utorak, 30. siječnja 2018.

Biskup Athanasius Schneider o nadbiskupu Lefebvreu


Biskup Athanasius Schneider poznat je kao veliki promicatelj tradicionalne latinske Mise i branitelj katoličkoga nauka usred velike pomutnje koja zahvaća današnju Crkvu. U nedavnom intervjuu s engleskim vatikanistom Edwardom Pentinom dao je među ostalim svoje viđenje uloge lika i djela nadbiskupa Lefebvrea. Komentar prenosimo u nastavku.

PENTIN: Kako gledate na Svećeničko bratstvo sv. Pija X.? Simpatizirate li njihovu poziciju?

SCHNEIDER: Papa Benedikt i papa Franjo su u različitim navratima govorili s razumijevanjem o Bratstvu sv. Pija X. Naročito je u svoje vrijeme, kao kardinal Buenos Airesa, papa Franjo pomogao FSSPX-u u nekim administrativnim pitanjima. Papa Benedikt je jednom rekao o nadbiskupu Marcelu Lefebvreu: ,,On je bio veliki biskup Katoličke Crkve”. Papa Franjo smatra FSSPX katoličkim i to je izrazio javno nekoliko puta. Stoga traži pastoralno rješenje te je napravio darežljive pastoralne odredbe dajući svećenicima FSSPX-a redovne ovlasti ispovijedanja i uvjetne ovlasti za kanonsko vjenčavanje. Što više raste doktrinarna, moralna i liturgijska pomutnja u životu Crkve, sve će se više razumjeti proročko poslanje nadbiskupa Marcela Lefebvrea u izvanredno mračnome vremenu opće krize u Crkvi.


Možda će jednoga dana na njega povijest primijeniti sljedeće riječi sv. Augustina:

,,Često također božanska providnost dopušta čak i da dobri ljudi budu izbačeni iz Kristove zajednice putem silovitih zasjeda tjelesnih ljudi. Kada oni zaradi mira Crkve strpljivo podnose tu uvredu ili nepravdu i ne stvaraju novotarije u smislu krivovjerja ili raskola, time će poučiti ljude kako treba Bogu služiti s istinskim raspoloženjem i s velikom i iskrenom ljubavlju. Nakana tih ljudi je vratiti se kada se metež umiri. Ali ako to nije moguće jer se oluja nastavlja ili ako bi se njihovim povratkom mogla uzbuditi još žešća, oni se čvrsto drže nakane da traže dobro čak i kod onih koji su odgovorni za nerede i pomutnju koja ih je p
rotjerala. Oni ne stvaraju vlastite, odijeljene skupove, nego brane do smrti i pomažu vjeru za koju znaju da se propovijeda u Katoličkoj Crkvi” (De vera religione, 6, 11)

Izvor: http://wdtprs.com/blog/2018/01/bp-schneider-of-khazkstan-on-archbp-lefebvre-of-the-sspx/

četvrtak, 25. siječnja 2018.

Anđeo iz Fatime i zadovoljština na svetoj Misi



Ove godine (2016., op. ur.) slavimo stotu godišnjicu ukazanja anđela čuvara 1916. u Fatimi u Portugalu. To je jako značajan dio Božje objave u Fatimi budući da je pripremio put za Gospina ukazanja sljedeće godine. Danas, sto godina kasnije, ta poruka anđela čuvara u Portugalu zadobiva jednu dodatnu, dalekovidnu dimenziju: ona nam pomaže shvatiti ozbiljno žurnost da činimo sve što možemo, kao katolici, u obnovi tradicionalne latinske Mise. Stoga ću u ovom kratkom članku razmotriti neke najvažnije dijelove tog ukazanja i dovest ću ih u vezu s potrebom da budemo vjerni i da radimo na obnovi Mise svih vremena.

