utorak, 26. lipnja 2018.

Zašto moram trpjeti? (XI.)



Jedanaesti razlog: zadovoljština za tuđe grijehe

Morali ste primijetiti, dragi čitatelji, da se deset razloga ljudske patnje do sada uglavnom ticalo teme grijeha i njegovih posljedica. Istočni grijeh, vaši vlastiti grijesi, zadovoljština za njih, sprečavanje velike opasnosti od vječne propasti u koju vas grijeh stavlja – oni pružaju određene razloge zašto patnja čini znatan dio vašega života.

Treba objasniti još pet razloga. Oni su, međutim, drugačije vrste. Oni pridaju trpljenju uzvišenije značenje od pukoga trpljenja radi posljedica grijeha. Pažljivo razmatranje otkrit će blagoslov trpljenja.

Jedanaesti razlog zašto morate trpjeti, posebno ako već dugo vremena nastojite voditi krepostan život, mora biti ovaj: Bog vas je možda našao vrijednim plemenitog poziva da od vašeg života učinite naknadu za bezbrojne grijehe koje čine Njegova djeca protiv Njega po cijelome svijetu.

Pogledajte oko sebe i vidjet ćete kako je strašno velik broj grijeha koji se neprestano uzdižu u nebo, danju i noću, izazivajući Boga da pošalje dolje zasluženu kaznu na grješnu ljudsku rasu. Tako su brojni ti grijesi da prelaze broj zrna pijeska na obali mora. A radi se i o svakom mogućem stupnju zlobe. Tu su grijesi velikih masa pogana koji žive u neznanju o Bogu i Njegovim svetim zakonima, a tu su i još ozbiljniji grijesi kršćana koji žive bezbožnim životima usprkos tome što znaju bolje i što su primili brojne milosti. Tu su grijesi zlobe koje čine oni koji su ispunjeni mržnjom prema Bogu, koja može biti samo dijabolička, a tu su i nevjernosti onih koji su dali zavjet da će isključivo služiti Bogu, ali se ne ustručavaju uvrijediti ga u mnogim stvarima, pa čak i smrtnim grijehom, kada strast želi užitak ili samoljublje žudi za nekom vremenitom povlasticom ili zadovoljstvom.

Dakle kada bi Bog zatražio samo ono što mu pravedno pripada po Njegovoj neizmjernoj pravdi, bilo bi to strašno za te nesretne grješnike. Njegova kazna skršila bi svakoga od njih, baš kao što se dogodilo onima u potopu, ili uništenju Sodome, ili Jeruzalema. Na sreću, ipak, Njegovo jednako neizmjerno milosrđe intervenira njima u korist. Radi njega On smišlja načine i sredstva kako da odvrati od njih tu zasluženu kaznu. Postoje dva velika sredstva za koje se božansko milosrđe velikodušno pobrinulo radi te svrhe: sveta misna žrtva i dobrovoljno ispaštanje koje Njemu prikazuju pobožne duše. Ovdje ćemo preskočiti Misu, a razmotrit ćemo ovo drugo sredstvo.

srijeda, 20. lipnja 2018.

Spomendan sv. Norberta (6. lipnja) - snimka tradicionalne latinske Mise



Na gornjemu videozapisu s našega Youtube kanala možete pogledati snimku tradicionalne latinske Mise služene ove godine u jednoj lijepoj baroknoj crkvi u našoj domovini na spomendan sv. Norberta iz Xantena, ispovjednika (6. lipnja).

četvrtak, 7. lipnja 2018.

7. lipnja – pravi dan hrvatske državnosti



U Hrvatskoj se danas kao Dan državnosti slavi 25. lipnja kada je Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Tada je, kako nam donosi hrvatska Wikipedia ,,u okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski sabor proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula je postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje". To je zasigurno značajan događaj u hrvatskoj povijesti, kada se Hrvatska formalno oslobodila komunističke Jugoslavije (premda je ta neovisnost kasnije proglašena 8. listopada koji se slavi kao Dan neovisnosti). No ipak – svi bi se trebali složiti – tu, u 1991. godini, nije početak hrvatske državnosti. Prvotno se zapravo kao Dan državnosti slavio 30. svibnja, kada je 1990. oformljen prvi višestranački sabor i tako de facto dokinuta komunistička tiranija u Hrvatskoj. No hrvatska je državnost vjekovima starija i seže sve do vremena naših knezova i kraljeva nakon doseljenja Hrvata na ove prostore u 7. stoljeću.

