zna što pod tim pojmom misliti.

Većina vjeruje da se Tradicija (objasnit ću zašto je pišem s velikim početnim slovom) svodi na običajnost i niz propisa koji se mijenjaju s duhom vremena. Kad se radi o katolicizmu, onda bi običajnost, koliko god bila važna za pojedine krajeve i ljude, bila nešto efemerno, akcidentalno. Ona se mijenja ali ne čini samu bit ili supstanciju Tradicije.

Vremena se mijenjaju, pjevao je B. Dylan, no što je to u katoličkoj baštini što je nepromjenjivo i uvijek novo? Što čini katoličku Tradiciju? Njezina sakramentalnost, njezina otajstva koja su izraz prisuća samoga Krista, mistična bit koja po Kristovoj Riječi, Svetom Pismu i apostolima, po cijeloj Predaji prenosi se do nas i čini Riječ živom, jednom zauvijek Utjelovljenom. I dostupna nam je sada i ovdje u svim Tabernakulima ako je otkrivamo po djelatnoj vjeri, dušom, srcem, umom i tijelom.


Rene Guenon je iznio jednu zanimljivu definiciju Tradicije: Tradicija je transmisija duhovnih upliva. Tradicija vjere nije moguća bez duhovne inicijacije. Evo primjer: od Petra i prvih apostola do današnjeg svećenstva i biskupa, ta duhovna i mistična inicijacija u sveti red prenosi se polaganjem ruku, i to po vlasti koja je od samog Krista dana apostolima. Neprekinuto! Je li to Tradicija? Što bi drugo bilo ako ne „duhovna transmisija“ – uvjetno ovdje uporabljujem ovu sintagmu, jer radi se o nečemu i puno većem od toga. Zato je pišem s velikim slovom. Ona je duhovni pečat samoga Boga. Istina koja se prenosi kroz naraštaje po točno određenim obredima. Obrednost katolicizma nije formalizam nego svijest o uzvišenosti otajstva koje se vrši i aktualizira u svakom času povijesti. Tradicija čuva tu sakralnu svijest. Kad uđemo u crkvu, ako nismo svjesni pred kim stojimo, mi smo izvan vlastite Tradicije. Mi smo postali svjetovni, formalni vjernici. A takvih je najviše.

U svakom slučaju, supstancija katoličke Tradicije je duhovna i nepromjenjiva. Sveta misa kao Kristova nekrvna žrtva je njezin vrhunac. Istine vjere i svaki članak Vjerovanja, nisu utvrđeni od jednog čovjeka nego su polog vjere cijele Crkve, papa, učiteljstva, svetaca i puka. Za takvu vrstu Tradicije, dakle duhovne koja se oživotvoruje u svakodnevnom življenju Božjega naroda u Crkvi kao Mističnom Tijelu Kristovu, hrvatski jezik ima divne izraze: poklad vjere, polog vjere – to je sadržaj Tradicije kao takve. Ono što je u njoj nepromjenjivo.

Kad se omalovažava Tradicija od samih katolika kao promjenjiva običajnost, onda se otkriva koliko su takvi katolici pod uplivom suvremenog duha vremena koji uništava i odbacuje svaku Tradiciju, kako običajnu tako i duhovnu. Ne razumiju da je Tradicija sve ono što misle da vjeruju a zapravo ne vjeruju, jer da vjeruju, spoznali bi da je u osnovi Tradicije uvijek novost Evanđelja ali ne novost koja trči za duhom vremena nego novost koja tom duhu vremena istinu govori u lice! A ima li išta hrabrije i avangardnije od toga?

Pogledajmo primjer braka. Koliko se uopće u obrani braka govorilo i svjedočilo da je on sakrament? Da je nešto sveto? Koliko se to isticalo? Vrlo malo. Zašto se mnogi stide vlastite Tradicije? Žele biti moderni i dopadljivi, svidjeti se masi koja se podruguje svemu što je baština vjere, duha i kulture, jer misli da je sve to staro i mrtvo. Pa ako bi i bilo, zašto nema poštivanja prema onome što su nam preci dobroga namrijeli u baštinu? Zato jer je duh post-modernizma besraman u svojoj nihilističnosti, to je duh demona Asmodeja koji kida i trga sve spone morala, duha i ljudskosti, u ime konačne i globalne pobune čovjeka protiv Boga.