Sv. Mihael – anđeo čuvar Portugala

Anđeo s neba ukazao se tri puta te godine djeci pastirima iz Fatime – Luciji, Franji i Jacinti. Prvi puta se ukazao u proljeće, a posljednji puta u jesen. U svom prvom ukazanju, anđeo se predstavio kao anđeo čuvar Portugala. Najvjerojatnije je to bio sv. Mihael Arkanđeo. U tom prvom ukazanju, sv. Mihael je iznio poruku od neizmjerne važnosti – djeci iz Fatime, svijetu i nama katolicima 21. stoljeća. Što je rekao sv. Mihael? On, čije ime znači: „
Tko je poput Boga?“, donio je jednostavnu poruku koja je usredotočena na Boga. Naučio je male pastire moliti u klanjanju i naknadi Svemogućemu Bogu: „Moj Bože, ja vjerujem u Tebe, klanjam Ti se, ufam se u Tebe i ljubim Te! Molim Te, oprosti onima koji ne vjeruju u Tebe, koji Ti se ne klanjaju, koji se ne ufaju u Tebe i koji Te ne ljube!“ To je „molitva s neba“ koju je anđeo Gospodnji donio djeci pastirima iz Fatime za naša vremena: da bismo vjerovali u Boga, da bismo se klanjali Bogu, da bismo dali zadovoljštinu za mnoge jadne duše koje odbacuju Boga. Od tada pa sve do kraja svojih dana u ovoj dolini suza, Lucija, Franjo i Jacinta ostali su vjerni toj molitvi, često je moleći na koljenima ili u poniznoj prostraciji.

Potičem vas da razmislite i dobro razmotrite duboko značenje te molitve. Nije zanemarivo da je Bog izabrao tu molitvu vjere, klanjanja i naknade za ova naša vremena. Ta molitva upućuje na temeljni problem našeg svijeta i Crkve danas. Težak i užasan grijeh naših vremena je odbacivanje Boga: ljudi i narodi koji ukidaju sveti Božji zakon, Njegove zapovjedi i društveni red koji je Bog milostivo odredio. Trinaest godina prije ukazanja anđela čuvara, naš Sveti Otac sv. Pio X. napisao je sljedeće u svojoj inauguracijskoj enciklici E Supremi: ,,Zgranuti smo više od svega katastrofalnim stanjem ljudskog društva danas. Tko može previdjeti da društvo u današnjemu vremenu, više nego u ikojemu prijašnjemu vremenu, pati od strašne i duboko ukorijenjene bolesti koja se razvija svaki dan te ga izjeda do same srži njegova bića, koja ga vodi do uništenja? Razumijte, časna braća, koja je to bolest – otpad od Boga”. Razmislite o tome... o odbacivanju Boga. Razmislite o implikacijama. Jednom kada je Bog odbačen, što nam preostaje? Postoje milijuni i milijuni duša, uključujući i bezbrojne takozvane katolike, koji možda još govore da vjeruju u „Boga“ iako se tako ne ponašaju, zapravo (odnosno životima koje žive) ne pokazuju svoju vjeru u jednoga pravoga Boga, a niti se ne klanjaju Bogu, ne ufaju se u Njega niti Ga ljube. Samo Nebo je potvrdilo tu strašnu stvarnost u Fatimi 1916. preko sadržaja te molitve naknade koju je anđeo čuvar donio za naša vremena.

četvrtak, 18. siječnja 2018.

Svjetska molitvena osmina


Svjetska molitvena osmina za sjedinjenje svih kršćana u Katoličkoj Crkvi i za obraćenje nevjernika

Danas započinje molitvena osmina (18. - 25. siječnja) koja je pokrenuta prije nešto više od sto godina – o čemu detaljnije govori gornji izvadak iz molitvenika Kruh nebeski (1941.). Crkva je uvijek čuvala od Boga objavljeni nauk da se krivovjernici i raskolnici – oni koji ne pripadaju Kristovoj Crkvi, trebaju u nju vratiti jer izvan nje nema spasenja. Na tu je nakanu Crkva neprestano molila sve do Drugoga vatikanskoga sabora i pomutnje koju je uveo ekumenizam, gdje se promiče zabluda da nije nužno obraćenje na katoličku vjeru i da se krivovjernici i raskolnici mogu spasiti u svojim zabludama. U tom smislu će se po našim crkvama promicati sablažnjive, krivovjerničke ekumenske poruke i održavati zajedničke molitve i bogoslužja s onima koji su se odcijepili od Kristove Crkve.