A pravo pitanje koje si trebamo postaviti je: kakvu mi hrvatsku državnost kao katolici trebamo slaviti? Nakon pada komunizma, početkom 90-ih je u Hrvatsku uvedena višestranačka, parlamentarna, liberalna demokracija. Hrvatska nažalost nije izgrađena na kršćanskim, nego naprotiv na liberalnim temeljima – proglašeno je pravo neograničene slobode govora i tiska koje uključuju pravo na nekatoličku, krivovjernu, protukršćansku i bezbožnu promidžbu i objave, proglašena je vjerska sloboda po kojoj Hrvatska nije katolička država, nego indiferentistička, gdje će sve religije imati jednaka prava – kako katolička religija, tako i one lažne. Hrvatska je odbila uskladiti svoje zakone s Božjim moralnim zakonom. Tako je iz vremena komunizma naslijeđen zakon o dopuštenosti pobačaja koji nije ni u čemu promijenjen, dopuštena je kontracepcija, umjetna oplodnja, slobodno se promiče i prodire u naše društvo homoseksualna i džender-ideologija. S takvom Hrvatskom se istinski katolik zasigurno ne može zadovoljiti, nego je obvezan zalagati se i boriti za uspostavu Kristove kraljevske vlasti u hrvatskome društvu – da naša domovina prizna Kristovu vlast i čast Njegove Crkve te da sve svoje zakone i javni život uskladi s njegovim zahtjevima. Katolički nauk dopušta državno uređenje u kome će građani birati nositelje vlasti, ali to mora biti na način da se osigura ostvarenje zahtjeva Kristove kraljevske vlasti u društvu te da se već a priori onemogući i spriječi da ti nositelji vlasti budu provoditelji liberalne ideologije.


Zato iz ova dva razloga – što je hrvatska državnost vjekovima starija od 1990. ili 1991. te da nakon pada komunizma nije u Hrvatskoj ostvarena katolička država – katolik ne može iskrena srca slaviti ni prvotni dan državnosti (30. svibnja), kao ni onaj koji je uveden kasnije (25. lipnja). Naprotiv, katolik treba kao istinski dan državnosti uzeti događaj koji se u našoj crkvenoj i svjetovnoj historiografiji smatra prvim službenim priznanjem hrvatske državnosti u povijesti, i to od strane Svete Stolice koja ima to od Boga dano moralno pravo. To je naime čin kojim je papa Ivan VIII. priznao kneza Branimira kao hrvatskoga vladara te mu udijelio svoj papinski blagoslov. Bilo je to na današnji dan, 7. lipnja 879. godine.

Zato je ovo datum koji bi katolici trebali slaviti kao istinski dan hrvatske državnosti. Tada je naša domovina priznata od Svete Stolice, nasljednika sv. Petra kao prava, katolička država, koja je takvom formalno ostala (makar je kasnije izgubila svoju suverenost i samostalnost) sve do nakon Prvoga svjetskoga rata i kobnoga priključenja Kraljevini SHS. Za takvu hrvatsku državu želimo se zalagati i boriti, da budu u njoj potpuno ostvarena načela Kristove kraljevske vlasti u društvu, da bi u njoj mogli vladati Srce Isusovo i Marijino. I nadamo se da će taj dan kada će se ponovno ostvariti hrvatska državnost po katoličkim načelima osvanuti čim prije.

U tom iščekivanju i zazivu koji izgovaramo u molitvi Gospodnjoj: ,,dođi Kraljevstvo Tvoje“, želimo vam svima sretan i blagoslovljen pravi dan hrvatske državnosti!

ponedjeljak, 4. lipnja 2018.

Mir i dobro: izvještaj s ,,izvanrednog oblika rimskog obreda“ iz crkve Krista Kralja na Mirogoju



Jučer, u nedjelju 3. lipnja 2018., emitiran je u emisiji ,,Mir i dobro prvoga programa HRT-a izvještaj o sv. Misi po tradicionalnome obredu iz crkve Krista Kralja na Mirogoju koja se ondje redovito služi od početka svibnja ove godine. Emisiju možete pogledati prijavom putem besplatnog korisničkog računa, a prilog o spomenutoj temi započinje oko 24. minute.

Pokušamo li vrednovati ovaj prilog, moći ćemo doći do sljedećih zaključaka. Zasigurno je pozitivna stvar što se prosječni gledatelj ove emisije mogao vjerojatno po prvi puta susresti s ovom temom i tako dobiti spoznaju da se tradicionalna sv. Misa – koje se možda neki stariji gledatelji sjećaju – sada ponovno služi i da je svakome katoliku dopušteno na njoj sudjelovati. Konstantna informacijska blokada i manipulacija koju su modernisti nametnuli sve od uvođenja revolucionarnih reformi pridonijela je širenju obmana da je tradicionalni rimski obred samo stvar prošlosti koja je nadiđena i da za našu katoličku stvarnost nema nikakve važnosti. Zato je dobro da prosječni katolik može proširiti svoja obzorja i uvidjeti da je stvarnost drukčija.


To je ona općenito prva ocjena koju možemo izreći, no trebamo isto tako ući u sadržaj priloga i analizirati pojedine izjave i prizore. Prilog je prema svemu vidljivome rađen na temelju snimaka s prve sv. Mise koja je služena u toj crkvi početkom svibnja, a koncipiran je na objašnjenjima i odgovorima na pojedina pitanja koja daje svećenik zadužen za služenje sv. Mise u toj crkvi, preč. Zvonimir Kurečić. Pratimo li odgovore i komentare preč. Kurečića do jedne točke, možemo konstatirati da su oni korektni i da načelno dobro predstavljaju tradicionalni obred. Ipak, valja svrnuti posebnu pozornost na odgovor na posljednje pitanje koje daje preč. Kurečić, čiji transkript prenosimo u nastavku: