ponedjeljak, 30. siječnja 2017.

Sv. Kolumban - irski svetac kori Papu


Katolička enciklopedija o sv. Kolumbanu kaže: 
Slijedi isječak iz knjige izdane 1914. pod naslovom “Život i spisi sv. Kolumbana“ koju je napisao George Metlake. Ona navodi dijelove već spomenutog pisma sv. Kolumbana papi sv. Bonifaciju IV. Možemo čuti riječi sv. Kolumbana, izgovorene s poštovanjem prema Papinoj službi, ali što je najvažnije, sa svetim žarom i ljutnjom da se vjera žestoko ne brani i da se krivovjernike i raskolnike zasluženo ne osuđuje. Pismo sv. Kolumbana moglo bi se praktički od riječi do riječi napisati danas papi Franji. U vrijeme kada nam neokatolici govore da se smijemo samo dodvoravati mašući repom ili šutjeti u vezi svetogrđa koja dopušta papa Franjo i njegova pobudnica, ovdje imamo suprotan primjer hrabrog irskog redovnika, koji je čvrsto ukorio vladajućeg papu, Bonifacija IV., koji će sam nastaviti takvim putem da će postati svetac.
Sv. Kolumbane, zagovaraj nas!


Chris Jackson


U obraćanju Kolumban naziva Bonifacija ,,najljepšom Glavom Crkava cijele Europe, najsvetijim Papom, vrhovnim poglavarom, svećenikom svećenika, uzvišenim stražarom“, a sebe ,,hodočasnikom, nekulturnim neotesancem, najnižim i najneznatnijim od svih ljudi, ne zaslužujući biti zvan Kolumba, golubica, već Palumba, divljim golubom. Pismo samo započinje karakterističnom nenadanošću:

,,Tko može podnijeti slušati tu ćelavu glavu? Tko je ta brbljava i arogantna osoba koja se usudi pisati takve stvari, a da ga to nitko ne traži? Možda će mi netko, tko čezne za protutužbom, reći, kao što je židov koji je udario njegovog brata, rekao Mojsiju: ,,Tko te postavio za poglavara i suca nad nama?“ Njemu odgovaram da nije drskost govoriti kada to traži posvećenje Crkve; i ako ga ja vrijeđam, neka razmisli, kako nije važno tko govori, već što se govori. Zašto bi stranac kršćanin skrivao što tvoj susjed arijanac već dugo govori u tuđini?“ Bolje su prijateljske rane od prijevarnih poljubaca neprijatelja.“ Drugi, sa zlobnim užitkom, govore o vama loše iza vaših leđa; ja ću, što se mene tiče, s tugom i boli, otkriti strašne posljedice postojećeg raskola. Vjerujte mi da me ne potiče taština ili drskost, najgore kod čovjeka, da pišem ljudima na tako uzvišenom položaju; žalost, a ne oholost, tjera me da vam kažem, u poniznosti, kako je prikladno, da se zbog vašeg neslaganja “ime Božje izlaže svetogrđu među poganima“. ...Ja govorim kao vaš prijatelj, vaš učenik, vaš vjerni vazal, a ne kao stranac; stoga smiono pozivam vas, naše učitelje, kormilare i mistične veslače našeg duhovnog broda: Bdijte, jer je more uzburkano, uzrujano olujnim vjetrovima koji donose smrt, jer voda je već ušla u brod Crkve i u opasnosti je od potapanja!...

Mi smo učenici sv. Petra i sv. Pavla i drugih svetih Božjih ljudi koji su, nadahnuti Duhom Svetim, napisali sveti kanon Biblije. Prebivajući na kritičnim mjestima na zemlji, Hiberni ne primaju drugi nauk do onoga Evanđelja i apostola. Na našem otoku nema krivovjernika, nema židova, nema raskolnika. Tu je katolička vjera sačuvana nedirnuta kako nam je i predana od vas, nasljednika apostola. Ta činjenica me ohrabrila da vas prodrmam protiv onih koji kleveću protiv vas i vrijeđaju vas kao zaštitnike krivovjernika i raskolnika. U vaše ime ja sam odgovorio tim klevetnicima, kao što i treba učenik u ime svoga poglavara, da rimska Crkva nikada ne brani krivovjernika. Neka moja razmetljivost ne bude uzalud; neka oni, a ne mi, budu zbunjeni. Stoga, ja vas preklinjem, podnesite moju pretpostavku i okrenite ljubazno srce i odano uho mojim prijedlozima. Sve što ću reći što je pravovjerno i korisno imat će dobar utjecaj na vašu čast: jer nije li čisti nauk učenika slava učitelju? A kada sin govori mudro, zar se otac ne raduje? Rijeka duguje čistoću svoje vode, ne samoj sebi, već izvoru iz kojeg izvire. Ali ako su meni, u ovom pismu vama, ili u onome Agripinu, pobjegle riječi koje prelaze granice umjerenosti, ne pripisujte ih oholosti, već nedostatku moje razboritosti.
Bdijte nad mirom Crkve; pomozite svojim ovcama, koje vukovi straše; pričajte im glasom pravog pastira, stanite između njih i vukova, tako da vas, stavljajući u stranu sav strah, mogu prepoznati kao svojeg pravog pastira... Budite budni na Vašem položaju danju i noću. Ako ne želite izgubiti čast koja pripada Vašem apostolskom položaju, sačuvajte apostolsku vjeru; potvrđujte je svojim svjedočanstvom; osnažujte je pisanim putem; pokrijte je autoritetom sinode, i nitko neće imati pravo oduprijeti Vam se. Nemojte, preklinjem Vas, ismijavati ovaj savjet jer dolazi od stranca. 

Svijet je u opadanju; bliži se dolazak Vrhovnog Poglavara...Stojimo na rubu vremena; naši dani prepuni su opasnosti. Pazite, narodi su u nevolji i kraljevstva su pogažena: “Svemogući će se ubrzo oglasiti i zemlja će se tresti. Pazite stoga kada On dođe da Vas ne nađe kako zanemarujete svoju dužnost i kako zadajete svojim kolegama – slugama udarac lošeg primjera, kako jedete i pijete; ili ćete snositi posljedice svoje lažne sigurnosti. Nije dovoljno biti brižan za sebe, jer ste na sebe preuzeli brigu o mnogima; a od onoga kome je dano puno, puno će se i tražiti.