A mi molimo onako kako je to Crkva uvijek činila – da se krivovjernici obrate i da se u samoj Crkvi suzbiju i osude modernistička krivovjerja koja po njoj haraju već pola stoljeća!

nedjelja, 14. siječnja 2018.

Izgubljeni pastir: kako papa Franjo zavodi svoje stado


Knjiga koja već privlači pažnju međunarodnih medija usprkos tome što će biti objavljena tek za dva mjeseca (na kraju veljače) je buduće djelo Phila Lawlera, ,,Izgubljeni pastir. Kako papa Franjo zavodi svoje stado“.

Izgubljeni pastir (napomena: Primio sam besplatan primjerak unaprijed da bih se mogao pripremiti za ovaj osvrt) je još jedna knjiga koja pruža kritički pogled na papu Franju i njegovu aktualnu vladavinu nad Katoličkom Crkvom. Prije nje su još dvije knjige zauzele sličan pristup: prva je Georgea Neumayra ,,Politički papa, Kako papa Franjo oduševljava lijevicu i napušta konzervativce“, i druga, novija knjiga pisca pod pseudonimom Marcantonio Colonna ,,Papa diktator. (Još jedna knjiga u istom stilu kolumnista New York Timesa Rossa Douthata izaći će u ožujku 2018. ,,Promijeniti Crkvu: papa Franjo i budućnost katoličanstva.)

Sandro Magister, talijanski vatikanist, nedavno je raspravljao o Lawlerovoj predstojećoj knjizi. Kao što on kaže, Lawler je jedan od najmjerodavnijih i najuravnoteženijih katoličkih pisaca u Sjedinjenim Državama. Bio je urednik „Catholic World Reporta” novinskog časopisa Ignatius Pressa, izdavačke kuće koju je utemeljio isusovac Joseph Fessio, učenik Josepha Ratzingera. A danas upravlja ,,Catholic World Newsom”. Rođen je i odgojen u Bostonu. Oženjen je i otac sedmero djece.

Prije negoli detaljnije pogledamo Lawlerovu kritiku pape Franje, trebam reći da nedvojbeno najvažnije kod njegove knjige nije novost u pristupu ili njezinoj originalnosti argumenata, već je ona sama značajna jer je Lawler istaknuti i cijenjeni katolički konzervativac – odnosno, katolik koji nije poznat kao utvrđeni tradicionalist i tako, nije očigledan papin kritičar kojega će lako odbaciti. Lawler jasno pokazuje u knjizi da se identificira s učenjima prethodnih dva pape, pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. i da još uvijek smatra da oni služe kao zaštita od nekih zastranjujućih i varljivih događaja naših vremena. Na primjer, Lawlerovo je stajalište da trebamo pristupiti Drugom vatikanskom saboru kroz Benediktovu „hermeneutiku kontinuiteta“, koja podrazumijeva da se svi dokumenti s koncila od 1962.-1965. mogu i trebaju nekako pomiriti s dvotisućljetnim tradicionalnim naukom Katoličke Crkve.

Takva perspektiva treba stajati kao protuargumenat protiv onih koji tvrde da otpor prema „reformama“ pape Franje poglavito proizlazi od ,,lefebrovaca” ili ,,tradicionalista”. Andrea Tornielli, papin povjerenik i novinar za La Stampa’s Vatican Insider, je nedavno to ovako opisao:

,,Filozof Rocco Buttiglione je rekao ovo, komentirajući ,,correctio filialis” koji optužuje papu Franju da propagira krivovjerni nauk: ,,kod porijekla mnogih doktrinarnih kritika protiv sadašnjeg Prvosvećenika postoji i suprotstavljenost njegovim prethodnicima i konačno koncilu“. A sada to zapažanje nalazi daljnju potvrdu u knjizi koju je potpisao Enrico Maria Radaelli, koji kritizira teološku misao Josepha Ratzingera i njegovo temeljno djelo „Uvod u kršćanstvo“ i koju odobrava teolog Antonio Livi, bivši profesor u Lateranu i potpisnik ,,correctio”. Ne znam sve ostale potpisnike correctio – rekao je Buttiglione prošloga listopada – One koje poznajem, neki su lefebrovci. Oni su protiv koncila, protiv Pavla VI., protiv Ivana Pavla II., protiv Benedikta XVI. i sada su protiv pape Franje.“

A kao suprotnost tome, ono što bi mogla postati najistaknutija knjiga koja daje kritički pogled na papu Franju, sada nju piše netradicionalistički katolik! Moj muž, dr. Robert Hickson, sjeća se kada je prvi puta susreo g. Lawlera i s njime raspravljao 1985. kada je ovaj došao na Christendom College da bi održao pohvalni govor o papi Ivanu Pavlu II. i Relatio Finalis izvanredne biskupske sinode iz 1985. (20 godina nakon II. vatikanskog), koji je (Relatio, op. pprev.) bio pohvala samom Drugom vatikanskom saboru kao i onome što se dogodilo u tih dvadeset godina poslije. (Značajno je da je taj dokument sastavio današnji kardinal Godfried Danneels.) Moj muž – tada profesor i voditelj odjela za književnost na Christendom Collegeu – izazvao je g. Lawlera (kao i profesora filozofije s Koledža Russella Hittingera) – a time i koncil – u vezi nekih njegovih problematičnih aspekata. Zatim je upitao želi li Koledž „štititi revoluciju Drugoga vatikanskoga sabora“ i dodao je da on vjeruje da se neki dijelovi koncilskoga nauka ne mogu pomiriti s crkvenom predajom, posebno oni o vjerskoj slobodi, sinkretizmu i indiferentizmu, ali i o milosti, iskrenoj, ali pogrešnoj savjesti i samoj naravi Crkve (de Ecclesia).

Nadamo se da će se ta rasprava s g. Lawlerom jednom nastaviti u dobroj vjeri u budućnosti. Zauzimajući suprotne strane u toj ranijoj raspravi, sada ga želimo počastiti zbog njegove hrabrosti što je zauzeo ovakav stav u sadašnjoj krizi u Crkvi.

Za mnoge čitatelje OnePeterFive-a, Lawlerova knjiga služit će najviše kao pregled onoga što smo i mi redovito izvještavali u toku ovoga papinstva, a razvija se korak po korak. Lawlerova knjiga organizirana je kronološki – započinje s izborom pape Franje i njegovim prvim programskim djelom —Evangelii Gaudium — a zatim opisuje dvije biskupske Sinode o obitelji i postsinodalnu pobudnicu Amoris Laetitia. Također se bavi i različitim problematičnim temama ovoga papinstva, poput papine reforme Kurije, njegovim izjavama o kontracepciji, rodnoj ideologiji (poznatoj izjavi ,,ona koja je on”!), islamu, zaštiti okoliša i još puno toga. Završava knjigu raspravom može li papa biti u krivu i kakav sada treba biti odgovor klera i laika.

Nećemo rekapitulirati Lawlerove – na mnogo načina bolne – opise papinih koraka revolucionarnim putem, već ćemo se koncentrirati na procjene i kritike koje g. Lawler predstavlja uz njih. Kao što kaže na početku svoje knjige:

,,Davao sam sve od sebe da razuvjerim – svoje čitatelje, a ponekad i sebe – da, unatoč nekim uznemirujućim pokazateljima, Franjo nije radikal, da ne odvodi Crkvu od drevnog izvora vjere. Ali postepeno, protiv svoje volje, došao sam do zaključka da jest. [….] Shvatio sam da se više ne mogu pretvarati da Franjo samo daje svježe tumačenje katoličkog nauka. Ne, bilo je to više od toga. On je bio uključen u smišljena nastojanja da se promijeni ono što Crkva naučava.”

utorak, 9. siječnja 2018.

Imaju li obilježja sekte tradicionalne zajednice ili koncilska Crkva?


Katolici privrženi Tradiciji željeli su uvijek samo živjeti svoju vjeru kao što su to činili naši preci. Kritičnih pitanja koja se, nažalost, danas javljaju unutar Crkve, ne bi bilo da nije došlo do revolucije Drugoga vatikanskoga sabora kada je u Crkvu prodro modernizam i zavladao njezinim strukturama. Nametnuti su nauci i prakse proizašle izravno iz modernizma te su potisnuli i prognali vjekovni katolički nauk i bogoslužje. Tako su sada katolici privrženi katoličkome nauku i bogoslužju postali marginalizirani te ih – upravo zbog njihove malobrojnosti – progresivistički bojovnici nerijetko ocrnjuju pridajući im obilježja sekte. Tradicionalni katolici nisu rabili taj diskurs, ali kada treba odgovoriti na takve optužbe, tada valja uzvratiti i pokazati pravu istinu. A ona glasi da ako bi se ikome mogla pridati obilježja sekte, onda su to upravo modernisti koji se odvajaju od katoličkoga nauka svih vjekova i iznutra cijepaju Crkvu. Da bismo to pokazali, poslužit ćemo se primjerom jedne definicije za kojom posežu sami modernisti da bi ostvarili svoj naum, a da pritom zapravo ne naslućuju da se iste riječi okreću protiv njih poput bumeranga.

"Riječ "sekta" može se tumačiti dvojako: kao grupa ljudi koja se od nečega odvojila ili kao grupa ljudi koja nekoga ili nešto slijedi. Sektama nedostaje institucionalna dimenzija i stuktura Crkve: prema darovima prepoznati, propisno obrazovani i pravilno zaređeni crkveni službenici, transparentan crkveni red i hijerarhija, teološki profilirani i pravno odobreni obredi i doktrine, te katolička perspektiva i teologija Crkve (svijest da Crkva postoji dalje od vlastitog praga)."

Upravo sva ova obilježja možemo prepoznati u tzv. 'koncilskoj Crkvi' (izraz koji je smislio mons. Benelli kada je prijetio nadb. Lefebvreu da se istoj toj Crkvi treba pokoriti). Sljedbenici novotarskih reformi koje su se u Crkvi nametnule nakon Drugoga vatikanskoga odvojili su se od Tradicije i slijede nauk modernista (Rahnera, de Chardina, Congara, de Lubaca, Kunga, Schillebeeckxa, Kaspera) koji je bio prethodno osuđen. Koncilska crkva gubi institucionalnu dimenziju zbog sveopćega kolegijalizma – nema nikakvog autoriteta, svatko može širiti hereze bez da mu se išta dogodi (jedini autoritet postoji prema tradicionalistima – netko može biti uronjen u kakve god poroke i širiti koje god hereze, ali tko pokazuje sklonosti prema tradicionalnoj Misi, toga se progoni i izopćava). Ona nema prema darovima prepoznate službenike jer ne postoji nikakva provjera – svatko može ući u bogoslovije i toleriraju se svakakvi moralni ekscesi, nisu propisno obrazovani jer su formirani na temelju modernističkoga i heretičnoga nauka po teološkim fakultetima, nisu ni pravilno zaređeni jer su ređeni po defektnome i modernističkome obredu koji je radikalno promijenjen i različit je od tradicionalnoga. Crkveni red i hijerarhija nisu transparentni jer nitko nikome ne odgovara – svatko može raditi što hoće i ne postoji nikakvog autoriteta. Obredi i nauk koji se naučava u koncilskoj Crkvi su sve samo ne teološki profilirani i pravno odobreni i ta 'Crkva' postoji samo unutar njihova modernističkoga sustava, a tradicionalisti moraju letjeti van, ili ih se u najmanju ruku mora staviti u geto i natjerati da priznaju njihove 'dogme'.

"Većina ovakvih pokreta izišla je iz većinske Crkve te prema njoj gaji agresivno neprijateljstvo."

Upravo tako, 'koncilska Crkva' proizašla je iz Katoličke Crkve svih vjekova i gaji prema njoj i njezinoj Tradiciji neprijateljsko raspoloženje te se zato modernisti stalno posipaju pepelom za prošlost Crkve.