nedjelja, 30. travnja 2017.

Nedjelja Dobrog Pastira


Danas slavimo nedelju Dobroga Pastira, na osnovu odlomka iz svetoga evanđelja što smo ga upravo sada čuli, gdje se Isus objavljuje kao Dobri Pastir, koji život daje za svoje ovce. Danas je zbog toga i nedelja svećeničkih zvanja, jer Isus Dobri Pastir, pase svoje stado po sakramentu svećeničkog i biskupskog reda. To jest, u nasljednicima apostola, kojima je Isus predao svu vlast, koju je primio od Oca da u ime njegovo pasu svoje stado.

Prvo ćemo dakle razmotriti osobu Isusa Krista, našega Gospodina, jer jedino tako možemo dospjeti do razumijevanja njegovog pastirstva i pastirstva onih, kojima je dao udjela u svom poslanju i vlasti. Naš dragi Isus kaže za sebe da je On vrata, vratar i dobri pastir. Simbolično je to rečeno, ne doslovno. Duhovno trebamo shvatiti ove izraze našega Gospodina. I on nam sam daje objašnjenje da nitko ne dolazi Ocu, osim po njemu, dakle on je vrata po kojima dolazimo do Boga. Ali on je i Bog, zato je i vratar i samo oni ulaze, kojima on otvara, jer je On jedini posrednik između Boga i ljudi, jer je pravi Bog i jer je pravi čovjek u jednoj jedinoj i nerazdjeljivoj osobi Božjega Sina. Koji dakle ne ulaze kroz vrata, razbojnici su; to jest oni, koji su došli i dolaze mimo Isusa u ovčinjak, to jest u Crkvu Božju. Takvi su bili svi, koji su zavodil Izraela, prije dolaska Kristova, govoreći o sebi da su oni Mesija, a ne bijahu. Za njih kaže Isus da su kradljivci, lopovi i ubojice. Taki su bili Teuda i Juda Galilejski, koji su zbog lažnog interesa i samopozvani zaveli druge i na kraju zajedno s njima propali.

Isus je dakle prava vrata, koja vode Bogu. Isus je pravi Mesija, a ne kao oni prije njega. On je vrata po svom utjelovljenju, jer je učinio sebe prolazom do Oca. On, vječni Sin očev, postade čovjekom da bi nas doveo u svoje divno kraljevstvo svjetlosti, mira i istine. Vrata je dakle kao utjelovljeni Sin Očev, rođen od Djevice, a isto On je i vratar, kao Bog od Boga, koji otvara vrata svojega kraljevstva svima, koji u njega vjeruju. A to kraljevstvo je Crkva, koja ima ključeve kraljevstva nebeskoga i na putu je u nebo.

Dalje nastavlja Isus i kaže da kao vratar ima povesti van svoje ovce i da ide pred njima i da ga njegove ovce, koje je izveo slijede. Te njegove ovce, koje je izveo, slušat će njegov glas, dok glas stranca neće poslušati.

To da je Isus izveo svoje ovce, označuje one, koje je svojom krvlju, smrću i uskrsnućem otkupio od grijeha i oprao u krštenju. A vodi ih po naučavanju svetog evanđelja, po svojim pastirima, i hrani ih svojim tijelom. Te njegove ovce su dakle vjerni kršćani, vjerni katolici. Stoga jedino će se oni, koji ulaze i izlaze kroz prava vrata, Isusa našega Gospodina, spasiti i nalaziti pašnjake vječnoga života, ovdje svete sakramente, a ondje lice Boga živoga.

