utorak, 28. studenoga 2017.

Sv. Maksimilijan Kolbe u suočavanju s ciljevima i djelovanjem masonerije


Vrijeme je prvoga svjetskog rata. Europa je pretvorena u klaonicu. Sav svijet je u groznici, zaliven mržnjom. Što će se iz toga roditi? Američki predsjednik Wilson uskoro će nastupiti s programom vječnoga mira. Zvuči komično. Rat će prestati, ali se mir neće roditi. Nepravda je utkana u dušu kasnijih sporazuma.

Druga činjenica: Europa se postepeno odriče Boga. Znanstveni polet 19. stoljeća stvorio je bezbožnu misao koja je snažno prožimala javni i privatni život. Bog je shvaćen kao zapreka slobodnoga razvoja čovjeka. Rat je razvezao crne, bezbožne energije, a organizirao Božje protivnike. Ukazala se nova slika budućega svijeta. U Rimu je bila posebno vidljiva.

Rektor Kolegija u kojem se nalazi fra Maksimilijan bio je otac Stjepan Ignudi, uzoran redovnik i čovjek široke kulture, prijateljski povezan s mnogim visokim ličnostima Rima. Bio je čak osobni prijatelj pape Benedikta XV. S njim je često razgovarao o stanju Crkve i o presudnim svjetskim događajima. Za vrijeme večernjeg odmora prenosio je na studente svoja zapažanja i uvjerenja. Otkrio im je postojanje i rad polutajne svjetske organizacije koja se u nekim europskim zemljama planski, ustrajno, čak ogorčeno bori protiv Crkve.

Za studente je to bilo nevjerojatno otkriće. Zanimljivo, najviše je pogodilo fra Maksimilijana.

Tko je bolje poznavao Rim, nije mogao zaboraviti neviđeno svečano primanje što ga je rimska općina 1894. godine priredila velikom lašcu i krivotvoritelju događaja u Lourdesu Emilu Zoli. Umalo zatim rimske vlasti potakle su žestoku propagandu protiv svjetskog Marijina svetišta u Pompejima. Novine su se javno izrugivale papama, tamo od Pija IX. do Benedikta XV. Italijom je tekla snažna podzemna struja protiv Boga i Crkve.

Godine 1917. slobodno zidarstvo je upriličilo velike manifestacije u Rimu, i to u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice moderno organizirane masonerije. Jasna je Lutherova mržnja prema Rimskoj crkvi u kojoj su se on i masoni prepoznali kao što se lako prepoznaju lopovi na sajmu. Povorke su predvodile pristalice Giordana Bruna. Njegovi sljedbenici i obožavatelji nosili su crne zastave s likom Mihovila arhanđela kojega Lucifer gazi nogama. Na Trgu svetog Petra zavijorila se zastava s natpisom: „Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu“.

utorak, 21. studenoga 2017.

Sedevakantistički banalizirajući ekleziološki monofizitizam


Svakome svjesnome katoliku neizbježna je spoznaja da se danas nalazimo u stanju nezapamćene vjerske krize, kada se u Crkvi promiču stvari koje ugrožavaju vjeru prosječnoga katolika. A ipak, postoje različite raščlambe i zaključci koji se odatle izvlače. Jedan od njih je onaj sedevakantistički – da su pape (i biskupi) koji su sudjelovali ili sudjeluju u reformama Drugoga vatikanskoga sabora izgubili svoju službu i da Crkva nema papu već pola stoljeća. U osvrtu na to mišljenje nećemo se toliko baviti samom naravi spornih izjava Drugoga vatikanskoga ili naravi nove Mise, nego jednom od temeljnih sedevakantističkih postavki – a to je da Crkva kao Kristova Zaručnica koja je bez ljage ne može svojoj djeci dati kamenje umjesto kruha i da oni koji su to učinili, ne mogu biti članovi Crkve – katolici.

