petak, 31. kolovoza 2018.

Poveznica između liturgijskih zloporaba i zlostavljanja maloljetnika


Znamo da postoje dobri i sveti svećenici, slike divnog Velikog Svećenika i Dobrog Pastira, koji nam neumorno služe, koji najrevnije rade za naše spasenje i koji su dio razloga zašto je biti katolik najveća radost na svijetu. Mnogi od nas znamo jednog, nekoliko njih ili mnoge takve svećenike. A znamo i koliko su podcijenjeni i kako su u ovakvim trenucima podvrgnuti nezasluženom skepticizmu i sumnji zbog krivica nekih od njihove braće klerika – krivica koje oni sami osuđuju i odbacuju kao što i laici čine.

Svi mi, laici u klupama i kler u svetištu, nikada se ne smijemo prestati pitati teška pitanja. A možda je najvažnije od tih teških pitanja: što je to omogućilo tolikim 'Božjim ljudima', uključujući biskupe, da postanu pijuni đavla? Osim općenitih razloga poput Adamovog pada, neuredne požude i opasnosti koje dolaze uz službe s autoritetom, možemo li odrediti neki uzrok koji je specifičan za posljednjih pedeset godina – tom razdoblju na koje je ograničena većina slučajeva klerikalnog zlostavljanja?

Sustavni uzrok klerikalnog zastranjenja s dužnosti, uzrok moralne mlitavosti i razuzdanosti u stilu Woodstockova bezakonja ili antinomijanizma koji je pratio liturgijske reforme i deformacije od šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada je razuzdana proslava samoga sebe zamijenila katolički ideal – koji nije svugdje ostvaren, ali se svugdje traži – svećenika koji se podvrgavao disciplini zahtjevne liturgijske forme s njezinim časnim rubrikama i ulivenim strahom Božjim. Svećenik je običavao biti čovjek posvećen strogoj i trezvenoj službi u svetištu. Kako se sve ubrzano mijenjalo ovih desetljeća, on je odjednom postao središte pučke pozornosti, 'predsjedatelj' koji rukovodi zajednicom. Svećenici su bili bačeni u lavlji brlog taštine, popularnosti, sentimentalnosti i razonode, a nisu svi bili Danijeli koji su se izvukli neozlijeđeni. Nigdje na vidiku nije bilo asketizma, svemu zlu koje je prije bilo potisnuto starim kodeksom časti sada je dana potpuna sloboda.

Katolici izvjesne dobi znaju o čemu pričam. Kako sam rođen 1971., mogu se prisjetiti mnoštva 'kreativnih liturgija' – i što nije začuđujuće, klerici koji su odgovorni za te stvari su među onima koji su kasnije bili pod istragom zbog moralne iskvarenosti. Dugo mi je vremena trebalo da uočim vezu (možda samo sporo kopčam), ali napokon mi se sve razjasnilo: desetljećima duga zlouporaba svete Mise i svih ostalih sakramentalnih i liturgijskih obreda – i stoga, kao produžetak, nasilje učinjeno vjernim katolicima koji imaju pravo na svetu liturgiju u njezinoj punini, kao što uputa Redemptionis Sacramentum govori – čini prvi i temeljni oblik klerikalnog zlostavljanja laika, kome je seksualno zlostavljanje samo konkretniji i bezumniji oblik. Klerikalno seksualno zlostavljanje je povezano s klerikalnom liturgijskom zloporabom, a seksualna izopačenost je samo odraz liturgijske izopačenosti.

nedjelja, 26. kolovoza 2018.

Bl. Alojzije Stepinac: svećenik koji nosi laičku odjeću suspendiran je a divinis!