Ta nema imena danog pod nebom u kome bi se mogli spasiti, doli ime Isusa Krista. Kako se ulazi dakle kroz ta vrata? Ulazi se vjerom u Njega, ulazi se po svetom krstu, izlazi se na pašnjake dok slušamo sveto evanđelje i dok se hranimo svetim propovijedima sa usta onih, koje je Dobri Pastir, postavio u svoje ime kao pastire. Da vidimo, tko su danas lopovi, koji dolaze da kradu i da ubijaju. To su oni, koji su otpali od prave vjere, koji su napravili sebi sekte i crkve po svom ukusu. To su jehovini svedoci, koji napastuju katoličke kuće i traže, koga da proždru. To su sve ostale sekte subotari, adventisti, pentekostalci i ostali, koji osnivaju svoje zajednice mimo Kristovog ovčinjaka i odvlače slabe ovce iz krila Svete Majke Crkve. Ali to su i oni, koji se guraju u svećenički stalež, a da ih Bog nije pozvao. To su oni, koji imaju na umu svoju korist. To su oni, koji su nepogodni za tu službu, a ipak je prigrabili. To su oni, koji krivim naukom truju zdravu vjeru, koji u svojim govorima hule na Majku Božju, na sakramente, na ispovijed, na molitvu, na papu, na celibat, na svećenstvo kao, koji žderu misu i šire pogubne govore i ruše zakone Božje. To su oni svećenici, koji su otpali od Crkve, kao msgr. Milingo u novije vrijeme, kao Martin Luther u prošlosti i mnogi drugi, koji se odmetnuše od Krista i Boga.

srijeda, 26. travnja 2017.

Sablazan našeg vremena


Svijet je pun sablazni i Isus kaže: ,,Teško svijetu zbog sablazni" (Mt 18, 6-7). Sablazan, prema katoličkom moralu, je ponašanje onoga koji prouzrokuje grijeh ili duhovnu propast svoga bližnjega (KKC 2284).

Nije dovoljno ne činiti ono što je samo po sebi grijeh, nego je potrebno izbjegavati ono što, iako nije grijeh, stavlja druge u opasnost da griješe; i to, poučava Rječnik moralne teologije od kardinala Roberta i Palazzinija, vrijedi posebno kada smo na visokom mjestu u svijetu (ili u Crkvi) (Editrice Studium, Roma 1968., str. 1479).

Najteži oblici sablazni danas su reklama, moda, apologija nemoralnosti i izopačenosti od strane medija, zakona koji odobravaju kršenje Božjih zapovijedi kao oni koji su uveli pobačaj i životno partnerstvo – homo- i heteroseksualno.

Crkva je također oduvijek smatrala sablazni građanski brak ponovno vjenčanih. Ivan Pavao II. u Familiaris consortio pokazuje sablazan kao jedan od razloga zbog kojega razvedeni i ponovno oženjeni ne mogu primiti svetu Pričest. Zapravo "ako bi se pripustile te osobe Pričesti, vjernici bi bili navedeni na zabludu i zbunjenost oko crkvenog nauka o nerazrješivosti braka" (br. 84).

Kanon 915., Zakonika kanonskog prava kazuje: ,,Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.

Jedna izjava Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove potkrijepila je zabranu sadržanu u tom kanonu protiv onih koji si umišljaju da se to pravilo ne primjenjuje na slučaj razvedenih i ponovno oženjenih. Izjava potvrđuje: "U konkretnom slučaju pripuštanja svetoj Pričesti rastavljenih i ponovno oženjenih vjernika, sablazan, shvaćena kao radnja koja potiče druge na zlo, u isto vrijeme se tiče sakramenta Euharistije i nerazrješivosti ženidbe. Takva sablazan postoji čak i ako, nažalost, takvo ponašanje ne pobuđuje više čuđenje: naprotiv, upravo zbog izobličenja savjesti, potrebno je da pastiri još više djeluju, strpljivo kao i odlučno, u obrani svetosti sakramenata, u zaštiti kršćanske moralnosti, a sve za ispravnu formaciju vjernika" (Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove, Izjava o pripuštanju svetoj Pričesti razvedenih i ponovno oženjenih, 24. 6. 2000, u: Communicationes, 32 [2000], str. 159-162).