Bdijte, stoga, Sveti Oče; ponovno Vam kažem: Bdijte; jer Vigilius možda nije bio dovoljno oprezan. Vaša opreznost bit će spasenje mnogih, kao što bi slijepa sigurnost s Vaše strane bila propast mnogih... Iako sam sam plah ratnik, ja ću ipak nastojati probuditi Vas, našeg glavnog zapovjednika; jer smo sa svih strana opkoljeni od neprijatelja. Vaša je dužnost otjerati opasnost od čitave Gospodinove vojske. Svi gledaju u Vas, jer Vama je dana moć da objavite rat, da ohrabrite ostale vođe, da naređujete trupama, da dajete signal za marš, da zauzmete mjesto na prvoj ratnoj liniji. Jao nama, ako se mi, u zemlji gdje su neprijatelji prave vjere naoružani za borbu, prepuštamo lijenosti i lažnom optimizmu. Dolazeći s granice svijeta, gdje sam vidio kako duhovni vođe biju boj za Gospodina, mislio sam da ću naći još i hrabrije i sposobnije kapetane ovdje; ali s boli i razočaranjem, izmiješanim sa strahom, vidim bojno bolje i okrećem svoje oči k Vama, našoj jedinoj nadi, i oplakujem bijeg tako velike vojske....

Odrežite bez odlaganja, ja Vas preklinjem, korijen ovog raskola mačem sv. Petra; javno svjedočite o pravoj vjeri pred sinodom; ekskomunicirajte sve krivovjernike i pročistite Petrovu stolicu od svake mrlje zablude, ako se ikakva, kako se navodi, ušuljala. Bio bi to zaista predmet tuge i užasa, da Apostolska stolica, glavno sjedište pravovjerja, ne održi pravilo vjere, i da u nju upiru prste s prezirom. Iz ljubavi prema Kristu, ja Vas molim, branite svoj dobar glas, koji je rastrgan na komadiće među narodima, i ne navlačite na sebe osudu izdaje time što ustrajete u šutnji.
Odstranite zbunjenost koja pokriva lica Vaših sinova i učenika, koji ružno govore na Vaš račun; odstranite iznad svega sumnju koja ovija stolicu sv. Petra. Jer niste za malu stvar optuženi. Optuženi ste da ste u zajedništvu s krivovjernicima – ali ne dao Bog da bih ja u to vjerovao. Tvrde da je Eutiha, Nestorija i Dioskora, te krivovjernike iz davnina, primio u Crkvu Vigilije na petu sinodu ili neku drugu. To je, tvrdi se, uzrok sablazni, sablazni koju Vi nastavljate, ako je istina da ste ih i Vi primili. Vaša djela izgleda da su obojala tu optužbu; jer, ako Vi znate da je Vigilije preminuo zaražen tom zabludom, zašto se njegovom imenu još odaje počast?
Vaša je krivnja ako ste se odvojili od prave vjere, ako ste prvu vjeru pokvarili (Tim 5:12). S dobrim razlogom Vam se odupiru Vaši podanici; s dobrim razlogom odbijaju komunicirati s Vama dok god sjećanje na bezbožno nije ožigosano kao sramotno i otišlo u zaborav. Ako postoji više istine nego laži u glasinama koje se šire o Vama, uloge se okreću; Vaši sinovi su – i to me jako rastužuje što moram reći - “ kao glava, a vi kao rep”. Oni koji su uvijek ostali vjerni i pravovjerni, čak i ako su Vaši podčinjeni, bit će Vaši suci...

Oprostite mi, ako moje grube riječi vrijeđaju Vaše pobožne uši. Sloboda rasprave koja je tako karakteristična za moju domovinu djelomično je kriva za moju odvažnost. Među nama, važu se razlozi, a ne osobnosti. Moja velika zabrinutost da mir i sklad vladaju među vama, tjera me da otvoreno govorim i da ništa ne skrivam. Mi smo, kao što sam već rekao, iskreno vezani za stolicu sv. Petra; jer, veliki i poznat kakav Rim je, samo zbog te stolice on je slavan u našoj zemlji. Iako je slava drevnog grada, slava Ausonije, bila raširena po čitavom svijetu, i u očima svih naroda bio je cijenjen i suveren — pa opet on je velik i uzvišen u našim očima jedino otkada se Bog udostojao pojaviti na zemlji, i Duh Božji sišao na narode, a kočijom Sina Božjega, koju vuku vatreni konji Duha Svetoga, apostoli Petar i Pavao, čijih ste blaženih tijela blagoslovljeni čuvanjem, tih dragocjenih znakova njihove ljubav, prevalili veliki ocean i došli do naših obala. A ako, jezikom Svetog pisma, mi zovemo ta “nebesa” koja proglašavaju slavu Božju, čije su “riječi otišle do sva četiri kraja svijeta“, onda ste preko velikih apostola i vi svi nebeska bića, a Rim, glavni grad svijeta, je glava svih crkava, od kojeg je samo mjesto Kristova uskrsnuća svetije i privilegiranije. Takvo je dostojanstvo Vaše službe, Vi se morate brinuti da ju ne dovedete na loš glas zbog nekog Vašeg čina. Jer jedino toliko dugo dok je zdravi razum na Vašoj strani, Vaš  će autoritet ostati neosporan: pravi čuvar ključeva kraljevstva nebeskog je onaj koji otvara vrata dostojnima, a zatvara ih nedostojnima. Ako bi on radio suprotno ovome, on ne bi mogao niti otvarati niti zatvarati vrata. Čitav svijet zna da je Spasitelj dao ključeve neba svetom Petru, ali ako ste zbog toga uobraženi, sjetite se da će takva nadutost umanjiti Vaš autoritet u Božjim očima...

petak, 27. siječnja 2017.

Savez Vatikana i UN-a: Arhitekti smrti i propasti


Poziv koji je Papinska akademija znanosti uputila Paulu Erlichu, autoru bestselera "Populacijska bomba", zaista bi trebao probuditi svakog katolika. Iako ta najava zvuči strašno, ona ne iznenađuje vatikanske promatrače. Od trenutka kada je Bergoglio zakoračio u ložu, ovaj je Rimski biskup širom otvorio brončana vrata svetog Petra globalistima i njihovom programu kontrole populacije.

Nije iznenađujuće da je Peter Raven, Ehrlichov suradnik na "Populacijskoj bombi", zaposlen kao službeni član Papinske akademije znanosti. Paul Ehrlich slovi kao ideološki praotac pokreta kontrole populacije. Njegov štićenik, Jeffrey Sachs predstavljen je kao veliki vatikanski stručnjak o svim stvarima vezanima za okoliš i održivi razvoj. Sachsu, koji je inače UN-ov birokrat i bliski savjetnik Georgea Sorosa, dana je trajna pozicija u Vatikanu, a govorio je na 19 vatikanskih konferencija tijekom prve tri godine Franjina papinstva.