Doista, Crkva je nezabludiva u definiranju vjerskih istina konačnim činom – bilo sa strane papinskog učiteljstva, bilo sa strane crkvenih sabora, a također i u svome redovnom i općem Učiteljstvu. Krist je Crkvi dao karizmu i vlast da autoritativno naučava vjeru – izlaže Božju objavu i ona to čini na prethodno spomenute načine. No način izvršavanja učiteljske službe ili – šire gledano – učiteljskoga poslanja, nije ograničen na definiranje ili ponovno izlaganje već definiranih vjerskih istina, nego ta služba sadrži i druge načine ili (prema snazi obvezatnosti) niže stupnjeve svoga izvršavanja. U tu kategoriju spada svaki redoviti način naučavanja – koji nema oznaku općenitosti (tj. ne obuhvaća sveopćost Crkve u prostoru i vremenu) ni nakanu da se neka istina naučava kao da je od Boga objavljena i nezabludiva. Kada papa i biskupi redovito vrše svoju pastirsku službu – u propovijedanju, obraćanju javnosti bilo usmenim bilo pisanim putem (poslanicama i okružnim pismima), takva vrsta naučavanja – razumije se – nije zaštićena oznakom nezabludivosti. Za nju svakako i neupitno vrijedi obveza poslušnosti i spremnoga prihvaćanja izloženoga nauka. Pa ipak, u iznimnim situacijama može se dogoditi da se u takav nauk potkrade zabluda ili čak nauk koji je suprotan nekoj od objavljenih istina. To nam potvrđuje snažna teološka predaja, u što se možemo uvjeriti u sljedećem tekstu: (Ne)zabludivost autoriteta Crkve i pravo na otpor.

U sve navedene vrste naučavanja koje nisu zaštićene oznakom nezabludivosti možemo i trebamo dodati i naučavanje crkvenih sabora. Oni su izvanredna vrsta Učiteljstva Crkve (jer se sazivaju prema potrebi u posebnim, odnosno izvanrednim situacijama – da bi se osudila krivovjerja ili razriješila važna doktrinarna pitanja) po kojima se redovito donose i dogmatske, nezabludive odluke. No u odlukama crkvenih sabora ima i puno odluka koje nemaju oznaku nezabludivosti i za njih po samoj logici pojma vrijedi da se u njih – u iznimnim slučajevima – mogu uvući izjave koje odstupaju od katoličkog nauka. Isto to što vrijedi za crkvene sabore, odnosi se i na druge vrste izvršavanja učiteljske službe (često povezana sa službom upravljanja). Tu spadaju zakoni koji se donose s nejasnim predmetom ili određenjem snage obvezatnosti, koji se mogu odnositi na bogoslužje ili disciplinu. To su zakoni koji su po sebi promjenjivi te ne mogu imati obilježje savršenosti.

Time smo se osvrnuli na glavne argumente koje sedevakantisti iznose u prilog svojih teza. Njihova je tvrdnja da Drugi vatikanski sabor, papinske okružnice, novi obred Mise, kao i određeni disciplinski zakoni sadržani u novome Zakoniku kanonskoga prava sadrže stvari koje su protivne katoličkome nauku, štetne i opasne za spasenje duša i kao takve ne mogu biti djelo Crkve. Odnosno, njih ne mogu donijeti službenici Crkve, nego samo oni koji su otpali od Crkve i zato pokoncilski pape ne mogu biti valjani pape, a isto tako ni biskupi ne mogu biti pravi biskupi. No stvarnost nam govori da zapravo nijedna koncilska reforma nema snagu obvezatnosti nezabludivoga Učiteljstva i zakonodavne vlasti. Za Drugi vatikanski sabor možemo ustanoviti da se sam odrekao nezabludivoga naučavanja. To je razvidno iz izjave tajnika koncila mons. Periclea Felicija koja u sebi nosi znatni autoritet:
,,Trebamo razlikovati ovisno o shemama i poglavljima koja su već bila predmet dogmatskih definicija u prošlosti, a u vezi izjava koje sadrže oznaku noviteta, trebamo izraziti svoj pridržaj.

ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

Tri tradicionalne Mise

Na našemu kanalu objavljene su snimke tri tradicionalne latinske Mise. Možete ih pogledati u sljedećim videozapisima:




ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

Zatišje pred oluju (II.)



Nikada nemojte gubiti nadu

Htio bih se vratiti na točku da je fatimska poruka poruka nade. Vjerujem da ćemo to vidjeti unutar nekoliko godina i da ćemo se morati držati obećanja kao nikada prije. Moramo imati na umu sada, a i tada, da naša Gospa „uvijek štiti svoje ljubljene“, da krunica i smeđi škapular povlače Njezinu zaštitu na nas. Obnovimo i još revnije živimo svoje osobno posvećenje Njoj. To će biti naša najveća zaštita, sada i u nadolazećim opasnostima. „Na kraju će moje Bezgrješno Srce pobijediti.“. Gospa želi da shvatimo da će biti borbe, žestoke borbe, jer nam inače ne bi rekla „na kraju“.

Ako stvari postanu tako loše kao što vjerujem da hoće, sjetite se toga Gospinog obećanja, „na kraju“ i da će ona pobijediti. Ne samo da će ona pobijediti, nego će Rusija postati katolička, ne samo agnostička ili manje militantna, nego militantno katolička.

Fatima i sv. Pavao

Kao što je sv. Pavao bio najveći neprijatelj kojega je rana Crkva imala pa je postao jedan od najvećih apostola, takva je otprilike slika onoga što će se dogoditi Rusiji, barem onaj dio koji preživi. Nije slučajnost da se veliki znak kojeg je Gospa Fatimska dala o predstojećoj kazni svijetu (kroz koju živimo i danas) dogodio na blagdan obraćenja sv. Pavla. Taj veliki znak su vidjeli, tako mi je rečeno, ljudi iz Kalifornije, istočne Amerike, Kanade i naravno na raznim mjestima u Europi 25. siječnja 1938.

U Sjevernoj Americi su to vidjeli kao vrlo sjajno bijelo svjetlo. Neki su ljudi mislili da se radi o aurori borealis, sjevernim svjetlima, ali to nije bilo to. U Švicarskoj je ono osvijetlilo nebo tako jako da je čovjek mogao čitati pod njim novine u 11 sati navečer.

Govorio sam sa svećenikom koji je bio bogoslov u Austriji 1938. i koji mi je rekao da je nebo bilo tako žarko crveno nakon sumraka da su svećenici na bogosloviji pomislili kako će ih pozvati da dijele sakramente onim osobama koje je zadesio taj strašan požar. Pomislili su kako se sigurno dogodila neka katastrofa u gradu kada tako žarko svjetlo osvjetljava nebo tako da su prekinuli svoje molitve čekajući pozive u pomoć. Ali nitko nije zvao. Tako su oni to doživjeli. Izgledalo je kao da cijeli grad gori tim žarkim svjetlom koje je sjajilo do tri ujutro.

Radilo se o velikom znaku koji je Gospa obećala Luciji da će ga svijet vidjeti. „Znaj kada vidite noć osvijetljenu nepoznatim svjetlom da je to znak da će Bog uskoro kazniti svijet preko ratova, gladi, progona Crkve i progona Svetog Oca.“. Neki ljudi tumače da se radi samo o Drugome svjetskome ratu. Ali to se odnosi na sve tekuće ratove, progone i raširenu glad koja traje otada do danas.

Rat, rat, rat

Ratovi su svuda. Ne čitate o njima, ali prema Carter Centru u Georgiji, danas je u tijeku 110 oružanih sukoba u svijetu. Ne ulazim u njihovu politiku, nego jednostavno kažem da očigledno to ne možemo nazivati mirom. Gospa je obećala da će svijet, čovječanstvo, imati mir. Kada Ona govori o miru, Ona rabi tu riječ na isti način na koji ju rabi Njezin Sin. Ne radi se samo o odsutnosti rata tako da možemo nastaviti griješiti još gore nego prije.

Ne radi se samo o odsutnosti rata tako da grijeh, kao što je papa Ivan Pavao II. rekao u Fatimi, može biti ustoličen u našim ustanovama i u našem društvu. Mir, katolički mir, nije samo odsutstvo ratova, nego kraljevanje Krista, Kralja mira, Kneza mira.