Nakon objavljivanja postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia, ono što je za Učiteljstvo Crkve uvijek predstavljalo sablazan, smatra se prihvatljivim ponašanjem, koje valja biti popraćeno s razumijevanjem i milosrđem. Mons. Pietro Maria Fragnelli, biskup Trapanija i predsjednik Vijeća Talijanske biskupske konferencije za obitelj, mlade i život, u intervjuu za biskupsku agenciju SIR 10. travnja, posvećenom dokumentu pape Franje, rekao je da: ,,primanje apostolske pobudnice u biskupijama raste, u smislu da se uvijek sve više nastoji ući u dubinu duha Amoris laetitie, što zahtijeva novi mentalitet kad se usporedi općenito ljubav, povezana s obitelji i obiteljskim životom".

ponedjeljak, 24. travnja 2017.

Prvi puta u gotovo 50 godina, u irskoj biskupiji služit će se samo tradicionalna latinska Misa


Patetična priča o Katoličkoj crkvi u Irskoj nastavlja se. Posljednje poglavlje je da ondje zbog manjka svećenika ,,neće biti Misa u utorak u cijeloj Biskupiji Limerick – nešto što se nije dogodilo u gotovo 2 stoljeća.

Biskupije i mediji govore nam da će biti samo ,,bogoslužje Božje riječi koje će predvoditi laici“ (Bogu hvala, ovaj katolik [autor članka, op.] nema pojma što to uopće jest, a umrijet će sretan što nije ni znao).

Normalno ne bismo marili da su sve Novus ordo Mise presušile u biskupiji. Zašto i bismo? Molimo da odumru po cijelome svijetu. Ali nalazimo ovo kao dobru priliku da ispravimo Biskupiju Limerick i medije.

Ondje će uistinu biti Misa u utorak. Dvije od njih će uistinu služiti Institut Krista Kralja Vrhovnog Svećenika.

Cijeli – ali ipak nepotpuni izvještaj za pamćenje, na ovoj poveznici od Irish Timesa.

Tako se u utorak u Limericku uistinu stvara povijest. To će biti po prvi puta u gotovo 50 godina, prvi puta otkako je Pavao VI. izumio i nametnuo svoju novu Misu stvorenu od povjerenstva, prve nedjelje došašća 1969., da će jedina Misa koju katolik može pohađati u cijeloj irskoj biskupiji biti tradicionalna latinska Misa. Deo gratias, alleluia, alleluia.


Izvor: http://rorate-caeli.blogspot.com/2017/04/for-first-time-in-nearly-200-years-only.html

četvrtak, 20. travnja 2017.

Najveći pomor u ljudskoj povijesti

Kineski propagandni plakat koji promiče obitelj s jednim djetetom

Financial Times izvijestio je da je 14. ožujka kinesko Ministarstvo zdravstva objavilo sljedeće statistike za razdoblje od 1971.:

- izvršeno je 336 milijuna pobačaja
- provedeno je 196 milijuna sterilizacija
- ugrađeno je 403 milijuna kontracepcijskih spirala

Narodna Republika Kina, najmnogoljudnija zemlja svijeta i komunistička diktatura, prvi puta je postavila zakonska ograničenja na rast populacije 1971., a 1979. je započela prisilni program ,,jednog djetetapo paru. To znači da je ova zemlja izvela najveći pomor ljudskih bića u povijesti svijeta.

Da bi dao perspektivu ovom broju ubijenih, Financial Times navodi niz statistika: broj je veći nego cijela svjetska populacija u vrijeme križarskih ratova; jednak je zajedničkoj trenutnoj populaciji Sjedinjenih Država i Australije; iz kineske populacijske kontrole uslijedilo je više smrti nego od bubonske kuge u Europi ili velike kineske gladi, broj je veći od svih ljudi ubijenih u 10 najstrašnijih ratova u ljudskoj povijesti, to je više od broja sve djece koja će biti rođena u svijetu tijekom sljedećih 10 godina.

Samo Bog može istinski vidjeti veličinu takvog gubitka u samo jednoj državi. (American Life League procjenjuje da je u Sjedinjenim Državama bilo više od 60 milijuna namjernih pobačaja u 44 godine od odluke Roe vs. Wade iz 1973.) Neka se Bog smiluje našem svijetu.

Izvori: Financial Times; The Gospel Coalition, American Life League

subota, 8. travnja 2017.

Zašto moram trpjeti? (V.)


Vremenita kazna za naše grijehe

Peti razlog zašto moraš trpjeti je ovaj: počinio si mnoge grijehe i stoga si stekao veliki dug vremenite kazne. Moraš vratiti taj dug ili ovdje ili poslije – ovdje, tako što ćeš činiti dobrovoljna djela pokore ili podnoseći trpljenje koje ti Bog šalje ili dopušta da ti dođe: poslije, podnoseći patnju čistilišta.

Vidjeli smo da veliki dio jada kojega čovjek podnosi nanosi ili uzokuje sam sebi. Ali osim toga što smo krivi kada dopustimo da dođe do tog stanja, postoje mnoge teške patnje čiji su uzroci izvan čovjekove kontrole. Od kojih nema bijega, kao što nema niti od same smrti. Takve su neizbježne nezgode ili katastrofe, zarazne bolesti i epidemije, oluje, potresi i ratovi, kao i one koje imaju svoj izvor u sebičnosti, neljubaznosti, neprijateljstvu, nepravdi i okrutnosti koje iskusimo na svojim leđima u kontaktu sa svojim kolegama. Što je s tim patnjama?

Za mnoge, ako ne sve, možemo reći da su poslane ili barem dopuštene zbog vremenite kazne za naše grijehe. Da bi to razjasnili, moramo reći nekoliko riječi o prirodi kazne koju zaslužujemo grijesima. Svaki grijeh, pa čak i najmanji, uključuje dvije stvari: krivicu i kaznu. Pod krivicom mi shvaćamo uvredu ili prekršaj protiv Boga koji su sadržani u tom grijehu; a pod kaznom mislimo na zadovoljštinu ili naknadu koja se za njih mora dati. Ta kazna je dvostruka, vječna i vremenita. U slučaju smrtnog grijeha, ona je i vječna i vremenita; dok je u slučaju lakog grijeha ona samo vremenita.

Vječna kazna sastoji se od osude grješnika na vječnu patnju pakla; odnosno, svatko tko umre s neoproštenim smrtnim grijehom na svojoj duši je osuđen da vječno trpi u "paklu, u ognju neugasivom, gdje crv(savjesti) njihov ne umire, i oganj se ne gasi."(Marko 9,43-44). Ta kazna, međutim, nije ista za sve smrtne grijehe, već se razlikuje u stupnju i intenzitetu prema posebnoj zloći koja pripada svakom grijehu posebno.

Vremenita kazna sastoji se u tome da se kazna mora podnijeti kraće ili dulje vremensko razdoblje, ili u ovome životu ili u čistilištu. U ovome životu, sastoji se od različitih vremenskih nevolja koje nas redovito snalaze poput siromaštva, bolesti i progona i dobrovoljnih djela pokore; dok se u sljedećem sastoji od patnje koja se podnosi u čistilištu.

Kad god se smrtni grijeh oprašta u dobroj ispovijedi ili činu savršenog kajanja, i krivnja i vječna kazna za grijeh su posve oproštene; također kada se oprašta laki grijeh, krivica je odstranjena. Ali vremenita kazna, i za smrtni i laki grijeh, otpušta se svaki put samo u onoj mjeri kakva je dispozicija raskajanog grješnika. Ako je njegovo kajanje savršeno i vrlo snažno, možda uspije poništiti odjednom cijeli dug kao što je bez sumnje bio slučaj sa sv. Marijom Magdalenom kada je klekla pred Isusove noge i pustila svoje suze savršenog kajanja; ali ako je njegovo kajanje samo nesavršeno, onda će se postići samo onoliko oprosta kazne koliki je stupanj njegovog kajanja. Dakle, koji god dio vremenite kazne nije otpušten u vrijeme kada se grijeh oprašta mora biti odrađen kasnije, bilo u ovom životu pokorničkim djelima ili kasnije podnoseći kazne u čistilištu.

Primjena ovih istina

Sada kada znaš ove istine, prouči svoju grješnost u prošlosti. Jesi li ikada pokušao razmisliti o tome kako je cijeli iznos vremenite kazne koju duguješ možda puno veći nego što misliš? A to je iz dva razloga: kao prvo, jer svaki grijeh koji počiniš vuče za sobom svoju odgovarajuću kaznu; a drugo, jer si možda kriv za veliki broj grijeha. Što se tiče prvog, moraš znati da kazna slijedi grijeh nužno kao što sijena slijedi neki predmet na suncu. Zrno prašine, sićušna vlas, olovka, drvo, kuća, planina, sve to baca sjenu određene veličine. Tako i svaki grijeh, od najmanje nesavršenosti do najgnjusnijeg zločina koji čovjek može počiniti, zavrjeđuje kaznu koja točno odgovara stupnju njegove zlobe.

Koliko je velika kazna u svakom slučaju ne možemo znati; to je Božja tajna. Ali ovoliko znamo, da je u slučaju smrtnog grijeha ona jako velika, kao i u slučaju onih lakih grijeha koji su toliko blizu granice između lakog i smrtnog grijeha da niti najučeniiji teolozi ne mogu odlučiti je li on još uvijek laki grijeh ili je prešao granicu i postao smrtni.

utorak, 4. travnja 2017.

,,Papolatrija“ je stvarna


Prošlog mjeseca supruga i ja posjetili smo katoličku trgovinu, tražeći nešto što bi poklonili jednom od naše djece kao dar za godišnjicu krštenja. Našli smo nešto prikladno – lijepi križ od kositra na kojemu je u središtu medaljon s likom sveca čije ime naše dijete nosi.

To je bio jedan od nekoliko takvih križeva, a svaki od njih je imao različitog sveca ili arkanđela. Ali uskoro smo se užasnuli kad smo vidjeli da jedan od kositrenih križeva nema niti nebeskog sveca niti anđela. Tako šokirani uslikali smo križ koristeći kameru na mobitelu moje supruge:

S obzirom na kvalitetu slike ne može se lako razabrati, ali oko lika pape Franje nalazi se ovaj natpis: ,,Papa Franjo, moli za nas.

Ne bi trebalo biti potrebno objašnjavati zašto je to posve i krajnje nekatoličko – zapravo, da je to ozbiljna povreda svake pobožnosti i štovanja.

Mi kršćani molimo jedan za drugoga svaki dan i svakoga dana čujemo kako
nas znaju pitati: „Molim te, moli za mene“, ili kako skupine traže: „Hoćete li moliti za nas?“

Također zazivamo svece i anđele riječima: ,,
Ora pro nobis“. ,,Moli za nas“. Nosimo blagoslovljene sakramentale i pobožne slike posvećene nebeskim svecima i anđelima kao sredstva zazivanja njihove zagovorničke zaštite. Ispravno je davati takvu čast članovima pobjedničke Crkve. Onomu kome je Bog iskazao veliku čast, i mi je moramo iskazati.

Ali mi ne pravimo sakramentale, pobožne slike i predmete posvećene bilo kojem od naših bližnjih kršćana čije je smrtno tijelo još uvijek u ovome svijetu. Bez obzira koliko on ili ona bili sveti. Bez obzira koliko on ili ona bili nadahnjujući za nas. Bez obzira kakav on imao autoritet u Crkvi.

Pa čak ni papi.

subota, 1. travnja 2017.