Ovaj bizarni i zabrinjavajući savez predviđen je kada sam kao član izaslanstva Heartland Instituta putovala u Rim kako bi prosvjedovala protiv vatikanskog usvajanja ciljeva UN-a o održivom razvoju i Papinog poticaja o zaštiti okoliša - Laudato Si. Na konferenciji za novinare u Rimu 27. travnja 2015., obratila sam se na temu vatikanskog zanosa Erlichom i usvajanja kontrole stanovništva.

Kriza trgovine ljudima iskorištena  je od strane Vatikana kao nešto povezano s klimatskim promjenama. Kao stručnjak za trgovinu ljudima, odmah sam raspoznala lažnu priču globalista za promoviranje i razvijanje svoje lažne krize klimatskih promjena od stvarne pošasti trgovine ljudima. Krivac za prijevaru i neprirodnu, beznačajnu paniku  bio je nitko drugi nego Jeffrey Sachs, koji oponaša taktike zastrašivanja gurua kontrole stanovništva 60-ih godina prošlog stoljeća - Paula Ehrlicha. Ovdje je izvadak mojih primjedbi o Sachsu i Ehrlichu iz Rima od 27. travnja 2015. godine:

"I s kime se Vatikan savjetuje o ovome problemu? Jeffreyem Sachsom, koji je proveo cijelu svoju karijeru dižući uzbunu da je svijet prenapučen i da stopa fertiliteta mora biti smanjena. U stvari, na međunarodnom predavanju 2007. Sachs tvrdi da "mi pucamo po šavovima".    

Sachsova mantra o prenapučenosti usredotočena je na afrički kontinent. On tvrdi da ako bi samo siromašne afričke zemlje smanjile stopu fertiliteta, svijet i Afrika bi ekonomski napredovati.

Takvo raspirivanje straha nije ništa novo. Sachs je stajao na ramenima Paula Ehrlicha, arhitekta "nebo pada" obmane počinjenoj u njegovoj knjizi iz 1968. "Populacijska bomba". Ehrlich je usavršio dizanje uzbuna o prenapučenost novinarskom patkom zloglasnom tezom "Borba za prehranjivanje čitavog čovječanstva je završena. U sedamdesetima stotine milijuna ljudi umrijet će od gladi usprkos do sada pokrenutim programima. U ovom kasnom razdoblju, ništa ne može spriječiti znatan porast u stopi svjetskog mortaliteta." 

U unapređivanju  svoje zamišljene krize, Ehrlich podržava sve vrste drakonskih rješenja za rješavanje ove smišljene nepogode, uključujući stavljanje kontracepcijskih sredstava u sustav opskrbe vodom, prisilni pobačaj, prisilne sterilizacije, nasilno kažnjavanje zemalja koje ne žele provoditi radikalne mjere kontrole populacije. Ehrlichove preporuke također su uključivale kaznene poreze na obitelji koje imaju djecu, i na dječje proizvode, kako bi se "popravio" problem globalne gladi od prenapučenosti.

Ehrlichovo proročanstvo sudnjeg dana  bilo je prevara.

Ipak, kao posljedica Ehrlichove obmane, UN je krenuo pravcem reproduktivnih propisa u svijetu s ciljem smanjenja plodnosti, uključujući kontracepciju, sterilizaciju i pobačaj. Velika laž je uspjela i UN je koristio strah kao priliku za uvođenje pobačaja u svjetski poredak. Raspirivanje panike i straha oružje je represivnih organizacija.

Jeffrey Sachs i dalje širi obmanjujuće bombastične Ehrlichove izjave o prenapučenosti i vrlo prikladno dodaje u taktiku novi strah od klimatskih promjena i trgovine ljudima kako bi opravdali i učvrstili nužnost pobačaja i drugih sterilizacijskih alata za postizanje UN-ovih ciljeva održivog razvoja.

Danas imamo istu  taktiku zastrašivanja, iste igrače, samo su nova zvona za uzbunu. Strategija zastrašivanja katastrofičnim globalnim zatopljenjem, koju je razotkrila znanost, prebacuje se na klimatske promjene, koju je također razotkrila znanost, a zatim na održivi razvoj. Neometano, Ujedinjeni narodi potvrđuju moć nametanja ciljeva svojih elita svijetu pod nazivom „zajedničkih ciljeva održivog razvoja."

"Kakogod, zauvijek ugrađen u birokratsku kulturu UN-a njihovo je poželjno oružje izbora; pobačaj na zahtjev. Iz tog razloga vrlo je zabrinjavajuće da se na papinskoj konferenciji pod nazivom "Oplemeniti čovječanstvo" Vatikan savjetuje s glavnim tajnikom UN-a i Jeffreyem Sachsom kako bi preporučio mjere "održivog razvoja" za koje svi znamo da su: pobačaj, kontracepcija i sterilizacija kako bi riješili navodne klimatske promjene."

Dobro došli na vatikanski Novi svjetski poredak, gdje Kristov namjesnik slavi prodavače panike i arhitekte smrti. Za one koji još uvijek naivno tvrde da Franjo nije svjestan aktivnosti i poziva upućenih Sachsu i Ehrlichu, imajte na umu da je Franjo dijelio intiman govornički podij s Jeffreyem Sachsom, dok mu se osobno zahvalio za njegov rad u Vatikanu te da je Papa također bio domaćin privatnog sastanka sa Sachsom i glavnim tajnikom UN-a Ban Ki Moonom u svom papinskom apartmanu. Teško bi se moglo tvrditi da nije svjestan.



Vrijeme je za uzbunu.

Elizabeth Yore

četvrtak, 26. siječnja 2017.

Ekumenizam svetog Ilije proroka


,,A Ilija im zapovjedi: "Pohvatajte te proroke baalove! Ne dajte da i jedan od njih uteče!" Oni pohvataše, i Ilija ih odvede na potok Kišon i tamo ih smaknu.“ (1 Kr 18,40)

ponedjeljak, 23. siječnja 2017.