U današnjem vremenu velike krize i opće pomutnje u Crkvi jedan od popratnih znakova dekadencije svećenstva je napuštanje kleričkoga odijela. Nošenje laičke odjeće – odjeće bez ikakvoga prepoznatljivoga svećeničkoga znaka – postalo je za moderne svećenike nešto sasvim normalno i samorazumljivo. Klerička odjeća nosi se samo za službene prigode – povodom liturgijskih obreda i većih svečanosti, dok se u 'obično vrijeme' oblači 'civil' – upravo kao da je svećeništvo zanimanje poput policajca ili vatrogasca koji će odjenuti službenu odoru za radnoga vremena, dok će izvan toga biti privatna osoba. Simbolika je to koja vidljivo svjedoči o promjeni shvaćanja svećenikove osobe uzrokovane revolucionarnim promjenama Drugoga vatikanskoga sabora. Nije se u Crkvi bez razloga razvila posebna klerička odjeća koja će odražavati posebnost kleričkoga staleža. Svećenik je onaj koji je uzet od ljudi i posvećen za službu Bogu, koji se po sakramentu svetoga Reda bitno razlikuje od laika, koji prima bitno dioništvo u osobi Krista Velikoga svećenika te po toj posveti trostruku vlast – posvećivanja, naučavanja i upravljanja.

S druge strane, modernistički nauk koji je dobio svoj odraz na II. vatikanskom saboru i u pokoncilskim reformama tu razliku razvodnjuje. On polazi od krsnoga dostojanstva svih vjernika te ministerijalno svećeništvo predstavlja samo kao jedan poseban oblik služenja u okviru općega poslanja kojeg primaju svi kršćani. Time se ide ususret protestantskome poimanju pastirske službe koja se svodi samo na službu predsjedanja, gdje se iz zajednice bira osoba koja će izvršavati službu u korist te zajednice, ali koja ne prima nikakvu bitnu posvetu od Boga niti bitnu vlast – ona samo proizlazi iz zajednice i o njoj ovisi. Tako se i u modernoj, pokoncilskoj Crkvi svećenika promatra samo kao jednoga iz zajednice, de facto laika koji postaje malo više od toga kada izvršava svoje službene dužnosti. To posebno dolazi do izražaja u zapadnim zemljama u kojima je modernistička revolucija dosegla svoje naprednije faze. Tamo laička vijeća dobivaju praktično sve ovlasti za vođenje zajednice, dok je svećenik samo u najboljem slučaju prvi među jednakima koji će izvršavati odluke tih vijeća. Potpuno popuštanje i razvodnjavanje discipline oko kleričkoga odijevanja u našoj domovinskoj Crkvi samo je pokazatelj smjeranja prema takvim revolucionarnim točkama koje se bez sustezanja prikazuju kao uzor.


A kako je to izgledalo u dobrim starim vremenima, kada je Tradicija bila u potpunosti na snazi? Ogledni primjer pokazuje nam gornja odredba bl. nadbiskupa Alojzija Stepinca. Njegove riječi će vjerojatno mnogi moderni svećenik pročitati s preneraženjem, no one pokazuju brigu jednoga istinski katoličkoga biskupa. Doista, kleričko odijelo nije nešto prigodno i samo izvanjski, nego uistinu neizostavni dio njegova identiteta te su dobri, vjerni katolički pastiri neprestano naglašavali njegovu važnost. Naš dragi blaženik je bio toliko svjestan važnosti te obveze da je propisao vrlo tešku kaznu za njegovo kršenje – suspenziju a divinis! Odluka je to koja bez ikakve dvojbe ima svoju punu opravdanost i koja treba svim svećenicima kojima je imalo stalo do katoličkoga identiteta služiti za pouku.

četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Zašto moram trpjeti? (XIV.)



Četrnaesti razlog: usklađivanje s Isusom Kristom

Četrnaesti razlog zašto podnosite križeve i nedaće može biti ovaj: budući da vas je Bog predodredio za slavu Neba, nužno je da postignete sklad sa slikom i prilikom Isusa Krista.