Regularizacija i potpuno opravdanje nadbiskupa Lefebvrea



Napomena urednika Remnant Newspapera: Ovo je proširena verzija članka koji je bio objavljen u nedavnom tiskanom izdanju „Remnanta“. Ovdje ga reproduciramo da bismo potakli konstruktivnu raspravu o tome što bi se moglo dogoditi (ako se ostvari) najznačajnija promjena u Crkvi od Summorum Pontificuma. Te rasprave prije realizacije čine mi se prikladnima, ali one ne smiju biti napad na one koji su za regularizaciju. Postoje dobri ljudi s obje strane ovog problema, a ono što slijedi, samo je mišljenje jednog čovjeka koji možda griješi. Tako ja to vidim – kao autsajder – a čitatelj slobodno može odbaciti moje brige i ostati mi prijatelj i brat u oružju.

The Remnant se ne bavi glasinama. Ali posljednjih mjeseci sve vrvi glasinama o neizbježnoj regularizaciji Bratstva sv. Pija X., a i generalni poglavar, biskup Bernard Fellay, konačno potvrđuje da su to i više nego samo glasine, iako je stvar još daleko od riješene.

Zbog poslanja pape Franje da potkopa sve katoličko, svaka „regularizacija“ od Vatikana – bez obzira na uvjete – može uzrokovati prijateljima FSSPX-a razlog za brigu. Biskup Fellay to, vjerujem, razumije, i zna da takva briga potječe od zabrinutosti za FSSPX. On, zapravo, i sam dijeli tu brigu. Preuzvišeni je nedavno primjetio u intervjuu o kojemu se naširoko izvještavalo da iako Rim, čini se, teži regularizaciji, „da to ne znači da ćemo mi ići dalje, jer moramo ići s velikom razboritošću te osigurati svoju budućnost da možemo spriječiti svaku mogućnost zamke. Stoga, ne srljamo u tu situaciju.“

Zaista mudre riječi. U ovome trenutku, zbog svih nepravda kojima papa Franjo i njegovi crkveni plaćeni ubojice podvrgavaju Franjevce Bezgrješne, na primjer, zbog njihove tendencije prema Tradiciji – neki od nas odmah zamišljamo da je bilo kakva regularizacija od Vatikana vrlo vjerojatno zamka. Napokon, Papa koji je našao način kako potkopati tisućljećima stari Red malteških vitezova, vjerojatno bi imao pouzdanja u svoju sposobnost da nađe put oko FSSPX-ove nedavno izmišljene osobne prelature.

Teško je pod bilo kojim okolnostima – s obzirom da je Crkva hijerarhijska – zamisliti da bi Papa bio vezan uvjetima prelature jednog običnog bratstva katoličkih svećenika. Radilo se, konačno, o vatikanskoj zloupotrebi moći – a ne FSSPX-ovoj kritici Drugog vatikanskog sabora i nove Mise – zbog koje je uopće i došlo do FSSPX-ovog „raskola“. A raspravljati da se, ako će se dogoditi slična kršenja pravila nakon „regularizacije“ FSSPX uvijek može „vratiti tamo gdje je bio“ je, vjerujem, previdjeti silnu djelotvornost dosadašnje vatikanske strategije 'podijeli pa vladaj'.

Osim toga, ako papa Franjo zaista želi dati regularizaciju bez ikakvih obaveza – što ga sprječava? Potezom svoje papinske olovke FSSPX može regularizirati još večeras i stvar riješena. Zbog činjenice da on to nije učinio mnogi od nas se pitaju o njegovim namjerama.

Postoji jednostavna stvar naravne pravde koju ovdje treba imati na umu: je li se Vatikan spreman posthumno ispričati nadbiskupu Lefebvfreu za veliku nepravdu koja mu je učinjena, najvjernijem sinu Crkve dvadesetog stoljeća? Je li Vatikan spreman zahvaliti FSSPX-u što je sačuvalo tradiciju Crkve zadnjih četvrt stoljeća? Ili Vatikan pod svaku cijenu želi razvijati turbo-modernističku agendu koja će imati koristi da stekne kontrolu nad svojom najmoćnijom tradicionalističkom opozicijom?



Da, argumentira se ovako: ali FSSPX bi imao osobnu prelaturu koja bi mu dopuštala da nastave biti točno kakav je! Zaista? Od kada Crkva tako djeluje? Govorimo o hijerarhijskoj instituciji u kojoj bi FSSPX, tako mi se čini, moglo „nastaviti točno kakav je“ toliko dugo dok onaj koji ima nadzor kaže da može. Čak i s prelaturom, ono bi još uvijek bilo podložno hirovima pape Franje, čije će općenito dopuštenje biti potrebno da mogu „kritizirati II. vatikanski i novu Misu“. Ali otkada proturevolucionari dobivaju dopuštenje revolucionara da bi se suprotstavili Revoluciji? To izgleda na prvi pogled apsurdno.

U svojoj propovijedi prilikom biskupskih ređenja 1988. u Econeu, u Švicarskoj, nadbiskup Lefebvre je vrlo jasno rekao da je njegova odluka da djeluje bez vatikanskog mandata nije samo razborit trud da spasi svoje Bratstvo. Stari vojnik slomljena srca otišao je u rat toga dana i sigurno nije lobirao za svoje malo pravo da smije kritizirati određene elemente Drugog vatikanskog koncila. Nadbiskup je razumio da je đavao izveo puč u Rimu, zbog čega je on bio obvezan donijeti svjesnu odluku da stane protiv Vatikana koji je izdao Crkvu.



“Obratimo se Presvetoj Djevici Mariji,” rekao je nadbiskup tog sudbonosnog dana. „Draga moja braćo, znate da je Lav XIII. na temelju proročkog viđenja rekao: „Petrova će stolica jednog dana biti sjedištem bezboštva.“... Vrijedi li to već danas? Hoće li to biti tek sutra? Ja to ne znam. U svakom slučaju to je nagoviješteno. Bezboštvo može također posve jednostavno biti i krivi nauk. Krivi nauk je također bezboštvo. To je teška zabluda neispovijedanja vjere svih vremena, katoličke vjere. Ako postoji bezboštvo, onda je to današnje bezboštvo koje se širi! Mislim da u Crkvi nikada ranije nije bilo većeg bezboštva od susreta u Asizu. Ovaj se susret ogriješio o prvu Božju zapovijed kao i o prvi članak Vjerovanja!

Nadbiskup je tada usmjerio svoje misli k Gospi od Dobrog Uspjeha: “Nedavno sam od jednog od naših svećenika, od priora našeg priorata u Bogoti/Kolumbija, dobio knjigu o ukazanjima naše Gospe od Dobrog Uspjeha ... Presveta je Djevica ovoj časnoj sestri dosta toga predskazala za XX. stoljeće i kod toga izričito rekla: u tijeku XIX. i najvećim dijelom u tijeku XX. stoljeća u svetoj će se Crkvi u velikoj mjeri proširiti kriva učenja. Crkva će se strmoglaviti u apsolutno katastrofalnu situaciju. Ćudoređe će propasti, vjera će se ugasiti, a da to i ne zamijetimo.

A zatim još dramatičniji osobni osvrt: “Oprostite da sada nastavljam s ovim ukazanjem. Ono govori o jednom prelatu koji će se posvema suprotstaviti ovoj nahrupi otpadništva i bezboštva i koji će sačuvati svećeništvo odgajajući dobre svećenike. Možete imati prigovore ako želite. Ja to neću učiniti. Ne mogu zanijekati da sam bio iznenađen kada sam pročitao ove retke. To je pak činjenica. Ovi su redci napisati, tiskani i pohranjeni na čuvanje u arhivima o ovom ukazanju.“