Posljednji sud


Nauk Crkve o Posljednjem sudu zajedno s onim što nam sveci o tome mogu reći pomaže nam da vidimo same sebe u odnosu prema Bogu kao Njegova stvorenja i one kojima će Bog naposlijetku suditi. Crkva naučava da postoje dva Posljednja suda. Prvi je pojedinačni sud svakog pojedinca pred Bogom nakon njegove zemaljske smrti. Drugi je opći sud, na kojem će na kraju svijeta svi biti okupljeni i Krist će suditi svakom čovjeku koji će ponovno proći svoj osobni sud.

Na pojedinačnom sudu, neposredno nakon smrti, donosi se božanska presuda, odnosno određuje se vječna sudbina preminule osobe. Tijekom ovog suda Bog komunicira s dušom, prenoseći joj Njegovo razumijevanje te duše, tako da svaka duša može vidjeti sve što je činila tijekom cijelog svog života i je li to bilo grešno, i u kojoj mjeri, ili je bilo dobro, i u kojoj je mjeri bilo dobro. Dakle, radi se o intelektualnoj komunikaciji u kojoj nam Bog zatim daje do znanja što smo takvim životom zaslužili, odnosno idemo li u raj ili u pakao.

Ispovjedaonica se ponekad naziva sudom Božje pravde, a ponekad i sudom Božje milosti. Sudom Božje pravde naziva se zato što osoba mora stati pred Božjeg predstavnika, odnosno svećenika, i optužiti se za sve prijestupe i kršenje Božjeg zakona. Sudac prosuđuje kajanje osobe, kako bi ustanovio kaje li se uistinu za svoje grijehe. Ako se osoba ne kaje iskreno za svoje grijehe, svećenik joj ne može dati odrješenje i tako vratiti posvetnu milost, ali ako se osoba iskreno kaje, svećenik joj daje odrješenje i ona je opravdana pred Bogom i više se ne smatra odgovornom za počinjene grijehe, iako je odgovorna za njihov učinak, o čemu ćemo detaljnije malo kasnije.

Pojedinačni sud

Kada čovjek umre, morat će stati pred Božji sud, samo tada neće biti Božjeg predstavnika, već će mu suditi sam Bog. Svaki će čovjek morati stati pred Svemogućeg Boga i odgovarati za ama baš svaki grijeh koji je ikada počinio. No čovjek više neće optuživati sam sebe za grijehe koje je počinio, kao tijekom ispovijedi, nego će mu Bog u potpunosti otkriti kakav je zapravo. Svaki grijeh, svaka mana i svaka povreda Božjeg zakona, bez obzira koliko malena, bit će pokazana s potpunom jasnoćom kakvu čovjek nije imao u ovom životu, čak i grijesi kojih je čovjek bio svjestan za vrijeme života na Zemlji. Stajat će pred Nebeskim sudom dok će samo jedna stvar braniti njegov slučaj, osim svetaca koji će ga također braniti, a to je posvetna milost, jedina stvar koja ga može spasiti.


Kada Bog čovjeku otkrije sve njegove grijehe, pokazat će mu stanje njegove duše, tako da će osim svega što je učinio, čovjek vidjeti i samoga sebe. To je oblik samospoznaje, dobivanja znanja o samome sebi, kakvo se ne može postići u ovome životu. Ono što Bog tada pokaže čovjeku ne može se zanijekati; čovjek se ne može braniti jer vidi da je ono za što ga se krivi istina. Tako da čovjek ne može o tome raspravljati s Bogom, nego će mu Bog reći je li se uistinu kajao za svoje grijehe u ovom životu, je li mu uistinu bilo žao zbog njih. Više neće moći moliti čin kajanja, jer kada čovjek umre, njegova je vječna sudbina zapečaćena. No kajanje koje je čovjek osjećao i činio u ovom životu spasit će ga od kazne koju zaslužuje zbog grijeha, pod uvjetom da je umro u stanju Božje milosti.

Čovjek će pred Bogom stajati bespomoćan, samo će ga braniti oni kojima je pomogao, a koji su završili u raju, kao i sveci i anđeli prema kojima je čovjek imao pobožnost tijekom zemaljskog života. No tamo će, naravno, biti i demoni koji će ga optuživati. Čak niti zastupanje svetaca i anđela neće pomoći čovjeku, u slučaju da je umro u stanju smrtnoga grijeha. Možda će u tom slučaju oni pokazati Bogu neka dobra djela koja je učinio i kojima su svjedočili, no to mu na kraju neće pomoći, jer Bog je sudac. Ako umre u stanju smrtnoga grijeha, i oni će vidjeti da je njegovo vječno prokletstvo uistinu pravedno.

Dakle, nakon što Bog čovjeku pokaže stanje njegove duše, otkrit će mu vječnu presudu, donesenu na temelju stanja njegove duše. Ako je čovjek umro u stanju smrtnog grijeha, Bog će učiniti da mu bude potpuno jasno zašto ne zaslužuje primiti Njegovu milost. Naći će se u paklu, mrzeći Božju pravdu svakim djelićem svoga bića, dok će u isto vrijeme biti svjestan da je Njegova pravednost apsolutno točna.

petak, 20. siječnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (I.)


Trpljenje! Ima li išta uzajamnije od ovog ljudskog zgoditka? Je li išta teže podnositi? Nije li, čak i za najsavršenijeg čovjeka, jedan ili drugi raspon trpljenja prava kušnja? Tko među nama ne treba utjehu? Koga ne treba barem unaprijed pripremiti?

U sljedećih petnaest razloga koji govore zašto Bog dopušta trpljenje, vjerujemo da će čitatelj naći svjetlo i utjehu, koji će Božjom milošću oduzeti trpljenju nešto od njegove gorčine i učiniti blagoslov od onoga što je vrlo često kamen spoticanja. 

Prvi razlog: Sudjelovanje u posljedicama istočnog grijeha

Od mnogih razloga zbog kojih morate patiti, prvi i glavni je ovaj: Kao Adamovo dijete i član velike ljudske obitelji, vi morate, poput ostalih ljudi, otrpjeti svoj dio bolnih posljedica istočnog grijeha.

Čovjekovo izvorno nasljeđe

Da nije bilo istočnog grijeha, trpljenje ne bi bilo poznato među djecom čovječjom. Uvjeti života bili bi posve drugačiji od ovih kakvi su sada, jer bismo živjeli u stanju čarobne savršenosti u kojoj je Adam stvoren, savršenosti koja isključuje svako fizičko i moralno zlo djelotvornije nego što sjajne sunčeve zrake tjeraju tamu noći sa zemlje.