U nekoliko svojih poslanica prvim kršćanima, sv. Pavao govori o nužnoj usklađenosti s Isusom Kristom kao uvjetom za zadobivanje krune vječne slave. On im govori kako svi koji su predodređeni za Nebo prvo moraju biti preobraženi na sliku i priliku Sina Božjega. Sličnost koju građanin nebeskoga kraljevstva mora imati sa svojim Kraljem je savršena koliko je milost može načiniti. On mora postati drugi Krist. Naš nebeski Otac primit će kao svoje dijete samo onoga u kojemu on može vidjeti crte lica svoga vječnoga Sina i o kome može svjedočiti kao što je posvjedočio za Njega na brdu Tabor: „Ovo je moj ljubljeni Sin, u Njemu mi sva milina.“

Ali Isus Krist je bio čovjek žalosti. Od prvog trenutka svog ranog života do posljednjeg daha na križu On je trpio neprekidno u duši i u tijelu. Njegova stvarna muka trajala je samo nekoliko sati, istina je; ali njezino iščekivanje, koje je uključivalo najjasnije predviđanje svih najmanjih detalja, pratilo ga je kroz cijeli život i nikad ga nije ostavilo bez patnje – ne, čak ni na trenutak. Tu su bili mržnja, neprijateljstvo i zlostavljanje koje je trpio od svog naroda, njihovo odbacivanje kao izopćenika, njihovo osuđivanje do nepravedne smrti kao zločinca i konačno nečuvena surovost s kojim je bio pribijen na križ da bi umro kao da je najgori zločinac. Na kraju, tu je bila i ljuta bol koju mu je nanosila spoznaja da će bezbrojne duše biti izgubljene usprkos svemu što je On učinio da ih spasi. Zaista, nijedan čovjek nikada nije bio pozvan trpjeti toliko kao taj nevini Jaganjac Božji.

nedjelja, 5. kolovoza 2018.

Kako krstiti u slučaju spontanoga pobačaja


,,U svakom slučaju spontanog pobačaja, bez obzira u kojemu stadiju trudnoće, plod treba krstiti: apsolutno ako je sigurno živ, uvjetno ako je životnost upitna.“

Taj citat iz kanonskog
a zakonika ne može biti jasniji pa opet mnogi katolici ne poznaju nauk Crkve o toj temi. Moj suprug i ja postali smo ga svjesni gotovo slučajno.


Prije našega vjenčanja zastali smo u crkvi sv. Petra u Chicagu radi ispovijedi. Kada sam spomenula svećeniku da se udajem, rekao mi je da moram znati kako krstiti u slučaju spontanoga pobačaja. Predložio je da pitam katoličkoga liječnika ili medicinsku sestru kako prepoznati plod (fetus) i kako ga krstiti. Rekao mi je da radi sigurnost i muž treba to znati.

Slijedila sam njegov savjet i Jacku objasnila proceduru. Pretpostavili smo da svaki par dobije tu informaciju poput nas. Tek nakon što smo izgubili bebu shvatili smo da samo rijetki parovi znaju kako postupiti u takvom slučaju.

Nakon moga prvoga spontanoga pobačaja rekla sam bliskim prijateljima kako smo sretni što je Jack mogao krstiti plod. Začuđeni pogledi naših prijatelja potaknuli su nas na razmišljanje. Odlučili smo to spomenuti još nekima i vidjeti kakva će biti njihova reakcija.

Mnogi mladi parovi koji nikada nisu izgubili bebu zapravo su mislili da se to rijetko događa i da se uvijek događa u bolnici. Drugi nisu mislili da je plod prava osoba u toj ranoj fazi. Treći su pretpostavljali da laik nikad ne bi mogao prepoznati zametak (embrij) ili plod (fetus).

Neki su mislili da smo smiješni što od toga radimo predstavu jer je plod sigurno već bio mrtav. Samo mali broj je shvatio da su trebali pokušati krstiti i osjećali su se loše jer nisu znali kako to učiniti.

Ono što nas je najviše začudilo su bili oni parovi koji su imali nekoliko spontanih pobačaja i koji nisu nikada niti pomislili na krštenje. Da su to sve bili neobrazovani katolici, možda bismo mogli razumjeti, ali oni to nisu bili.

srijeda, 1. kolovoza 2018.

"Vi imate veću moć od mene"



Svećenik FSSPX-a, p. Kenneth Novak, susreo je nedavno u jednoj zračnoj luci američkoga predsjednika Donalda Trumpa. Kada ga je predsjednik prepoznao u reverendi kao svećenika, rekao mu je: "Vi imate veću moć od mene!".