Ali u čemu bi se ta savršenost sastojala? Ona bi se na prvom mjestu sastojala u nasljeđivanju onoga što se naziva čista ljudska priroda. Time podrazumijevamo da bismo posjedovali sposobnosti naše duše – pamćenje, razumijevanje i slobodnu volju – udove, organe i osjetila našeg tijela, u onom stupnju cjelovitosti koja je nužna da nas učini onakvima kakvi smo stvoreni biti – razumna bića – sastavljena od duhovne duše i životinjskog tijela. Posjedovali bismo, bez ikakve mane ili nedostatka, sve kvalitete potrebne da nas učine savršenima u našem redu bivanja: oštar um, dobro pamćenje, snažnu volju i savršenstvo tjelesne forme, ljepotu, zdravlje i jedrinu. Posve bi izostali oni brojni nedostaci duše i tijela s kojima se sada mučimo zbog propadanja uzrokovanog grijehom.

Na drugom mjestu, bili bismo oplemenjeni nasljeđem koje je poznato kao savršenost naše nadnaravi. Kod našeg dolaska na svijet bila bi nam dodijeljena nadnaravna milost po kojoj bi nas Bog uzdigao visoko iznad razine puke prirode i usvojio kao Svoju najdražu djecu, s pravom i vlasništvom na beskrajno uživanje vječne slave u Nebu. Nakon što bismo živjeli u blaženstvu i radosti na ovoj zemlji onoliko koliko je Bog za nas odredio, prenio bi nas, bez da moramo iskusiti gorčinu smrti, u kraljevstvo koje je pripremljeno za nas kod stvaranja svijeta (Mt 25:34).

Na trećem mjestu, to uzdizanje u stanje nadnaravnog uključivalo bi darivanje brojim nadnaravnim nasljeđima koja tvore ono što se zove savršenstvom nadnaravnog. Posjedovali bismo opsežno znanje o naravnim i nadnaravnim istinama; bili bismo slobodni od neukosti i vjerojatnosti zabluđivanja u stjecanju znanja; bili bismo slobodni i od zle požude, jer bi naše sklonosti i takozvane strasti bile tako savršeno pod kontrolom naše volje da one ne bi bile buntovne niti bi nas nagonile da počinimo grijeh. Uz to posjedovali bismo dvije vrlo značajne kvalitete, jednu da ne bismo patili, odnosno bili bismo slobodni od svake vrste trpljenja, i drugu besmrtnosti ili slobode od bolnog mučenja umiranja. Bog je stvorio čovjeka besmrtnog i pravednog. On nije htio smrt.
Jednom riječju, bili bismo sretni nasljednici ogromnog skupa predivnih darova koje je Adam primio kod svog stvaranja i koje je posjedovao do onog trenutka kada je ispao iz milosti.

Posljedice našeg razbaštinjenja

Posljedice koje je proizvelo naše razbaštinjenje su sljedeće:
1. Potpuno smo lišeni cijelog nadnaravnog nasljeđa. Izgubili smo posvećujuću milost i s njom sinovstvo djece Božje, a i pravo i naslov na Nebo. Više nismo voljena djeca Božja, mi smo djeca gnjeva i prognanici iz našeg doma na Nebu. Bez otkupljujuće milosti Isusa Krista, Nebo bi ostalo zauvijek zatvoreno pred nama.

2. Mi smo također posve izgubili nadnaravno nasljeđe – našu slobodu od neukosti, požude, patnje i smrti. Naš razum postao je zamućen; naša volja jako oslabljena, a naše strasti postale su burne i buntovničke; teško patimo od bolesti i raznih oboljenja, od nedaća, nesreća i katastrofa, gladi i ratova; mi moramo podnositi prirodne posljedice naših vlastitih grijeha i grijeha drugih, poput neljubaznosti, mržnje, prijevare, nepravde, tlačenja, okrutnosti i slično. I na kraju, moramo iskusiti smrt. „I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a po tom sud.“ (Heb 9:27)

3. Dok nismo zaradili gubitak darova čiste prirode, budući da su oni nužni za naše postojanje kao ljudskih bića, mi smo svejedno podnijeli znatno propadanje u njima. Naše prirodne sposobnosti vrlo su narušene. Naš razum izgubio je svoju prijašnju oštrinu i širinu percepcije; razum je postao zamućen i sklon svakoj vrsti zablude; volja je tako oslabljena da je postala igračka strasti, koje su, kao pobunjeni robovi, preuzeli vlast nad onime čime su prije vladali razum i volja. Kao posljedica, one nas stalno tjeraju da posežemo za svakom vrstom grješnih prijestupa.

4. Zadnja posljedica našeg razbaštinjenja može se sažeti ovako: ostavljeni sami sebi i bez pomoći milosti, naginjemo grijehu toliko prirodno kao što kamen privlači zemlja svojom gravitacijom, kao što barku nizvodno nosi jaka struja. Grijeh je smrtonosan otrov jednako i za dušu i za tijelo. On stalno proizvodi duhovnu i fizičku propast. Naravno da je uz pomoć milosti moguće oduprijeti se privlačnosti grijeha; ali veći broj ljudi odbacuje tu pomoć od Boga, kriminal i poroci neizbježno cvatu, izravno proizvodeći tužne okolnosti kojima posvuda svjedočimo. Riječima proroka Hošee: „Jer u zemlji nema više vjernosti, nema pobožnosti, nema spoznaje Boga. Kriva kletva i laž, umorstvo, krađa i preljubočinstvo vladaju. Krvavo se djelo reda za krvavim djelom.“ (Hoš 4:1-2)
Tako je svaka vrsta zla koja nanose bol čovječanstvu uvedena u svijet istočnim grijehom.

Jedna ilustracija iz života poslužit će da vidimo istinu istočnog grijeha i da bolje razumijemo njegove posljedice. Zamislite multimilijunaša, oca sretne obitelji s nekoliko djece. Dok god se pažljivo brine o svojim poslovima, njegova djeca imaju sve što mogu poželjeti da ih čini sretnima. Oni ne znaju ništa o siromaštvu, potrebi, oskudici ili gladovanju. Njihove potrebe su zbrinute, o njihovom zdravlju se nježno brine, i ništa se ne štedi za njihovo dobro obrazovanje. Kada otac umre, svaki od njih će naslijediti određeni dio očevog bogatstva, u kreposti prava nasljeđivanja.

Ali ako taj čovjek postane pijanica i nesmotren kockar, on će ubrzo izgubiti sve što posjeduje, čak i svoj dom i imanje – on je upropašten čovjek, sveden na prosjaka i neimaštinu, prisiljen živjeti u ubožnici.

Međutim, takvo kriminalno ponašanje ne uključuje samo njega, koji sam snosi krivicu, već i njegovu djecu, koja su posve nevina zbog pogrešaka svog oca. Jednom su bili sretni u posjedovanju svega potrebnog za ugodan život i iznad svega, imala su puno pravo jednog dana naslijediti očevo veliko bogatstvo, zajedno s njegovim cijenjenim imenom i društvenim ugledom; sada su i oni prisiljeni na bijedu i siromaštvo, njihove nade u svijetlu budućnost su grubo uništene, a umjesto velikog bogatstva osuđeni su na oskudicu, neimaštinu i druge patnje. Iako su slobodni od krivice, ipak će biti dirnuti na najbolniji i najintimniji način neopravdanom budalaštinom svog oca. Iako ni na koji način nisu utjecali na grješno ponašanje svog oca, moraju trpjeti kao da su ona kriva, a ne on, što je spiskan njihov imetak.

Na isti način smo i mi sada podložni tužnim posljedicama gubitka našeg nadnaravnog nasljeđa u koje nas je Adam upleo svojim grijehom neposluha. Rođeni smo na ovaj svijet u stanju razbaštinjenosti, lišeni svih tih divnih darova i kvaliteta koji su za nas pripremljeni od početka. Poput nesretne djece upropaštenog milijunaša, mi nosimo nevolje života kao da smo mi, a ne naši prvi roditelji, pravi prijestupnici. 

To je prvi i glavni razlog zašto je trpljenje svake vrste došlo brzo i u velikom broju u naše živote.

Ali ovdje moramo dodati još jedno promišljanje koje će služiti kao utjeha usred naših kušnji. Zahvaljujući beskrajnoj mudrosti i dobroti Božjoj, naše sadašnje stanje, iako je bez sumnje žalosno, nije nikako beznadno kao što to izgleda na prvi pogled. U svjetlu koje naša sveta vjera obasjava na tu temu, na stanje trpljenja gleda se kao na stanje velikog blagoslova i neograničenih mogućnosti kako povećati našu slavu na Nebu. Božanska Mudrost dosjetila se najdivnijeg načina kako izvući neizmjerno dobro od tako velikog zla. „O felix culpa – sretnog li Adamovog grijeha, koji nam je zaslužio tako divnog Otkupitelja!“ je himna zahvalnosti i radosti koja odjekuje u našim crkvama na Veliku subotu. A zašto? Jer je Isus Krist prinio dostojnu naknadu za Adamov grijeh i sada nam nudi obilnu zalihu Svoje otkupljujuće i spasenjske milosti koja više nego zadovoljava za gubitak našeg izvornog nasljeđa. Istina, ta milost ne obnavlja raj koji je jednom postojao na zemlji, niti ne uklanja iz naših života zla i nesreće koje izviru iz istočnog grijeha; ali ona čini nešto što je konačno beskrajno bolje i vrednije za nas – ona nas osposobljava da podnesemo sve patnje sa strpljenjem i rezignacijom, da ih posvetimo ujedinjujući ih s gorkom mukom i smrću našeg Gospodina, pretvarajući ih u izvore bogatih nadnaravnih zasluga, koje će zauzvrat nama osigurati u Nebu prijestolje puno slavnije i uzvišenije nego da nije bilo Adamovog pada iz stanja izvorne savršenosti.

Ali čuje se prigovor: „Ako je Bog unaprijed znao za fatalne posljedice istočnog grijeha, zašto nije spriječio Adama da počini taj grijeh?“ ili: „Zašto Bog sada ne spriječi grijeh?“ ili još: „Zašto On ne spriječi pokvarene osobe koje nanose patnju nevinima?“ Na te prigovore mogu samo odgovoriti: 
Bog je stvorio čovjeka slobodnog. 
Najplemenitija sposobnost koju čovjek posjeduje je njegova slobodna volja. U korištenje te sposobnosti Bog se ni na koji način ne upliće. Svako uplitanje bi značilo ograničavanje, lišavanje slobodne volje, barem djelomično. To bi zauzvrat značilo da čovjek nije odgovoran za svoja moralna djela. Uplitanje u njegovu slobodnu volju također bi uklonilo zasluge i krivnje; nagradu za dobra djela i kaznu za zla djela. 

Čovjek je posve prepušten svom vlastitom savjetu – savršeno slobodan da izabere između dobra i zla, poslušnosti i neposlušnosti, kreposti i poroka, Neba i pakla. Što god on izabere bit će njegovo nasljeđe. U cjeloživotnoj borbi protiv sila zla – đavla, svijeta i tijela, čovjek ima na svom raspolaganju moćnu pomoć Božanske milosti, s čijom pravilnom upotrebom može izbjegavati grijeh i činiti dobro; ali Bog ga ni na koji način ne može prisiliti da koristi tu milost, ili da djeluje na ovaj način umjesto na onaj.

Mnogi zloupotrebljavaju tu plemenitu sposobnost čineći ono za što znaju da je zabranjeno i grješno i tako postaju autori patnje i za sebe i za svoje bližnje. Bog to ne želi, ali On to dopušta. U međuvremenu, Njegova beskrajna mudrost i Očeva providnost usmjeravaju čak i grješna djela ljudi za unapređenje dobrobiti i spasenje Njegovih odabranih, kao što i je On okrenuo zlobu i neprijateljstvo Židova protiv našeg Gospodina u postizanje otkupljenja čovjeka od grijeha i pakla.


Zašto moram trpjeti? Knjiga svjetla i utjehe - p. F. J. Remler, C.M. str. 9.- 13.

ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

'I nama grješnicima'



Nobis Quoque Peccatoribus (“i nama grješnicima”) - molitva rimskog kanona pobija modernistički nauk da svi idu u raj; da smo svi mi živući sveci na zemlji. Modernisti nemaju osjećaj za grijeh i redefiniraju crkveni nauk da bi se i najgori grješnici osjećali ponosno i bili na miru u vezi svojih sramotnih grješnih stilova življenja i otvoreni prihvaćanju lažnih religija. Prema njima bez obzira što radili ili kojoj religiji pripadali: “Svi idemo u raj!“ (Syllabus Errorum, veliki blaženi papa Pio IX., #15-18). Takvo krivovjerno razmišljanje ne proizvodi svece: hrabre duše spremne umrijeti vjerujući, braneći, prakticirajući i šireći jednu, svetu, katoličku i apostolsku vjeru.

Papa sveti Pio X. upozorio je na taj modernistički napad na našu vjeru u Pascendi Dominici Gregis kada je rekao: ,,… pod plaštom ljubavi prema Crkvi, lišeni svakog čvrstog okrilja filozofskog i teološkog znanja, te štoviše prožeti otrovnim naukom neprijatelja Crkve, bez ustručavanja se izdaju za obnovitelje same Crkve; i zbijajući svoje redove obrušavaju se na ono što je najsvetije u Kristovu djelu, ne štedeći pritom ni samu osobu božanskog Otkupitelja, kojega, svetogrdnom drzovitošću, svode na položaj običnog i jednostavnog čovjeka.” (Pascendi #2).

Modernisti tako mrze tradicionalnu latinsku Misu jer ona čuva nepromjenjive istine naše jedne, svete, katoličke i apostolske vjere, koje oni neprestano napadaju i pokušavaju promijeniti. Nobis Quoque Peccatoribus čini jasnim da smo svi grješnici koji se moramo boriti protiv zla da bismo bili sveti, pokajati se za našu grešnost i moliti za Božje milosrđe ako se usudimo nadati da ćemo jednog dana postati sveci na Nebu. Najveći sveci na Nebu su oni koji su bili najviše svjesni svoje grešnosti na zemlji. Svećenik podiže svoj glas na prve tri riječi i udara se u prsa da bi priznao našu grešnost u velikoj tuzi dok moli Nobis Quoque Peccatoribus:

“I nama grješnicima, slugama Tvojim, koji se uzdamo u premnogo Tvoje smilovanje, udostoj se podati neki udio u društvu sa svojim svetim Apostolima i Mučenicima: s Ivanom, Stjepanom, Matijom, Barnabom, Aleksandrom, Marcelinom, Petrom, Felicitom, Perpetuom, Agatom, Lucijom, Agnezom, Cecilijom, Anastazijom i svima Svetima svojim: u njihovu nas družbu, molimo, milostivo privedi, ne gledajući zasluge naše, nego praštanje. Po Kristu Gospodinu našemu.“

Kao članovi ,,vojujuće Crkve”, mi na zemlji moramo se boriti protiv sila zla, neprijatelja naše vjere da bismo imali ikakvu nadu u pobjedu u borbi da spasimo duše, uključujući svoju. Parafrazirajući svetog Pavla: mi moramo izboriti dobru bitku; moramo završiti svoj hod; moramo sačuvati vjeru (2 Tim 4:6). ,,Pobjedonosna Crkva”, sveci na Nebu koji su pobijedili u duhovnoj borbi dok su bili na zemlji, pomažu nam dostići vječnu slavu svojim molitvenim zagovorom i svetim primjerom. 

Nobis Quoque Peccatoribus daje nam petnaest posebno uvaženih svetaca mučenika kao pomoć: osam muškaraca i sedam žena – od kojih su svi bili spremni boriti se protiv grijeha i podnijeti sve nedaće prije nego se odreći svoje vjere. Među njima su razni staleži vjernika: prorok, đakon, apostol, biskup, papa, svećenik, egzorcist, supruga, majka, neudana, djevica i udovica. Svi su umrli prije 305. godine, što nam govori o starosti ove molitve iz rimskog kanona. Budući da su rimski vladari bili najveći neprijatelji katoličke vjere u svoje dane, tako i danas Crkvu posebno napadaju modernisti pod kojima sada trpimo; s novim mučenicima, drugačije vrste, koji se bore svakodnevno za svoje duhovne živote. 

Sveti Ivan Krstitelj (umro 30. AD) prvi je na listi i posebno značajan danas dok modernisti napadaju nauk Krista i Njegove Crkve o braku. Tom posljednjem proroku Starog zavjeta tetrarh Galileje i Pereje kojeg su postavili Rimljani, Herod Antipa, odsjekao je glavu jer je branio svetost braka; jer se javno suprotstavio Herodovom preljubničkom braku sa ženom drugog čovjeka. Ivanove riječi, zbog kojih je umro, i danas odzvanjaju u borbi s modernistima u vezi sakramenta ženidbe: „Nije ti dopušteno imati ženu svojega brata.“ (Mk 6:18). Blagdan: rođenje – 24. lipnja; smrt – 29. kolovoza.

utorak, 10. siječnja 2017.

Uloga majke u odgoju i obrazovanju


Dužnik sam svojoj majci. Kreposti lako prelaze s majke u srca njezine djece, koja rado čine ono što trebaju.“ (Arški župnik)

Pelene. Ručak. Telefon.


Majčinstvo je naizgled ponekad obilježeno zamornim mijenjanjem pelena, ogorčenjem zbog pripremanja ručka i frustracije zbog nemogućnosti uživanja u telefonskom razgovoru jer je beba počela plakati. Ali usred te vike domaćeg života, katoličke majke zaista mogu naći spokoj u duši jer znaju da vrše Božju volju dok podižu duše za nebo. Podizanje djece je vrijedan i ispunjavajući posao koji posvećuje majku i pomaže joj da raste u kreposti. Svaki stupanj razvoja djece poziva na drugačiji majčinski pristup koji crpi iz njenih snaga.


Razvoj ranog djetinjastva: od rođenja do četvrte godine


Važna okolnost za vrijeme tih godina je da majka mora biti kod kuće za svoju djecu. Papa Pio XI. napisao je da je sam civilni poredak u opasnosti “ako je čak i majka obitelji, na veliku štetu njenog doma, prisiljena otići i tražiti uzdržavanje svojim vlastitim radom.“ [1]

Djeca te dobi doživljavaju psihološki razvoj u većoj mjeri od ljudi nego njihove vanjske okoline. Također ostaje jako malo sjećanja u memoriji odrasle osobe o događajima prije druge godine – najčešće se ničega ne sjećamo iz tog razdoblja. To je zato što se tada mozak dramatično brzo razvija. PET snimke pokazuju koliko mozak naraste od rođenja do 12 mjeseca tako da mozak jednogodišnje bebe izgleda više kao mozak odrasle osobe nego mozak novorođenčeta.[2] Važno je da u tom razdoblju života majke provedu mnogo vremena sa svojom malom djecom i predškolcima.

Kritična stvar je velika kvantiteta vremena, ne ,,kvalitetno vrijeme”. Letargične kao i hiperaktivne majke bit će jednako dobre ako su jednostavno dostupne svojoj dječici. Jednogodišnjak će ponekad doći do svoje majke i provesti četiri, pet minuta naslanjajući se na nju. Dijete treba tu sigurnost. Nakon toga dijete opet odjuri da bi se igralo. Majka mora biti u kući da bi se to dogodilo. Može biti štetno za djetetov razvoj kada majka radi izvan kuće. Stabilnost je dobra stvar u tom razdoblju, ali čak i da se obitelj seli svake godine, prisutnost i dostupnost majke kućanice prirodno će ublažiti posljedice preseljenja.

Nedavna studija potvrđuje ono što je Pio XI. podučavao prije skoro 80 godina. Istraživači su promatrali utjecaj siromaštva na djetetov razvoj. Otkrili su da ,,je među zaštitnim faktorima koji su učinili tu djecu otpornijima, sigurna povezanost s njihovim starateljima među najvažnijima.”[3] Drugim riječima, stvorite emocionalno siguran i stabilan obiteljski život i na vašu djecu neće utjecati opomene pred isključivanje struje niti stari, korišteni namještaj.


Želja za ugađanjem majci


Djeca prije sedme godine vrlo lijepo odgovaraju majci i žele joj udovoljiti. Koristite to na vašu korist. Možete biti izravni i reći da niste sretni zbog njihovog ponašanja. Učinite to osobnim. To djeluje kod petogodišnjaka; a kod šesnaestogodišnjaka to više nema nikakav utjecaj.

Ta želja za ugađanjem vas kao majke također znači da vaša raspoloženja imaju veliki utjecaj na njih. Njihova emocionalna sigurnost ovisi o vašoj vlastitoj radosti ili tuzi svakoga dana. Ali dublja emocionalna nestabilnost u majci ima čak i gori negativni utjecaj. Dok studije pokazuju kako postporođajna depresija nema trajan utjecaj na dijete, istraživači mozga pokazali su da dugotrajna depresija izravno utječe na djetetovu sposobnost za učenje i da odgovori na podražaj. Lijevi prednji dio mozga pokazao je smanjenu aktivnost za 40% kod beba koje su bile na promatranju s deprimiranim majkama. Taj dio mozga povezan je s vanjskim emocijama. Međutim, devet od deset beba majki koje nisu bolovale od depresije pokazale su visoku stupanj aktivnosti lijevog prednjeg djela mozga.[4]

nedjelja, 1. siječnja 2017.

,,Drži sebe čista“ (1 Tim 5, 22)


,,,Volja je Božja vaše posvećenje: da izbjegavate bludnost, da svaki od vas zna čuvati svoje tijelo u svetosti i časti, a ne pohotnim strastima poput pogana, koji ne poznaju Boga; da nitko u toj stvari ne griješi i ne zavarava svoga brata, jer Gospodin osvećuje to sve, kako smo vam i prije rekli i posvjedočili. Bog nas uistinu nije pozvao na nečistoću, nego na svetost. Stoga, tko to odbacuje, ne odbacuje čovjeka nego Boga, koji vam daje svoga Duha Svetoga.“ (1 Sol 4,3-8)

1. Naše tijelo mora služiti našoj duši i Bogu

Čovjek je stvoren od tijela i duše koji ujedinjeni tvore ljudsku osobu tako da i tijelo i duša moraju surađivati u svih ljudskim djelima. Duša je nadređena tijelu, ali ona može djelovati samo tako da koristi tijelo kao instrument. Ako, na primjer, čovjek želi dati milostinju siromašnoj osobi, želja je u njegovom umu i volji, koja daje moći njegovoj duši, ali duša mora iskoristiti ruku, koja je dio tijela, da bi dala milostinju.

Kako tijelo služi Bogu

Da bi nam bilo jasnije kako je tijelo potrebno za služenje Bogu, možemo razmotriti razna djela koja moramo izvršiti u klanjanju i štovanju Boga i posvećenju naših duša. Vidimo odmah kako važnu ulogu u tome igra naše tijelo. Čak i da bismo mislili o Bogu, moramo koristiti naš mozak. Da bismo govorili Bogu u molitvi, moramo koristiti usne i jezik. Naša tijela ulaze u primanje svih sakramenanta. U krštenju, voda se polijeva po našoj glavi. U potvrdi, krizmom se pomazuje naše čelo. U posljednjoj pomasti se svetim uljem pomazuju svi naši udovi. U pokori moramo izreći naše grijehe. U ženidbi mladenka i mladoženja moraju izgovoriti svoj pristanak. Kod svetog reda biskup polaže svoje ruke na glave onih koji trebaju biti zaređeni i oni dodiruju sveto posuđe svojim rukama. Iznad svega, u sakramentu Božje ljubavi, u Euharistiji, tijelo ima vrhovnu čast primiti Tijelo i Krv našeg Gospodina pod prilikama Svete Hostije.

Hram Duha Svetoga

Ne samo da tijelo služi duši na sve ove načine u posvećivanju, već je ono također i prebivalište duše koja se tako posvećuje i zato se zaista može nazivati prebivalištem Božjim.

Dužni smo čuvati i braniti tijelo

Budući da tako tijelo igra vrlo važnu ulogu u svim našim djelima kojima služimo Bogu, dužni smo čuvati tjelesni život i zdravlje tako da naša služba može biti savršenija. Nadalje, ako nam je to dužnost, to je također i pravo i nitko nam ga ne može oduzeti.

2. Šesta i deveta zapovijed

"Ne sagriješi bludno."
"Ne poželi tuđeg ženidbenog druga."

Budući da je ljudsko tijelo tako poštovano od Boga, slijedi da i mi moramo poštivati i cijeniti svoja vlastita tijela i tijela drugih ljudi. Krepost koja nam u tome pomaže zove se krepost čistoće. Njezino drugo ime je anđeoska krepost jer su anđeli, po samoj svojoj naravi, slobodni od ikakve napasti protiv nje.

Svrha šeste zapovijedi

Svrha šeste i devete zapovijedi je da osigura poštovanje i dostojanstvo ljudskog tijela. Šesta zapovijed zabranjuje svako nečisto ponašanje, bilo počinjeno u osami (poput samozadovoljavanja) ili s drugom osobom kao i sve poglede i riječi suprotne kreposti svete čistoće. Šesta zapovijed osobito zabranjuje preljub, koji je ozbiljan grijeh protiv svete čistoće, počinjen s tuđom ženom ili mužem. Oženjene osobe imaju posebnu dužnost čuvati svetu čistoću jer muž i žena pripadaju jedan drugome u duši i tijelu po svetom sakramentu ženidbe.